REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1547/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima M. P., I. V. i N. V., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu P. Š. d.o.o. u V., protiv tuženika 1. Lj. b. d.d. Lj., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., i 2. N. Lj. b. d.d. Lj., Republika Slovenija, OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima I. O., odvjetnici u U., K. G., odvjetnik u Z., i T. B., odvjetniku u Z., radi isplate, rješavajući revizije 1. i 2. tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4942/16-10 od 4. prosinca 2018. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-597/15 od 22. siječnja 2016., u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se revizije 1. i 2. tuženika kao neosnovane.

r i j e š i o  j e:

Revizije 1. i 2. tuženika u pobijanju Rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 4942/16-10 od 4. prosinca 2018. kojim je potvrđeno Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-597/15 od 22. siječnja 2016. o odbijanju prijedloga za prekid postupka, odbacuju se kao nedopuštene.

Tužitelju se trošak odgovora na revizije tuženika ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točci I izreke naloženo je 1. tuženiku Lj. b. d.d. Lj. i 2. tuženiku N. Lj. b. d.d. Lj. da tužitelju P. b. Z. d.d., Z., solidarno isplate iznos od 3.855.173,35 SEK (švedskih kruna) sa pripadajućom zateznom kamatom po stopama i sa tijekom sve pobliže opisano u toj točci izreke.

Ujedno je naloženo tuženicima da solidarno nadoknade parnični trošak tužitelju u iznosu od 679.926,08 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom od 22. siječnja 2016. pa do isplate sve u roku 15 dana.

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem zastoja postupka i prijedlog tuženika za određivanjem prekida postupka.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe 1. i 2. tuženika pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Rješenjem suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe 1. i 2. tuženika pa je gore navedeno rješenje suda prvog stupnja u odnosu na prijedlog za prekid postupka potvrđen.

Protiv navedene presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju podnose 1. i 2. tuženici.

Prvotuženik se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) te na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ujedno 1. tuženik predlaže podnijeti zahtjev za tumačenje prava Sudu Europske unije (dalje: Sud EU) i predlaže postaviti dva pitanja o kojima će naknadno biti riječi.

Iznosi revizijski prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti ukine presudu i rješenje drugostupanjskog suda kao i rješenje iz prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov prijedlog za prekidom postupka na temelju Memoranduma od 19. ožujka 2013. koji bi trajao do konačnog rješenja pitanja prenesene devizne štednje sukladno Memorandumu i ugovoru o pitanjima sukcesije.

Podredno predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu i rješenje drugostupanjskog suda kao i rješenje prvostupanjskog suda tako što bi se u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a 1. tuženiku dosudio parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od donošenja odluke o trošku pa do isplate. Traži i troškove revizije.

Drugotuženik isto tako pobija presudu i rješenje drugostupanjskog suda zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, zatim povrede prava zaštićenih Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede članka 1. Protokola 1 uz tu Konvenciju, povrede legitimnog očekivanja 2. tuženika da će sudovi primijeniti aktualno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nepoštivanje sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, povrede sekundarnog prava Europske unije – Uredbe Vijeća broj 44/2001 (Bruxelles I) i povrede članka 47. Povelje o temeljnim ljudskim pravima.

Ujedno predlaže da se podnese zahtjev sudu Europske unije za tumačenje prava Europske unije pa s tim u svezi postavlja pet pitanja o kojima će biti riječi kasnije.

Predlaže tako da se prihvati revizija 2. tuženika, pobijana presuda preinači tako što bi se odbacila tužba sa tužbenim zahtjevom u odnosu na 2. tuženika kao nedopuštena, odnosno da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Podredno predlaže da se drugostupanjska odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

Ujedno predlaže 2. tuženik da Vrhovni sud Republike Hrvatske primjenom odredbe članka 213. stavak 1. točka 2. ZPP odredi prekid ovog postupka te uputi sudu EU pitanja koja se odnose na tumačenje i primjenu sekundarnog prava EU – Uredbe 44/2001.

U odgovoru tužitelja na revizije tuženika i prijedloge za podnošenje zahtjeva i pitanja sudu Europske unije tužitelj se usprotivio i predložio da se oni odbiju, a njemu naknadi trošak odgovora.

U odnosu na prethodna pitanja

Ne predleže pretpostavke za podnošenje zahtjeva za tumačenje europskog prava Sudu EU niti za postavljanje prethodnih pitanja.

Prvotuženik je predložio postaviti sljedeća pitanja:

"1. Da li je načela i vrijednosti primarnog prava Europske unije, i to posebno vrijednosti pravne države iz čl. 2. u EU, ciljeve Europske unije iz čl. 3. u EU te dužnost lojalnog sudjelovanja iz čl. 4. st. 3. u EU, potrebno tumačiti na način da se ima smatrati kako je u suprotnosti sa slobodom osnivanja iz čl. 49. UFEU i slobodnog protoka usluga iz čl. 56. UFEU, ako jedna država članica, u suprotnosti sa svojim preuzetim međunarodnim obvezama nastavlja sudske postupke i izdaje pravomoćne presude, koje neposredno i teško financijski terete pravnu osobu iz druge države članice, čime se tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na njezinom tržištu, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?

2. Da li je čl. 49. i čl. 56. UFEU potrebno tumačiti na način da je u suprotnosti sa slobodom osnivanja i slobodnog protoka usluga, ako sudovi jedne države članice primjenjuju nacionalna kolizijska pravila na način koji, suprotno pravu druge države članice u kojoj je tužena pravna osoba osnovana, jednostrano utvrđuje pravno sljedništvo i solidarnu odgovornost te pravne osobe, te time i pravnu i procesnu sposobnost te pravne osobe pred sudom države članice u kojoj ta pravna osoba nije osnovana, pri čemu takve odluke dovode do neposrednog, teškog financijskog tereta za pravnu osobu iz druge države članice, čime se tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na njezinom tržištu, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?"

