Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-446/2018-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Larise Crnković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Š. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz R., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-2723/14-45 od 27. srpnja 2018., u sjednici vijeća 19. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-2723/14-45 od 27. srpnja 2018. u točki II izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženoj na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 10.301,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2008. do isplate kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 2.301,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Točkom II izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja do iznosa od 743.765,94 kn kao i preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelja do iznosa 270.178,12 kn.

Tužitelj je podnio žalbu protiv točke II izreke presude suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda u pobijanom dijelu preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 733.464,1 kn s kamatama.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je zbog nezakonitog postupanja tužene oštećen za plaću i materijalna davanja koja bi mu pripadala da je radio u agenciji, a ne u Oružanim snagama s obzirom da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske utvrđeno da mu je u razdoblju od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005. bilo povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom zbog nezakonitih rješenja i odluka tužene, zbog čega je onemogućen u napredovanju jer da bi prema redovitom tijeku stvari bio promaknut u čin brigadira do 30. prosinca 2005., a potom od 1. siječnja 2007. u čin brigadnog generala, te se potraživanje tužitelja u ovom stadiju postupka odnosi na gubitak na zaradi u odnosu na plaću i materijalna prava (trošak puta, refundaciju za odvojeni život, troškove garderobe, dnevnice za putovanja, operativne troškove, životno osiguranje, naknadu za automobil i mobitel, naknadu za smještaj) u razdoblju od 16. travnja 2005. pa do umirovljenja tužitelja 30. lipnja 2009., te u odnosu na materijalna prava u razdoblju od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005.

Nadalje, u postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je sljedeće:

- da je tužitelj rješenjem agencije (dalje agencija) od 13. lipnja 2003. na dužnosti časnika za protuobavještajnu djelatnost, s ustrojbenim činom pukovnik, razriješen dužnosti u agenciji i stavljen na raspolaganje Ministarstvu s danom 16. ožujka 2002.,

- da je odbijena žalba tužitelja protiv naprijed navedenog rješenja rješenjem Ministarstva od 8. rujna 2003. te je tužitelj pokrenuo upravni spor, a presudom Upravnog suda RH broj Us-9669/2003-7 od 8. srpnja 2004. je uvažena tužiteljeva tužba i poništeno je navedeno rješenje Ministarstva od 8. rujna 2003.,

- da je rješenjem Ministarstva agencije od 27. siječnja 2005. tužitelj stavljen na raspolaganje Vladi RH, s danom 1. veljače 2005., uz otkazni rok od 2 mjeseca i 2 tjedna te da je odbijen prigovor tužitelja protiv tog rješenja rješenjem Ministarstva od 22. veljače 2005., te je tužitelj pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom RH i njegova tužba odbijena je presudom Us-3910/2005-4 od 7. srpnja 2005.,

- da je tužitelju temeljem rješenja agencije od 15. travnja 2005. prestala služba u agenciji po sili zakona istekom roka raspolaganja Vladi RH,

- da je tužitelj protiv tog rješenja podnio prigovor koji je odbijen rješenjem Ministarstva od 27. lipnja 2005. te je nastavno u vezi toga odbijena i tužiteljeva tužba presudom Upravnog suda RH broj Us-5698/2005-7 od 24. studenog 2005.,

- da je tužitelj nakon što je stavljen na raspolaganje temeljem rješenja načelnika GSOS RH od 28. siječnja 2004. raspoređen u Oružane snage na dužnost donačelnika odsjeka s ustrojbenim činom pukovnika počev od 15. prosinca 2003., te je rješenjem od 27. siječnja 2005. premješten po potrebi službe i raspoređen na dužnost zapovjednika Bojne u mjestu O. počev od 1. prosinca 2004., a tužitelju će se plaća isplaćivati prema osobnom činu pukovnik u ustrojbenom činu pukovnik uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža,

- da su navedena rješenja ukinuta rješenjem Ministarstva od 23. veljače 2006. tj. proglašena su u cijelosti ništavim rješenja načelnika GSOS RH Klasa: 805-03/04-

01/03 od 28. siječnja 2004. i klasa: 805-03/05-02/03 od 27. siječnja 2005. i da je tim rješenjem tužitelj raspoređen u V korpus HKoV 662. Topničko raketna brigada, 1. Topničko raketna bojna na dužnost zapovjednika bojne s ustrojbenim činom pukovnik, mjesto službe O. s danom 16. travnja 2005., a plaća mu se trebala isplaćivati prema osobnom činu pukovnika u ustrojbenom činu pukovnika uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža sa zapovjednim dodatkom od 0,10.,

- da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je tužitelj rješenjem od 13. lipnja 2003. stavljen na raspolaganje Ministarstvu, protiv kojeg da je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem ministarstva od 8. rujna 2003. te je slijedom toga tužitelj raspoređen na dužnost zapovjednika Topničko-raketne bojne u 662. Topničko raketnoj brigadi mjesto službe R., te da je zbog napuštanja vojarne T. raspoređen na istu dužnost, ali s mjestom službe O., a kako je upravni spor protiv rješenja ministarstva okončan presudom Upravnog suda RH od 8. srpnja 2004. i istom je poništeno rješenje ministarstva o odbijanju žalbe iz razloga što je isti sukladno Zakonu o sigurnosnim službama trebao prethodno biti stavljen na raspolaganje Vladi RH, a ne izravno ministarstvu, ministarstvo je donio novo rješenje od 15. travnja 2005. na temelju kojeg se tužitelj razrješava dužnosti i stavlja na raspolaganje Vladi RH, a nakon isteka zakonskog roka kao djelatna vojna osoba s danom 15. travnja 2005. Ministarstvu,

- da protiv navedenog rješenja tužitelj nije podnosio žalbu te je postalo pravomoćno,

- da je Ustavni sud RH odlukom od 13. studenog 2007. utvrdio da je tužitelju kao podnositelju tužbe presudom Upravnog suda RH broj: Us-3910/2005-4 od 7. srpnja 2005., rješenjem Ministarstva Klasa: VT 805-03/03-04/6, Ur.br. 512-01-05- 24 od 22. veljače 2005. i rješenjem VSA Klasa: VT 080-04/05-12/01, Ur.br.: 512- 10-05-01 od 7 od 27. siječnja 2005. i presudom Upravnog suda RH broj: Us- 5698/2005-7 od 24. studenog 2005., rješenjem Ministarstva Klasa: VT 805-03/03- 04/6, Ur.br. 512-01-05-40 od 27. lipnja 2005. i rješenjem VSA Klasa: VT 080- 04/05-13/01, Ur.br.: 512-10-05-01 od 15. travnja 2005., u razdoblju od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005., bilo povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava RH i ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti, zajamčeno čl. 19. st. 2. u vezi s ustavnim pravom na pravično suđenje, zajamčenim čl. 29. st. 1. Ustava RH,

- da je tužitelj vodio postupak protiv tužene radi naknade nematerijalne štete poslovni broj Prs-4848/08 vezano za naprijed navedenu odluku Ustavnog suda RH te je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete zbog nezakonitih postupanja u donošenju osporavanih akata u ustavnoj tužbi u ukupnom iznosu od 70.000,00 kn s osnova povrede časti i ugleda, smanjenja životne i radne aktivnosti i mobinga,

- da je tužitelju u predmetu P-2678/11 koji je vodio protiv tužene dosuđena razlika plaće u razdoblju od 16. lipnja 2003. do 31. siječnja 2005. u ukupnom iznosu od 102.304,12 kn, koju je razliku ostvario kao da je bio djelatnik agencije.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je Ustavni sud RH u obrazloženju odluke utvrdio da su tužitelju u razdoblju od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005. tužitelju bila povrijeđena ustavna prava na jednakost pred zakonom kao i sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata, ali da je utvrdio i da je već s danom 16. travnja 2005. kada je stupila na snagu odluka ministarstva Glavnog stožera OS RH od 23. veljače 2006. došlo do prestanka učinka navedenih odluka, slijedom čega prvostupanjski sud smatra da se analogijom može zaključiti da više nije bilo povrede ustavnog prava na jednakost pred zakonom i sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata kao niti povrede prava na pravično suđenje. Pri tome utvrđuje da je odlukom Ustavnog suda RH navedeno da naknadni nastup okolnosti zbog kojeg akti više ne proizvode pravne učinke ne otklanjaju povredu ustavnih prava tužitelja, u razdoblju od 1. veljače 2005. kada je tužitelj stavljen na raspolaganje do 15. travnja 2005. budući da je s danom 16. travnja 2005. tužitelj raspoređen u OS RH prema rješenju od 23. veljače 2006.

Stajalište je suda prvog stupnja, da je time što je Ustavni sud Republike Hrvatske deklarirao povredu ustavnih prava samo u određenom razdoblju primjenom odredbe čl. 76. st.

1. i 3. Ustavnog zakona, očito smatrao da su donošenjem rješenja kojim je tužitelj raspoređen sa 16. travnja 2005. u HKoV prestale povrede ustavnih prava tužitelja te da je navedeno rješenje zakonito, kraj činjenice da je to rješenje pravomoćno, da proizvodi pravne učinke te da ga tužitelj nije pobijao.

Nadalje, stajalište je suda prvog stupnja da tužitelj pogrešno smatra da bi time što je radio kao pukovnik u ustrojbenom činu brigadira zasigurno trebao napredovati do čina rasporeda na ustrojbeno mjesto brigadira odnosno brigadnog generala uz zaključak da tužitelj nije dokazao pretpostavke za takvo napredovanje u smislu relevantnih odredbi Pravilnika o postupku za dodjelu činova i promaknuća vojnih osoba u činove („Narodne novine“ br.140/03-dalje: Pravilnik), cijeneći da u postupku nije dostavio ni ocjene kojima je ocjenjivan u relevantnom razdoblju, niti je predložio njihovo pribavljanje. Pri tome, prvostupanjski sud smatra da se činjenica ispunjava li tužitelj uvjete za napredovanje ili ne, ne može procjenjivati saslušanjem svjedoka, posebno zbog toga jer saslušani svjedoci nisu osobe koje su bile u mogućnosti predložiti napredovanje tužitelja u smislu citiranog Pravilnika. Pored toga, prvostupanjski sud cijeni i okolnost da je tužitelj od 16. travnja 2005. bio djelatnik Oružanih snaga te da također ni u Oružanim snagama nije napredovao što potvrđuje zaključak da pravo na promaknuće časnika u viši čin ne pripada pripadniku Oružanih snaga od trenutka ispunjenja uvjeta za promaknuće u viši čin jer do istog ne dolazi automatski, već zavisi od više okolnosti, a sukladno utvrđenoj kadrovskoj politici u Oružanim snagama i drugim okolnostima propisanim Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/213-dalje: ZSOS) i Pravilnikom.

Slijedom toga, prvostupanjski sud utvrđuje da kod tužene ne postoji protupravnost u pogledu nenapredovanja u viši čin zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene za naknadu štete u smislu odredbe čl. 109. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) u vezi s čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) i odbija zahtjev tužitelja za naknadu štete u razdoblju nakon 16. travnja 2005. kao neosnovan. Prvostupanjski sud cijeni neosnovanim i zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove gubitka materijalnih prava u razdoblju od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005. s obzirom na utvrđenje da je tužitelj u tom razdoblju bio na bolovanju, a da su ta prava povezana s boravkom na radu.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu predmetne štete iako ovome sudu nisu u svemu prihvatljivi dani razlozi, te nastavno slijede razlozi o tome.

Odgovornost tužene za naknadu štete potrebno je razmotriti kroz odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ( „Narodne novine“ br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 79/07-dalje:ZSDU) kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu citirane zakonske odredbe moraju biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete koja je nastala zbog toga i uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Uzročnost se u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica). Tom odredbom je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

Pritom se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

Iz obrazloženja presude suda prvog stupnja i sadržaja spisa predmeta proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnim tužbama tužitelja protiv odluka o stavljanju na raspolaganje Vladi RH i prestanku službe tužitelja u agenciji, utvrdio povrede Ustava Republike Hrvatske u primjeni odredbe čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 99/99, 29/02 i 49/02-pročišćeni tekst-dalje: Ustavni zakon) jer osporeni akti više ne proizvode pravne učinke, s obzirom da je tužitelj rješenjem Ministarstva, Glavnog stožera Oružanih snaga od 23. veljače 2006. raspoređen u Oružane snage (HkoV) s danom 16. travnja 2005.

Prema tome, s obzirom da su osporavane odluke u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske, tužena bi bila odgovorna za naknadu štete zbog nezakonitog rada upravnih tijela i Upravnog suda Republike Hrvatske koju je tužitelj pretrpio uslijed donošenja tih, nezakonitih i neustavnih odluka, te mu je u ovom sporu (po tom osnovu) pravomoćno dosuđena naknada štete u vidu razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005. (toč. I izreke).

U odnosu na daljnje utuženo razdoblje (od 16. travnja 2005. do umirovljenja tužitelja), tužitelj u žalbi neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj u to vrijeme temeljem zakonite odluke Ministarstva od 23. veljače 2006. raspoređen u Oružane snage-HkoV s danom 16. travnja 2005. Naime, tužitelj u žalbi ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da nije pobijao predmetno rješenje i da je ono postalo pravomoćno, međutim drži da su sva daljnja rješenja tužene nezakonita s obzirom na utvrđenu povredu njegovih ustavnih prava u ustavnosudskom postupku. Takvo stajalište tužitelja nije prihvatljivo ovome sudu jer je predmetno rješenje o rasporedu tužitelja pravomoćno pa se ima smatrati zakonitim, te je neosnovana žalbena tvrdnja da bi se pravni učinci odluke Ustavnog suda trebali protezati i na predmetno rješenje o rasporedu, pri čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci respektirao činjenicu da je tužitelj tim rješenjem raspoređen u HKoV zbog čega osporeni akti u odnosu na stavljanje na raspolaganje i prestanak službe (nakon tog rasporeda tužitelja) više ne proizvode pravne učinke.

Slijedom toga, kako tužitelj nije pobijao predmetno rješenje o rasporedu, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, ne postoji odgovornost tužene za štetu koju tužitelj zahtijeva za razdoblje nakon 15. travnja 2005. jer tužitelj nema pravni osnov za potraživanje naknade štete zbog neodgovarajućeg napredovanja u agenciji nakon što je pravomoćnim aktom tužene raspoređen u Oružane snage. S obzirom na izloženo, žalbeni navodi tužitelja u odnosu na ispunjenost pretpostavki za njegovo napredovanje u agenciji nisu pravno odlučni.

Također, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim preostali zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade (materijalnih prava) za razdoblje od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005., kraj utvrđenja da je tužitelj u tom razdoblju bio na bolovanju i da se ta prava ostvaruju za vrijeme rada, što tužitelj žalbom konkretno i ne osporava.

U odnosu na žalbene tvrdnje da je tužena priznala osnov tužbe u predmetu istoga suda poslovni broj Prs-484/08 u kojem je tužitelju zbog istog postupanja tuženice dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 70,000,00 kn, treba kazati da to samo po sebi ne znači da tužena priznaje osnov tužbe i u ovom postupku jer je izrijekom u ovom sporu navela da osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu i visini, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

Pravilno je sud prvog stupnja odbio preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Pri tome je, protivno žalbenim navodima, pravilno odbio i preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška s osnova troškova vještačenja (za iznos od 3.944,00 kn) budući da tužitelj nije uspio s pravnom osnovom svog zahtjeva za naknadu izgubljene zarade za razdoblje nakon 16. travnja 2005., odnosno materijalnih primanja za razdoblje od 1. veljače 2005. do 15. travnja 2005.

Iz tih razloga je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Presuda suda prvog stupnja u toč. I izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 19. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović