Posl. br. 31 P-744/2020-
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U
PAZINU
Stalna služba u Poreču –
Parenzo
Turistička ulica 2 52440
Poreč - Parenzo
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. D., iz Rijeke, R. K. J. 1, zastupan po punomoćniku R.
K., odvjetniku iz R., protiv tuženika 1. M. M., iz V., B. 4,
2. E. M., iz V., B. 4, radi pobijanja
dužnikovih pravnih radnji, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 22. veljače 2021. godine u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, dana 25. ožujka 2021. godine,
p r e s u d i o j e
I Ugovor o darovanju od 18. studenog 2015. godine sklopljen između prvotuženika M. M. kao darovatelja i drugotuženika E. M. kao obdarenika,
ovjeren od strane javnog bilježnika A. P. iz V., Broj: OV-3173/15 dana 18. studenog 2015. godine, kojim Ugovorom je prvotuženik darovao drugotuženiku nekretnine koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Poreč označene kao k.č.br 166/1 vinograd, k.č.br. 166/6 šuma, površine 1400 m2, k.č.br. 167/1 šuma, površine 1710 m2, k.č.br. 167/3 šuma, površine 2090 m2, k.č.br. 177/1 šuma površine 740 m2 i k.č.br. 177/3 šuma površine 540 m2, sve upisane u z.k.ul. 745, k.o. Višnjan, u cijelosti, gubi učinak prema tužitelju M. D. u dijelu koji je potreban za namirenje tužiteljeve tražbine prema prvotuženiku M. M. i to u iznosu od:
-26.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. lipnja 2014. godine pa sve do isplate, odnosno
-15.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate od 02. listopada 2014. godine, pa sve do isplate,
sve po stopi od 12% godišnje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza pa do isplate po stopi koja se ima obračunati sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II Drugotuženik E. M. dužan je dopustiti da tužitelj M. D. svoju tražbinu prema prvotuženiku M. M. i to u iznosu od:
-26.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. lipnja 2014. godine pa sve do isplate, odnosno
-15.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. listopada 2014. godine, pa sve do isplate,
sve po stopi od 12% godišnje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza pa do isplate po stopi koja se ima obračunati sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) određena za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, namiri prodajom nekretnina koje su u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Poreč označene kao k.č.br 166/1 vinograd, k.č.br. 166/6 šuma, površine 1400 m2, k.č.br. 167/1 šuma, površine 1710 m2, k.č.br. 167/3 šuma, površine 2090 m2, k.č.br. 177/1 šuma površine 740 m2 i k.č.br. 177/3 šuma površine 540 m2, sve upisane u z.k.ul. 745, k.o. Višnjan, u cijelosti, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III Tuženici su dužni tužitelju solidarno naknaditi parnični trošak u iznosu od 38.911,25 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi pobijanja pravnih radnji dužnika. U tužbi tvrdi da ima novčanu tražbinu prema prvotuženiku temeljem dva zaključena ugovora o zajmu i to prvi da je sklopljen između tužitelja i prvotuženika dana 21. ožujka 2014. godine i solemniziran kod javnog bilježnika M. G. D., iz Rijeke istoga dana pod br. Ov-2895/14, a kojim ugovorom da je tužitelj kao zajmodavac pozajmio prvotuženiku