Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Poslovni broj: P-5267/18-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

O. sud u S., po sucu ovog suda M. L. u pravnoj stvari tužitelja S.R., P. K. 33, K. S., OIB.: ……. zastupan po odvjetnicima u O. društvu L. – V. & P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:, M. cesta 69, Z., zastupani po O. društvu K. & partneri, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 8. veljače 2021. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. L., odvjetnički vježbenik u O. društvu L. – V. & P. i zamjenika punomoćnika tuženika D. O., odvjetnika u S. i objavljene 19. ožujka 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: …….. sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva sklopljen između tužitelja i tuženika 22.siječnja 2007.godine, solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br.OU-47/07-1 23.siječnja 2007.godine, pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravni učinke za ugovorne stranke a slijedom prednjeg utvrđenja dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 146.570,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako

slijedi:

1.078,8

28.02.2007.g

1.079,65

31.3.2007.g

1.065,26

30.04.2007.g

1.054,90

31.05.2007.g

- 1.047,31 kn od 30.06.2007.g

- 1.053,97 kn od 31.07.2007.g

- 1.059,54 kn od 31.08.2007.g

- 1.042,89 kn od 30.09.2007.g

- 1.040,84 kn od 31.10.2007.g

- 1.100,80 kn od 30.11.2007.g

- 1.095,09 kn od 31.12.2007.g

- 1.115,00 kn od 31.01.2008.g

- 1.125,94 kn od 29.02.2008.g

- 1.144,70 kn od 31.03.2008.g

- 1.116,51 kn od 30.04.2008.g

- 1.130,26 kn od 31.05.2008.g

- 1.144,30 kn od 30.06.2008.g

- 1.123,68 kn od 31.07.2008.g

- 1.124,71 kn od 31.08.2008.g

- 1.136,92 kn od 30.09.2008.g

- 1.229,48 kn od 31.10.2008.g

- 1.167,47 kn od 30.11.2008.g

- 1.246,29 kn od 31.12.2008.g

- 1.258,40 kn od 31.01.2009.g

- 1.263,88 kn od 28.02.2009.g

- 1.295,05 kn od 31.03.2009.g

- 1.298,04 kn od 30.04.2009.g

- 1.274,11 kn od 31.05.2009.g

- 1.256,49 kn od 30.06.2009.g

- 1.261,18 kn od 31.07.2009.g

- 1.270,47 kn od 31.08.2009.g

- 1.269,66 kn od 30.09.2009.g

- 1.260,27 kn od 31.10.2009.g

- 1.277,89 kn od 30.11.2009.g

- 1.292,01 kn od 31.12.2009.g

- 1.312,10 kn od 31.01.2010.g

- 1.307,49 kn od 28.02.2010.g

- 1.334,76 kn od 31.03.2010.g

- 1.329,59 kn od 30.04.2010.g

- 1.339,67 kn od 31.05.2010.g

- 1.426,93 kn od 30.06.2010.g

- 1.408,96 kn od 31.07.2010.g

- 1.463,84 kn od 31.08.2010.g

- 1.444,88 kn od 30.09.2010.g

- 1.414,38 kn od 31.10.2010.g

- 1.478,73 kn od 30.11.2010.g

- 1.560,59 kn od 31.12.2010.g

- 1.502,62 kn od 31.01.2011.g

- 1.522,95 kn od 28.02.2011.g

- 1.497,10 kn od 31.03.2011.g

- 1.501,74 kn od 30.04.2011.g

- 1.611,48 kn od 31.05.2011.g

- 1.622,17 kn od 30.06.2011.g

- 1.702,39 kn od 31.07.2011.g

- 1.655,61 kn od 31.08.2011.g

- 1.604,40 kn od 30.09.2011.g

- 1.568,08 kn od 31.10.2011.g

- 1.564,21 kn od 30.11.2011.g

- 1.588,17 kn od 31.12.2011.g

- 1.609,05 kn od 31.01.2012.g

- 1.611,85 kn od 28.02.2012.g

- 1.597,40 kn od 31.03.2012.g

- 1.607,15 kn od 30.04.2012.g

- 1.613,83 kn od 31.05.2012.g

- 1.602,60 kn od 30.06.2012.g

- 1.605,55 kn od 31.07.2012.g

- 1.597,14 kn od 31.08.2012.g

- 1.578,94 kn od 30.09.2012.g

- 1.598,34 kn od 31.10.2012.g

- 1.607,64 kn od 30.11.2012.g

- 1.601,12 kn od 31.12.2012.g

- 1.564,54 kn od 31.01.2013.g

- 1.595,62 kn od 28.02.2013.g

- 1.598,33 kn od 31.03.2013.g

- 1.568,15 kn od 30.04.2013.g

- 1.548,27 kn od 31.05.2013.g

- 1.547,30 kn od 30.06.2013.g

- 1.556,61 kn od 31.07.2013.g

- 1.571,53 kn od 31.08.2013.g

- 1.592,19 kn od 30.09.2013.g

- 1.581,53 kn od 31.10.2013.g

- 1.589,08 kn od 30.11.2013.g

- 1.597,64 kn od 31.12.2013.g

- 1.602,95 od 31.01.2014.g

- 30.243,09 kn od 31.1.2014.g, pa do isplate."