Drugotuženik je predložio postaviti sljedeća pitanja:

"1. Da li se odredba čl. 6. toč. 1. Uredbe 44/2001 može tumačiti na način, da se nadležnost suda u odnosu na drugotuženu, koja nema domicil, a niti podružnicu u državi suđenja proširuje i uspostavlja temeljem postojanja podružnice prvotužene u državi suđenja, koja također nema domicil u državi suđenja, pa je nadležnost prema njoj uspostavljena sukladno čl. 5. toč. 5. Uredbe 44/2001, odnosno temeljem postojanja podružnice, a ne i domicila prvotužene u državi suđenja?

2. Da li se odredba čl. 22. toč. 2 Uredbe 44/2001 u odnosu na ocjenu valjanosti osnivanja, ništavosti ili prestanka trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba ili udruženja pravnih osoba, ili valjanosti odluka njihovih tijela, u postupku ispitivanja nadležnosti suda u odnosu na tužene od kojih niti jedna nema domicil u državi suđenja, treba tumačiti na način po kojem se ocjena materijalnog suparničarstva tuženih, odnosno uske međusobne povezanosti tužbenih zahtjeva, kao uvjeta za primjenu pravila o atrakciji nadležnosti, sukladno čl. 6. toč. 1. Uredbe 44/2001 utvrđuje po primjeni mjerodavnog prava države suđenja, umjesto prava države domicila tuženih?

3. Da li odredbu čl. 12. Direktive 88/891 EEZ treba tumačiti na načine da je odnosu prema drugotuženoj koja nema domicil u državi suđenja, a osnovana je na temelju ustavnog zakona svoje domicilne države, kao potpuno novi pravni subjekt bez ikakve statusne poveznice, odnosno pravnog sljedništva u odnosu na prvotuženu koja također nema domicil u državi suđenja, opseg solidarne odgovornosti drugotužene, čija odgovornost spram trećih proizlazi iz tvrdnje da je kod osnivanja drugotužene u njezin osnivački kapital unijet dio imovine prvotužene, potrebno utvrđivati na način da je opseg njezine solidarne odgovornosti jednak opsegu odgovornosti prvotužene, ili se od vrijednosti dijela imovinske cjeline, koja je unijeta u osnivački kapital drugotužene, treba oduzeti vrijednost obveza koje su teretile taj dio imovinske cjeline, a kako bi se utvrdio netto iznos aktive na dan osnivanja drugotužene?

4. Da li je načela i vrijednosti primarnog prava Europske unije, i to posebno vrijednosti pravne države iz čl. 2. UEU, ciljeve Unije iz čl. 3. UEU, te dužnost lojalnog sudjelovanja iz čl. 4. (3.) UEU, potrebno tumačiti na način da se ima smatrati kako je u suprotnosti sa slobodom osnivanja iz čl. 49. UFEU, odnosno slobodnog protoka usluga iz čl. 56. UFEU, ako jedna država članica, u suprotnosti sa svojim preuzetim međunarodnim obvezama, nastavlja sudske postupke i izdaje pravomoćne presude, koja neposredno i teško financijski terete pravnu osobu iz druge države članice, čime se tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na njezinom tržištu, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?

5. Da li je čl. 49. i čl. 56. EFEU potrebno tumačiti na način da se ima smatrati kako je u suprotnosti sa slobodom osnivanja i slobodnog protoka usluga, ako sudovi jedne države članice primjenjuju nacionalna kolizijska pravila na način koji, suprotno pravu druge države članice u kojoj je tužena pravna osoba osnovana, jednostrano utvrđuje pravno sljedništvo i solidarnu odgovornost te pravne osobe, te time i procesnu sposobnost te pravne osobe pred sudom države članice u kojoj ona nije osnovana, pri čemu takve odluke neposredno i teško financijski terete pravnu osobu iz druge države članice, čime se tu pravnu osobu odvraća od poslovanja na njezinim tržištu, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?"

Uz ova pitanja u naknadnom podnesku zaprimljenom na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 2. srpnja 2019. drugotuženik je zatražio da se postave još slijedeća tri pravna pitanja koja glase:

"6. U slučaju pozitivnog odgovora na prvo pitanje treba li čl. 6. toč. 1. Uredbe vijeća (EZ) 44/2001 tumačiti na način, da je svrsi shodno – kada se od prvotuženika koji nema sjedište, ali ima podružnicu u državi suda, i od drugotuženika koji nema sjedište niti podružnicu u državi suda, tužbom zahtijeva da se solidarno podmire dug prvotuženika, koji dug ne proizlazi iz iste činjenične i pravne situacije – spomenute zahtjeve raspraviti zajedno, te o njima odlučiti istovremeno kako bi se izbjegle odluke koje bi mogle biti nepomirljive ako bi se o zahtjevima protiv svakog od tuženika odlučivalo odvojeno?

7. U slučaju potvrdnog odgovora na prva četiri pitanja, treba li se pravilo o proširenoj nadležnosti predviđeno u čl. 6. toč. 1. Uredbe vijeća (EZ) 44/2001, primijeniti kada dokazi u postupku ukazuju na postojanje zabranjenog dogovora između tužiteljice i njezine domicilne države koja je izvorni vjerovnik tražbine o kojoj se vodi spor, a koji dogovor je svjesno prikriven u vrijeme podnošenja tužbe, s jednim ciljem da se zlouporabom nacionalnih kolizijskih pravila o nadležnosti, uspostavi nadležnost Hrvatskog suda i prema drugotuženiku kao najsolventnijem subjektu postupka, te mu se time uskrati nadležnost sudova države članice u kojoj taj tuženik ima domicil?

8. Treba li čl. 49. i 56. UFEU-a tumačiti na način da im se protivi sudska praksa države članice koja pojam "stay of all proceedings" tumači kao "zastoj" u smislu primjene čl. 186.g Zakona o parničnom postupku države suđenja, uslijed čega nacionalni sudovi ne određuju prekid parničnih postupaka u kojima je pravni subjekt iz druge države članice izložen posljedicama pravomoćnih presuda, koje neposredno i teško financijski terete tu pravnu osobu, čime se nju odvraća od poslovanja na tržištu države članice suđenja, te se na taj način bitno umanjuje privlačnost ostvarivanja slobode osnivanja i slobodnog protoka usluga?"

Za ocjenu treba li postaviti pitanja Sudu EU ili zahtjev za tumačenje prava EU ukratko se obrazlaže kronologija s odlukom o predmetu spora.

Tužitelj P. b. Z. d.d., Z., podnio je dana 29. srpnja 1994. tužbu protiv tuženika Lj. b. d.d., Lj., radi isplate iznosa od 3.855.173,35 švedskih kruna (SEK) zajedno s pripadajućom kamatom.

Podneskom od 12. rujna 1994. tužba je proširena na drugotuženika N. Lj. b. d.d., Lj. pa se utuženi iznos potražuje solidarno od oba tuženika.

Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da su na temelju tada važećih propisa građani koji su imali devizne depozite u Glavnoj filijali prvotuženika u Z. i drugim organizacijskim jedinicama prvotuženika u Republici Hrvatskoj do dana 31. kolovoza 1992. ustupili iste devizne depozite tužitelju u ukupnom iznosu od utuženih 3.855.173,35 SEK u koji iznos je uračunata i pripadajuća kamata zaključno s danom 31. prosinca 1991.

Navedena potraživanja pretvorena su u javni dug Republike Hrvatske te su na temelju tada važećih propisa tražbine domaćih banaka prenesene na Republiku Hrvatsku. U konačnici je između tužitelja i Republike Hrvatske zaključen ugovor o inkaso cesiji čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika i tužitelj je stekao aktivnu legitimaciju u svoje ime potraživati ispunjenje predmetne tražbine od Lj. b. d.d. i solidarnih dužnika zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1992. do isplate.

Tvrdi se da osnovanost i visina potraživanja proizlaze iz zapisnika o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih potraživanja sa stanjem na dan 31. kolovoza 1992. koji su sastavili tužitelj i prvotuženik.

Pasivna legitimacija drugotuženika temelji se na tvrdnji da je 27. srpnja 1994. Državni sabor Republike Slovenije donio Ustavni zakon o dopunama Ustavnog zakona za provedbu Osnovnog ustavnog dokumenta o samostalnosti i nezavisnosti Republike Slovenije kojim je određeno da Lj. b. d.d. prepušta imovinu i poslovanje novoosnovanoj N. Lj. b. d.d., osim cjelokupnih obveza za devize na deviznim računima i deviznim štednim knjižicama za koje nije preuzela jamstvo Republika Slovenija (devize koje nisu uložene u bankama na teritoriju Republike Slovenije) te obveza prema NBJ i ostalim stranim vjerovnicima s naslova odnosa sa subjektima bivše SFRJ.

Prigovori apsolutne nenadležnosti hrvatskog suda, nedostatka aktivne legitimacije, nedostatka pasivne legitimacije i odgovornosti za utuženo potraživanje otklonjeni su te je tužbeni zahtjev prihvaćen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, P-597/15 od 22. siječnja 2016. Istovremeno je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za zastoj postupka i prijedlog tuženika za prekid postupka.

Žalbe tuženika protiv presude te žalbe tuženika protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za prekid postupka odbijene su presudom i rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4942/16-10 od 4. prosinca 2018. te je potvrđena prvostupanjska presuda odnosno rješenje u dijelu koji se odnosi na odbijanje prijedloga za prekidom postupka.

Riječ je o ponovljenom postupku u kojem su prilikom odlučivanja o svojoj nadležnosti i tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi slijedili pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u rješenju Rev-x 117/08 od 30. prosinca 2008. kojim je rješenjem prihvaćena revizija tužitelja te su ukinute ranije donesene odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda (kojima je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika bio odbijen, a u odnosu na drugotuženika je tužba bila odbačena).

Tako izražena pravna stajališta iz spomenutog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 117/08 podudarna su pravnim shvaćanjima izraženim u rješenjima Rev-x 89/08 od 24. ožujka 2009., Rev 1127/06 od 13. svibnja 2009. i Rev-x 251/09 od 16. rujna 2009.

Kad je riječ o zahtjevu za prethodnu odluku suda protiv čije odluke nije dopušten pravni lijek potrebno je imati na umu sljedeće:

- sud zadnje instance protiv čijih odluka nije dopušten pravni lijek dužan je postaviti zahtjev za prethodnu odluku ako smatra da mu je tumačenje odredbe prava Europske unije potrebno za donošenje odluke u predmetu za koji je nadležan

- je li mu tumačenje norme EU prava potrebno za donošenje presude, isključivo je stvar nacionalnog suda (pa i onog zadnje instance)

- sud zadnje instance nije dužan podnijeti zahtjev za prethodnu odluku ako mu je tumačenje prava EU neodlučno za donošenje odluke (primjerice jer je zahtjev u svakom slučaju u zastari), ako je tumačenje sporne odredbe prava EU već bilo predmet tumačenja Suda EU (acte éclairé) ili ako pravilno tumačenje prava EU ne ostavlja mjesta nikakvog razumnoj sumnji (acte clair )

- ako smatra da mu je tumačenje norme EU prava potrebno za donošenje odluke u predmetu, nacionalni sud zadnje instance je dužan podnijeti zahtjev za tumačenje i kad se jedna ili sve stranke u postupku tome protive

- ako smatra da mu tumačenje norme EU prava nije potrebno za donošenje odluke u predmetu, nacionalni sud zadnje instance nije dužan podnijeti zahtjev za prethodnu odluku iako jedna ili sve stranke to predlažu

- sud zadnje instance koji ne postavi zahtjev za prethodnu odluku i pritom pogrešno protumači i nepravilno primijeni normu EU prava u svojoj odluci protiv koje nije dopušten pravni lijek riskira da država članica bude na razini Europe utvrđena odgovornom za povredu obveza preuzetih Ugovorima kao i pokretanje odštetnih parnica pred nacionalnim općinskim sudovima zbog pogrešne primjene europskog prava