kao zajmoprimcu novčani iznos od 15.000 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan potpisa ugovora. Prvotuženik da se obvezao predmetni novčani iznos vratiti najkasnije do 1. listopada 2014. godine, međutim to da nije učinio. Drugi ugovor da je sklopljen između tužitelja i prvotuženika dana 2. travnja 2014. godine solemniziran kod javnog bilježnika M. G. D. iz R. istoga dana pod br. Ov-3288/14 kojim ugovorom da je tužitelj kao zajmodavac pozajmio prvotuženiku kao zajmoprimcu novčani iznos od 26.000 kuna. Prvotuženik da se obvezao predmetni novčani iznos vratiti najkasnije do 1. lipnja 2014. godine, međutim to da nije učinio. Na oba ugovora da je javni bilježnik izdao potvrdu ovršnosti, tako da je prvi ugovor postao ovršan 2. listopada 2014 godine, a drugi ugovor 2. lipnja 2014. godine. Tužitelj da do podnošenja tužbe (19. lipnja 2017. godine) nije namirio svoju tražbinu ni po jednom od ugovora o zajmu, a prvotuženik da nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine. Dalje navodi da je prvotuženik svu svoju imovinu ugovorno prenio na članove svoje obitelji, računi da su istome blokirani. Tvrdi da je pokrenuo postupak prisilne naplate protiv prvotuženika temeljem presude zbog ogluhe Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-247/16 od 2. rujna 2016. godine, međutim temeljem iste da se još uvijek nije naplatio. I to da ukazuje da prvotuženik nema sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine. Prvotuženik da je imovinu u svojem vlasništvu prenio ugovorom o darovanju tj. besplatnim pravnim poslom, dana 18. studenog 2015. godine na tada maloljetnog sina E. M., drugotuženika. Predmet ugovora o darovanju da su bile nekretnine označene kao k.č. 166/1, k.č. 166/6, k.č. 167/1, k.č. 167/3, k.č. 177/1, k.č. 177/3, sve upisane u zk. ul. 745 k.o. Višnjan. Sklapanjem ugovora o darovanju 18. studenog 2015. godine tužitelju da je nastala šteta, kao vjerovniku, budući da svoje potraživanje u iznosu od 15.000 eura u kunskoj protuvrijednosti i 26.000 kuna, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužitelj ne može namiriti a tražbina da je dospjela. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 67. st. 3., st. 2. te odredbu čl. 69. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) te predlaže donijeti presudu kako je to odbijajuće opisano u izreci ove presude.
Tijekom postupka na ročištu 9. listopada 2017. godine tužitelj je izjavio da je prilikom pisanja tužbe došlo do omaške u pisanju iznosa i to u toč. II navoda tužbe u st. 5., u toč. IV navoda tužbe u st. 4. te u toč. I i II tužbenog zahtjeva tako da umjesto iznosa od 26.000 kuna ispravno ima pisati iznos od 26.000 eura. Kasnije tijekom postupka podneskom zaprimljenim kod suda 7. rujna 2018. godine tužitelj ističe da je omaškom na raspravi dana 9. listopada 2017. godine ispravio tužbeni zahtjev sa iznosa od 26.000 kuna na iznos od 26.000 eura, budući da je iz ugovora o zajmu razvidno da se radi o zajmu od 26.000 kuna te je istim podneskom ispravio tužbu i tužbeni zahtjev tako da umjesto iznosa od 26.000 eura potražuje iznos od 26.000 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2014. godine pa sve do isplate, dakle onako kako je prethodno bio označio u tužbi i tužbenom zahtjevu od 19. lipnja 2017. godine.
Tuženici u pisanom odgovoru na tužbu prigovaraju označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, jer je tužitelj kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 137.000,00 kuna a tuženici smatraju da vrijednost predmeta spora treba biti samo 10.000,00 kuna. U odgovoru dalje navode da prvotuženik priznaje da je od tužitelja pozajmio predmetna sredstva po ugovorima o zajmu i da ih dosada nije vratio. Razlog tome da je bila teška bolest u obitelji čije liječenje je zahtijevalo znatna materijalna sredstva, a prvotuženiku da je jedno trgovačko društvo na prijevaru preuzelo robu-vina u vrijednosti od oko 250.000,00 kuna koje prvotuženik nije naplatio. Prvotuženik dalje tvrdi da zaista ima financijskih problema, ali da nije točno da je svu svoju imovinu prenio na članove svoje obitelji, kao i da nema dovoljno sredstava za podmiriti dug budući da je vlasnik brojnih vinograda i drugih nekretnina koje će prodati radi namirenja duga, ako to ne uspije na drugi način. Konačno tužitelj da je protiv prvotuženika pokrenuo i postupak prisilne naplate u kojem će se tužitelj i naplatiti. Nekretnine koje je prenio na sina, drugotuženika, da je prenio iz razloga jer da su iste i pripale drugotuženiku temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju budući da je sada pokojnoj majci Mariji Matić bila posljednja želja da te nekretnine i pripadnu drugotuženiku. U svakom slučaju prijenos nekretnina na drugotuženika da nije izvršen sa namjerom da se ošteti tužitelj kao vjerovnik. Konačno drugotuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije upoznat sa poslovanjem svoga oca, te da je njegova pokojna baka M. M. nebrojeno puta rekla da želi da njene nekretnine pripadnu upravo drugotuženiku jer je isti vodio brigu o njezinom zdravlju i potrebama. Tuženici se protive tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.
Na pripremnom ročištu održanom 8. studenog 2017. godine sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 300.000,00 kuna (budući da je na ročištu 09. listopada 2017. godine tužitelj potraživao 15.000,00 eura plus 26.000,00 eura u protuvrijednosti kuna). Kasnije, podneskom od 07. rujna 2018. godine tužitelj je potraživao iznos od 15.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama plus 26.000,00 kn, a što odgovara vrijednosti 137.000,00 kn. S obzirom da se radilo o omašci, a da je omašku učinio upravo tužitelj, za sve radnje u postupku
vrijednost predmeta spora je 137.000,00 kn, unatoč tome što je sud na ročištu 09. listopada 2017. godine odredio vrijednost predmeta spora 300.000,00 kn, ali zbog omaške tužitelja to nije stvarna vrijednost predmeta spora.
U dokaznom postupku izvršen je uvid u ovršnost i ugovor o zajmu (list 8-11 i 12-15), u ugovor o darovanju nekretnine (list 16-19), u izvadak iz zemljišne knjige – povijeni prikaz (list 20-25), u zahtjev za izravnu naplatu (list 26-28), u rješenje o nasljeđivanju (list 37-39), u ugovor o darovanju nekretnine (list 41-43), u dostavu podataka FINE (list 53-56, 58-141), u podatke Addiko Banke (list 143), u podatke PBZ (list 144), u podatke IKB – Umag (list 145), u podatke Erste Bank (list 146) u podatke Zagrebačke banke (list 147), u podatke Porezne uprave (list 151), u izvadak iz zemljišne knjige (list 155-156), te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Puli-Pola SS u Pazinu posl. br. P-247/16, u ovosudne spise P-1353/17, Pu P -2231/15 i P-857/17 te je dva puta saslušan tužitelj kao parnična stranka, a tuženici samo jednom.
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Iz Ugovora o zajmu sklopljen između tužitelja u svojstvu zajmodavca i prvotuženika u svojstvu zajmoprimca, te solidarnih jamaca G. M. i V. M. j.d.o.o. dana 21. ožujka 2014. godine utvrđeno je da je zajmodavac pozajmio zajmoprimcu iznos od 15.000,00 eura protuvrijednost u kunama, te da se zajmoprimac obvezao pozajmljeni iznos vratiti zajmodavcu do 01. listopada 2014. godine.
Iz Ugovora o zajmu sklopljen između tužitelja u svojstvu zajmodavaca i prvotuženika u svojstvu zajmoprimca, te Vina Matić j.d.o.o.kao solidarnog jamca dana 02. travnja 2014. godine utvrđeno je da je zajmodavac pozajmio zajmoprimcu iznos od 26.000,00 kn, te da se zajmoprimac obvezao pozajmljeni iznos vratiti zajmodavcu do 01. lipnja 2014. godine.