II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su nepoštene odnosno ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:……….. sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva sklopljen između tužitelja i tuženika 22.siječnja 2007.godine, solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br. O.- 47/07-1 23.siječnja 2007.godine kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, te iste odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne

učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnike a slijedom prednjeg utvrđenja dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 33.279,45 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 15,20 kn od 30.11.2007.g

- 9,48 kn od 31.12.2007.g

- 29,40 kn od 31.01.2008.g

- 40,34 kn od 29.02.2008.g

- 59,10 kn od 31.03.2008.g

- 30,91 kn od 30.04.2008.g

- 44,65 kn od 31.05.2008.g

- 58,69 kn od 30.06.2008.g

- 38,08 kn od 31.07.2008.g

- 39,10 kn od 31.08.2008.g

- 51,32 kn od 30.09.2008.g

- 143,88 kn od 31.10.2008.g

- 81,87 kn od 30.11.2008.g

- 160,69 kn od 31.12.2008.g

- 172,80 kn od 31.01.2009.g

- 178,28 kn od 28.02.2009.g

- 209,45 kn od 31.03.2009.g

- 212,44 kn od 30.04.2009.g

- 188,51 kn od 31.05.2009.g

- 170,89 kn od 30.06.2009.g

- 175,58 kn od 31.07.2009.g

- 184,86 kn od 31.08.2009.g

- 184,06 kn od 30.09.2009.g

- 174,67 kn od 31.10.2009.g

- 192,28 kn od 30.11.2009.g

- 206,41 kn od 31.12.2009.g

- 226,50 kn od 31.01.2010.g

- 221,89 kn od 28.02.2010.g

- 249,16 kn od 31.03.2010.g

- 243,99 kn od 30.04.2010.g

- 264,06 kn od 31.05.2010.g

- 341,32 kn od 30.06.2010.g

- 323,36 kn od 31.07.2010.g

- 378,24 kn od 31.08.2010.g

- 359,28 kn od 30.09.2010.g

- 328,78 kn od 31.10.2010.g

- 393,12 kn od 30.11.2010.g

- 474,99 kn od 31.12.2010.g

- 417,02 kn od 31.01.2011.g

- 437,35 kn od 28.02.2011.g

- 411,50 kn od 31.03.2011.g

- 416,14 kn od 30.04.2011.g

- 525,88 kn od 31.05.2011.g

- 536,57 kn od 30.06.2011.g

- 616,79 kn od 31.07.2011.g

- 570,01 kn od 31.08.2011.g

- 518,80 kn od 30.09.2011.g

- 482,48 kn od 31.10.2011.g

- 478,61 kn od 30.11.2011.g

- 502,56 kn od 31.12.2011.g

- 523,45 kn od 31.01.2012.g

- 526,25 kn od 28.02.2012.g

- 511,80 kn od 31.03.2012.g

- 521,55 kn od 30.04.2012.g

- 528,23 kn od 31.05.2012.g

- 517,00 kn od 30.06.2012.g

- 519,95 kn od 31.07.2012.g

- 511,53 kn od 31.08.2012.g

- 493,34 kn od 30.09.2012.g

- 512,73 kn od 31.10.2012.g

- 522,04 kn od 30.11.2012.g

- 515,52 kn od 31.12.2012.g

- 478,94 kn od 31.01.2013.g

- 510,01 kn od 28.02.2013.g

- 512,73 kn od 31.03.2013.g

- 500,55 kn od 30.04.2013.g

- 462,66 kn od 31.05.2013.g

- 461,70 kn od 30.06.2013.g

- 471,00 kn od 31.07.2013.g

- 485,94 kn od 31.08.2013.g

- 506,58 kn od 30.09.2013.g

- 495,93 kn od 31.10.2013.g

- 503,47 kn od 30.11.2013.g

- 512,03 kn od 31.12.2013.g

- 517,35 kn od 31.01.2014.g

- 8.142,40 kn od 31.1.2014.g, pa do isplate.

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 9.050,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. ožujka 2021. do isplate.

r i j e š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe kako je to zatraženo u podnesku tužitelja koji je zaprimljen 13. lipnja 2019.

Obrazloženje

U tužbi koja je zaprimljena kod ovog suda 7. studenog 2018. tužitelj navodi da je satuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj:….. 22.siječnja 2007.godine, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika J. D. – S. pod br. O.-47/07-1 23.siječnja 2007.godine. Predmetnim ugovorom, točnije člankom 1. istog ,kreditiranje I povrat kredita da se vezivalo uz valutu švicarski franak a koja odredba da je nepoštena I ništetna. Takav stav da je zauzeo i V. trgovački sud R. H. u odluci poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.u navodeći da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti I poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 da je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji I pridruživanju , da se moraju tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koje pitanje pojedinačnog pregovaranja da se određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora, kao što je upravo slučaj kod predmetnog ugovora o kreditu. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe predmetnog kredita kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak. “Tuženik da je tužitelju ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu da je anuitet ovisio (osim o glavnici) o ugovornoj kamati, koja da je bila najniža za švicarske franke, dok da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe. Tužitelj da je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama, da nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet

ovog

spora,

nego,

ukoliko

ne prihvati te odredbe odustati od sklapanja predloženog ugovora. Dakle, o ugovornim

odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak stranke da nisu pojedinačno

pregovarale. Nadalje tužitelj navodi u tužbi da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita

veže za valutu švicarski franak su nejasne, nisu lako razumljive i nisu dovoljno uočljive.

