Poslovni broj 50 Gž R-1278/2023-6

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 50 Gž R-1278/2023-6

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dom zdravlja S. B., S. B., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., protiv tuženice Z. T. iz S. B., OIB …, zastupane po punomoćniku D. L., odvjetniku u Z., radi isplate i u pravnoj stvari tuženice-protutužiteljice Z. T. iz S. B., OIB …, zastupane po punomoćniku D. L., odvjetniku u Z., protiv tužitelja-protutuženika Dom zdravlja S. B., S. B., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-131/15-27 od 28. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-131/15-27 od 28. prosinca 2018. u točki I izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen do iznosa od 14.690,58 kn/1.949,78 eura[1] sa pripadajućim zateznim kamatama i u točki II.2 izreke.

 

II Preinačuje se ista presuda u pobijanom dijelu točke I izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 14.690,58 kn/1.949,78 eura do 320.442,70 kn/42.530,06 eura (za iznos od 305.752,12 kn/40.580,28 eura) i u odluci o parničnom trošku i sudi:

 

              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom u iznosu od 305.752,12 kn/40.580,28 eura sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovanim.

 

              Svaka stranka snosi svoj trošak.

 

              III Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.484,37 eura u roku od 15 dana.

 

              IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici-protutužiteljici (u daljnjem tekstu tuženici) da tužitelju-protutuženiku (u daljnjem tekstu tužitelju) isplati iznos od 320.442,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 44.805,50 kn sa pripadajućim kamatama (točka I izreke). Nadalje naloženo je tužitelju da tuženici isplati iznos od 5.450,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II.1. izreke) dok je u preostalom dijelu protutužbeni zahtjev tuženice odbijen kao neosnovan (točka II.2 izreke).

 

2. Presudom ovog suda poslovni broj Gž R-503/19-2 od 9. travnja 2019. odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena je naprijed navedena presuda u točkama I i II.2 izreke te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-5038/2019-2 od 13. rujna 2022. revizija tuženice odbijena kao neosnovana.

 

3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj U-III-7441/2022 od 8. studenog 2023. usvojena je ustavna tužba tuženice i ukinute su presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-5038/2019-2 od 13. rujna 2022. i presuda ovog suda poslovni broj Gž R-503/19-2 od 9. travnja 2019. pod točkom I izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I i II.2 izreke iste.

 

4. Prvostupanjsku presudu sadržajno u točki I i II.2 izreke pobija tuženica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 i 89/14 u daljnjem tekstu: ZPP-a) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja te u cijelosti prihvati protutužbeni zahtjev tuženice odnosno podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje sve uz naknadu parničnih troškova.

 

5. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iste te predlaže da sud drugog stupnja žalbu tuženice odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

6. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

 

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao poslodavca na isplatu iznosa od 320.442,70 kn na ime povrata troškova specijalizacije tuženice, a sve temeljem ugovora o specijalizaciji sklopljenog između stranaka 9. studenog 2009. i aneksa istog od 15. prosinca 2011. Predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženice na isplatu naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora i iznosa od 10.000,00 kn na ime naknade troškova specijalističkog studija.

 

8. Među strankama nije sporno:

              - da su tužitelj kao poslodavac i tužena kao radnik, sukladno rješenju ministarstva od 29. rujna 2009., sklopili ugovor o specijalizaciji 9. studenog 2009. kojim su regulirali međusobna prava i obveze u vezi s specijalizacijom tuženice iz ginekologije i opstetricije (u daljnjem tekstu ugovor o specijalizaciji),

              - da se ugovorom o specijalizaciji tužitelj obvezao omogućiti tuženici redovito obavljanje specijalističkog staža te joj za vrijeme obavljanja specijalizacije isplaćivati plaću prema zakonskim i drugim propisima odnosno u skladu s Uredom o koeficijentu složenosti poslova te kolektivnom ugovoru koji regulira pitanja plaće u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja i snositi sve troškove specijalizacije a tuženica da će redovito obavljati specijalistički staž te položiti specijalistički ispit najkasnije do 1. studenog 2014. te ostati raditi kod tužitelja nakon položenog ispita najmanje onoliko vremena koliko je provela na specijalizaciji gdje će joj biti omogućen rad s navedenom specijalizacijom s time da su stranke ugovorile da je tuženica u slučaju da ranije prekine radni odnos kod tužitelja dužna tužitelju vratiti sve primljene iznose po ugovoru o specijalizaciji,

              - da su stranke aneksom navedenog ugovora od 15. prosinca 2011. izmijenile odredbe osnovnog ugovora na način da su ugovorile da tuženica specijalistički staž obaviti te položiti specijalistički ispit najkasnije do 1. svibnja 2014. te da je tuženica dužna u slučaju da otkaže ugovor o radu prije isteka ugovorenog roka tužitelju naknaditi štetu u visinu od 50% iznosa troškova specijalizacije osim u slučaju ako tuženica otkaže ugovor tužitelju uz pribavljenu suglasnost ministra te sklopi ugovor o radu sa drugom zdravstvenom ustanovom čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija odnosno grad jer se u tom slučaju obveza rada iz ugovora o specijalizaciji nastavlja u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je tuženica zasnovala radni odnos, 

              - da je specijalizacija tuženice trajala od lipnja 2009. do 8. rujna 2014., dakle ukupno 54 mjeseca, koju je tuženica obavljala u bolnici Dr. J. B. te u klinici u Z.,

              - da je tuženica sa tužiteljem sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme 15. veljače 2012. (jer je do tada imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme), da je, po obavljanoj specijalizaciji i položenom ispitu, od 15. rujna 2014. radila kod tužitelja,

- da je 8. svibnja 2015. tuženica otkazala ugovor o radu tužitelju radi prelaska na rad u bolnicu dr. J. B. u S. B. temeljem kojeg joj je kod tužitelja prestao radni odnos 7. lipnja 2015.,

              - da je tužitelj, nakon što je tužiteljica otkazala ugovor o radu, istu dopisom od 25. svibnja 2015. temeljem ugovora o specijalizaciji i aneksa istog pozvao na vračanje 50% iznosa troškova specijalizacije, kojem zahtjevu tužiteljica nije udovoljila.

 

9. Sud prvog stupnja pošavši od naprijed navedenih nespornih činjenica te od utvrđenja da je tužitelj izvršio svoje obveze preuzete predmetnim ugovorom, da tužena nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obveze jer nije ostala na radu kod tužitelja onoliko vremena koliko se ugovorom o specijalizaciji obvezala, da tuženica nije dobila suglasnost ministra niti suglasnost tužitelja za zasnivanje radnog odnosa u drugoj zdravstvenoj ustanovi pa da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu ugovorenog izuzetka iz čl. 4 aneksa ugovora o specijalizaciji sud prvog stupnja pozvavši se na odredbu čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio je da je tuženica dužna tužitelju vratiti troškove specijalizacije te joj posljedično tome, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud prihvatio u cijelosti, a prema kojem ukupni troškovi specijalizacije koje je tužitelj tuženici isplatio iznose 825.516,63 kn, a 50% tog iznosa 412.758,38 kn umanjeno za iznos od 68.793,05 kn s obzirom na odrađeni 1/6 dijela ugovorenog roka (9 mjeseci) iznosi 343.965,33 kn pa imajući u vidu da tužitelj od tužene u ovom postupku potražuje iznos od 320.442,70 kn tuženici naložio da tužitelju isplati navedeni utuženi iznos troškova specijalizacije sa pripadajućim kamatama.

 

10. U odnosu na protutužbeni zahtjev sud prvog stupnja utvrdio je da tužitelj tuženici nije omogućio da iskoristi godišnji odmor za 2015. u cijelosti te da joj s te osnove pripada pravo na isplatu naknade i to sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 10.128,00 kn. Međutim kako je tužiteljica prije zaključenja prethodnog postupka potraživala iznos od 5.450,00 kn a preinačenje zahtjeva tužiteljice nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopušteno, sukladno odredbi čl. 190. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP, sud je tužiteljici dosudio navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama a u preostalom dijelu zahtjev odbio. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da tužitelj ima pravo na povrat troškova specijalizacije od strane tuženice sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.000,00 kn na ime naknade dijela specijalističkog studija koji je ona podmirila ocijenio je neosnovanim.

 

11. Uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 17. st. 1. ZOO u vezi s čl. 6. ugovora o specijalizaciji kojim je ugovorena obveza tuženice provođenja određenog broja godina na radu kod tužitelja po završenoj specijalizaciji, da se radi o legitimnim pravima i obvezama ugovornih stranaka koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja te savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza, da je ugovorom o specijalizaciji tužitelj tuženici omogućio njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi a da je tuženica nije u cijelosti ispunila svoje ugovorne obveze jer nije ostala na radu kod tužitelja onoliko vremena koliko se ugovorom o specijalizaciji obvezala, da u konkretnom slučaju tuženica ne bi trebala vratiti isplaćene troškove specijalizacije samo u slučaju da su se ispunile ugovorene pretpostavke iz čl. 4 st. 3. aneksa ugovora o specijalizaciji odnosno da je tuženica sklopila ugovor o radu s bolnicom „Dr. J. B.“ uz prethodno pribavljenu suglasnost ministra što ista nije pribavila ovaj sud drugog stupnja zaključio je da se nisu ispunili uvjeti za ugovoreni izuzetak iz čl. 4. st. 3. odnosno čl. 4. st. 5. aneksa ugovora o specijalizaciji te potvrdio prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu.

 

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-5038/2019-2 od 13. rujna 2022. pozvavši se na svoje pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenog 2016. "da je liječnik specijalist koji je raskinuo Ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obavezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao i dio troškova specijalizacije) zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno neovisno o tome gdje obavlja specijalizaciju" utvrdio da je tuženica u obvezi naknaditi tužitelju štetu u visini od 50% iznosa troškova specijalizacije u koje su uračunate isplaćene joj bruto plaće i druge troškove specijalizacije odnosno potvrdio je drugostupanjsku presudu.

 

13. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci kojom je ukinuo naprijed navedene odluke Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pozvao se na već u drugim odlukama zauzeti stav Ustavnog suda prema kojem obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa (a koja je kao takva u konkretnom slučaju utvrđena tužitelju u odnosu na tuženicu) nije i ne mogu predstavljati, u smislu čl. 6. st. 2. Ugovora o specijalizaciji izmijenjenim čl. 4. aneksa tog ugovora od 15. prosinca 2011., troškove specijalizacije jer plaća liječnika specijaliste predstavlja ekvivalent njegovog rada po osnovi ugovora o radu odnosno jer su troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata strogo odvojiva novčana kategorija u odnosu na prava specijalizanata koja proizlaze iz ugovora o radu.

 

14. Iz činjeničnih navoda tužitelja proizlazi da tužitelj od tužene zahtjeva isplatu 1/2 dijela troškova specijalizacije (umanjene za odrađeni dio u 1/6 dijela ugovorenog vremena) u ispunjenju ugovorne obveze tužene ugovorene čl. 6. st. 2. ugovora o specijalizaciji izmijenjenim čl. 4. aneksa tog ugovora od 15. prosinca 2011. i to u visini od 320.442,70 kn, u koji obračun su uključena sredstva utrošena za vrijeme specijalizacije tuženice i to: isplaćene iznose po osnovi bruto plaće od 729.930,09 kn, po osnovi naknade za prijevoz i odvojeni život iznos od 37.332,38 kn, te 2.000,00 kn na ime naknade za polaganje stručnog ispita, što ukupno iznosi 769.062,47 kn, odnosno 50 % navedenog iznosa od 384.531,24 kn umanjeno za odrađeni dio od 1/6 ugovorenog razdoblja u kojem je trebala ostati na radu kod tužitelja što sveukupno iznosi 320.442,70 kn.

 

15. Po stavu ovog suda osnovano tužitelj, pozivom na odredbu čl. 6. st. 2. ugovora o specijalizaciji koja je izmijenjena čl. 4. aneksa tog ugovora od 15. prosinca 2011., potražuje od tuženice isplatu 50% novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio na ime troškova specijalizacije tužene koja je tuženica dužna isplatiti tužitelju u ispunjenju svoje ugovorne obveze, a sve sukladno odredbi čl. 17. st. 1. ZOO. Međutim, imajući u vidu da je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci donesenoj u ovoj pravnoj stvari kao i u više drugih odluka prema kojem isplata plaće i drugih davanja iz radnog odnosa koje je tužitelj isplatio tuženici za vrijeme trajanja njene specijalizacije ne ulaze u troškove specijalizacije u ovoj žalbenoj fazi valjalo je utvrditi u kojem dijelu tužitelj ima pravo na povrat sredstava isplaćenih tuženici s naslova isplate troškova specijalizacije.

 

16. Iz nalaza i mišljenje financijskog vještaka pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, a što stranke u ovoj žalbenoj fazi niti ne osporavaju, da je tužitelj za vrijeme specijalizacije isplatio tuženici ukupan iznos od 825.516,63 kn i to po osnovi bruto plaća iznos od 784.812,03 kn, po osnovi naknade za prijevoz 13.323,44 kn i za odvojeni život 27.381,16 kn te 2.000,00 kn na ime naknade za polaganje stručnog ispita.

 

17. S obzirom na naprijed navedeno valjalo je, u smislu čl. 373. točka 3. ZPP, budući da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, pobijanu odluku u točki I izreke djelomično preinačiti i odbiti dio zahtjeva tužitelja kojim potražuje vraćanje troškova specijalizacije koji se odnose na isplaćenu plaću i isplaćene troškove prijevoza.

 

18. Dakle kako u troškova specijalizacije ne ulaze iznosi isplaćenih plaća i troškova prijevoza, tužitelj ima pravo na povrat 50% troškova specijalizacije koje je isplatio za vrijeme specijalizacije tužene po osnovi naknade za odvojeni život budući su ti troškovi nastali isključivo radi odnosno u svezi specijalizacije pa isti predstavljaju upravo troškove specijalizacije (a ne ostale naknade vezane uz radni odnos). Naime, isti u konkretnom slučaju ne bi nastali da tuženica nije otišla na specijalizaciju u Z. odnosno da je obavljala svoje redovne radne zadatke za tuženika ista takvu naknadu ne bi ostvarila (u iznosu od 27.381,16 kn) te s naslova naknade za polaganje stručnog ispita iznosa (od 2.000,00 kn) u iznosu od 14.690,58 kn pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 305.752,12 kn, dok je u preostalome dijelu u iznosu od 14.690,58 kn temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku u točki I izreke valjalo potvrditi.

 

19. Nadalje valja reći da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 10.000,00 kn na ime naknade dijela troška specijalizacije koje je prema navodima tuženica ona platila. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je sud prvog stupnja utvrdivši da je tuženica nakon zaključenja prethodnog postupka preinačila protutužbu na način da je zahtijevala od tužitelja, s naslova naknade za neiskorišteni godišnji odmor, umjesto prvotnog iznosa od 5.450,00 kn isplatu iznosa od 10.128,00 kn te pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, takvu preinaku sud prvog stupnja nije dopustio te taj dio tužbenog zahtjev nije uzeo u obzir. Kako je u cijelosti prihvaćen zahtjev tuženice s tog osnova žalbeni navodi tuženice u dijelu kojim osporava utvrđenje suda o danima neiskorištenog godišnjeg odmora su neodlučni.

 

20. Zbog izmijenjenog uspjeha stranaka u parnici valjalo je temeljem čl. 166. st. 2 ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka. Imajući u vidu da su stranke u pogledu osnove svojih zahtjeva uspjele te djelomično u pogledu visine istih, konačno su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je valjalo odrediti da svaka stranaka snosi svoje troškove.

 

21. Tuženoj je valjalo, temeljem čl. 166 st. 1 ZPP-a priznati trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe 625 bodova (Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarife) uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 42 Tarife) što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.562,50. Kako je tužena u žalbenom postupku uspjela u 95% istoj pripada pravo na trošak u iznosu od 1.484,37 eura.

 

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 27. veljače 2024.

 

                                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                                 Vlasta Feuš, v.r.