REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 5175/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. pok. B. iz S. G., kojeg zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u H., protiv prvotuženika V. F. pok. Ž. iz S. G. i drugotuženika V. F. pok. J. iz S. G., kojeg zastupa punomoćnik L. A., odvjetnik u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-508/2019-2 od 10. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-1371/18 od 18. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e:
I/ Ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-508/2019-2 od 10. srpnja 2019. i presuda Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj P-1371/18 od 18. travnja 2019. u odnosu na drugotuženika V. F. pok. J. te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II/ Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tužitelj je utvrđen vlasnikom dijela nekretnine oznake čest. zem. 10375/51 k.o. S. G., površine 10844 m2, koji je na skici vještaka mjernika J. Z. iz S., iz lipnja 2017., označen slovima A, B, C, D, G, H, I, J, E, F, A, pa je tužitelj ovlašten, na temelju te presude u odnosu na oba tuženika ishoditi upis prava vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist (stavak I. izreke). Ujedno je obvezan drugotuženik nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 17.762,50 kn (stavak II. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijena je, kao neosnovana, žalba drugotuženika i u odnosu na njega potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude drugotuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s time da iz sadržaja predmetne revizije proizlazi da se ista podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Podredno, ukoliko revizijski sud smatra da u konkretnom slučaju nije dopušteno podnošenje revizije prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, drugotuženik podnosi i izvanrednu reviziju iz članka 382. stavka 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ukinuti obje nižestupanjske presude, a podredno iste preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio istu odbaciti, a podredno odbiti. Smatra kako u konkretnom slučaju, imajući na umu naznačenu vrijednost predmeta spora od 2.900,00 kn, nije dopuštena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP. U odnosu na reviziju iz stavka 2. istog članka smatra da ni ona nije dopuštena, s obzirom na to da u njoj nije naznačeno pravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Revizija drugotuženika je osnovana.
S obzirom na to da je tužitelj vrijednost predmeta spora u tužbi označio suviše nisko (2.900,00 kn), sud je, na temelju članka 40. stavak 3. ZPP, po prigovoru drugotuženika na ročištu 27. siječnja 2010. vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 500.000,00 kn, pa kako je tužbeni zahtjev istaknut u odnosu na dva tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva (članak 37. stavak 2. ZPP).
Kako, dakle, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, revizija drugotuženika dopuštena je na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP, a ovaj je sud, u povodu predmetne revizije, pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. ZPP).
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao fizički određen dio nekretnine označene kao čest. zem. 10375/51 k.o. S. G., površine 10844 m2, kako je to označeno u skici koju je za potrebe ovog postupka sačinio sudski vještak za geodeziju J. Z.
Polazeći od toga da je tužitelj osobno i putem svojih prednika bio u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu sporne nekretnine u razdoblju mnogo duljem od onog propisanog paragrafom 1468. Općeg građanskog zakonika iz 1811., odnosno u razdoblju duljem od dvadesetogodišnjeg roka koji je prihvaćen na Proširenoj općoj sjednici Saveznog vrhovnog suda od 4. travnja 1960., nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev, uz napomenu da je prvotuženik takav zahtjev tužitelja priznao, pa je u odnosu na njega donesena presuda na temelju priznanja (članak 331. ZPP).
Pri donošenju odluke kojom je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika prihvaćen sudovi su pošli od slijedećih odlučnih činjenica:
-da je čest. zem. 10375/51 u naravi šuma K. d., ukupne površine 85.365 m2 nastala cijepanjem nekadašnje čestice 10375/51 ukupne površine 103.332 m2 (Z-114/48), kada je u površini od 85.365 m2 upisana u zk.ul. 408 k.o. S. G. u korist Župske crkve u S. G.,
-da je u odnosu na česticu 10375/51 u zemljišnoj knjizi, bilo upisano više agrarnih prijava obrađivača predmetnog zemljišta, između ostalih da su bile upisane i agrarne prijave prednika stranaka,
- da je prednik tuženika u izjavi kojom je zahtijevao razrješenje agrarnog odnosa tražio dio čest.zem. 10375/51 u površini od 10 motika kulture šume, iako mu je odlukom A 2440/47 od 30. kolovoza 1948. priznata cijela čestica u površini od 85365 m2,
-da su se prednici tuženika, na temelju agrarne odluke A 2440/47, koja je postala pravomoćna i izvršna 25. rujna 1968., upisali kao nositelji prava korištenja sporne nekretnine (C list), dok da je u B listu ista upisana kao društveno vlasništvo,
-da je pravo korištenja prednika tuženika pretvoreno u pravo vlasništva pod brojem Z- 2059/2007,
- da je u odnosu na agrarnu prijavu prednika tužitelja donesena odluka A 2453/47 kojom je odbijen zahtjev da ga se utvrdi vlasnikom zatraženog dijela predmetne čestice u površini od 4350 m2, a iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi da se radi o šumi koja je pred više od 70 godina (1887.) dana prednicima tužitelja na korištenje skupa s obradivom zemljom s kojom tvori gospodarsku cjelinu i u odnosu na koju zemlju je odnos razriješen po Zakonu od 19. listopada 1930.,
-da je Župna crkva 24. travnja 1972. zatražila ispravak agrarne odluke A 2440/47, uz tvrdnju da je predniku tuženika priznata čest. zem. 10375/51 u cijelosti, iako je on zahtijevao da mu se prizna svega 10 motika,
-da je u katastarskom operatu, još od revizije katastra (1952.), kao posjednik dijela čest. zem. 10375/51 od 14228 m2 bio upisan prednik tužitelja, u kojoj površini predmetne čestice je u katastru bio upisan i prednik tuženika, odnosno da su još četiri obitelji upisane kao posjednici dijelova čest.zem. 10375/51, svaka u istoj površini od 14228 m2,
-da je predmet spora identificiran očevidom na licu mjesta, a koji prema izračunu vještaka ima ukupnu površinu od 10844 m2,
- da se u naravi radi o nekretnini na kojoj se nalazi šuma i makija, koja, dakle, nije podobna za poljoprivrednu djelatnost, pa se ni posjedovni čini na takvoj nekretnini ne čine učestalo i na način koji bi bio vidljiv većem broju osoba,
- da su prednici tužitelja do 60-tih godina prošlog stoljeća, a nakon toga sam tužitelj bili u posjedu predmetne čestice na način da su na predmetnoj nekretnini povremeno brali drva (u koju svrhu se u pravilu takve nekretnine i koriste), dok da posjedovne čine na istoj nisu vršili ni drugotuženik ni treće osobe.
Osnovano drugotuženik revizijom ukazuje da je u postupku koji je prethodio reviziji počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, s obzirom na to da su u obrazloženju pobijane odluke izostali razlozi o odlučnoj činjenici - zakonitosti posjeda tužitelja, odnosno njegovih prednika, imajući na umu utvrđenje suda da je agrarna prijava prednika tužitelja (A 2453/47) u odnosu na sporno zemljište odbijena, a da tužitelj nije navodio neki drugi pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine. Pritom se napominje da je agrarna prijava prednika tužitelja, prema stanju spisa, bila podnesena u odnosu na dio čest.zem. 10375/51 u površini od 4350 m2, dok je predmet ovog spora nekretnina ukupne površine 10844 m2.
S tim u vezi izostali su i razlozi o poštenju posjeda tužitelja odnosno njegovih prednika, odnosno ostaje nejasan zaključak sudova o njihovoj dobroj vjeri nakon odbijanja agrarne prijave, neovisno o upisu njihova posjeda u katastarskom operatu. Naime, posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.
Kako su, dakle, razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama (kvaliteti posjeda) ostali nejasni, ostvaren je revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 1. ZPP.
Osnovana je ujedno tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da se u vrijeme dosjedanja računa i vrijeme u kojem je predmetna nekretnina bila podruštvovljena, propustili utvrditi točan početak roka dosjedanja.
Naime, sudovi su sporni vlasničkopravni odnos, u smislu odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 38/0 i 153/09 - dalje: ZVDSP), ocijenili kroz primjenu pravila bivšeg OGZ-a.
Prema pravnim pravilima OGZ-a vrijeme posjedovanja kao pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama bilo je trideset godina (§ 1468.), koji rok je prema Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda 4. travnja 1960. skraćen na dvadeset godina, bez obzira na to je li posjed zakonit ili ne, pod pretpostavkom da je pošten.
Primjenjujući ova pravila, sudovi zaključuju da je ovaj skraćeni rok dosjedanja od 20 godina u svakom slučaju protekao još za vrijeme dok su spornu nekretninu posjedovali prednici tužitelja, pri čemu nije posebno utvrđen početak roka dosjedanja. U spisu postoji podatak da je T. P. (prednica tužitelja) podnijela agrarnu prijavu 24. srpnja 1939., da je izjavu obrađivača u tom predmetu dao J. K. pok. P., ali izostalo je utvrđenje od kada prednici tužitelja predmetnu nekretninu drže u svom posjedu.
Navedeno je važno ako se uzme u obzir činjenica da je predmetna nekretnina bila prenesena u društveno vlasništvo, a da je Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP („Narodne novine“ broj 114/01) izmijenjena odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP na način da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.
Dakle, osim što su u pobijanim odlukama izostali razlozi o kvaliteti posjeda, sudovi su cijeneći ispunjenje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, propustili uzeti u obzir činjenicu podruštvovljenja predmetne nekretnine i same osnove po kojoj je ista prenesena u društveno vlasništvo, zbog čega činjenično stanje u pogledu roka dosjedanja nije potpuno utvrđeno.
Tek po utvrđenju navedenih odlučnih činjenica, u ponovljenom postupku sudovi će moći ocijeniti jesu li ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vodeći računa da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-56/19-2 od 14. veljače 2019. te pretpostavke moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe (tužba je u ovom predmetu podnesena 11. svibnja 2007.).
Pritom će morati voditi računa i o tome da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama opisana kao šuma, da se i u naravi radi o šumskom zemljištu, a da je pretvorba vlasništva na šumama i šumskom zemljištu na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskog zemljišta u privatnom vlasništvu, izvršena na temelju odredbe članka 16. stavak 1. Zakona o šumama. Ta je odredba unesena u Zakon o šumama („Narodne novine“ broj 54/83, 32/87 i 47/89) odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90) koji je stupio na snagu 16. listopada 1990., a primjenjuje se od 1. siječnja 1991. (osim odredaba članka 5., 48. 49. i 50. tog Zakona koje se primjenjuju od dana stupanja na snagu istog Zakona). Drugim riječima, nakon stupanja na snagu Zakona o šumama, odnosno od njegove primjene 1. siječnja 1991., sva zemljišta koja su bila upisana kao društveno vlasništvo, po sili zakona postala su vlasništvo Republike Hrvatske bez obzira tko je do tada bio upisan kao nositelj prava korištenja na tim nekretninama.
Slijedom svega navedenoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja.
Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a, za konačnu odluku, slijedom čega je riješeno kao pod stavkom II. izreke.
Zagreb, 24. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.
