REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 707/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- predlagatelja osiguranja S. I. iz V., ..., OIB: ..., zastupanog po B. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice-protivnika osiguranja V. K. iz V., ..., OIB: ... i N. K. iz V., ..., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku D. Z., odvjetniku iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4554/14-2 od 1. prosinca 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-828/13-37 od 13. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 23. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4554/14-2 od 1. prosinca 2016., odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika da mu solidarno plate iznos od 2.994.301,06 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2008. do isplate, u toč. II. izreke odbijen je prijedlog za osiguranje predlagatelja osiguranja (tužitelja), radi određivanja privremene mjere za osiguranje novčane tražbine u iznosu od 3.128.964,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2008. do isplate, sadržaja pobliže navedenog u izreci, dok je u toč. III. izreke naloženo tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 118.561,88 kn, u roku od 15 dana.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Varaždinu P-828/13-37 od 13. kolovoza 2014., u toč. I. izreke, a preinačena u toč. III. izreke, na način da je nalaženo tužitelju da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 155.645,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio revziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezivanje tuženika da mu nadoknadi troškove postupka, uključujući i troškove revizijskog postupka, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju navode tužitelja i predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu i obvezati tužitelja da im nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev je tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 2.994.301,06 kn, a koju temelji na tvrdnji da je prednik tuženika sklapajući sporazum od 8. svibnja 2006. i aneksa 1., 2. i 3. tome sporazumu, i ugovora (sa tužiteljem) o ustupanju potraživanja uz naknadu od 28. lipnja 2008, prouzročio štetu tužitelju-cesionaru u navedenom iznosu, a za što su odgovorni tuženici, kao njegovi nasljednici prema čl. 139. st. 1. i 3. Zakona o nasljeđivanju.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tuženici nasljednici I. K., te da nisu isticali prigovor odgovornosti do visine vrijednosti naslijeđene imovine,

- da je prednik tuženika I. K., bio odvjetnik, i da je kao punomoćnik zastupao A. I. u više sudskih postupaka, a kako mu ona nije mogla plaćati izvršene usluge, zaključili su 8. svibnja 2008., Sporazum o založnom osiguranju novčane tražbine (dalje: Sporazum o založnom osiguranju) i tri Aneksa tog Sporazuma,

- da je između tužitelja (kao primatelja) i prednika tuženika I. K. (kao ustupitelja) zaključen Ugovor o ustupanju potraživanja 28. lipnja 2008. (dalje: Ugovor o ustupanju),

- da su prema čl. 2. Ugovora o ustupanju predmet tog ugovora bile sve tražbine navedene u Sporazumu o založnom osiguranju i tri Aneksa tog Sporazuma, koja su osigurana založnim pravom i koja proizlaze iz priloženih ovjerenih troškovnika (koji su sastavni dio Ugovora o ustupanju), pa da je tim Sporazumom ustupljena samo tražbina za koju su kumulativno ispunjeni svi navedeni uvjeti, (da je tražbina navedena u Sporazumu o založnom osiguranju i Aneksima tog Sporazuma, da je tražbina osigurana založnim pravom i da proizlazi iz priloženih troškovnika),

- da iz priloženih troškovnika, niti iz sadržaja čl. 2. Ugovora o ustupanju ne proizlazi da je prednik tuženika tužitelju ustupio i buduću tražbinu u iznosu od 1,000.000,00 kn, iako je u Aneksu Sporazuma o založnom osiguranju navedeno da se ugovara i buduća tražbina od 1,000.000,00 kn i da je za taj iznos zasnovano založno pravo, jer nedostaje treći (kumulativni) uvjet za ustup te tražbine, a to je da opravdanje tražbine proizlazi iz priloženih troškovnika,

- da je u trenutku ustupanja (28. lipnja 2008.), postojala tražbina koju je ustupitelj (I. K.) ustupio primatelju (tužitelju), koja se odnosi na troškove zastupanja (A. I.) u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1043/03, u iznosu od 2.851.841,50 kn, temeljem nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1043/03 od 21. ožujka 2007., a taj iznos potkrijepljen je troškovnicima koji su priloženi Ugovoru o ustupanju, kao i u preostalom iznosu od 102.028,40 kn, temeljem priloženih troškovnika (odnosno ukupno u iznosu od 2.953.869,90 kn),

- da je ustupitelj (I. K.) predao primatelju (tužitelju) sve isprave (Sporazume i Anexe) iz kojih je proizlazila navedena tražbina (presuda i troškovnici), te potvrdu iz čl. 8. Ugovora o ustupanju,

- da je tužitelj platio I. K., kao naknadu za ustupljenu tražbinu iznos od 5,125.790,41 kn,

- da je navedenu presudu u odluci o trošku naknadno preinačio Visoki trgovački sud RH, odlukom od 16. lipnja 2010., tj. (nakon ustupanja).

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra, a sa čime je u cijelosti suglasan i sud drugog stupnja, da je za utvrđenje veriteta (istinitosti-postojanja) tražbine od 28. lipnja 2008., odlučan dan ustupanja prema kojem se prosuđuje (ne)postojanje tražbine, a da na činjenicu postojanje tražbine ne može utjecati činjenica naknadnog preinačenja odluke o troškovima (16. lipnja 2010.), nakon ustupanja jer je predmetna tražbina postojala u trenutku ustupanja i bila je potkrijepljena odgovarajućim ispravama, jer se ustupati mogu i sporna potraživanja, što je konkretna tražbina bila u trenutku ustupanja, budući da presuda Trgovačkog suda u Rijeci u trenutku ustupanja nije bila pravomoćna, a što je primatelju (tužitelju) bilo poznato. Zbog navedenog smatraju da ne postoji odgovornost tuženika (kao nasljednika I. K.) za naplativost tražbine u smislu odredbe čl. 87. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), te odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere.

Neosnovane su tvrdnje tužitelja o bitnoj povredi odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, jer nasuprot tvrdnji tužitelja o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave, i same te isprave.

Naime, tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je ustupitelj (I. K.) predao primatelju (tužitelju) sve isprave iz kojih proizlazi osnovanost potraživanja, pa tako i prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1043/03 od 21. ožujka 2007., kao ispravu o dugu iz koje proizlazi osnovanost ustupljene tražbine u iznosu od 2.851.841,50 kn, što je protivno sadržaju čl. 6. Ugovora o ustupanju, prema kojem stranke nisu ugovorile da ta presuda predstavlja ispravu o dugu i dokaz o postojanju ustupljene tražbine.

Cijeneći da je čl. 6. Ugovora o ustupanju, određeno da će prilikom isplate ugovorenog iznosa iz čl. 3. tog Ugovora, ustupitelj primatelju predati kod javnog bilježnika Sporazume o založnom osiguranju i Anekse tog Sporazuma koji su zaključeni u formi ovršne javnobilježničke isprave, te ovjerenu potvrdu iz čl. 8. tog Ugovora, kao dokaz o ustupljenoj tražbini i ustupljenim sporednim pravima, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da ustupitelj (I. K.) nije bio u obvezi predati primatelju (tužitelju) navedenu presudu, kao ispravu o dugu, pa kako se ne radi o proturječnosti na koju upućuje tužitelj, nije pred prvostupanjskim sudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogotovo što je tužitelj sudjelovao u navedenom sporu (kao umješač), te mu je navedena presuda osobno i dostavljena.

Nadalje, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nema proturječnosti između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprave (Aneksa 3. Sporazuma o založnom osiguranju) i same isprave, jer je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prednik tuženika (I. K.) nije tužitelju ustupio i buduću tražbinu u iznosu od 1.000.000,00 kn.

I ovaj, kao i drugostupanjski sud, prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da su predmet Ugovora o ustupanju bile tražbine navedene u Sporazumu o založnom osiguranju i Aneksima tog Sporazuma, koje su zaključili I. K. i A. I., koje tražbine su osigurane založnim pravom i koje proizlaze iz priloženih troškovnika, a koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, pa neovisno o tome što je u Aneksu 3. Sporazuma o založnom osiguranju, navedeno da se ugovara i buduća tražbina u iznosu od 1.000.000,00 kn i što je i za taj iznos zasnovano založno pravo, s obzirom da nedostaje treći uvjet za ustup te tražbine, a to je da tražbina proizlazi iz priloženih troškovnika, to nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nema proturječnosti na kojoj u reviziji inzistira tužitelj.

Neosnovana je tvrdnja tužitelja da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici je li isplatom naknade za ustupljenu tražbinu u iznosu od 5.125.790,00 kuna, u kojem je sadržan i iznos od 1.000.000,00 kuna temeljem Ugovora o ustupu potraživanja, s obzirom da je odlučno da buduća tražbina u iznosu od 1.000.000,00 kn nije prenesena i nije bila predmet Ugovora o ustupanju, (na čemu tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev), o čemu su se izjasnili drugostupanjski i prvostupanjski sud, pa se neosnovano tužitelj poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj navodi da odvjetnik I. K. prilikom izrade troškovnika u parnici P-1043/03 pred Trgovačkim sudom u Rijeci nije postupao sa dužnom pažnjom (čl. 10. ZOO-a) i sukladno Kodeksu odvjetničke etike te je povrijedio načela iz čl. 4., 6. i 8. ZOO-a jer je trošak zastupanja stranke obračunao protivno čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu (po višoj VPS od stvarne), pa je zaključenjem Sporazuma od 8. svibnja, Aneksa tom Sporazumu, a potom i Ugovora o ustupanju potraživanja uz naknadu od 28. lipnja 2008., naročito primitkom uplate od 5.125.790,41 kn, koji je tužitelj platio I. K., kao naknadu za ustupljenu tražbinu (čl. 3. st. 2. Ugovora o ustupanju), za ustupljeno "kvazi-potraživanje", prouzročio štetu cesionaru u utuženom iznosu. Tvrdi da navedeni troškovnici nisu imali osnove u trenutku njihova sastavljanja niti u trenutku ustupa potraživanja, i smatra da nije postojala ustupljena tražbina niti u vrijeme zaključenja ugovora o ustupanju potraživanja uz naknadu, jer je na taj način ustupljeno nepostojeće potraživanje (čl. 86. ZOO-a), što se posebno odnosi na tražbinu u iznosu od 1.000.000,00 kuna.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na primjenu čl. 86. i 87. ZOO-a, jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a), a u ovom slučaju, s obzirom na sadržaj navedenih zakonskih odredbi i iznesenih utvrđenja nižestupanjskih sudova tužitelj podnesenom revizijom nije doveo u pitanje iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova.

Prema odredbi čl. 86. ZOO-a, kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja, dok prema odredbi čl. 87. istog Zakona, ustupitelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine ako je to bilo ugovoreno. U ovom slučaju odgovornost prednika tuženika za naplativost ustupljene tražbine nije bila ugovorena niti je tužitelj revizijom doveo u sumnju shvaćanje nižestupanjskih sudova temeljeno na čl. 2. Ugovora o ustupanju, kojim su stranke toga ugovora dogovorile tražbinu koja se ustupa i uvjete ustupanja. Prema toj odredbi ugovora ustupitelj je prenio na primatelja 1.) sva novčana potraživanja koja ima prema svom dužniku A. I., 2.) koja su navedena u čl. 1. tog Ugovora, i 3.) koja su osigurana su upisanim založnim pravom i priloženim ovjerenim troškovnicima. Na taj način su, prema mišljenju i ovog suda ustupljene samo one tražbine u odnosu na koje su kumulativno ispunjena navedena tri uvjeta. Kako buduća tražbina od 1.000.000,00 kn nije dio priloženih troškovnika, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ta tražbina nije prenesena Ugovorom o ustupanju.

Na opisani način, tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava s obzirom da buduća tražbina u iznosu od 1.000.000,00 kn nije bila predmet Ugovora o ustupanju, a da je tražbina koja se odnosi na troškove zastupanja u predmetu Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1043/03, u iznosu od 2.851.841,50 kn postojala u vrijeme ustupanja, pogotovo što se ugovorom o ustupu može prenijeti i tražbina koja je sporna, a to se svakako može reći i za tražbinu utvrđenu nepravomoćnom presudom.

Navodi revidenta u kojima inzistira na činjenici da je predmet ustupa bila i tražbina u iznosu od 1.000.000,00 kuna, su prigovori na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što u reviziji nije dopušteno (čl. 385. ZPP-a) pa taj prigovor nije ni razmatran. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer su ti troškovi ocijenjeni nepotrebnim.

Zagreb, 23. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.