REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 16 Gž-282/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Ivanke Pilon-Vukelić kao izvjestiteljice i člana vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, (OIB…), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tužene I.H. (OIB…) iz Z., zastupane po Odvjetničkom društvu Š. i P., radi iseljenja, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj: 10 Ps- 18/2018-29 od 28. rujna 2018., u sjednici vijeća održanoj 23.ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužene I. H. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Poslovni broj: 10 Ps-18/2018-29 od 28. rujna 2018., upobijanom dijelu (stavak I. II. i IV. izreke).

Odbija se tužena sa zahtjevom za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Pobijanom presudom je suđeno:

I. Nalaže se I. H. iseliti iz stana u Z., površine 38,82 m2, na II. (drugom) katu zgrade u Z., te predaja opisanog stana slobodnog od osoba i stvari u posjed Republici Hrvatskoj.

II. Nalaže se I. H. platiti Republici Hrvatskoj putem društva Državne nekretnine d.o.o. (OIB…) iznos od 38.507,70 kuna sa zateznom kamatom na iznos od:

- 1. 312,80 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 5.907,60 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 5.907,60 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 5.907,60 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 3.938,40 kuna od 16. svibnja 2015.. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 25. svibnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. lipnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 21. srpnja 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 20. kolovoza 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 18. rujna 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. rujna 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 24. listopada 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. studenog 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 18. prosinca 2015. do isplate,

- 492,30 kuna od 22. siječnja 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. veljače 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. ožujka 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 21. travnja 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. svibnja 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 20. lipnja 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 22. srpnja 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. kolovoza 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. rujna 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 21. listopada 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 19. studenog 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 22. prosinca 2016. do isplate,

- 492,30 kuna od 21. svibnja 2017. do isplate,

- 492,30 kuna od 22. lipnja 2017. do isplate,

- 240,00 kuna od 6. srpnja 2017. do isplate,

- 1.080,00 kuna od 6. srpnja 2017. do isplate,

- 1.080,00 kuna od 6. srpnja 2017. do isplate,

- 1.080,00 kuna 6. srpnja 2017. do isplate,

- 1.080,00 kuna od 6. srpnja 2017. do isplate,

- 540,00 kuna od 6. srpnja 2017. do isplate

po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.434,80 kuna s pripadajućom zateznom kamatom i zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđene iznose izvan razdoblja naznačenog u stavku I. kao neosnovan

IV. Nalaže se I. H. naknaditi Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2018. do isplate.

Protiv ove presude žalbu je uložila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano tužena u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da se navodima žalbe isto ne dovodi u sumnju.

U postupku je utvrđeno:

- da je M. R. bila nositelj stanarskog prava na stanu u Z., površine 38,82 m2,

- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-7888/90 od 3. lipnja 1998., ispravljenom rješenjem istog suda od 13. srpnja 1998. usvojen otkaz stanarskog pravajer je utvrđeno da M. R. nije od 1990. godine koristila predmetni stan već je dopustilada u istom stanuju treće osobe dok je ona stanovala u kući svojih roditelja na adresi B.,

- da je između G. Z., kao najmodavca, i M. R., kao najmoprimca,sklopljen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 4. travnja 2000. kojim se najmoprimac obvezao plaćati zaštićenu najamninu na temelju izračuna najmodavca, a obračunatom temeljem čl. 10. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN 40/97),

- da je G. Z. obračunao najamninu u iznosu od 101,32 kune koju je naplaćivao temeljem zbirnih uplatnica za naplatu komunalnih usluga putem Z. H. d.o.o.,

- da je tužena plaćala zaštićenu najamninu putem navedenih uplatnica do 1. siječnja 2011.,

- da je predmetni stan postao vlasništvo tužitelja temeljem čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovina i čl. 65. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske od 1. siječnja 2011.,

- da je između tužitelja, zastupanog po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i Državnih nekretnina sklopljen ugovor o poslovno tehničkoj suradnji kojom je predmetna nekretnina predana na upravljanje tom Društvu, a što obuhvaća i pravo na naplatu naknade za korištenje nekretnine,

- da je tužena obaviještena o promjeni vlasnika najkasnije 16. srpnja 2015. te je pozvana na plaćanje duga s ovog osnova,

- da tužena niti članovi njezine uže obitelji nemaju u vlasništvu drugu nekretninu, da u predmetnom stanu tužena živi 30 godina i to sa suprugom i 2 malodobne djece, koji su u logopedskom tretmanu zbog dijagnoze ADHD-a,

- da majka tužene, M. R., stanuje u obiteljskoj kući u naselju B. površine 150 m2, iznad naselja G. i da je ista spremna u svoj dom prihvatiti tuženu i njenu obitelj,

- da su tužena i njezin suprug zaposleni i ostvaruju, prema vlastitom priznanju, prihode oko 10.000,00 kuna.

Na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

Neosnovano tužena žalbom ukazuje da je odluka suda o prethodnom pitanju kojim je odlučio da je ništav ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sklopljen između G. Z. i M. R. 4. travnja 2000., nevaljana zato što utvrđena ništavost navedenog ugovora nije navedena u izreci ove presude, jer takav tužbeni zahtjev nije niti postavljen, a sud prvog stupnja je o prethodnom pitanju valjano odlučio sukladno članku 12. stavku 2. ZPP-a, te detaljno obrazložio kako je ugovor o najmu stanu sa zaštićenom najamninom sklopljen između G. Z. i M. R. temeljem čl. 31. st. 1. ZNS-a, iako M. R. u trenutku stupanja na snagu tog zakona nije imala stanarsko pravo, to je primjenom zakonskih odredbi takav ugovor ništav temeljem čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), pa obzirom na to da M.R. nema položaj zaštićenog najmoprimca u smislu čl. 30. i 31. ZNS-a, to niti tuženica nema status člana obiteljskog domaćinstva pa tako niti prava koja čl. 38. st. 1. ZNS-a dodjeljuje članovima obiteljskog domaćinstva u slučaju napuštanja stana od strane zaštićenog najmoprimca.

Iako je utvrđeno da se tuženica u stanu nalazi bez valjane pravne osnove, sud prvog stupnja je obzirom na utvrđenje da tuženica živi u predmetnom stanu od rane mladosti, da je u njemu živjela sa svojim roditeljima, a danas sa svojom obitelji, pravilno zaključio da predmetna nekretnina predstavlja dom tuženice jer postoji bliska i trajna veza tuženice s tim prostorom, te je polazeći od članka 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90.,135/97.,113/00.,124/00.,28/01.,41/01.,55/01.,6/10.,85/10.,5/14.; dalje Ustav) te članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97,6/99,14/02,13/03,9/05,1/06,2/10; dalje: Konvencija) proveo test razmjernosti jer za ocjenu je li predmetni prostor dom tuženice nije odlučno da li se tuženica s njime koristi zakonito ili ne.

Prvostupanjski je sud nadalje valjano zaključio da iseljenje tuženice iz predmetnog stana ne predstavlja neopravdano miješanje države putem sudske vlasti, u njezino pravo na dom, jer je proveo test razmjernosti pomoću 3 eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano, a ta pitanja su:

1. je li miješanje utemeljeno na zakonu?,

2. Je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja?,

3. Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?

U odnosu na pitanje da li je miješanje utemeljeno na zakonu sud zaključuje da se radi o tužbi koja je utemeljena na čl. 162. Zakona o vlasništvu (prava vlasnička tužba) iz čega proizlazi da je čin miješanja utemeljen na zakonu.

Međutim, obrazlažući u čemu se sastoji "legitimni cilj" iseljenja, ovaj sud smatra potrebnim nadopuniti obrazloženje prvostupanjskog suda, pa unatoč tome što je vlasnik stana država koja u svom portfelju ima velik broj stanova, tako da zaštita gospodarskih interesa nije bitno ugrožena, no, ovakvim vidom miješanja sudbene vlasti štite se prava i slobode drugih vlasnika u sladu s člankom 8. Konvencije kada je miješanje države u pravo na dom izuzetno dopušteno radi sprečavanja pravne nesigurnosti, a time i pravnog nereda, a s druge strane, tužena koja stanuje u tom stanu dugi niz godina, od 1. siječnja 2011. ne plaća nikakvu naknadu za korištenje predmetnog stana.

Nadalje, što se tiče pitanja je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, ovaj sud također smatra da je, obzirom da tuženica ima drugo mjesto za stanovanje, unatoč tome što bi za nju preseljenje značilo gubitak komoditeta te bi joj promijenilo način života (tuženica sa svojom obitelji može živjeti u kući svoje majke koja prostorno odgovara potrebama njezine obitelji te koja je podobna za stanovanje, a okolnosti koje tužena navodi kao razlog protiv preseljenja u navedenu kuću (slabija infrastruktura nego u N. Z., promjena škole, udaljenost od mjesta rada i sl.) ne predstavlja jedan od egzistencijalnih razloga zbog kojeg bi sud zaključio da bi preseljenje u drugu nekretninu predstavljalo pretjerani teret za tuženicu i članove njene obitelji, tako da je u konkretnom predmetu javni interes veći od privatnoga, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu kojim je zatraženo iseljenje tuženice.

Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena bez pravnog osnova koristila predmetni stan koji je u vlasništvu tužitelja, pa je u smislu čl. 1120. ZOO-a dužna platiti naknadu za korištenje tog stana u visini najamnine koju bi inače platila za takvo korištenje jer se neosnovano obogatila za visinu najamnine koju bi bila obvezana naknaditi, pa se neosnovano žalbom tvrdi da je nastupila zastara cijelog potraživanja budući je zastarni rok u konkretnom slučaju pet godina, a kako je tužitelj podnio tuženoj zahtjev za mirno rješenje spora 10. listopada 2016. pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je zastara time prekinuta te tužitelj može uspješno potraživati od tužene naknadu za razdoblje od 10. listopada 2011., a čiju visinu je odredio u iznosu propisanom Odlukom povjerenstva Vlade za upravljanje imovinom RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine ("Narodne novine" broj 120/00.), koju potražuju Državne nekretnine d.o.o., od 15,00 kn po metru kvadratnom, a tužena koja je prigovorila visini na te okolnosti nije predložila nikakve dokaze pa se neosnovano žalbom tvrdi da visina najamnine nije utvrđena.

Isto tako neosnovano se žalbom ukazuje da je tužena bila u poštenom posjedu predmetnog stana sve do 16. srpnja 2015. kada je obaviještena o otuđenju predmetnog stana, budući je nedvojbeno da je tuženica plaćala zaštićenu najamninu do 1. siječnja 2011., te nije dokazala da je od tada nekome plaćala najamninu unatoč tome što je koristila predmetni stan, tako da se ne može reći da je bila pošteni posjednik jer je opće poznato da je za korištenje tuđe nekretnine potrebno plaćati najam.

Isto tako neosnovano se žalbom tvrdi da je sud prvog stupnja protivno članku190. ZPP-a dozvolio preinaku tužbe, budući tužba nije preinačena, već ispravljena i uređena jer je tužbom zatražena isplata od po 15 kn po metru kvadratnom, a nesporna je površina predmetnog stana .

Nadalje žalbeni navodi kojima se ukazuje da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka također nisu osnovani, budući je ovom tužbom zatraženo iseljenje i naknada za korištenje tuđe stvari u svoju korist, a čiju visinu i osnovanost je tužena pobijala tijekom prvostupanjskog postupka, a i žalbom.

Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavak 3. ZPP-a, budući tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, te sukladno članku 155. stavku 1.ZPP-a i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12 i 103/14).

Ovaj sud odbio je tuženu sa zahtjevom za nadoknadu troškova žalbe, jer s istom nije uspjela.

Zbog iznesenog valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Požega, 23. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević