Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  Gž R-556/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. H. iz S. T., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika Agencija, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. P. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4029/2018-12 od 30. kolovoza 2019., u sjednici vijeća 19. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4029/2018-12 od 30. kolovoza 2019..

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška te zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 4. svibnja 2018. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke, za vraćanje tužitelja na rad na poslove prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 10. lipnja 2013., odnosno druge odgovarajuće poslove sukladno njegovoj stručnoj spremi znanju i iskustvu. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Točkom II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz primjenu odredbe čl. 371. ZPP-a.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Tužitelj u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Taj žalbeni razlog nije osnovan, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ocjena dokaza koju je dao prvostupanjski sud žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, a slijedom toga ni pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, na koji žalbeni razlog tužitelj također neosnovano u žalbi ukazuje.

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud je ocijenio da nije ostvaren ni taj žalbeni razlog, jer je tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4. svibnja 2018., te za vraćanje tužitelja na rad na poslove radnog mjesta vozač/portir sukladno ugovoru o radu od 10. lipnja 2013. ili drugih odgovarajućih poslova sukladno njegovoj stručnoj spremi znanju i iskustvu.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 10. lipnja 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta vozač/portir

- da je odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4. svibnja 2018. tuženik otkazao ugovor o radu zbog organizacijskih razloga – ukidanja radnog mjesta vozač/portir na kojem je tužitelj bio zaposlen kao jedini izvršitelj,

- da je tužitelj pravovremeno protiv odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio, te da je tužitelj pravovremeno u smislu odredbe čl. 133. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14 i 127/17; dalje ZR) podnio tužbu,

- da je tužitelj bio sindikalni povjerenik kod tuženika,

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda broj Pr-134/16 od 16. listopada 2017. nadomještena suglasnost na namjeravanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Uvidom u odluku o otkazu utvrdio je da tuženik u obrazloženju odluke navodi da je 25. studenog 2015. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (dalje Pravilnik), kojim je ukinuto radno mjesto vozač/portir, da je tužitelj bio jedini izvršitelj na tom radnom mjestu, te da je za njegovim radom prestala potreba. Navodi se da tuženik nema potrebu za radom tužitelja na nekom drugom mjestu a niti potrebe za osposobljavanje/obrazovanja radnika na drugom radnom mjestu imajući u vidu specifičnost poslova koji se kod tuženika obavljaju i nedostatak radnog iskustva tužitelja koji je i do sada obavljao pomoćne poslove. Također se navodi da tuženik u postupku otkazivanja nije provodio usporedbu radnika temeljem kriterija propisanih čl. 115. st. 2. ZR-a.

Sud je dalje utvrdio da tužitelj osporava dopuštenost otkaza navodeći da prema odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o radu pored poslova vozač/portir je obavljao i druge poslove po nalogu poslodavca a koji su u skladu sa naravi i vrstom temeljnih poslova, da tužitelj tvrdi da je sukladno ranijoj sistematizaciji poslova i radnih mjesta iz 2013. po nalogu direktorice tuženika obavljao poslove radnog mjesta administratora, da je u okviru tih poslova vodio centralni urudžbeni zapisnik, urudžbene zapisnike svih odjela što podrazumijeva evidenciju i distribuciju ulazno-izlazne pošte, provjeru formalne ispravnosti ulazne te izlazne dokumentacije, administrativne poslove za Odjel osiguranja depozita i upravljanje rizikom, administrativne poslove za Odjel financija, računovodstva i kontrolinga, poslove dostave za cijelu Agenciju (tuženika), brigu o potrošnom i kancelarijskom materijalu, te koordinaciju nabave istog, da je obavljao poslove kupnje stvari za račun tuženika preko blagajne, da je polagao gotovinska sredstva u Fini, podizao gotovinu u Fini i podizao devizna novčana sredstva u banci, a uz te poslove da je bio zadužen i za telefonsku centralu te koordinaciju i prosljeđivanje poziva svim djelatnicima tuženika, da je skenirao i kopirao dokumentaciju te sastavljao, slao i prosljeđivao e-mailove. Tužitelj tvrdi da se ne radi o poslovima koje ima u vidu odredba čl. 5. st. 2. ugovora o radu, već da se radi o obavljanju zasebnih, administrativnih poslova za čijim obavljanjem kod tuženika potreba nije prestala.

Uvidom u Pravilnik koji je stupio na snagu 10. prosinca 2015. sud je utvrdio da su istim ukinuta pojedina radna mjesta pa tako i radno mjesto vozača/portira na kojem je tužitelj bio zaposlen kao jedini izvršitelj.

Ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, iskaza tužitelja i z.z. tuženika, pritom poklanjajući vjeru iskazu z.z. tuženika prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da je tuženik u listopadu 2015. započeo s procesom reorganizacije svog poslovanja sukladno odredbama Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava, da je prema odredbama tog zakona tuženik bio dužan osigurati operativnu i funkcionalnu neovisnost kako bi se izbjegao sukob interesa između sanacijskih ovlasti koje obavlja i drugih ovlasti koje obavlja u skladu s odredbama tog zakona te ostalih funkcija koje tuženik obavlja u skladu s odredbama propisa kojim se uređuje osiguranje depozita i drugim propisima te osigurati da su radnici koji obavljaju sanacijske poslove odvojeni od radnika koji obavljaju poslove temeljem drugih ovlasti koje tuženik obavlja, da je u provođenju reorganizacije tuženik donio Pravilnik iz prosinca 2015. Dalje je utvrdio da je z.z. tuženika posebno iskazala da je u razdoblju prije donošenja Pravilnika iz 2015. potreba za obavljanjem poslova vozača/portira prestala, uz obrazloženje da ona raspolaže službenim vozilom, kojim se služila za dolazak na radno mjesto i s odlazak s radnog mjesta te za obavljanje poslova na području Z., da je tužitelj povremeno i samo iz usluge vozio druge djelatnike tuženika što je ona u načelu odobravala, dok je u odnosu na poslove portira navela da za tuženika već unatrag 10 godina te poslove obavlja zaštitarska tvrtka. U odnosu na navode tužitelja da je obavljao sve navedene administrativne poslove, utvrdio je da je z.z. tuženika navela da je moguće da je tužitelj te poslove obavljao iz usluge drugim kolegama mimo njezinog dopuštenja, da je kod tuženika novom sistematizacijom, jednako kao i ranijom iz 2013. sistematizirano radno mjesto administratora koje poslove je obavljala radnica J. L., da tuženik sa tužiteljem nije nikada zaključio pisani ili usmeni ugovor o radu za obavljanje administrativnih poslova te isto tako da je nakon stupanja na snagu novog Pravilnika radnica J. L. nastavila obavljati administrativne poslove, da je ona osobno zaprimala i usmjeravala ulaznu poštu, dok da je njezina tajnica koja ima višu stručnu spremu preuzela poslove primanja i preusmjeravanja telefonskih poziva. Također je utvrdo da je z.z. tuženika iskazala da kod tuženika postoji samo jedno radno mjesto sa SSS koje obavlja radnica J. L., da svi preostali zaposlenici imaju VSS, a njezina tajnica VŠS, te da obzirom na to nije postojala mogućnost zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima a isto tako ni obrazovati ga ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima, obzirom na njegovu stručnu spremu (SSS) i radno iskustvo.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu zbog organizacijskih razloga u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a. Dalje je zaključio da budući da tuženik ne zapošljava više od 20 radnika u primjeni odredbe čl. 115. st. 3. ZR-a zaključuje da tuženik pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu nije morao voditi računa o zakonskim kriterijima propisanim odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a, a uz to je zaključio da je tužitelj bio jedini izvršitelj na poslovima radnog mjesta vozač/portir, koje je donošenjem novog Pravilnika iz 2015. ukinuto.

Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa).

Tužitelj u žalbi ustraje kod tvrdnji da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je u razdoblju prije donošenja novog Pravilnika iz 2015. pored poslova vozač/portir obavljao i administrativne poslove, da je sud propustio utvrditi o kojim se točno poslovima radi, te da potreba za obavljanjem tih poslova kod tuženika nije prestala.

Prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri na temelju navoda tužitelja utvrdio vrstu poslova koje tužitelj tvrdi da je obavljao kod tuženika. Međutim neosnovani su žalbeni navodi o nezakonitosti i nedopuštenosti odluke o otkazu s obzirom na tvrdnje tužitelja da potreba za obavljanjem administrativnih poslova kod tuženika nije prestala. Ovo prije svega iz razloga jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj zaključio s tuženikom ugovor o radu od 10. lipnja 2013. za obavljanje poslova radnog mjesta vozač/portir, te drugih poslova koje će obavljati po nalogu poslodavca a koji su u skladu s naravi i vrstom temeljnih poslova (vozača/portira).

Za obavljanje administrativnih poslova, koje tužitelj tvrdi da je faktično obavljao kod tuženika, tužitelj s tuženikom nije zaključio pisani a niti usmeni ugovor o radu, odnosno tužitelj nije tražio da tuženik za obavljanje tih oslova izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu u smislu čl. 14. st. 3. ZR.

Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj navedene administrativne poslove obavljao bez odobrenja i znanja z.z. tuženika, da je neke od tih poslova obavljao samo iz usluge drugim zaposlenicima (primjerice vožnja drugih zaposlenika) što je z.z. tuženika u načelu odobravala. Iz iskaza z.z. tuženika također proizlazi da je ista zabranila tužitelju otvaranje ulazne pošte i raspoređivanje iste u odgovarajuće odjele te naredila da tužitelj svu zaprimljenu poštu dostavlja z.z. tuženika. Također proizlazi da je z.z. tuženika za poslove na telefonskoj centrali (zaprimanje i preusmjeravanje telefonskih poziva) odredila da iste obavlja njezina poslovna tajnica, dok u odnosu na poslove portira iz iskaza z.z. tuženika proizlazi da je tuženik već unatrag deset godina te poslove povjerio zaštitarskoj tvrtki, čiji radnik je te poslove i obavljao.

Pravilnost ovih činjenica žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju jer je prvostupanjski sud u vezi s tim pravilno ocijenio kao vjerodostojan iskaz z.z. tuženika.

Tuženik je kao poslodavac nakon izvršene reorganizacije, a sukladno odredbama Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava bio ovlašten rasporediti obavljanje pojedinih administrativnih poslova između drugih radnika odnosno radnice J. L. koja je i ranije kao jedini izvršitelj bila zaposlena na radnom mjestu administratora i poslovne tajnice M. Š..

U situaciji kada je stupanjem na snagu Pravilnika iz 2015. radno mjesto vozač/portir ukinuto na kojem je tužitelj bio zaposlen kao jedini izvršitelj, tuženik nije imao obvezu u postupku otkazivanja primijeniti odredbu čl. 115. st. 2. ZR-a, a isto tako, budući da tuženik ne zapošljava više od 20 radnika, a što tužitelj ne osporava, tuženik u postupku otkazivanja nije bio u obvezi primijeniti odredbu čl. 115. st. 2. u primjeni odredbe čl. 115. st. 3. ZR-a.

Odredbom čl. 62. tuženikovog Pravilnika o radu iz 2011. propisano je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima ili ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Zakonom o radu iz 2014. takva obveza poslodavca prilikom otkazivanja više nije propisana. Međutim radi se o primjeni povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a. U provedenom dokaznom postupku tuženik je u dovoljnoj mjeri dokazao da tužitelja obzirom na njegovu stručnu spremu (SSS) i radno iskustvo nije mogao zaposliti na nekim drugim poslovima te ga obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima. Tužitelj određeno tijekom postupka nije uopće naveo na koje poslove ga je tuženik mogao rasporediti pri čemu prema stajalištu ovog suda takva obveza tuženika nije postojala u odnosu na novoosnovano društvo. Zbog toga odluka o otkazu nije u protivnosti s odredbom čl. 62. Pravilnika o radu.

Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja proizlazi da je odluka o otkazu dopuštena i zakonita u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a, pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

Pravilna je i zaklonita i odluka o parničnom trošku koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife.

Zbog tih razloga primjenom odredbe čl. 368.s t. 1. ZPP-a žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Tužitelj nema pravo na naknadu žalbenog troška (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a), dok je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu također odbijen jer nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci, 19. ožujka 2021.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Barbara Bosner, v.r.