- sud zadnje instance koji odbije prijedlog stranke da se podnese zahtjev za prethodnu odluku dužan je odbijanje takvog prijedloga obrazložiti razlogom (ili razlozima) navedenim u presudi Cilfit bilo zato što mu pitanje tumačenja norme EU prava nije važno za donošenje odluke, bilo zato jer je stvar već razjašnjena u dosadašnjoj praksi Suda Europske unije (acte éclairé) bilo zato što je riječ o normi čije (pravilno) tumačenje ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji (acte clair)

- sud zadnje instance koji uopće ne obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio prijedlog stranke da se postavi zahtjev za tumačenje ili to neprihvaćanje obrazloži nedostatnim i neodlučnim razlozima, a to su svi razlozi izvan onih navedenih u presudi Cilfit, može prouzročiti da nacionalni ustavni sud, odnosno naknadno Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu nađe povredu ustavnog odnosno konvencijskog prava na pošteno suđenje (arbitrarnost u odlučivanju - pravo na obrazloženu sudsku odluku), neovisno o tome što je odluka da se ne postavi zahtjev za prethodnu odluku bila u konačnici ispravna.

S time u vezi, u odnosu na prijedlog revidenata da se postavi zahtjev za prethodnu odluku, ako vijeće nađe da nema mjesta tomu da se postavi zahtjev za tumačenje, to nepostavljanje zahtjeva treba se obrazložiti i to relevantnim razlozima, u okviru kriterija koji su postavljeni u presudi Cilfit.

Prema tome, s obzirom na navedeno i na predmet spora valja navesti da stara devizna štednja građana u Lj. b. d.d., njezino prenošenje bankama i pretvaranje u javni dug te inkaso cediranje bankama potječu iz vremena kad europsko pravo nije bilo vremenski primjenjivo u Republici Hrvatskoj (a ni u Republici Sloveniji).

Problem stare devizne štednje je bilateralni problem između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

Kakvo god bilo značenje Memoranduma iz M. (bio on međunarodni ugovor kako tvrde tuženici ili međunarodni akt kako ocjenjuju redovni sudovi), riječ je o bilateralnom sporazumu kojeg nije stranka Europska unija.

Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije nije izvor prava EU nego međunarodni ugovor kojeg nije stranka Europska unija.

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji ne sadrži nikakve odredbe o staroj deviznoj štednji, kao što niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju to ne sadrži.

U tom smislu ne stoje tvrdnje revidenta kako je pitanje stare devizne štednje dio pravnog poretka EU.

Slijedom izloženog, sporno pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu iz parničnog postupka u kojem je podnesen prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku ne podliježe primjeni prava Europske unije. Kako se EU pravo ne primjenjuje, tako nije potrebno tražiti njegovo tumačenje jer je riječ o pitanju koje nije bitno za donošenje odluke u glavnom postupku. To je jedan od razloga koji, u svjetlu prakse ES-a u predmetu Cilfit, oslobađaju Vrhovni sud Republike Hrvatske od obveze da kao sud zadnje instance postavi zahtjev za prethodnu odluku.

Naime, kroz mehanizam zahtjeva za prethodnu odluku Sud Europske unije tumači one odredbe EU prava čije je tumačenje potrebno nacionalnom sudu da donese odluku u predmetu u kojem sudi. Drugim riječima, tumačenje EU prava je dopušteno onda kad je korisno za rješenje konkretnog postupaka u kojem se tumačenje traži. Kad se EU pravo ne primjenjuje, nema mjesta tumačenju tog prava i u povodu takvih zahtjeva se Sud EU oglašava nenadležnim. Europski sud u okviru mehanizma zahtjeva za prethodnu odluku ne daje savjetodavna mišljenja niti načelna stajališta in abstracto koja su neprimjenjiva u danom predmetu.

Neovisno o tome što su i Republika Hrvatska i Republika Slovenija danas članice Europske unije, obveza lojalne suradnje iz članka 4. stavak 3. Ugovora o Europskoj uniji (na koji se poziva revident) ne odnosi se na rješenje spora o staroj deviznoj štednji koji se spor vodi između P. b. Z. d.d. i dvije tužene Slovenske banke.

Naime, u skladu s člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom UEU-a, država članica je dužna poduzeti sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurala ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz načela lojalne suradnje, predviđenog člankom 4. stavkom 3. UEU a, proizlazi da su države članice dužne poduzeti sve mjere prikladne za osiguranje primjene i učinkovitosti prava Unije. To znači da su dužne svojim nacionalnim zakonodavstvom i praksom ne nanijeti štetu punoj i ujednačenoj primjeni prava Unije. Kako u konkretnom situaciji nema primjene prava Unije, bespredmetno je pozivanje revidenta na načelo lojalne suradnje iz članka 4. stavak 3. UEU-a.

Naime, sve i kad bi bilo točno da Republika Hrvatska ne ispunjava svoje obveze preuzete Ugovorom o pitanjima sukcesije kao i Memorandumom iz M., nije riječ o Ugovorima niti aktima institucija Unije pa niti o kršenjima obveze na lojalnu suradnju iz članka 4. stavak 3. UEU-a. Suprotno prigovorima revidenta, navodno nepoštivanje međunarodnih obveza koje nisu dio EU prava ne dovodi do povrede članka 4. stavak 3. UEU. I sam revident navodi kako dužnost lojalne suradnje zahtijeva od država članica da na svojem teritoriju osiguraju primjenu prava EU. Kako niti jedan međunarodni sporazum na koji se poziva revident (Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije i Memorandum iz M.) nije izvor prava EU, nema mjesta zaključku da Republika Hrvatska, donošenjem presuda kojim se nalaže isplata Lj. b. d.d. i N. Lj. b. d.d., krši odredbe članka 4. stavak 3. UEU-a.

Osim toga, ocjena je li sudska praksa nacionalnih sudova protivna načelu lojalne suradnje iz članka 4. st. 3. UEU-a zahtijevala bi prethodno tumačenje obveza koje je Republika Hrvatska preuzela Aneksom C Ugovora o pitanjima sukcesije i Memorandumom iz M. Kako Europska unija nije članica navedenih međunarodnih sporazuma, Sud Europske unije nije nadležan za njihovo tumačenje.

U odnosu na članke 2 . i 3 . UEU-a, riječ je o deklaratornim odredbama kojima se utvrđuju vrijednosti i ciljevi Europske unije. To su općenite odredbe čije tumačenje nije ni u kakvoj vezi s osnovanosti zahtjeva za isplatu protiv tuženika, niti se na temelju ovih odredbi može riješiti spor i donijeti presuda. Tumačenje ovih odredbi nije važno za donošenje odluke u povodu revizije.

Sam revident, iako predlaže tražiti tumačenje ovih odredbi, zapravo predlaže njihovo tumačenje u vezi s člankom 49. (pravo poslovnog nastana) i člankom 56. (pravo pružanja usluga) Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Naime, revident u suštini tvrdi da sudska praksa poput pobijane pravomoćne presude odvraća Lj. b. d.d. i N. Lj. b. d.d. od poslovnog nastana u Republici Hrvatskoj, a što bitno smanjuje slobodu pružanja usluga tih banaka u Hrvatskoj. Pritom implicira da je takva praksa rezultat nepoštivanja vladavine prava kao jedne od osnovnih vrijednosti Europske unije (članak 2. UEU), a to zato jer Republika Hrvatska ne poštuje obveze preuzete međunarodnim pravom. Na taj način ujedno „ne pridonosi ostvarivanju procesa povezivanja“ pa su „ugroženi ciljevi Unije utvrđeni čl. 3. UEU“.

Kako je u konkretnom slučaju riječ o presudi kojom se nalaže tuženicima kao dužnicima da ispune svoju novčanu obvezu prema tužitelju kao vjerovniku, bez da se na bilo koji način ograničava ili zabranjuje pravo Lj. b. d.d. ili N. Lj. b. d.d. da posluju u Republici Hrvatskoj, tumačenje odredbi članka 49. i 56. UFEU-a nije potrebno za donošenje odluke u povodu revizije.

Navedeni članci UFEU-a glase:

Pravo poslovnog nastana

Članak 49.

U okviru niže navedenih odredaba, ograničivanje slobode poslovnog nastana državljana jedne države članice na državnom području druge države članice zabranjuje se. Ta se zabrana odnosi i na ograničivanje osnivanja zastupništava, podružnica ili društava kćeri od strane državljana bilo koje države članice s poslovnim nastanom na državnom području bilo koje druge države članice.

Sloboda poslovnog nastana uključuje pravo pokretanja i obavljanja djelatnosti kao samozaposlene osobe te pravo osnivanja i upravljanja poduzećima, osobito trgovačkim društvima u smislu drugog stavka članka 54., sukladno uvjetima koje pravo zemlje u kojoj se taj poslovni nastan ostvaruje utvrđuje za svoje državljane, a podložno odredbama poglavlja koje se odnosi na kapital.

Usluge

Članak 56.

U okviru odredaba navedenih u nastavku, zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu proširiti primjenu odredaba ovog poglavlja na državljane trećih zemalja koji pružaju usluge i koji imaju poslovni nastan unutar Unije.

Ne bi smjelo stajati da se nalaganjem ispunjenja obveze dužniku na temelju pravomoćne presude koju je donio na zakonu osnovani nacionalni sud u kontradiktornom postupku uz primjenu nacionalnog prava na spor koji uopće ne podliježe primjeni europskog prava i to za obvezu koja je nastala kada Republika Hrvatska niti Republika Slovenija nisu bile članice Europske unije, dužniku onemogućava poslovni nastan ili sloboda pružanja usluga u Republici Hrvatskoj.

Osim što drži da je pravomoćna presuda kojom je tuženicima naložena isplata donesena protivno osnovnim vrijednostima i ciljevima Europske unije, revident ne tvrdi da mu je na neki drugi način ograničena sloboda poslovnog nastana i pružanja usluga u Republici Hrvatskoj.

Kad je riječ o tvrdnji da je u glavnom postupku povrijeđeno pravo na poslovni nastan i slobodu pružanja usluga N. Lj. b. d.d. zbog načina na koji hrvatski sudovi tumače „pravnu i poslovnu sposobnost drugotuženika“, revident tu tvrdnju obrazlaže time da hrvatski sudovi, utvrđujući pravno sljedništvo i solidarnu odgovornost drugotuženika, krše članak 12. i članak 29. stavak 5. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava (prilog 12).

S obzirom na vrijeme i način osnivanja N. Lj. b. d.d. s jedne strane i vrijeme pristupa Republike Slovenije u članstvo Europske unije (1. svibnja 2004.) s druge strane, drugotuženik nije osnovan uz primjenu ove direktive (ratione temporis). Prema utvrđenjima iz dostupnih podataka, drugotuženik je osnovan na temelju Ustavnog zakona o provedbi Temeljne ustavne Povelje Republike Slovenije od 27. srpnja 1994. pa nije izvjesno da je prilikom osnivanja drugotuženika zaista bila riječ o podjeli dioničkog društva na koju se podjelu ova direktiva primjenjuje ratione materiae. Osim toga, ako je zaista bila riječ o podjeli dioničkog društva, nema tvrdnji o tome je li bila riječ o podjeli preuzimanjem ili podjeli osnivanjem novih trgovačkih društava (a što predviđa ova direktiva) niti da su prethodno u pisanom obliku objavljeni uvjeti podjele dioničkog društva ili ispunjene druge pravne i ine formalnosti koje ova direktiva predviđa.

Proizlazi da N. Lj. b. d.d. nije osnovana uz primjenu Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava pa tumačenje ove direktive nije važno za donošenje odluke o reviziji.

U svakom slučaju, ova direktiva sve i da se primjenjuje, u članku 12., suprotno tvrdnjama revidenta, ne isključuje, već naprotiv predviđa solidarnu odgovornost kao sustav zaštite interesa vjerovnika.

Iako se teza revidenta temelji na činjenici da je N. Lj. b. d.d. osnovana Ustavnim zakonom o dopunama Ustavnog zakon o provedbi Temeljne ustavne Povelje Republike Slovenije od 27. srpnja 1994., koji zakon radi zaštite vjerovnika ne propisuje solidarnu odgovornost, pitanje je na koji su način, kad bi bilo točno da se ova direktiva primjenjuje, Ustavnim zakonom ispunjene obveze zaštite vjerovnika iz članka 12. direktive koji glasi:

Članak 12.

1. Zakoni država članica moraju osigurati odgovarajući sustav zaštite interesa vjerovnika trgovačkih društava koja su uključena u podjelu, čije tražbine prethode datumu objavljivanja prijedloga uvjeta podjele, te još nisu bila dospjela u vrijeme tog objavljivanja.

2. U tu svrhu, zakoni država članica moraju najmanje osigurati da ti vjerovnici imaju pravo dobiti odgovarajuću zaštitu kada financijska situacija u trgovačkom društvu koje se dijeli te u trgovačkom društvu na koje se obveza prenosi u skladu s prijedlogom uvjeta podjele, čini takvu zaštitu neophodnom ako ti vjerovnici još nemaju takvu zaštitu.

3. Ako obveza prema vjerovniku društva na koje se obveza prenosi u skladu s prijedlogom uvjeta podjele nije namirena, prijamna su trgovačka društva solidarno odgovorna za tu obvezu. Države članice mogu ograničiti tu odgovornost na neto aktivu koja je dodijeljena svakom od tih trgovačkih društava, osim za trgovačko društvo na koje se obveza prenosi. Međutim, one ne moraju primijeniti ovaj stavak kada postupak podjele podliježe nadzoru pravosudnih tijela u skladu s člankom 23., i ako se većina u broju koji predstavlja tri četvrtine vrijednosti obveza ili bilo koja klasa vjerovnika društva koje se dijeli, dogovorila da se odriče solidarne odgovornosti na sastanku koji je održan u skladu s člankom 23. stavkom 1. točkom (c).

4. Primjenjuje se članak 13. stavak 3. Direktive 78/855/EEZ.

5. Ne dovodeći u pitanje pravila koja se odnose na kolektivno ostvarivanje njihovih prava, stavci od 1. do 4. primjenjuju se na držatelje zadužnice trgovačkih društava koja su uključena u podjelu, osim ako podjelu na sastanku ne odobre držatelji zadužnica, ako je takav sastanak predviđen u skladu s nacionalnim pravom, ili je odobre držatelji zadužnica pojedinačno.

6. Države članice mogu predvidjeti da prijamna trgovačka društva budu solidarno odgovorna za obveze trgovačkog društva koje se dijeli. U tom slučaju ne moraju primijeniti gore spomenute stavke.

7. Kada država članica kombinira sustav zaštite vjerovnika naveden u stavcima 1. do 5. sa solidarnom odgovornošću prijamnog trgovačkog društva iz stavka 6., tu solidarnu odgovornost može ograničiti na neto kapital koji je dodijeljen svakom od tih trgovačkih društava.

U odnosu na tvrdnje o kršenju članka 29. stavak 5. Direktive 82/891, takav članak ne postoji s obzirom na to da ova direktiva završava s člankom 27.

Na solidarnu odgovornost ne primjenjuje se niti članak 29. Direktive (EU) 2017/1132 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o određenim aspektima prava društava koja je u međuvremenu zamijenila Direktivu 82/891 koja više nije na snazi.

U odnosu na praksu Europskog suda u predmetima C-208/00 i C-483/14 na koju se poziva revident Lj. b. d.d. valja reći da je riječ o praksi koja se odnosi na tumačenje koje nije primjenjivu o ovom revizijskom predmetu.

U predmetu C-208/00 (prilog 13) se tumačila sloboda poslovnog nastana u kontekstu situacije u kojoj država članica A nije priznala pravnu i stranačku sposobnost trgovačkom društvu koje je osnovano (registrirano) u državi članici B u skladu sa zakonom te države članice (B). Zbog toga to društvo nije moglo zatražiti pravnu zaštitu pred sudom države članice A u vezi s ostvarivanjem prava koja joj pripadaju na temelju ugovora kojeg je sklopila. Kako stranačku sposobnost N. Lj. b. d.d. nitko od sudionika postupka ne dovodi u pitanje, ova presuda ne podupire tvrdnje revidenta o tome da je potrebno zahtijevati tumačenje slobode poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a.

Kad je riječ o presudi u predmetu C-483/14 u njoj se tumačilo pravo primjenjivo na spajanje trgovačkih društava prekograničnim preuzimanjem, a što nije situacija podudarna s činjenicama u ovom postupku jer N. Lj. b. d.d. nije nastala spajanjem trgovačkih društava, a posebno ne prekograničnim preuzimanjem. Osim toga, iako revident ovu presudu dovodi u vezu s člankom 12. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava, Europski sud je zahtjev za tumačenje ove direktive u predmetu C-483/14 ocijenio nedopuštenim u kontekstu glavnog postupka koji se odnosi na spajanje preuzimanjem između dvaju društava. U tom smislu u ovoj se presudi, suprotno tvrdnjama revidenta, nisu tumačile odredbe kojima se „uređuje zaštita vjerovnika društva u slučaju statusnih promjena kako ih propisuje članak 12. i članak 29. stavak 5. Direktive 82/891/EEZ“.

Pitanja koja u reviziji postavlja prvotuženica ista su onima koje je predlagala postaviti Ustavnom sudu RH u predmetu U-III-970/2019 u kojem je ustavna tužba odbijena,a ustavni sud nije našao potrebnim postaviti pitanja iz ustavne tužbe niti nekih drugih jer predmet spora ne podliježe primjeni prava Europske Unije, kako to i u ovom predmetu smatra Vrhovni sud. Drugotuženik je u svojoj reviziji predložio podnijeti zahtjev za prethodnu odluku koji sadrži ukupno pet pitanja. Četvrto i peto pitanje drugotuženika odgovaraju po svom sadržaju pitanjima prvotuženika.

Treće pitanje drugotuženika odnosi se na tumačenje članka 12. Šeste direktive Vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. koja se odnosi na podjelu dioničkih društava. O (ne)primjeni ove direktive bilo je riječ u vezi s pitanjima prvotuženika. Međutim, samo pitanje koje je predložio postaviti drugotuženik u vezi s tumačenjem ove direktive je kontradiktorno jer sam drugotuženik tvrdi da je osnovan kao potpuno novi pravni subjekt bez statusne poveznice. Drugim riječima, sam drugotuženik ne tvrdi da je nastao podjelom dioničkog društva, a na što se ova direktiva primjenjuje ratione materiae. Nema primjene ove direktive na nastanak drugotuženika ni ratione temporis. Konačno, članak 12. ove direktive ne isključuje solidarnu odgovornost drugotuženika, sve i da se ova direktiva primjenjuje.

Prvo i drugo pitanje drugotuženika odnose se na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje Uredba Bruxelles I).

Mjerodavne odredbe ove Uredbe glase:

"Članak 66.

1. Ova se Uredba primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeti i na isprave koje su službeno sastavljene ili registrirane kao autentične isprave nakon njezina stupanja na snagu.

2. Unatoč tome, ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena pokrenut prije stupanja na snagu ove Uredbe, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznaju se i izvršavaju sukladno odredbama poglavlja III.:

(a) ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena započet nakon stupanja na snagu Konvencije iz Bruxellesa ili Konvencije iz Lugana u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje;

(b) u svim drugim slučajevima, ako je nadležnost utemeljena na pravilima iz poglavlja II. ili iz konvencije sklopljene između države članice u kojoj je donesena sudska odluka i države članice u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje, a koja je bila na snazi u trenutku pokretanja postupka.

Članak 76.

Ova Uredba stupa na snagu 1. ožujka 2002.

Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice."

Iz gore navedenih prijelaznih i završnih odredbi Uredbe Bruxelles I (članak 66. stavak 1. i članak 76.) jasno je da se ona primjenjuje samo na pravne postupke koji su započeli nakon njezina stupanja na snagu, odnosno na postupke koji su započeli nakon 1. ožujka 2002.

U Republici Hrvatskoj Uredba Bruxelles I je stupila na snagu 1. srpnja 2013., a u Republici Sloveniji 1. svibnja 2004. (Tumačenje Suda Europske unije u predmetu C-514/10).

Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 29. srpnja 1994. pa se apsolutna (međunarodna) nadležnost ne može procjenjivati na temelju Uredbe Bruxelles I jer se ona u ovom postupku ne primjenjuje ratione temoporis.

Iznimke iz članka 66. stavka 2. Uredbe Bruxelles I ne primjenjuju se na ovaj predmet. Jasno je da se iznimke iz stavka 2. ne odnose na nadležnost, nego na priznanje i izvršenje sudske odluke.

U dodatnim pitanjima 2. tuženika iz njegovog naknadnog podneska od 2. srpnja 2019. vidljivo je da su dva pitanja vezana na tumačenje Uredbe Bruxelles I koja se, kako je već navedeno, uopće ne primjenjuje na konkretni slučaj ratione temporis. Isto tako, iako se traži tumačenje odredbe dva članka UFEU, traži se zapravo tumačenje Memoranduma iz M., odnosno tumačenja sintagme „Stay of proceedings“. Međutim, za konkretni slučaj ne dolazi u primjenu Europsko pravo ni ratione temporis ni ratione materiae. Članak 49. (pravo poslovnog nastana) i članak 56. (sloboda pružanja usluga) ni na koji način nisu tangirana time znači li „stay“ prekid ili zastoj ili ništa od navednog. O navedenim člancima UFEU-a bilo je isto tako riječi u obrazloženju povodom pitanja postavljenih u reviziji.

S obzirom na sve prethodno navedeno, a u vezi je sa predmetom ovoga spora i postavljenim pitanjima, ovaj sud ne nalazi da treba postaviti prethodno pitanje Sudu EU niti ima mjesta zahtijevati od Suda Europske unije tumačenje Uredbe Bruxelles I. Utoliko prijedlozi prvo i drugo tuženika nisu prihvaćeni.

U odnosu na revizije I i II tuženika

U odnosu na pobijanje Rješenja

Protiv rješenja suda drugog stupnja kojim su odbijene žalbe kao neosnovane podnesene po tuženicima, a kojim je rješenjem potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen prijedlog tuženika za određivanje prekida postupka, reviziju podnose I i II-tuženici.

Revizije tuženika u tom dijelu nisu dopuštene.

Naime, rješenjem kojim se odlučuje o prekidu postupka, bilo da se prihvaća prijedlog za prekid postupka ili se prijedlog odbija, kao što je to u konkretnom slučaju, postupak se pravomoćno ne završava.

Prema tome u smislu odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP revizija protiv takvih rješenja nije dopuštena jer tim rješenjem postupak nije pravomoćno završen. Valjalo je zato u tom dijelu revizije I i II-tuženika odbaciti kao nedopuštene i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz članka 400. u svezi s člankom 392. ZPP.

U odnosu na revizije I i II tuženika na presudu

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz članka 392.a stavak 1. ZPP u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se upire revizijom 1. i 2. tuženika niti da bi u postupku pogrešno bilo primijenjeno materijalno pravo kada je sud prihvatio tužbeni zahtjev.

Prvotuženik se poziva na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 373. točke 3. i članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a s tvrdnjom da su učinjene pred drugostupanjskim sudom. Međutim u suštini one se svode na isticanje nezadovoljstva revidenta odlukom suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Isto čini i drugotuženik kroz isticanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. i točka 11. ZPP-a, isticanjem razloga za odbacivanje tužbe ili prekida postupka, odnosno isticanjem prekluzije prava za traženje utužene isplate od tuženika.

Predmet spora predstavlja isplata deviznih iznosa koje su razne fizičke osobe imale položene kao depozite kod Lj. b. d.d. Lj., Glavna filijala Z. (dalje B.) i drugih organizacijskih jedinica B. u Republici Hrvatskoj. Tužitelj traži da se tuženicima naloži solidarna isplata 3.855.173,35 SEK (švedskih kruna) sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj temelji zahtjev u odnosu na 1. tuženika na ugovoru o depozitu, a u odnosu na 2. tuženika na odredbi članka 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koja propisuje solidarnu odgovornost preuzimatelja imovinske cjeline 1. tuženika za obveze nastale u svezi s preuzetom imovinom. U postupku se tvrdi da je na 2. tuženika temeljem prisilnog propisa Republike Slovenije prenesena imovina 1. tuženika pa da za obveze nastale u svezi s tom imovinskom cjelinom vjerovnicima solidarno odgovaraju prenositelj i preuzimatelj cjeline.

Tijekom postupka, kao što se to čini sada i u reviziji, tuženici prigovaraju nadležnosti hrvatskih sudova za rješavanje ovog predmeta spora te ističu prigovore nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pomanjkanja pasivne legitimacije tuženika.

Prvostupanjski sud je otklonio, a to je prihvatio i drugostupanjski sud, prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske osobito u odnosu na 2. tuženika za ispunjenje novčane obveze po osnovi deviznih depozita koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod 1. tuženika odnosno Lj. b. d.d. Lj., Glavne filijale Z. i drugih organizacijskih jedinica banke u Republici Hrvatskoj.

Pravilno su tako postupili nižestupanjski sudovi prihvaćajući nadležnost suda Republike Hrvatske za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i utoliko su pravilno primijenili odredbe iz članka 55., članka 54. stavak 1. i članka 46. stavak 4. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZRS). Bez osnove stoga revident prigovara i odredbi iz članka 354. stavak 2. točka 2. ZPP-a.

Sve iznesene razloge u tom dijelu prihvaća i ovaj revizijski sud pa se bez osnove prigovara u tom dijelu odlukama nižestupanjskih sudova. Stoga se ovaj revizijski sud poziva na razloge iznesene u pobijanoj presudi sukladno odredbi iz članka 396.a ZPP. Revizijom se ponavljaju isti oni prigovori koji se u suštini svode na one isticane tijekom postupka, a na koje je nižestupanjski sud u razlozima presude odgovorio. Nižestupanjski su sudovi prihvatili aktivnu legitimaciju tužitelja kao i pasivnu legitimaciju oba tuženika u ovome sporu i utoliko su u tom dijelu predmet raspravili i pravilno primijenili odredbe članka 15. i 16. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 71/92, 3/92 i 12/99 – dalje: Uredba) te članka 3. i 4. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 106/93 – dalje: Zakon o pretvaranju). Ujedno su pravilno primijenili odredbe članaka 436. do 444. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i dr.) zbog čega se i u tom dijelu, a kako se razlozi ne bi suvišno ponavljali, prihvaćaju razlozi iz drugostupanjske presude te se ovaj sud na njih poziva.

S obzirom na utvrđenja pred nižestupanjskim sudovima da su pojedini građani na dan 1. siječnja 1992. imali deviznu štednju, odnosno devizna sredstava na deviznom računu kod 1. tuženika, a da su svoja potraživanja prenijeli na tužitelja, s time da je utvrđeno temeljem dokumentacije u spisu, da su tužitelj i 1. tuženik potpisali zapisnike o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita i njihovom dospijeću, time su postupili sukladno odredbi članka 16. Uredbe čime su utvrđeni visina i dospijeće potraživanja (1. siječnja 1992.). Zato je pravilno nađen osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u utuženoj visini sa pripadajućom kamatom.

Stoga se i u tom dijelu prihvaćaju razlozi iz obrazloženja pobijane presude.

Sukladno odredbi iz članka 396.a stavak 1. i 2. ZPP-a u svezi s člankom 117. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19), a budući da ovaj sud u svemu prihvaća razloge iz pobijane presude, na njih se ovom presudom poziva, pa će se zato zajedno sa ovom presudom objaviti i pobijana presuda na internetskim stranicama ovoga suda.

Osim toga, odlučujući o svojoj nadležnosti i tužbenom zahtjevu nižestupanjski su sudovi slijedili pravna shvaćanja koja su podudarna ne samo s ranijim ukidnim rješenjem u ovome predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 117/08 već su ona podudarna s pravnim shvaćanjima u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- x 89/08 od 24. ožujka 2009., Rev 1127/06 od 13. svibnja 2009. i Rev-x 251/09 od 16. rujna 2009. kao i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3295/15 od 21. svibnja 2018., U-III- 3274/15 od 21. svibnja 2018. i U-III-970/2019 od 24. lipnja 2020.

Stoga, revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju jer se njima u suštini ponavljaju razlozi koje su tuženici iznosili tijekom postupka, a sudovi su ih raspravili i obrazložili u onom bitnom dijelu. Zato se ne nalazi da bi pobijanom presudom bilo povrijeđeno ni pravo 2. tuženika na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava temeljenih sloboda, niti povrede odredbi Uredbe Buxelles I. i povrede članka 47. Povelje o temeljnim ljudskim pravima

Valjalo je zato u svemu odbiti revizije tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja sukladno odredbi iz članka 393. i članka 400. u svezi s člankom 392. ZPP. Trošak odgovora na reviziju tužitelju se ne dosuđuje jer je u smislu odredbe članka 155. u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a ocijenjeno da on nije bio potreban.

Zagreb, 24. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.