REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2108/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u izvanparničnom postupku predlagatelja J. B. iz Norveške, O., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik iz Odvjetničkog društva H. p. iz Z., protiv protustranke Z. S. iz P., kojeg zastupa punomoćnica A. K., odvjetnica iz P., radi priznanja strane sudske odluke, odlučujući o reviziji protustranke protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-766/15-2 od 23. siječnja 2017. kojim je potvrđeno i dopunjeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj R1-109/14 od 27. studenog 2014., u sjednici održanoj 24. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija protustranke, preinačava se rješenje Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-766/15-2 od 23. siječnja 2017. i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj R1-109/14 od 27. studenog 2014. i sudi:
Odbija se prijedlog predlagatelja J. B. za priznanjem strane sudske odluke – rješenja Općinskog suda za Skien i Porsgrunn, broj S 95/01917 od 12. rujna 2003.
Obrazloženje
Rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj R1-109/14 od 27. studenog 2014. priznata je odluka - rješenje Općinskog suda za Skien i Porsgrunn, broj S 95/01917 od 12. rujna 2003.
Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-766/15-2 od 23. siječnja 2017. odlučeno je:
"Žalba protustranke se u cijelosti odbija kao neosnovana a predlagateljeva prihvaća pa se potvrđuje rješenje Općinskog suda Puli – Pola posl. br. R1-109/14-32 od 27. studenog 2014. i dodatno dopunjuje tako da u cijelosti pravilno glasi:
Priznaje se strana sudska odluka – rješenje Općinskog suda za Skien i Porsgrunn, broj S 95/01917 od 12. rujna 2003. zajedno s ispravkom izreke koja tako ispravljena glasi: "I. Z. Z. je dužan platiti J. B. 825.000 NOK (osamstodvadesetpettisuća) u roku od 2 (dva) tjedna od donošenja ovoga rješenja.
II. Troškovi spora se ne priznaju."
Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavila protustranka na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) navodeći pravno pitanje za koje smatra da je važno radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjska rješenja i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Predlagatelj je odgovorio na reviziju. Predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu podredno je odbiti kao neosnovanu.
Revizija protustranke je osnovana.
Protustranka je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP prema kojoj u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
Protustranka u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:
"Je li Luganska konvencija o sudskoj nadležnosti i priznanju i ovrsi u građanskim i trgovačkim predmetima od 30. listopada 2007. primjenjiva na stranu sudsku odluku donesenu prije 1. srpnja 2013. pri čemu je postupak radi priznanja te strane sudske odluke u Republici Hrvatskoj također pokrenut prije 1. srpnja 2013., to jest prije dana stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju?"
Postavljanje pitanja protustranka opravdava pozivom na odredbe Luganske konvencije o sudskoj nadležnosti i priznanju i ovrsi u građanskim i trgovačkim predmetima od 30. listopada 2007.
Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jer je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmet spora je zahtjev predlagatelja za priznanje strane sudske odluke - rješenja Općinskog suda za Skien i Porsgrunn (Kraljevina Norveška), broj S 95/01917 od 12. rujna 2003. kojim je protustranci naloženo isplatiti predlagatelju iznos od 825.000 NOK (norveških kruna).
Nižestupanjski sudovi priznaju stranu sudsku odluku - rješenje Općinskog suda za Skien i Porsgrunn (Kraljevina Norveška), broj S 95/01917 od 12. rujna 2003. uz zaključak da su ostvareni uvjeti za priznanje strane sudske odluke jer ne postoji isključiva nadležnost Republike Hrvatske (čl. 56. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim stvarima "Narodne novine", broj 53/91, 88/01 – dalje: ZRSZ-a) dok, imajući u vidu da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. pa time i potpisnica Luganske konvencije, postoji i uzajamnost (koja se pretpostavlja) za priznanje strane sudske odluke.
Odredbom čl. 86. ZRSZ određeno je da se strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske dok je odredbom čl. 89. ZRSZ određeno da se strana sudska odluka neće priznati ako postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Republike Hrvatske. Isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske postoji u sporovima o pravu raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretnini u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini te u sporovima nastalima iz zakupnih ili najamnih odnosa u pogledu nekretnine, ili iz ugovora o upotrebi stana ili poslovnih prostorija, ako se nekretnina nalazi na teritoriju Republike Hrvatske (čl. 56. ZRSZ). Odredbom čl. 92. ZRSZ određeno je da se strana sudska odluka neće priznati ako ne postoji uzajamnost. Konvencija o nadležnosti te priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potpisana u Luganu 21. prosinca 2007. (dalje: Luganska konvencija) međunarodni je ugovor koji je Europska unija sklopila s Islandom, Lihtenštajnom, Norveškom i Švicarskom.
Odredbom čl. 63. Luganske konvencije (prijelazne odredbe) određeno je da se Konvencija primjenjuje samo na pravne postupke koji su pokrenuti i na dokumente koji su formalno sastavljeni ili upisani kao javne isprave nakon svojeg stupanja na snagu u državi u kojoj je donesena sudska odluka i, u slučaju kada se zahtijeva priznanje ili izvršenje sudske odluke ili javne isprave, u državi kojoj je zahtjev upućen. Međutim, ako su postupci u državi u kojoj je donesena sudska odluka pokrenuti prije stupanja na snagu ove Konvencije, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznaju se i izvršavaju u skladu s glavom III.: (a) ako je postupak u državi u kojoj je donesena sudska odluka pokrenut nakon stupanja na snagu Konvencije iz Lugana od 16. rujna 1988. u državi u kojoj je donesena odluka i u državi kojoj je zahtjev upućen;
(b) u svim drugom slučajevima, ako je nadležnost utvrđena na temelju pravila koja su usklađeni s pravilima predviđenim u glavi II. ili u konvenciji koja je sklopljena između države u kojoj je donesena sudska odluka i države kojoj je zahtjev upućen, a koja je na snazi u trenutku pokretanja postupka.
Dakle, odredbom čl. 63. st. 1. Luganske konvencije propisan je standard prema kojem se ona, kad je riječ o priznavanju i izvršenju sudskih odluka, primjenjuje samo na sudske odluke koje su donesene u postupcima koji su pokrenuti nakon što je ona stupila na snagu i u državi u kojoj je donesena odluka i u državi kojoj je zahtjev za priznavanje i izvršenje upućen. Iznimke iz čl. 63. st. 2. Luganske konvencije odnose se samo na one odluke koje su donesene nakon što je Luganska konvencija već bila na snazi i u državi članici porijekla i u državi u kojoj se traži priznavanje.
Republika Hrvatska postala je članicom Europske unije 1. srpnja 2013. pa je tim datumom i pristupila Luganskoj konvenciji. Iz prijelaznih odredbi Luganske konvencije proizlazi da samo ako je sudska odluka čije se priznavanje traži donesena nakon što je Luganska konvencija stupila na snagu i u državi porijekla i u državi u kojoj se priznavanje traži, mogu se primijeniti odredbe Luganske konvencije (mutatis mutandis presuda C-514/10 Suda Europske unije od 21. lipnja 2012. Wolf Naturprodukte).
Zato se, u situaciji kada je odluka čije se priznanje traži donesena prije nego je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji pa time i prije nego je Republika Hrvatska pristupila Luganskoj konvenciji o prijedlogu za priznanje se ne može odlučiti primjenom odredbi Luganske konvencije.
U konkretnom slučaju zato o priznanju valja odlučiti uz primjenu Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim stvarima.
Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZRSZ strana sudska odluka izjednačuje se s odlukom suda Republike Hrvatske i ima pravni učinak u Republici Hrvatskoj samo ako je prizna sud Republike Hrvatske. Odredbama tog Zakona (čl. 101.) propisan je postupak priznanja stranih sudskih odluka, u kojem sud ispituje postoje li uvjeti za priznanje strane sudske odluke (čl. 86. do 100. tog Zakona).
Postupak za priznanje strane sudske odluke pokreće se na temelju prijedloga bilo koje osobe koja za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes predlagatelja razvidan je iz činjenice da predlagatelj može zatražiti ovrhu strane odluke na području gdje živi predloženik, a to je u Republici Hrvatskoj.
Odredba čl. 87. ZRSZ propisuje da će se strana sudska odluka priznati ako je podnositelj zahtjeva za priznanje uz tu odluku podnio i potvrdu nadležnoga stranog suda odnosno drugog organa o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena. Rješenje Općinskog suda za Skien i Porsgrunn, broj S 95/01917 od 12. rujna 2003. je postalo ovršno i konačno te je uz prijedlog za priznanje dostavljena i potvrdu nadležnoga stranoga suda o pravomoćnosti te odluke po pravu države u kojoj je donesena (Kraljevina Norveška) čime je ispunjen uvjet iz odredbe čl. 87. ZRSZ.
Predmet spora temeljem kojeg je donesena odluka čije se priznanje traži je obvezno pravni zahtjev za isplatom iznosa od 805.000,00 Kruna, a koji iznos predstavlja posebnu imovinu majke predlagatelja, a supruge protustranke, dakle ne radi se o sporu u kojem bi Republika Hrvatska bila isključivo nadležna sukladno odredbi čl. 56. ZRSZ niti postoje naznake da bi odluka bila protivna javnom poretku Republike Hrvatske odnosno da je u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske utvrđenim osnovama državnog uređenja (čl. 91. ZRSZ)
Iz očitovanja Ministarstva pravosuđa od 29. rujna 2008., a koje je zatraženo sukladno odredbi čl. 92. st. 2. ZSRZ proizlazi da ugovor o uzajamnosti o priznanju stranih sudskih odluka između Republike Hrvatske i Norveške nije zaključen.
Iz note Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške od 18. srpnja 2012. proizlazi da Norveška ne priznaje hrvatske sudske odluke iz 2003.
U situaciji, kao što je predmetna, kada se radi o priznanju strane sudske odluke Kraljevine Norveške iz 2003. kada Luganska konvencija nije bila na snazi u Republici Hrvatskoj, a nesporno nije postojala uzajamnost između Republike Hrvatske i Kraljevine Norveške iz odredbe čl. 92. ZSRZ, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsko rješenje na način kako je to u izreci ovog rješenja i odbiti zahtjev.
Zagreb, 24. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
