Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-uv-39/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić- Jergović, predsjednice vijeća te dr. sc. Lane Petö Kujundžić i mr. sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika D. N., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98.,dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Sisku broj Ik-I-555/20-13 od 15. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba zatvorenika D. N. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim je rješenjem Županijski sud u Sisku temeljem članka 59. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odbio prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika D. N.. Zatvorenik se nalazi u kaznionici na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u trajanju 25 (dvadeset pet) godina, na koju je osuđen presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-19/2000. od 2. veljače 2001., koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-169/02-6 od 9. srpnja 2002., a koja je potom potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-854/02-3 od 13. studenog 2002., zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. KZ/97. Predviđeni istek kazne dugotrajnog zatvora je 3. ožujka 2025.
Protiv tog rješenja pravodobnu žalbu podnio je osobno zatvorenik D. N., bez navođenja žalbene osnove. U žalbi predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske da „donese poštenu odluku“.
Spis je u skladu s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), na čiju primjenu upućuje članak 128/99., 55/00.,
44. stavak 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 59/00. – ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. – ispravak, 11/02. – ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba zatvorenika nije osnovana.
Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju, žalitelj ističe da su drugi zatvorenici, koje čak poimence navodi, koji su također osuđeni na duže kazne zatvora, uvjetno otpuštani s izdržavanja kazne zatvora usprkos visokom neizdržanom dijelu kazne zatvora pa da je riječ o pravosuđu koje ne postupa prema svima jednako i zakonu koji ne vrijedi za sve jednako. Nadalje, ističe da je uzoran zatvorenik, uvijek ocijenjen kao „uspješan“ ili „naročito uspješan“, bio je na više izlazaka u grad, čak i na vikendu, većinu kazne je zaposlen u kaznionici te nije imao nikakvih oblika nasilničkog ponašanja. Stegovne postupke ne osporava, ali relativizira razloge za iste.
U opširnim žalbenim navodima ističe da ima podršku obitelji, ali roditelji su mu stari, imaju zdravstvenih problema i potrebna im je svakodnevna pomoć. Ni njemu ni obitelji nije jasno zašto „ne može dobiti uvjet“, posebice s obzirom na dužinu izdržane kazne zatvora i činjenicu da je puštan na izlaske, čak i na vikende. Smatra da je otac žrtve jako utjecajna osoba i da čini sve da mu oteža kaznu i da zbog njega mora kaznu izdržati u cijelosti.
Međutim, ovi žalbeni navodi zasebno, a niti u svojoj ukupnosti, uspješno ne dovode u pitanje stav suda o izostanku osnovanog očekivanja da osuđenik neće počiniti kazneno djelo nakon izdržavanja kazne, što je pretpostavka za primjenu instituta uvjetnog otpusta propisana u članku 59. stavku 1. KZ/11.
Naime, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za uvjetni otpust i pri tome uzeo u obzir podatke od kaznionice, kao institucije koja ima najbolji uvid u rezultate izdržavanja kazne. Prema tim podacima zatvorenik je u provedbi pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora procijenjen na razinu uspješan; prije premještaja u kaznionicu bio je četrnaest puta stegovno tretiran, a u kaznionici jednom; tijekom izdržavanja kazne imao je odobrene izvankaznioničke pogodnosti koje su mu stornirane nakon počinjenja stegovnih prijestupa, a potom i ukinute; kriminalni povrat je moguć; ima poslijepenalni prihvat, ali unatoč obiteljskoj podršci postoji velika vjerojatnost ovisničkog recidiva. Također je sud cijenio da je preostao velik dio neizdržane kazne (nešto manje od četiri godine).
Smisao i svrha uvjetnog otpusta sastoji se u tome da se u odnosu na konkretnog zatvorenika i utvrđene okolnosti koje se odnose isključivo na njega procijeni ima li i nadalje opravdane potrebe za daljnjim izdržavanjem kazne zatvora, u situaciji kada je njegovo ponašanje u tolikoj mjeri korigirano i poboljšano da se osnovano može očekivati kako ubuduće više neće činiti kaznena djela. Dakle, odluka o uvjetnom otpuštanju zatvorenika ovisi o njegovoj dotadašnjoj resocijalizaciji, odnosno o njegovoj spremnosti za uključivanje u život na slobodi. U tom kontekstu pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju paušalnim navodima žalitelja kako, navodno, u sličnim slučajevima sud nejednako postupa jer je isključivo riječ o individualnom pristupu svakom konkretnom zatvoreniku kad sud odlučuje o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.
Za istaknuti je da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. (izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo) treba postići ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.
Slijedom svega iznijetog očito je da je značaj onih okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio da na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju prevladao, a razloge koji su za takvu odluku izneseni u prvostupanjskom rješenju u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud i žalbeni argumenti to ne dovode u pitanje. Dakle, iako na strani zatvorenika dijelom postoje određene pozitivne promjene u njegovom ponašanju tijekom izvršavanja kazne dugotrajnog zatvora, prema ocjeni drugostupanjskog suda na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Radi njezina ostvarenja je nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem kazne dugotrajnog zatvora.
S obzirom na navedeno neosnovani su navodi žalitelja da bi mu s obzirom na dužinu izdržane kazne dugotrajnog zatvora i činjenicu da je puštan na izlaske, čak i na vikende trebao biti odobren uvjetni otpust. U odnosu na žalbene navode kojima relativizira značaj stegovnih postupaka za istaknuti je da okolnost da je za vrijeme izvršavanja kazne dugotrajnog zatvora u više navrata stegovno tretiran ukazuje na činjenicu da je riječ o zatvoreniku koji za vrijeme izdržavanja kazne dugotrajnog zatvora nije bio primjerenog odnosno besprijekornog ponašanja i koji takvim svojim postupanjem, po ocjeni ovog suda, pokazuje nedovoljnu samokritičnost. To se ogleda i u činjenici što potpuno neosnovano smatra da zbog utjecaja žrtvinog oca mora kaznu izdržati u cijelosti.
Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je mišljenje Kaznionice sačinjeno bez da je itko s njim pričao kroz cijelo vrijeme do sada izdržane kazne dugotrajnog zatvora budući da je zatvorenik bio uključen u programe u kaznenim ustanovama u kojima je boravio i aktivno je sudjelovao u tim programima, a što je vidljivo i iz detaljnog izvještaja kaznionice , ali i iz navoda žalbe gdje ističe da je ocijenjen kao „uspješan“ u provedbi pojedinačnog programa izdržavanja kazne. Ujedno, ta okolnost provedbe pojedinačnog programa je svakako pozitivna, no ista nije takva da dovodi u pitanje značaj onih okolnosti koje ukazuju na potrebu nastavka izdržavanja kazne. Pri tome žalbeni navodi o njegovoj obiteljskoj situaciji (stariji roditelji koji imaju zdravstvenih tegoba i želi biti bliže njima), kao o i lošim uvjetima u kaznionici, nisu od utjecaja. Potpuno su bespredmetni žalbeni navodi zatvorenika kojima polemizira o tome što je za vrijeme suđenja moglo utjecati na visinu kazne dugotrajnog zatvora na koju je osuđen. Prema tome, zatvorenikovom žalbom nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, a ispitivanjem rješenja po službenoj dužnosti, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., nisu nađene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti te je na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 22. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić- Jergović, v.r.