Uvidom u Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen dana 18. studenog 2015. godine između prvotuženika u svojstvu darovatelja i drugotuženika u svojstvu daroprimatelja utvrđeno je da je prvotuženik darovao svom sinu drugotuženiku, između ostalih i nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku.
Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, povijesni prikaz, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o darovanju sklopljen između tuženika 18. studenog 2015. godine proveden u zemljišnim knjigama, te da drugotuženik dolazi upisan kao vlasnik darovanih nekretnina.
Uvidom u spis Općinskog suda u Puli-Pola Stalne službe u Pazinu posl.br. P-247/2016 utvrđeno je da se kod istog suda vodio postupak između istih stranaka, kao u ovoj pravnoj stvari, radi pobijanja pravne radnje dužnika i to Ugovora o zajmu sklopljen između tužitelja kao zajmodavca i prvotuženika kao zajmoprimca u kojem je kao založni dužnik bila M. Matić, a solidarni jamac V. M. j.d.o.o. Višnjan dana 27. svibnja 2015. godine i predmet pobijanja Ugovora o darovanju bile su nekretnine iz Ugovora o darovanju sklopljen između tuženika 18. studenog 2015. godine, ali ne one iste koje su predmet ove pravne stvari, već preostalih nekretnina koje su bile predmet darovanja, a to su k.č. 163/1, 166/2, 166/3 i 166/5 sve k.o. Višnjan. Iz Ugovora o zajmu od 27. svibnja 2015. godine proizlazi da je zajmodavac – tužitelj pozajmio prvotuženiku iznos od 40.000,00 eura protuvrijednost u kunama, a da se zajmoprimac – prvotuženik obvezao vratiti pozajmljeni iznos do 31. prosinca 2015. godine. U navedenom
parničnom spisu P-247/16 dana 02. rujna 2016. godine donijeta je Presuda zbog ogluhe. Tuženici nisu podnijeli žalbu na Presudu zbog ogluhe, te je ista postala pravomoćna 21. listopada 2016. godine.
Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu (26-28) utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu ovrhovoditelja podnositelja podnio Financijskoj agenciji Regionalnom centru Rijeka dana 30. siječnja 2017. godine protiv ovršenika zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju pravomoćne Presude zbog ogluhe Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Pazinu.
Uvidom u ovosudni spis P-857/17 utvrđeno je da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika M. M. i S. M. radi pobijanja pravnih radnji dužnika i to konkretno
Ugovora o darovanju i osnivanju prava doživotnog plodouživanja od 18. siječnja 2017. godine sklopljen između prvotuženika kao darovatelja i drugotužene S. M. kao daroprimatelja, a pozivom na Ugovor o zajmu od 27. svibnja 2015. godine sklopljen između tužitelja kao zajmodavca i prvotuženika kao zajmoprimca te M. M. u svojstvu založnog dužnika i V. M. j.d.o.o. kao solidarnog jamca. U navedenom predmetu tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i tvrde da je točno da je 27. svibnja 2015. godine zaključen Ugovor o zajmu na iznos od 40.000,00 eura, ali taj iznos da je sadržavao i prethodno sklopljeni zajam na iznos od 15.000,00 eura i 26.000,00 kn. Dalje tvrde, da sklapanjem Ugovora o darovanju i osnivanju prava doživotnog plodouživanja od 18. siječnja 2017. godine nisu imali namjeru izbjeći podmirenje duga. U predmetu je zaključena glavna rasprava, te je određeno da će objava presude biti 17. prosinca 2018. godine. U navedenom predmetu saslušan je tužitelj kao parnična stranka, te je iskazao da je tuženiku M. M. pozajmio 40.000,00 eura, da je sam pisao Ugovor o zajmu koji je priložen uz tužbu i u tom Ugovoru da je propustio upisati broj kat. čestice na kojoj je trebala biti fiducija, a uredno da je upisao i zemljišnoknjižni uložak i katastarsku općinu, a u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu vlasnik te nekretnine k.č. 1761/1 k.o. Sv. Vital u 1/2 dijela da je bila uknjižena majka tuženika – M. M., te da je ugovoreno da će fiducija biti osnovana na njezinom suvlasničkom dijelu te nekretnine. Međutim, da je propustio upisati broj katastarske čestice i zemljišnoknjižni odjel da ga je zbog toga odbio. Taj zajam da mu je trebao biti vraćen do kraja 2015. godine, ali da nije. 2017. godine da je provjerom u zemljišnim knjigama utvrdio da je polovina predmetne kuće poklonjena kćeri prvotuženika, a da prvotuženik i njegova supruga imaju pravo uživanja. Za taj zajam tuženik da mu je izdao zadužnicu koju je poslao na naplatu, ali s obzirom da tuženik nije imao sredstava ništa da nije naplaćeno. I kroz postupak ovrhe da se pokušao naplatiti, ali da nije uspio jer da su sve nekretnine prvotuženika već od ranije opterećene ovrhama. Pojasnio je i čl. 5. t. 2. Ugovora o zajmu, a koja odredba se odnosi na Rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-2081/15 iza smrti pok. oca prvotuženika, a koje je u to vrijeme bilo nepravomoćno i kojim je bilo utvrđeno da je M. M. nasljednik k.č.br. 163/1, 166/2, 166/3 i 166/5 sve k.o. Višnjan. Kod Općinskog suda u Puli Stalne službe u Pazinu da je donijeta Presuda zbog ogluhe pod posl.br. P-247/16-10 od 02. rujna 2016. godine, a kod Stalne službe u Rovinju da je pokrenuo ovršni postupak koji se vodi pod posl.br. Ovr-3491/17, međutim da smatra da od toga neće biti ništa, ali taj postupak da nije bitan za parnični postupak.
Uvidom u ovosudni spis Ovr-585/13, kasnije oznake Ovr-2959/17, utvrđeno je da je protiv prvotuženika pokrenut postupak radi prisilne naplate novčane tražbine povodom prijedloga Istarske županije Fonda za razvoj poljoprivrede i agroturizma, radi naplate novčane tražbine po osnovi Ugovora o kreditu sklopljen 25. travnja 2007. godine solemniziran po javnom bilježniku M. B. iz P. pod brojem OV-4078/07, za iznos od 469.424,65 kn (glavnice u iznosu od 334.425,02 kn i zateznih kamata u iznosu od 134.999,63 kn). U predmetu je određena ovrha dana 02. prosinca 2013. godine pod posl.br. Ovr-585/13-3. U navedenom predmetu pristupilo se utvrđivanju vrijednosti nekretnina ovršenika u k.o. Vižinada (pod posl.br. Ovr-2959/17-6 kod Općinskog suda u Puli SS u Pazinu).
Uvidom u ovosudni spis P-1353/17 utvrđeno je da se vodio postupak povodom tužbe tužitelja C. osiguranje d.d. protiv tuženika M. M. radi isplate iznosa od 733,31 kn (povodom prometne nezgode iz 1984.).
Uvidom u ovosudni spis PuP-2231/15 (ranije oznake P-32/14) utvrđeno je da se vodio parnični postupak povodom tužbe M. M. (ovdje prvotuženika) protiv tuženica M. M. i N. V. (majke i sestre) radi utvrđivanja pravne nevaljanosti pisane oporuke pok. O. M.. U predmetu je tužba (pravomoćno) povučena.
Dakle, uvidom u sve naprijed navedene parnične spise i ovršne spise utvrđeno je da se prvotuženik u predmetima pojavljivao kao tuženik odnosno ovršenik radi naplate novčane tražbine po raznim osnovama. Dakle, nesporno je utvrđeno da je tuženik unazad dužeg razdoblja bio dužnik, prema više vjerovnika po raznim osnovama.
Uvidom u dokumentaciju pribavljenu od strane FINA-e (58-141) utvrđeno je da je prvotuženik u blokadi, te stavljen u očevidnik o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom, te da ima dugovanja po raznim postupcima i prema različitim vjerovnicima.
Tužitelj je iskazao da je od prvotuženika u više navrata od dospijeća Ugovora o zajmu, negdje od početka 2016. godine pokušavao namiriti svoja potraživanja koja ima prema prvotuženiku. Pokušao je to i putem zadužnice koju su mu dali prvotuženik i njegova supruga kao sudužnik, ali bezuspješno jer nisu imali novčanih sredstava na računima. U iskazu tužitelj tvrdi da prema prvotuženiku ima i drugih potraživanja osim onih koja su predmet ove pravne stvari ali da to nije važno jer da nije predmet ovog postupka. Na upit suca koji osnov potraživanja ima prema prvotuženiku u predmetu Stalne službe u Pazinu posl.br. P-247/16 i Stalne službe u Poreču P-857/17, tužitelj je iskazao da prvotuženik ima dugovanja prema njemu i po nekim drugim osnovama – Ugovorima o zajmu, a ne samo po Ugovoru o zajmu od 21. ožujka 2014. godine, ali da to nije važno jer da to nije predmet ovog postupka. U iskazu tvrdi da se nije uspio namiriti ni po pravomoćnoj Presudi zbog ogluhe Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Pazinu posl.br. P-294/16 jer da prvotuženik nije imao imovine od koje bi realizirao pravomoćnu presudu. Nakon ukidbene Prvostupanjske presude od 07. prosinca 2018. godine tužitelj je ponovno saslušan kao parnična stranka, te je ustrajao kod svog prvotnog iskaza tvrdeći da je tuženiku u više navrata pozajmljivao i da su upravo zato sastavljali različite ugovore o zajmu i da predmetni ugovori o zajmu koji su predmet ove pravne stvari nisu vezani za zajam od 27. svibnja 2015. godine. Dalje, je iskazao da mu se prvotuženik javio vezano za raspravu u ponovnom postupku od 22. veljače 2021. godine, te da mu je izričito rekao da on tj. prvotuženik neće doći na tu raspravu.
Prilikom davanja iskaza 22. veljače 2021. godine tužitelj je bio izričit, uvjerljiv, jasan, te je svojim stavom i iskazivanjem htio uvjeriti sud u vjerodostojnost njegovog iskaza. Prvotuženik je u prethodnom postupku tj. u postupku prije ukidbene odluke prvostupanjskog suda od 07. prosinca 2018. godine, iskazao da je istina da je tužitelj od njega u više navrata tražio da mu vrati zajam prema Ugovoru o zajmu od 21. ožujka 2014. godine, ali tvrdi da nikakvih drugih dugovanja prema tužitelju nema osim po osnovi Ugovora o zajmu od 21. ožujka 2014. godine. Ugovor o darovanju sa sinom da je sklopljen iz razloga jer da je to bila želja njegovog oca, ali tužitelju da je rekao da mu je spreman dati garanciju na tim nekretninama za potraživanje po osnovi Ugovora o zajmu od 21. ožujka 2014. godine. Ugovor o darovanju sa sinom da je sklopljen tek 18. studenog 2015. godine budući da je prije toga postojao spor između njega i njegove majke i sestre i zbog toga da to nije mogao ranije učiniti. Dospijeće Ugovora o zajmu da je bilo 2015. godine, prije sklapanja Ugovora o darovanju. Podmirenje duga prema tužitelju da nije uspio na vrijeme izvršiti jer da je sin drugotuženik obolio u rujnu 2015. godine od raka kostiju, a što da je iziskivalo znatne troškove. Tvrdi da nema nikakav račun, da mu je tvrtka blokirana, da nema ni osobnog automobila, ni drugih vozila niti pokretnina većih vrijednosti. Ali da će tužitelju vratiti utuženi iznos jer da se bavi vinarstvom i sav dug koji ima prema Ugovoru o zajmu iz 2014. godine da će vratiti tužitelju.
Drugotuženik je iskazao da on nije imao nikakva saznanja o dugovanjima svog oca, da je rođen 1998. godine, da je student, da je 2015. godine obolio od tumora kostiju, da se liječio do veljače 2017. godine, a nekretnine koje mu je darovao otac da je primio kao dar jer da je to bila želja njegove bake o kojoj je inače on, drugotuženik, brinuo dok nije obolio. Baka da mu je uvijek govorila da će nekretnine ostati njemu. Baka mu je umrla u rujnu 2016. godine kada je on bio u bolnici. Nije mu poznato zašto mu otac nije darovao ranije nekretnine koje su predmet Ugovora o darovanju, a niti da je znao da su nekretnine upisane na ime oca, prvotuženika. Prva saznanja u vezi zajma između tužitelja i oca da ima tek od podnošenja tužbe.
Tuženici su u postupku u ovoj pravnoj stvari (osim što su dali odgovor na tužbu i iskaz prvotuženik 08. studenog 2017. i drugotuženik 28. veljače 2018. godine) bili pasivni. U predmetu je održano sedam ročišta, a prvotuženik je bio samo na ročištu 08. studenog 2017. godine, a drugotuženik samo na ročištu 28. veljače 2018. godine.
Prvotuženik je na ročištu 08. studenog 2017. godine priznao tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je došao u tešku financijsku situaciju, te da moli tužitelja da ima još malo strpljenja kako bi mu utuženi iznos mogao platiti. Također, je izjavio da je volja oca prvotuženika bila da predmetne nekretnine u konačnosti naslijedi sin prvotuženik E. M. i to da je bio razlog zašto je između tuženika sklopljen Darovni ugovor. Nakon toga, prvotuženik je dao iskaz u sadržaju kako je gore opisano, ponavljajući izjavu da je želja njegovog oca bila da prvotuženik daruje predmetne nekretnine svome sinu E.. A drugotuženik je u svom iskazu izričito iskazao da je želja njegove bake bila da predmetne nekretnine ostavi u nasljedstvo upravo drugotuženiku jer da je on, drugotuženik, skrbio o baki dok sam nije postao bolestan.
Sagledavajući sve naprijed provedene dokaze, posebice materijalne dokaze i nakon toga iskaze stranaka, sud je utvrdio da su iskazi tuženika neskladni, posebice u dijelu kada su iskazivali čija je želja bila da predmetne nekretnine naslijedi upravo drugotuženik. Naime prvotuženik je iskazivao da je to bila želja njegovog oca, a drugotuženik je iskazivao da je to bila želja njegove bake. Sud može razumjeti i razumije tešku financijsku situaciju prvotuženika i tešku zdravstvenu situaciju drugotuženika, ali u konkretnoj pravnoj stvari ona nije odlučujuća za meritorno donošenje odluke.
Budući da je iz odgovora na tužbu, izjave i iskaza prvotuženika nesporno utvrđeno da je isti priznao postojanje spornog duga iz Ugovora o zajmu od 21. ožujka 2014. i 02. travnja 2014. godine i da ih do sada nije vratio, pa je tako i na kraju svog iskaza izjavio "Ja ću tužitelju sigurno vratiti utuženi iznos i ja ću se snaći da mu utuženi iznos vratim.", kao i činjenice da prvotuženik nema imovine iz koje bi se mogao namiriti tužitelj, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Iz materijalnih dokaza u spisu nesporno je utvrđeno da su predmetni ugovori o zajmu od strane javnog bilježnika pročitani, protumačeni strankama, te na kraju i solemnizirani.
Sukladno uputi drugostupanjskog suda u ponovnom postupku valjalo je ispitati upravo te sporne okolnosti tj. postojanje spornog duga odnosno postojanje dospjele tražbine, kao i da li je ta tražbina već sadržana u ugovoru o zajmu iz 2015. godine, a te okolnosti mogle su se razjasniti isključivo iz iskaza stranaka, odnosno tužitelja i prvotuženika. Tužitelj je u svom ponovnom iskazu bio izričit, uvjerljiv, a prvotuženiku je pružena mogućnost da se i sam izričito izjasni i obrazloži međutim isti je bio pasivan, te nije ni pokušao u ponovnom postupku uvjeriti sud da bi sporna dospjela tražbina iz 2014. godine bila sadržana u ugovoru o zajmu iz 2015. godine.
U ovoj pravnoj stvari nesporno je da prvotuženik duguje tužitelju po osnovi Ugovora o zajmu iz 2014. godine određeni iznos zajma, glavnica i kamata, da taj iznos nije vratio tužitelju i da je tražbina tužitelja dospjela prije zaključenja Ugovora o darovanju između tuženika.
Predmet ove pravne stvari je pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Prema odredbi čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela na isplatu i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.
Člankom 67. st. 1. ZOO-a propisuje pretpostavke pobijanja pravne radnje. Prema stavku 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji ili u pobočnoj liniji do 4. stupnja ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Prema st. 3. kod besplatnih raspolaganja i s njim izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. Drugotuženik je u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju 18.studenog 2015. godine bio maloljetan i isti nije ni potpisao Ugovor već je to u njegovo ime učinio njegov otac zakonski zastupnik Milenko Matić, koji je u istom Ugovoru imao i svojstvo darovatelja.
Pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji jesu dospjelost tražbine tužitelja prema tuženiku, pravna radnja dužnika (darovni ugovor između tuženika), insolventnost dužnika (prvotuženika) i postojanje oštećenja vjerovnika (tužitelja) te znanje treće osobe (drugotuženika za to).
Nesporno je postojanje pravne radnje dužnika odnosno prvotuženika, sklapanje
Ugovora o darovanju od 18. studenog 2015. godine sa drugotuženikom, a također i dospjelost tražbine tužitelja. Za utvrđenje postojanja oštećenja tužitelja sklapanjem predmetnog Ugovora o darovanju, odnosno da bi prvotuženik zbog sklapanja predmetnog ugovora o darovanju bio u nedostatku sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja, provedenim uvidom u naprijed navedene spise sud je utvrdio da je prvotuženik znatno zadužen, da je i ranije bio znatno zadužen, te da nema druge imovine iz koje bi se tužitelj mogao namiriti.
Pravna radnja, odnosno Darovni ugovor od 18. studenog 2015. godine gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih potraživanja koje namirenje je drugotuženik dužan trpjeti.
Slijedom svega navedenog, valjalo je presuditi kao u točki I i II izreke ove Presude.
Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku, pa mu slijedom toga, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, pripada pravo na parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak prema vps-u od 137.000,00 kn (a ne prema vps-u od 300.000,00 kn jer se prema tvrdnji tužitelja radilo isključivo o greški kod određivanja tužbenog zahtjeva i to grešci učinjenoj po tužitelju) i to za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 09. listopada 2017., 08. studenog 2017., 28. veljače 2018., 04. travnja 2018., 24. rujna 2018., 07. studenog 2018. i 22. veljače 2021., te za sastav podneska od 07. rujna 2018. za svaku radnju po 2.500,00 kn, te za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn, to sve plus PDV u iznosu od 6.406,25 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu 1.720,00 kn, na presudu 1.720,00 kn i na žalbu 3.440,00 kn, a što ukupno iznosi 38.911,25 kn. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9. i 42. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika i Tar. broj 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.
Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču - Parenzo, dana 25. ožujka 2021. godine.
S u d a c:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Osijeku, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i to od dana objave ove Presude za tužitelja i drugotuženika, a za prvotuženika u roku od 15 dana od dana primitka Presude.
Dna:
1. Pun. tužitelja,
2. 1. tuženiku,
3. 2. tuženiku.