Odredbom članka 84. ZZP/03 da je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li

ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako

razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno

ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe

jasne, lako razumljive i uočljive. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99.

ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse Suda Europske unije, da ocjena je li neka

ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora

kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući

učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje

točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja,

kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s

određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će

toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza,

a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tuženik

je prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propustio informirati tužitelja kao

potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik

intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u

odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne

štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome

je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno

izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi

istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne

odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije

pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Propuštanjem davanja

odgovarajućih informacija tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi da čini pisane

ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa da one

podliježu testu poštenosti jer tuženik u predugovornoj fazi tužitelju kao potrošaču nije

predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu

prava EU, na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim

znanjima i kojemu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti

predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule

švicarskim francima. U predmetnom ugovoru ,čiji je sastavni dio ugovorna odredba odnosno

dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, da nisu

sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa

tuženik te informacije tužitelju kao potrošaču da nije pružio ni prije sklapanja ugovora, čime

da su povrijeđeni njegovi interesi i prava kao potrošača. Dakle, u samom ugovoru koji sadrže

odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF da nisu objašnjeni razlozi niti su

vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužitelj da nije dobio

sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora

koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da nije niti mogao donijeti informiranu odluku

hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće. U citiranoj presudi Visokog Trgovačkog

suda Republike Hrvatske sud da je zauzeo stav da treba ocijeniti je li sporna odredba

razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo

na temelju reklame sklopio ugovor. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi

suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog

potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv

oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2.

točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na

koju se odnosi ta Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno

poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo

sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija da znači da potrošač, koji je slabija

ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske

posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu da treba uzeti u obzir razinu

pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa

s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t.

63.). Tužitelj u konkretnom slučaju da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz

tih spornih odredaba za njega proizlaze, kao prosječni potrošač da, ako nije u razumnoj mjeri

obaviješten, budući da sam ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego

ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu. Tužitelj da je mogao

uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku

situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu

zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila

unaprijed, pravo tužitelja kao potrošača je da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog

standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe

o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije dostatne informacije da bi kao dobro

obaviještena osoba uz razumnu pažnju i oprez mogao donijeti informiranu pojedinačnu

odluku, koje pravo je postupanjem tuženika povrijeđeno. Tužitelj ističe da je na pitanje o

kojim su to činjenicama, koje je tuženik znao, a nije ih znao tužitelj kao potrošač, a o kojima

je tuženik bio dužan dužne obavijestiti tužitelja kao potrošača da bi on mogao razumjeti

sporne odredbe na način da može predvidjeti njihove eventualne ekonomske posljedice

svoju pravnu i financijsku situaciju, odgovorio sam tuženik u predmetu koji se vodio radi

zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača a na postojanje specifičnog rizika vezanog uz

valutu švicarski franak da ukazuje upravo u navedenom predmetnu dana izjava

Raiffaisenbank koja ističe da je u svojim uputama djelatnicima banke naglasila da kredite

valutama različitim od eura nude samo na upit jer da zahtijevaju bolju educiranost potrošača.

Dakle, tužena da je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima

kojim bi svi potrošači pa tako i tužitelj trebali biti upoznati a kako bi tužitelj kao i svaki prosječni potrošač, imajući u vidu i to saznanje , mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske

posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže

uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s

ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužena da je

tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ga uvjeri da je za njega

povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravala

da je švicarski franak sigurna valuta a da je tužena tužitelja kao potrošaču objasnila pravo

značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što tužena niti njezini djelatnici

nisu učinili, da bi ga istinito informirala da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao

davatelje kredita, a ne i za njega kao potrošača.. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije

razumnoj mjeri dobro obaviješten, isti da ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti

sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji

sadrži te odredbe ili neće. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad

je sklopljen predmetni ugovor da nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima

vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako da nije

znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži

sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.. Sustav zaštite potrošača uspostavljen

Direktivom 93/13 da se temelji na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na

sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu

pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka

na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja

potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid,

C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka

ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo

smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno

znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,da treba

tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni

temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika

obveznim odnosima. Ugovorne odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu koje su predmet

ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu

savjesnosti i poštenja, da dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih

strana na štetu tužitelja već zbog činjenice da tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju

ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg ga je tužena navela svojim

reklamama.U citiranoj odluci za zaštitu kolektivnih prava i interesa Visoki Trgovački sud

Republike Hrvatske da je zauzeo stav da „u vrijeme oglašavanja i sklapanja ugovora koji

sadrže ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, a kojima se glavnica veže za valutu

švicarski franak, premda ni jedan zakon ni drugi propis nije izričito propisivao dužnost

davatelja kredita da u fazi oglašavanja potrošače informira o nekim konkretnim činjenicama

na temelju kojih bi prosječni potrošači kao potencijalni korisnici kredita s valutnom

klauzulom u švicarskim francima mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za

njih proizaći sklapanjem tog ugovora vezano za obim njihovih obveza i za iznos zaduženja

čitavo vrijeme trajanja ugovora, izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala

ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu

postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla

uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači

prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez

stručnih znanja ne znaju, a banke znaju. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti

rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima

se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom

smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito da je propisano da su se

zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni

pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati

potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, na što

se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje se

poziva tužitelj nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe,

trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge

strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju

određene informacije da ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz

koju valutu i razlikama između valuta. Kolektivni interesi potrošača da i štite na način da je

ZZP-om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno

pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama

na štetu potrošača. Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09;

dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog

za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja

2011. da su prestale važiti odredbe glave IX ZZP/ 09 (članak 71.-86.) o potrošačkom zajmu

koje su uređivale istu materiju, da je uređen niz pitanja kojima se štite posebna prava

potrošača te da je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon

zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. Stoga,da bez obzira

što

u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora

zakonom da nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog

kredita, banke da su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati

svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste

informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi

sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je

načelo savjesnosti i poštenja da postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne

praznine, što je upravo ovdje slučaj. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja predmetnog

ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne

kamate, o kojima ovisi visina obveze tužitelja, da je uzrok određene neravnoteže u pravima

obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule

švicarskim francima da je tim veći jer tužitelj nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, nego

je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Stoga da

i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak

ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te

istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio

najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom

klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još da je pojedinačno prilikom

pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak

sigurna valuta. Tako da je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za

njega, posebno rizičnom valutnom klauzulom, neizvjestan da je i iznos glavnice kredita kojeg

tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena, jer da se i kamata plaća u istoj

valuti, u švicarskim francima. Dakle da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora, s

tim da je banka, koja je u predmetnom ugovoru vjerovnik, znala da je uz tu valutu vezan

poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, ponudom najniže ugovorne

kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik da je na

nepošten način potakao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u

švicarskim francima pri čemu da je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu

dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Načelo

savjesnosti i poštenja općenito da znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje

već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne

međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog

odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza,

vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što da znači da su se u određenim životnim

situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da

primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo da znači da svatko treba postupati

prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Ovo načelo da se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim

moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima

povjerenju,a navedene okolnosti da se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego

prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja da je

ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog

gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz citiranih

zakonskih opisa trgovca i potrošača da proizlazi kako nema nikakve sumnje da je tuženik kao

banka bila svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da je morala biti svjesna

tužitelj kao prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što ona sama zna, i to ne samo

temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Tužitelj da je kao prosječni potrošač,

budući je znao da nema stručnih znanja, a banka da ih ima i tužitelj je toga bio svjestan, svoje

neznanje nadomještao je povjerenjem prema banci, načelno da je bio upoznat s pojmom

valutne klauzule, ali da nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike

zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak

pa da mu je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu ,dakle da nije znao da odredbu

kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne

razumije i nije znao kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz sklopljenog ugovora.

Prema oglasima tuženika, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u

švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa

ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu, dok da je tužitelj, polazeći od

načela povjerenja prema tuženoj kao banci, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju

ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima ,procijenio da će njegova obveza vraćanja

biti najlakše ostvariva i njemu najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz

koju je vezana najniža ugovorna kamata.. Švicarski franak je siguran za ulagače, ovdje

tuženika kao banku, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji

mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu , odnosno tužitelja, postoji

rizik da će mu vrijednost narasti. Banka da prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok

tužitelj da prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do

godina,.Predmetni ugovor koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu

švicarski franak da ne sadrži odredbe kojima bi tužitelju bila dana prava kojima bi bio

kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta a činjenicom da je uz valutu švicarski

franak vezana početna niža stopa ugovorne kamata da ne znači da postoji ravnoteža između

stranaka, ugovorna kamata da je vezana za valutu švicarski franak, pa da isti rizik koji postoji

u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate, uz to stopa ugovorne kamate

je niža samo u početnoj fazi tako da je iznos ugovorne kamate tužitelju nerazumljiv iz

razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tužena

banka znala za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na

adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj to ne zna i da mu je zbog toga odredba

kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja, na

način on dobije i razumljivo upozorenje a kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti

informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu

švicarski franak ili neće, u opisanim okolnostima tužena da nije u odnosu na tužitelja

postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih

odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže

pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ta neravnoteža između prava

obaveza stranaka da je nastala već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne

ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima da je tužitelj taj rizik

preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer da ga o tome banka nije informirala. Sporne ugovorne

odredbe i dalje da se koriste dok traje otplata pojedinog kredita pa da je korištenjem

predmetnih odredaba tuženik povrijedio interese i prava tužitelja. Člankom 2. predmetnog

ugovora da je ugovorena kamatna stopa od 5.20%godišnje, ugovorena je dakle promjenjiva

kamatna stopa, sukladno odluci Banke te da je tuženik, od dana sklapanja ugovora,

samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope. Također i odredba čl.2. Ugovora

o kreditu da je ništava i suprotna odredbi čl.46 st.2. ZOO-a (odnosno 269 ZOO/05 i čl.4

.ZOO-a) (čl.270 ZOO/05). Kamata kao cijena za novac, kao bitan element ugovora da nije

određena niti odrediva, već da se mijenja temeljem jednostrane odluke jedne od stranaka,

koju druga strana nije mogla utjecati, ugovorom da nije utvrđen niti čvrsti kriterij za promjenu

kamatne stope te da se stoga radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka

štetu tužitelja kao potrošača jer da je tuženik iskoristio izostanak zakonskih odredbi koje bi

regulirale obvezu da se, ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope, mora

sadržavati elemente za koji sve veže promjena kamatne stope, koje kriterije je banka trebala

odrediti kao savjesni gospodarstvenik. Također da nije odrediv niti jasan mjesečni anuitet jer

ovisi o glavnici, o kojoj opet da ovisi kamatna stopa (cijena) pa da je nejasno koliko tužitelj

konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita. Tuženik da je bio dužan prije

jednostrane promjene kamatne stope pozvati tužitelja i obavijestiti ga o promjenama iste,

zaključiti s njim aneks ugovora ili drugi ugovor s izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa

bitan sastojak ugovora zbog čega da se određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću

volja stranaka, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranka ugovora, a sve u smislu čl.26 ZOO-

a koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile sa bitnim

elementima ugovora,tužitelj da je uslijed neosnovano povećavane kamatne stope koja je

čl.2 ugovorena u visini 5.20 % a temeljem istog članka odnosno ništetnim odredbama,

preplatio znatne iznose. U konkretnom slučaju da je riječ o znatnoj neravnoteži u pravima

obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača jer da su predmet i cijena bitni

sastojci ugovora a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj

druge ugovorne strane na cijenu. Kada su stranke, iako suglasne o predmetnu ugovora, činile

ovisnim sklapanje ugovora po kreditu postizanjem dogovora o načinu isplate cijene, tada da

način isplate cijene čini bitni sastojak ugovora o kreditu a kako se o tom sastojku ugovora nije

postigla suglasnost stranaka to da u smislu odredbe čl.26 ZOO-a ugovor nije ni sklopljen.

Tuženik da je ostavio sebi na volju određivanje kamatne stope bez određenih parametara

čime je učinio potpuno neizvjesnu cijenu kredita pa da je riječ o ništetnom pravnom poslu

budući stranke nisu odredile bitni element ugovora odnosno ukupnu cijenu tog ugovora koju

bi tužitelj bio dužan vratiti. Takve činjenica da povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o

kreditu jer predmetni ugovor da ne bi mogao opstati bez ugovornih odredbi kamata a što

ima za posljedicu ništavost cijelog ugovora. Tužitelj ističe kako je Visoki trgovački sud

Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014 godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv

ovdje tuženika i drugih, a radi zaštite kolektivnih interesa potvrdio presudu Trgovačkog suda

u Zagrebu po Poslbr. P-1401/12 u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik u

razdoblju od 10. rujna 2003 godine do 31. prosinca 2008 godine a koje povrede traju i nadalje,

povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim

ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna

kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s

jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da su pojašnjene sve

činjenice sporne u ovom postupku a u obrazloženju iste navodi da se kako se pojedini

potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene

povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete,

izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih

prava i interesa. Navedeno da je u skladu s odredbom čl.138 A Zakona o zaštiti potrošača

da je pravomoćnim okončanjem spora pred V. trgovačkim sudom R. H. donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 godine zastrani rok za ovu tužbu počeo

teći ispočetka.

Podneskom od 16. listopada 2020. tužitelj je, sukladno izrađenom financijskom

vještvu, uredio tužbeni zahtjev na način da je isti postavio kao glavni i podredni, a kako je to

navedeno u izreci ove presude.

U odgovoru na tužbu tužena je navela da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom

zahtjevu, te da pozivanje tužitelja na presudu V. T. suda R. br. P. -6632/17 je u cijelosti promašeno te se ne može tumačiti na način da bi već samo radi te činjenice tužbeni

zahtjev tužitelja bio osnovan. Navedenom presudom da je priznato pravo potrošačima,

međutim da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže

mu je prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže

da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Nadalje da je neosnovan navod tužitelja da

odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena, odnosno nejasna i nerazumljiva, kao i da

tužitelj ne navodi na koji način i kojom prilikom je tuženik uvjeravao tužitelja da bi mu

određeni ugovor bio povoljniji od drugih, odnosno da bi CHF u to vrijeme bio stabilna valuta

a teret svih tih činjenica da leži na tužitelju. Vrhovni sud RH da je u odluci Revt- 249/14

zauzeo jasan stav da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski

franak u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju

bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi bio jasan i nedvosmislen, dakle razumljiv, a

tim u vezi tuženik da ukazuje sudu na čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano

kako nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe poštene ukoliko su bile jasne,

razumljive i uočljive. Tuženik ističe da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi

tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa

tako i rizici valutne klauzule vezane uz CHF, sve u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom

trenutku bilo poznato, a na te okolnosti tuženik je predložio saslušati Roberta Svilovića, inače

zaposlenika tuženika (voditelja regije) koji da je upoznat sa načinom rada i procedurama

prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila. U vrijeme sklapanja spornog

ugovora recesija koja je utjecala na porast vrijednosti CHF da nije bila prisutna te da banke,

uključujući i tuženu, nisu mogle predvidjeti krizu niti s njom računati pa prema tome da nisu

na temelju nepoznatih okolnosti kreirali ciljano kreditnu politiku koja je negativno usmjerena

prema potrošačima. U vrijeme sklapanja ugovora tečaj CHF da je bio relativno stabilan i da

imao slične trendove kretanja kao što je to bilo i sa tečajem eura i US dolara. Tuženik je

istaknuo da nije životno uvjerljivo da tužitelj kao punoljetna, odrasla, prosječno oprezna

osoba sa određenim životnim iskustvom, nije bio svjestan da postoje razlike između pojedinih

valuta te da se tužitelj odlučio vezati za onu valutu za koju je procijenio da mu je

najpovoljnija. Predmetni ugovor da je zaključen na sedam godina te da tkđ. nije životno

uvjerljivo da tužitelj nije bio svjestan da u tom periodu može doći do promjene tečaja a

ujedno ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF da nije bio stavljen u nepovoljniji

položaj od onoga potrošača koji je svoju glavnicu vezao uz drugu valutu. Tužitelj da je imao

apsolutnu slobodu izbora valute uz koju će vezati ugovor o kreditu pa da se stoga odredba

valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Nadalje, odredba o visini

kamate propisana čl. 9. predmetnog ugovora da nije protivna odredbama Zakona o obveznim

odnosima kao ni Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tužitelj da je slobodno i

svjesno odabrao sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom i to na način i pod

uvjetima kako je ugovoreno ugovorom o kreditu, svjesno da je pristao na rizik s obzirom da

procijenio da mu je takav ugovor prihvatljiviji i povoljniji. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu tuženik navodi kako je isti zahtjev

u cijelosti neosnovan i to iz razloga jer ništetnost pojedinih odredaba ugovora ne povlači za

sobom i ništetnost cijelog ugovora. Slijedom navedenog tuženik da prigovara i visini

tužbenog zahtjeva, a ujedno da se protivi i preinaci kako je to učinjeno podneskom od 12.

lipnja 2019. i to iz razloga što je istim podneskom povisio postojeće tužbene zahtjeve. Ujedno

tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja i to u odnosu na oba postavljena tužbena

zahtjeva, te predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga na naknadu parničnog

troška tuženiku, istaknuo je i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418- 50-

3886690 od 22.siječnja 2007., otplatnog plana od 22. siječnja 2007., dopisa tuženika upućenih

tužitelju od 22. veljače 2014. i 29. kolovoza 2018., te vještačenjem po sudskom vještaku

Z. C..

Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.

Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Među strankama nije sporno da su 22. siječnja 2007. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor

o kreditu broj 418-50-3886690 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao banka, i to na

iznos od 20.064,91 CHF, dok je kao sporno valjalo utvrditi je li, prema postavljenom glavnom

tužbenom zahtjevu, u cijelosti ništetan navedeni Ugovor, odnosno jesu li, po postavljenom

podrednom tužbenom zahtjevu, ništetne odredbe članaka kojima se glavnica veže za valutu

švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula, odredbe o promjenjivoj

kamatnoj stopi sukladno Odluci banke, kao i je li osnovan zahtjev za isplatu iznosa od

146.570,72 kn po glavnom tužbenom zahtjevu, odnosno iznosa od 33.279,45 kn po

podrednom tužbenom zahtjevu, zajedno sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog

pojedinog iznosa pa do isplate.

Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-3886690 od 22. siječnja 2007. razvidno je

da je predmet Ugovora namjenski kredit za kupnju automobila u kunskoj protuvrijednosti u

iznosu od 20.064,91 CHF, ugovoreni su mjesečni anuiteti kao i rok otplate kredita te je

nadalje u čl.2. navedeno da redovna kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, da je promjenjiva

da je u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata po dospijeću u visini

zakonske zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, da

promjenjiva i da se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita

duguje temeljem ovog Ugovora. Člankom 7. utvrđen je način otplate u jednakim mjesečnim

anuitetima u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan

dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

Pregledom dopisa tuženika upućenog tužitelju 22. veljače 2014. proizlazi da se tužitelj

istim obavještava da je prema evidenciji banke 18. veljače 2014. u cijelosti otplatio kredit po

Ugovoru koji je predmet ovog spora, dok iz dopisa od 29. kolovoza 2018. proizlazi da je

tužitelj dostavio pregled promjena kamatne stope po predmetnom kreditu.

U postupku je izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku Z. C., stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, koje vještvo sud smatra da je

sačinjeno po pravilima struke i na koje u konačnici stranke nisu imale primjedbi. U nalazu

mišljenju sudski vještak je naveo da je isto izradio na temelju dokumentacije u sudskom spisu,

da je tužitelj 22. siječnja 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 418-50- 3886690,

te da bi obračun preplaćenih iznosa po navedenom ugovoru, nastalih u promatranom

razdoblju radi promjene visine kamatne stope i primjene valutne klauzule (promjenjivog

deviznog tečaja valute CHF) i to u mjesečnim iznosima iznosilo ukupno 22.222,72 po osnovi

glavnice nastalih usporedbom stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno

ugovorene uvjete predmetnog kredita. Nadalje po osnovi kamate obračun razlike nastale

usporedbom stvarnih uplata tužitelja s otplatnim planom uz početno ugovorene uvjete

predmetnog kredita da iznosi 11. 056,73 kn te da bi slijedom navedenog obračun ukupnih

razlika (po osnovi anuiteta) iznosio sveukupno 33.279,45 kn. Vještak je uz vještvo priložio

izrađene tablice – otplatni plan uz početnu i uz promjenjivu kamatnu stopu s obračunom

razlika kao i obračun razlike između početnog i stvarnog otplatnog plana u kunama.

Slijedom svega naprijed navedenog za utvrditi je da među strankama nije sporno da

tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili predmetni ugovor o kreditu 22.

siječnja 2007. na iznos od 20.064,91 CHF, u kojem ugovoru je ugovorena redovna kamata

5,20% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

Dakle da je odredbom članka 2. navedenog Ugovora određeno da je Banka ovlaštena izvršiti

promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, da je iznos kredita

određen u kunskoj protuvrijednosti od 20.064,91 CHF prema članku 1. Ugovora i da se prema

članku 7. Ugovora kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj

protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema

otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

Dakle, kao sporno valjalo je utvrditi, a po postavljenom glavnom tužbenom zahtjevu je li predmetni Ugovor u cijelosti ništav, odnosno je li eventualna ništetnost pojedinih odredbi

Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kao i promjenjiva kamatna stopa,

povlači ništetnost cijelog Ugovora. Imajući u vidu odredbu čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07, a

kojima je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog

ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a kako odredba o glavnom predmetu

cijeni može opstati i bez valutne klauzule kao i bez određivanja na koji se način mijenja

kamatna stopa, to je za zaključiti da zahtjev tužitelja koji je usmjeren na ništetnost cijelog

ugovora te zahtjev za isplatu cjelokupnog isplaćenog iznosa valja odbiti kao neosnovan

odlučiti kao u točci I. izreke ove presude.

Nadalje, ostalo je za odlučiti o osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja na

utvrđenje ništavim pojedinih odredbi predmetnog Ugovora i to onih koji se odnose na valutnu

klauzulu te promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom toga i osnovanost potraživanja na

zatraženu isplatu.

Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje

platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko

razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve

vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269.

stavak 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,

125/11, 78/15 dalje ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Za navesti je da su u presude T. suda, V. trgovačkog suda (dalje: V.) poslovni broj P.-7129/13 od 13. lipnja 2014. i V. suda R. H., poslovni broj R.-249/14 od 9. travnja 2015. donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa

potrošača te da se sukladno čl. 136. ZZP utvrđuje čin povrede propisa o zaštiti potrošača iz čl.

131. st. 1. tog zakona i naređuje se tuženicima da prekinu s postupanjem koje je protivno

propisima o zaštiti potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona te im se zabranjuje takvo ili slično

ponašanje ubuduće.

Tim odlukama je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10.

rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika

kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne

odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je

ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu

promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije

zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih

usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne

parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope

ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih

strana utemeljenim na jednostranom povećavanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,

su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg

ZZP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada

važećeg ZZP/07 i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te

naložio svim tuženicima da prekinu s gore opisanim ponašanjem te da u roku od 60 dana

ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice

kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način

glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu

kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom

ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom

njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je zabranio tuženima takvo ili slično postupanje ubuduće.

Nadalje, u odluci VTS-a je posebno istaknuto "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti

valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno

ovisi

o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja

ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom

dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos

glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed

znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji

neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva

sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji

drugi

promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano,

uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

protivno načelu savjesnosti i poštenja".

Stoga, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatu su bile sastavni

dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljen od banke, o tim odredbama nije se

potrošačem pojedinačno pregovaralo, potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, tim

odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču je nametnuta obveza koju

objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, te je takva ugovorna

odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača,

kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a što

suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika

obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje kao i načelu zabrane zloupotrebe

prava, pa da stoga odredbe o promjenjivoj ugovornoj kamati, osim u dijelu u kojem je visina

kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene, a onda

sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetne.

Odredba čl. 138.a ZZP propisuje da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih

interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite

potrošača iz čl. 131. st. 1. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno

pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za

promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno

određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa

ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

Ujedno i prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne

novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora,

ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako,

suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama

ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike

Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako su nerazumljive odredbe vezane

za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između

tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a

sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom odredbe članka 81. Zakona o zaštiti

potrošača. Ujedno nepoštena je i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi budući

se ni o ovoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja

uzrokovala značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

slijedom čega je također ništetna.

Nadalje kako nije sporno da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest

osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu

stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope to je tuženik, koristeći ugovornu

odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci

banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

Dakle za zaključiti je da je predmetna odredba o promjeni kamatne stope ključna

ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su

istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena,

pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji

promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti s obzirom da

nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima

obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora,

putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane

na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor

sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ujedno

nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete

promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da

kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja

a upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu

o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme

zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive

kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka

kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog

suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto

toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji

joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga

stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima

obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora

kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka

kao i odredbe članaka 1. i 7. nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega se ukazuje

osnovanim podredni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da su iste odredbe

Ugovora ništetne kao i na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po zaključenom

Ugovoru o kreditu, a zbog povećanja redovne kamate kao i zbog unesene valutne klauzule

u ukupnom iznosu od 33.279,45 kn (22.222,72 kn na ime razlike po osnovi glavnice i

11.056,73 kn na ime razlike po osnovi preplaćene kamate).

Stoga je za zaključiti, a što je proizašlo iz vještva sudskog vještaka Zlatka Cvitanovića

da tužitelju pripada iznos od 33.279,45 kn, te da se za taj iznos tuženik neosnovano obogatio,

a tužitelj je tužbeni zahtjev uredio upravo sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Dakle

valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 33.279,45 kuna kao stečenog

bez osnove, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,

63/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate

svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi

s čl. 183. st. 1. i to po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, za navesti je kako je isti

neosnovan s obzirom da zastara potraživanja prema pojedinačnim tužbama za pretplaćenu

razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od

pravomoćnosti odluke Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dakle zastara nastupa 13. lipnja

2019.g., a tužba je podnesena 7. studenog 2018. godine.

Nadalje, neosnovan je i istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda s obzirom

da prorogacijska klauzula u predmetnom Ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda

u mjestu sjedišta tuženika valja smatrati nepoštenim u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13

EEZ od 5. travnja 1993. iz razloga što je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje

znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača

obzirom da tužiteljica ima svoje prebivalište u Splitu te putovanje iziskuje značajne troškove

ujedno nije ni bilo posebnog pregovaranja vezano za navedenu odredbu.

Tužitelj je izvršio objektivnu preinaku tužbe postavljenim tužbenim zahtjevom u

podnesku koji je zaprimljen 13. lipnja 2019., kojoj preinaci se tuženik usprotivio, međutim

ovaj sud je mišljenja da je navedena preinaka odnosno povećanje tužbenog zahtjeva bila

svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama pa je u smislu odredbe čl. 190. st.

i 3. ZPP-a valjalo dopustiti preinaku i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao s obzirom da nisu bitne za meritum ovog spora.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu članka 154. stavak 2. i čl. 155. st.

Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje

ZPP) i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,

sukladno kojim zakonskim odredbama se omjer uspjeha stranaka u parnici ocjenjuje prema

konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Ocjenjujući uspjeh koji su stranke postigle s obzirom da je odbijen glavni tužbeni

zahtjev a prihvaćen podredni tužbeni zahtjev, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj u postupku

uspio u omjeru od 62% a tuženik u omjeru od 38%, te kada se postotak uspjeha tužitelja

62% umanji za postotak uspjeha tuženika od 38% dobije se 24%, što znači da tužitelju

pripada pravo na naknadu dijela pripadajućeg troška upravo u iznosu koji odgovara 24%

ukupnog troška, vodeći računa da tužitelju pripada naknada troškova za one parnične radnje

koje su bile potrebne za vođenje parnice.

Tužitelju bi za slučaj potpunog uspjeha u parnici pripadala naknada za sastav tužbe

100 bodova, zastupanje po punomoćniku na ročišta od 2. ožujka 2020. i 8. prosinca 2020.

125 bodova, na ročišta od 3. rujna 2020. i 8. veljače 2021. po 250 bodova, za sastav

podnesaka od 12. lipnja 2019. i 16. listopada 2020. po 250 bodova, te za sastav podnesaka od

29. veljače 2020. i 17. travnja 2020. po 50 bodova što sveukupno iznosi 1450 bodova, što

pri

vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kn iznosi 14.500,00 kn, 24% od navedenog

iznosa da je iznos od 3.480,00 kn te kada se isti iznos uveća za pripadajući PDV dobije

iznos od 4.350,00 kn. Navedeni iznos potrebno je uvećati za trošak vještačenja u iznosu od

3.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 850,00 kn, pa

tuženik u obvezi tužitelju na ime naknade parničnih troškova isplatiti iznos od 9.050,00 kn sa

pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja odluke o troškovima

postupka do isplate,radi čega je odlučeno kao u točci II izreke ove presude.

Split, 19. ožujka 2021.

SUDAC

M. L.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

punomoćniku

tužitelja

punomoćniku

tuženika

- u spis

Broj zapisa: eb2f8-d6ad1

Kontrolni broj: 0c363-7fd22-ea108

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARICA LOVIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte