Republika Hrvatska

Poslovni broj: 31 Gž-1596/2020-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz K., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. F. i dr. u V., protiv tuženika E. & S. B. d.d., R., OIB: …, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 6 P- 322/19-8 od 7. svibnja 2020., 23. ožujka 2021.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 6 P-322/19-8 od 7. svibnja 2020.

Obrazloženje

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Protiv tog rješenja žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući ovom sudu, pobijano rješenje preinačiti.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi:

- kako je tužitelj dana 7. lipnja 2019. podnio tužbu prvostupanjskom sudu, koji je sud njegova prebivališta;

- kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog 2. lipnja 2005. (u daljnjem tekstu Ugovor) te isplate;

- kako je tuženik u odgovoru na tužbu, prije nego li se upustio u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, navodeći da je člankom 14. st. 1. Ugovora među strankama ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika. Prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio nakon što je ocijenio da bi odredba članka 14. st. 1. Ugovora bila nepoštena u smislu odredbe članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19; ZZP), ovo jer kao odredba unaprijed formuliranog ugovora uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Izneseni stav prvostupanjskog suda kao pravilan prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. istoga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te stavkom 5. da isprava o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj potpisao Ugovor o kreditu, kojim je u čl. 14. st. 1. ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

No, prema stavu ovog suda takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

Tako je odredbom članka 49. ZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tuženik bio u obvezi putovati u R., što bi, obzirom da živi u K., Č. uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tuženika u R. i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Također, navedena odredba je bila unaprijed formulirana od strane trgovca, slijedom čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj oduci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16; dalje: ZPK), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

S obzirom da je jedna od zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a uzimajući u obzir stajalište izneseno u većem broja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojem nižestupanjski sudovi odluke višestupanjskih sudova moraju akceptirati "in abstracto", a ne samo "in concreto", tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je valjalo odbiti kao neosnovan.

Dodatno, potrebno je istaknuti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu dana 29. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

U takvoj situaciji, prilikom ocjene nadležnosti suda, ne može doći do primjene odredbi članka 46. i 48. ZPP-a, već valja primijeniti odredbu članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) koja propisuje da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o tome, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište

Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, riješeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Split, 23. ožujka 2021.

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.