R
E
P
U
B
L
I
K
A
H
R
V
A
T
S
K
A
O
P
Ć
I
N
S
K
I
S
U
D
U
S
P
L
I
T
U
U I M E R E P U B L I K E H R V
A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja D.I.
iz S., G.N. . OIB:, zastupan po pun. J.B., odvj. u ZOU J.B. i D.J. iz N.G., protiv tuženika R.H.
, M.u.p., zastupano po ODO-u S.,G-u.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02.veljače 2021. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja Ž.O., odvj. u S., te zz tuženika
Lj.G., po objavi dana 19.ožujka 2021. ,
p r e s u d i o j e
I.Tužena R.H. za M.U.P.Z., dužna je Tužitelju D.I. iz S., G.N. , OIB:, u roku od 15 dana isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom brutto iznosu od 87.310,26 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%
poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje
za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:
- za mjesec svibanj 2015. godine na iznos od 1.009,26 kuna, od 15.06.2015.;
- za mjesec rujan 2015. godine na iznos od 2.427,73 kuna, od
15.10.2015.,
- za mjesec listopad 2015. godine na iznos od 4.556,08 kuna, od 15.11.2015.,
- za mjesec studeni 2015. godine na iznos od 1.799,23 kuna, od 15.12.2015.,
- za mjesec prosinac 2015. godine na iznos od 4.040,47 kuna, od 15.01.2016.,
- za mjesec siječanj 2016. godine na iznos od 1.074,36 kuna, od 15.02.2016.;
- za mjesec veljaču 2016. godine na iznos od 1.013,33 kuna, od 15.03.2016.;
- za mjesec ožujak 2016. godine na iznos od 3.021,48 kuna, od 15.04.2016.;
- za mjesec travanj 2016. godine na iznos od 4.633,56 kuna, od 15.05.2016.;
- za mjesec svibanj 2016. godine na iznos od 5.636,02 kuna,
od 15.06.2016.;
- za mjesec lipanj 2016. godine na iznos od 3.590,87 kuna, od
15.07.2016.;
- za mjesec rujan 2016. godine na iznos od 5.603,52 kuna, od
15.10.2016.,
- za mjesec listopad 2016. godine na iznos od 1.219,02 kuna, od 15.11.2016.,
- za mjesec studeni 2016. godine na iznos od 686,48 kuna, od
15.12.2016.,
- za mjesec siječanj 2017. godine na iznos od 3.932,09 kuna, od 15.02.2017.;
- za mjesec veljaču 2017. godine na iznos od 6.418,45 kuna, od 15.03.2017.;
- za mjesec ožujak 2017. godine na iznos od 4.776,26 kuna, od 15.04.2017.;
- za mjesec travanj 2017. godine na iznos od 3.568,77 kuna, od 15.05.2017.;
- za mjesec svibanj 2017. godine na iznos od 3.003,90 kuna, od 15.06.2017.;
- za mjesec lipanj 2017. godine na iznos od 3.794,66 kuna, od
15.07.2017.;
- za mjesec srpanj 2017. godine na iznos od 5.703,55 kuna, od 15.08.2017.,
- za mjesec rujan 2017. godine na iznos od 2.964,07 kuna, od
15.10.2017.,
- za mjesec listopad 2017. godine na iznos od 6.945,27 kuna, od 15.11.2017.,
- za mjesec prosinac 2017. godine na iznos od 5.891,84 kuna, od 15.01.2018, pa do isplate.
II. Tužena R.H. za M.U.P.Z.,, dužna je tužitelju D.I. iz S., G.N. , OIB:, isplatiti troškove ovog postupka od 12.500,00 kn sa z.z. kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena; tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe dok se sa više zatraženim iznosom od
625,00 kuna ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.
Obrazloženje
Tužitelj, u tužbi koju je podnio ovome sudu 14. 05.2020. navodi da je tužitelj
policijski službenik MUP-a P.U.S.D. , P.p.p. S. Priroda posla da je kod tužitelja iziskivala prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom,
noću, blagdanom, smjenski, dvokratno i rad u turnusima tijekom 2015., 2016. i 2017.g. .
Prema odredbama čl. 94. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14), čl. 33. Zakona o
policiji (Narodne novine broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15) i čl. 44. Kolektivnog
ugovora
za državne službenike i namještenike (Narodne novine broj: 89/12, 104/13, 150/13, 153/13,
71/16, 123/16), određeno je da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, itd.
Tijekom 2015., 2016. i 2017. god. tužena da tužitelju nije pravilno isplatila razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, noću, subotama,
nedjeljama, blagdanima, rada u smjeni,
dvokratno i u turnusima. Tužitelj da se sukladno odredbi čl. 186a ZPP-a obratio tuženoj dana
11. veljače 2020. godine sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no, tužena nije dostavila
prijedlog nagodbe.
Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže da tužbeni zahtjev bude odbijen
uz osudu tužitelja na snošenje parničnog troška. Naime, tuženik smatra kako podnositelj
zahtjeva ne ostvaruje pravo na naknadu za prekovremeni rad za navedeno razdoblje jer
vrijeme provedeno na radnom mjestu za koje se traži navedena naknada ne predstavlja prekovremeni rad u smislu relevantnih materijalno- pravnih propisa. Nadalje, tuženik je neposredno, dana 26. lipnja 2020. posebnim dopisom dostavio punomoćniku tužitelja
obračunske liste za isplatu plaća iz kojih proizlazi, suprotno tvrdnji podnositelja zahtjeva, da
je podnositelju zahtjeva kroz sporno razdoblje pravilno obračunata i isplaćena razlika uvećane
plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad nedjeljom, subotom i blagdanom.
Tuženik posebno ističe da je Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN br. 89/12) i to odredbom 57. propisano da ukoliko službenik ili namještenik
u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije
ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Odredbom čl. 42.
st. 1. Zakona o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12) propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje kojim je radnik obvezan obavljat poslove, odnosno u kojem je spreman
(raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Međutim, Zakon o radu kao opći propis ne definira pojam terenskog rada, odnosno način valoriziranja pripravnosti za vrijeme rada na terenu tj. pasivnog dežurstva, već je isto regulirano
Kolektivnim ugovorom. Isto tako,
odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o državnim službenicima propisano je kako se na pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili posebnim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu. U tom se smislu ističe da je terenski rad „poseban uvjet rada“ koji je kao takav bio određen čl. 56. a vezano za čl. 57. Kolektivnog ugovora, kojim je „pasivno dežurstvo tijekom terenskog rada“
definirano kao način vrednovanja sati pripravnosti za vrijeme rad na terenu, te navedeni
institut, kao takav, nije bio reguliran tada važećim Zakonom o radu pa je upravo to bio razlog neposredne primjene odredbi Kolektivnog ugovora. S tim u svezi, važno je naglasiti kako je vezano za pitanje može li se vrijeme provedeno na izdvojenom objektu duže od 40 sati tjedno smatrati prekovremenim radom u smislu čl. 44. st. 11.
Kolektivnog ugovora, Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene
Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike uputila na čl. 57. Kolektivnog ugovora, što bi značilo da vrijeme provedeno na izdvojenom objektu duže od 80 sati tjedno ima se vrednovati kao pasivno
dežurstvo tijekom terenskog rada. Tuženik posebno ukazuje na stajalište Vrhovnog suda
Republike Hrvatske (Odluka VSRH Revr-501/05, Revr- 443/07) prema kojem je za pravilnu primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike mjerodavno tumačenje Zajedničke komisije a kojeg tumačenja su se dužne pridržavati ugovorne strane.
Također tuženik naglašava da je odlukom VSRH br. Revr- 753/09-2 od 17. studenog 2009.
zauzeto slijedeće stajalište: „Niti izvješće iz Registra službenih poslova glede pisanih
„izvanrednih sati“ od 24 sata dnevno za tužitelja ne može biti potvrda da se na strani tužitelja
radilo o prekovremenom radu, pogotovo ne za rad od 24 sata dnevno što nije niti životno prihvatljivo“. Naime, bez obzira na činjenicu što je tužitelj na terenu proveo nekoliko dana,
pravno na traženo uvećanje plaće iz čl. 44.
Kolektivnog ugovora moguće je ostvariti isključivo za stvarno odrađene sate a ne za sate koje je tužitelj proveo na terenu kad se spavao i odmarao i nije izvršavao radne zadaće, odnosno kad je putovao do mjesta rada na terenu.
Tužitelj u nastavku postupka navodi kako tuženik netočno navodi da bi tužitelju
pravilno izvršio obračun uvećanja plaće za utuženo razdoblje i izvršio isplatu. Tužitelju nije jasno na temelju kojih je to materijalno-pravnih propisa tuženik zaključio da tužiteljevo vrijeme provedeno na radnom mjestu ne predstavlja rad.
Takvo što ne stoji niti u Zakonu o radu niti u Zakonu o državnim službenicima niti u
Zakonu o policiji niti u Kolektivnom ugovoru. Dapače, gore navedeni propisi jasno reguliraju pravo tužitelja na naknadu za
ostvareno radno vrijeme. Zakon o policiji (Narodne novine 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015) u čl. 33. (raniji čl. 92.) jasno propisuje da policijskom službeniku pripada
pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom
ugovoru za izvršavanje poslova izvan redovnog radnog vremena. Tako čl. 44. st. 11.
Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 89/2012, 104/2013, 150/2013, 153/2013, 71/2016, 123/2016) određuje da kada je rad službenika organiziran na drugačiji način, svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat
rada duži od 40 sati tjedno, jest prekovremeni rad odnosno ima se naknaditi u visini naknade
za prekovremeni rad. Pogrešno se tuženik poziva na odredbu čl. 57. Kolektivnog ugovora budući da ona regulira naknadu za SLOBODNO VRIJEME koje službenik provodi na mjestu koje je odredio poslodavac tijekom terenskog rada. Kako je tužitelj cijelo vrijeme službe na raspolaganju tužitelju i mora biti psihofizički spreman za intervenciju koja može biti u bilo
koje doba te, to je jasno da slobodnog vremena u smislu da nije na raspolaganju poslodavcu,
tužitelj nema. Tužitelj zbog specifičnosti obavljanja posla u
Pomorskoj policiji (dužnost da se 24 sata bude na policijskoj radio vezi i javlja šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar,
javlja na pomorsku radio-vezu itd.) te zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja "duple
posade" koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno (zapovjednik plovila, strojar i mornar) je bio dužan biti na raspolaganju i na radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na brodu (tako nije imao mogućnost ostvariti pravo na dnevni i tjedni odmor zagarantiran Kolektivnim ugovorom). Zato se ova odredba i pojam pasivnog dežurstva ne
može na njega odnositi. Kako Zakon o radu, koji je važio do 06.08.2014. godine (Narodne novine 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013) te Zakon o radu koji je na snazi od 07.08.2014. godine (Narodne novine 93/2014) u čl. 42. odnosno čl.
60. definiraju radno vrijeme kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman
(raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, to su tvrdnje tužene strane, da vrijeme
koje tužitelj provodi u službi izvan redovnog radnog vremena nije radno vrijeme, u potpunom
nesuglasju s materijalno-pravnim propisima i samo dokazuju činjenicu da je tužena strana uskratila tužitelju njegovo legitimno pravo na novčanu naknadu za ostvareno radno vrijeme.
Nadalje, odredba čl. 74. odnosno 53. Zakona o radu propisuje da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno. Čl. 11. Kolektivnog ugovora također predviđa pravo na dnevni odmor od 12 sati neprekidno između dva uzastopna radna dana. Kako sam tuženik priznaje da je služba, pa
time i rad tužitelja, organizirana na način da se isti upućuje na višednevne službe na moru
odnosno da je rad organiziran na drugačiji način, da složeni poslovi djelatnika pomorske policije nisu privremenog karaktera već se služba izvršava kontinuirano i neprekidno, to je jasno da tužitelju nije omogućio korištenje dnevnog odmora.
Tako tuženik u evidencijama o
prisustvu na radu tužiteljev rad ne evidentira na ispravan način već proizvoljno, iako mu je dobro poznato da tužitelj u službi i na brodu provodi cijelo vrijeme. Zato se evidencija tuženika ne može prihvatiti kao valjana, pa posljedično tome niti obračuni plaća vršeni po takvoj (nepotpunoj i netočnoj) evidenciji. Dakle, u vrijeme odmora radnik ne smije biti na raspolaganju poslodavcu niti dežurati!!! U odnosu na dostavljene radne naloge od strane tuženika, tužitelj primjećuje da je iz priloženih radnih naloga razvidno trajanje radnog
vremena tužitelja tijekom višednevnih službi, a koje tužena nije pravilno evidentirala (u
registru službenih poslova). Naime, na prvoj stranici svakog radnog naloga kod podatka
"DATUM" navedeno je trajanje službe a time i trajanje radnog vremena. Tužitelj je bio na raspolaganju poslodavcu cijelo vrijeme trajanja službe odnosno cijelo vrijeme boravka na terenu. Usporedbom trajanja službe iz radnih naloga (a koja dokumentacija pokazuje stvarno radno vrijeme tužitelja) s obračunima plaća (sačinjenim na temelju pogrešne i netočne
evidencije tužene), pojavljuje se razlika sati koji nisu plaćeni tužitelju. Dakako da tijekom višednevne službe tužitelj nije smio napustiti službu te je morao biti u stalnom kontaktu s operativnim dežurstvom u postaji na kopnu te redovito javljati trenutne pozicije službenog policijskog plovila, a posada obavljati službu kontinuiranog dežurstva na plovilu (ovo su navodi iz radnog naloga!), s time da je tužitelj bio dužan obavljati opće i posebne zadatke koji
su uključivali niz neprekidnih aktivnosti: opći policijski poslovi te posebni zadaci: nadzor državne granice, kontrola domaćih i stranih plovila, poduzimanje operativnih mjera i radnji,
sprječavanje i procesuiranje stranih ribarica, suradnja s radarskim postajama, provjera putnika i članova posade kroz potražne evidencije, održavanje i čuvanje plovila, itd., naravno uz obaveznu nazočnost tužitelja na radnom mjestu.
Međutim, ovo vrijeme tuženik nije evidentirao tužitelju kao radno vrijeme, već je tuženik tužitelju evidentirao kao radno vrijeme samo vrijeme kada brod plovi što je potpuni nonsens.
Takav stav tuženika je apsolutno neprihvatljiv i u suprotnosti je sa zdravom logikom, važećim propisima i sudskom praksom.
Iz gore navedenog proizlazi da evidencija tuženika o prisustvu tužitelja na radu (ona iz službenog registra) nije točna i u suprotnosti je s radnim nalozima u kojima se navodi da
služba tužitelju, pa time i njegovo radno vrijeme traju od prvog do zadnjeg dana višednevne
službe, a tuženik je tužitelju rad na terenu uvijek evidentirao na isti način: po shemi 12 (ili čak 8) sati rada i 12 sati navodnog odmora, a što nije i ne može biti pravilno. Naime, u vrijeme
odmora radnik ne smije biti na raspolaganju poslodavcu niti dežurati!!! Dakle, odlučna je činjenica da je tužitelj bio na radnom mjestu i izvršavao zadatke po nalogu tuženika ili ih je
bio spreman izvršavati te da to vrijeme tužitelju treba platiti, a kako Kolektivni ugovor u čl.
44. st. 11. predviđa način plaćanja i dodatke, to se onda to vrijeme koje tužitelj provodi na radnom mjestu izvršavajući zadatke ili dežurajući izvan redovnog radnog vremena treba
naknaditi u visini naknade za prekovremeni rad, uključujući i ostale dodatke.
U prilog navodima tužitelja govore i tumačenja
Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a koja tumačenja opet potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva: a) Zajednička komisija tako zaključuje da se pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga ako službenik dežura na radnom mjestu izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak
za pasivno dežurstvo, ali ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. st. 1. (odnosno čl. 44. st. 11.) Kolektivnog ugovora.
Ovo tumačenje dano je na sjednici
Komisije održane dana 02. ožujka 2005. godine. Ono ne može biti jasnije i odnosi se na situaciju u kojoj je upravo radio tužitelj; b) Tumačenje broj 28/44, od 20 svibnja 2014.
godine: obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra se prekovremenim radom. Ovo tumačenje posve jasno govori u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva, usklađeno je s odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora,
direktivama EU koje reguliraju radno vrijeme i praksom suda
EU. U ovom predmetu se jedino
može zaključiti da je sporna visina tužbenog zahtjeva, a ne i osnova s obzirom da je tuženik
svojim navodima posredno potvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, a u pogledu ovog dijela tužitelj je predložio izvođenje dokaza financijskim
vještačenjem.
Tuženik tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu a u odnosu na provedeni dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka M.G. istome prigovara jer da je vještak na prijedlog punomoćnika
tužitelja izradio vještačenje prema tužbenom zahtjevu tužitelja od 14. svibnja 2020. prema kojem je isti tražio razliku bruto plaće po osnovi ostvarenog
prekovremenog rada, rada noću,
subotom, nedjeljom i blagdanima za razdoblje od 01. siječnja 2015. do 31. prosinca 2017.
Ponovno ukazujemo kako je čl. 57. tada važećeg
Kolektivnog ugovora bilo određeno kao se
za vrijeme rada na terenu, slobodno vrijeme službenika i namještenika izvan stvarno
odrađenih sati, a u slučaju kada isti zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten ima smatrati pasivnim
dežurstvom. Obzirom da su članovi posade cijelo vrijeme boravili na terenu, to je razlog zbog kojega se vrijeme provedeno na službenom plovilu, izvan stvarno odrađenih sati, nije moglo
uzeti u obzir kao vrijeme za koje službeniku pripada pravo na dodatke iz čl. 44. st. 1.,
odnosno na prekovremeni rad, jer je boravak na plovilu povezan sa specifičnosti radnog
mjesta, a ne sa činjenicom da isti zaista obavlja poslove svog radnog mjesta. Naime, tužena ne spori činjenicu kako se tužitelju vrijeme provedeno na terenu, a izvan stvarno odrađenih sati,
treba nekako valorizirati, ali nikako kao dodatak za prekovremeni rad, stoga napominjemo kako je predmetno vještačenje u suprotnosti s odlukom VSRH posl.br. Revr-466/07-2 od 05.
rujna 2007., a iz koje odluke proizlazi da je „za postojanje prekovremenog rada bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednosti nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije“, a ne činjenica da tužitelj svakodnevno radi na opisan način. Također, vidljivo je da vještvo nije izrađeno sukladno radnoj dokumentaciji u spisu koju je dostavila tužena jer smo dostavili evidenciju o radu tužitelja, odnosno pripadajuća izviješća uz radne naloge, a iz kojih je razvidno koji su bili opći i posebni zadaci tužitelja te je u svezi obavljenog rada napisano izvješće za svaki dan rada ( u kojima je precizno naveden svaki radni angažman tužitelja). Stoga je upravo predmetna dokumentacija trebala biti temelj za utvrđivanje je li tužitelj i koliko sati radio
izvan redovnog radnog vremena te za utvrđenje onih sati za koje je tužitelj odmarao jer nije obavljao nikakve aktivnosti. Bez obzira na navode vještaka ističemo da je potrebno utvrditi
broj stvarno odrađenih sati i pritom se ne radi o frazi već je to temelj na kojem bi trebalo
„graditi vještvo“ a ukazujemo na sudsku praksu VSRH i
Županijskog suda u Bjelovaru u istovrsnim postupcima, kao i uputu Uprave za ljudske potencijale MUP-a broj: 511-01-153-
19-2 od 23. travnja 2019., gdje se ističe kako se za određivanje radnih sati smatra opravdanim ustrajati na izvješćima uz radne naloge u kojima je navedeno što su službenici radili i u kojem vremenskom razdoblju odnosno da su izvješća po radnom nalogu temelj za utvrđivanje što su službenici radili i u kojem vremenskom razdoblju, odnosno jedini službeni dokument iz kojeg
je moguće utvrditi stvarno odrađene radne sate. Ukazujemo i na rješenje VSRH posl.br. Rev 1925/2018-2 od 21. listopada 2020. gdje se navodi da pravo na uvećanje plaće za
prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene
sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao
radne zadatke. S obzirom da je vještak svoje vještvo temeljio isključivo na prijedlogu tužitelja sukladno kojem unutar 24 satnog radnog vremena oduzima 8 sati odmora, a ostalih 8 sati kao
prekovremeni rad, a ne prema relevantnoj dokumentaciji, odnosno izvješćima uz radne naloge u kojima je točno navedeno koliko je sati i kada tužitelj stvarno (efektivno) radio , očito je da u ovoj pravnoj stvari nisu utvrđeni stvarno odrađeni sati izvan redovnog radnog vremena.
Sukladno svemu navedenom, razvidno je da se nisu ostvarile pretpostavke za postojanje prekovremenog rada sukladno Zakonu o radu, odnosno da bi tužitelj dnevno radio 8 sati
prekovremeno. S tim u vezi ukazuje se da je VSRH u nizu svojih odluka (npr. Revr-753/09 i
Revr-466/07) zauzeo stajalište o tome da je za postojanje prekovremenog rada potrebno
postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i prijeke potrebe, odnosno izvanrednosti nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije. Dakle, vrijeme koje je tužitelj proveo na brodu izvan stvarno odrađenih sati ne može se istome honorirati po osnovi prekovremenog rada jer jednostavno nema karakter prekovremenog rada.
Na prednje prigovore tuženika na izrađeni nalaz i mišljenje u postupku imenovanog
vještaka tužitelj navodi kako ne stoji niti jedan prigovor na vještačenje. Osim toga, prigovori
su pravne pravne prirode, a vještak ne ulazi u pravna pitanja.
Tužena ne osporava matematički
izračun. U odnosu na pravna pitanja koja ističe tužena strana, o tome su Vrhovni sud i županijski sudovi zauzeli pravna shvaćanja. Kako je vještačenje izrađeno uz poštivanje tih pravnih shvaćanja, to je prigovor tužene bez osnove. Naime, tužena strana ponavlja frazu da
se treba utvrditi broj stvarno odrađenih sati i da vještvo nije sačinjeno sukladno evidenciji radnog vremena. Ti prigovori nikako ne stoje. Prije svega, evidencija tužene je netočna, što je utvrđeno u stotinjak identičnih predmeta i što su potvrdili drugostupanjski sudovi. Suprotno
navodima tužene, iz izvješća uz radne naloge jasno proizlazi da je tužitelj cijelo vrijeme službe na plovilu (to mu je radno mjesto!) koje ne smije napustiti, i da je na raspolaganju poslodavcu (dežuran je za slučaj poziva!). Nadalje, iz radnih naloga, koje ovjerava i potpisuje načelnik postaje – poslodavac, pa su to javne isprave (koje tužena nije osporila) proizlazi trajanje radnog vremena tužitelja. Kako je vještak koristio za potrebe vještva isključivo službenu dokumentaciju tužene, to se nikako ne može prigovarati da vještvo nije sačinjeno sukladno evidenciji radnog vremena. Pritom je vještak umanjio tražbinu tužitelja za 8 sati unutra 24 sata (sukladno stavu Vrhovnog suda!) iako,
po mišljenju tužitelja, za takvo umanjenje nema osnove niti u jednom propisu. Tuženoj strani ni sada ne odgovara što se opet pojavila razlika koja ukazuje da tužena nije pravilno evidentirala i platila ostvareno radno vrijeme tužitelja. Tužena strana je očito spremna i nadalje iscrpljivati sud podnescima i prigovorima te odugovlačiti postupak, tako da se ne vidi kraja ovim postupcima, umjesto da običnim pravilnikom uredi pravo tužitelja i ostalih službenika pomorske policije na naknadu za 24-satni angažman. Valja imati na umu da nitko u
Republici Hrvatskoj niti u Europskoj uniji ne biva plaćen za tkzv. faktični rad ili stvarno odrađene sate (to je potpuni nonsens), već
za ostvareno radno vrijeme. Definicija radnog vremena je posve jasna i sadržana je u čl. 42.
st. 1. Zakona o radu kao i u Direktivi 2003/88/EZ
Europskog parlamenta i vijeća od 04.
studenog 2003. godine o određenim vidovima organizacije radnog vremena. U našem radnom
zakonodavstvu, ali i u radnom zakonodavstvu EU te praksi Suda EU ne postoji termin efektivni rad. Ta i sami suci Vrhovnog suda Republike
Hrvatske te županijskih i općinskih sudova u svojim stručnim člancima kada pišu o tematici radnog prava i radnog vremena jasno govore i potvrđuju da je za pojam radnog vremena bitna nazočnost radnika na radnom mjestu i raspoloživost poslodavcu. Tužena strana u čitavom ovom postupku nije osporila da tužitelj i kolege iz pomorske policije cijelo vrijeme višednevne službe provode na službenom plovilu i
da su aktivno dežurni i da su dužni u svako doba postupati po nalogu poslodavca. Dakle, ako
su dužni postupati u bilo koje vrijeme, kako to vrijeme onda nije radno vrijeme i kako to nije
dežurstvo??? Ta tužitelj se nalazio na svom radnom mjestu i na raspolaganju poslodavcu (što
je NESPORNO!) pa mu je to vrijeme radno vrijeme. Da je on to vrijeme proveo kod svoje
kuće, tek tada bi se mogla prihvatiti tvrdnja tužene da za nju nije obavljao aktivnosti. Ovako,
ova tvrdnja predstavlja potpuno izokretanje činjenica i ukazuje na nepoštivanje prava tužitelja koja proizlaze iz radnog odnosa pravilno i zakonito evidentiranje i plaćanje njegovog radnog vremena. Osim zakonskih odredbi i odredbi Kolektivnog ugovora na koje se tužitelj poziva, u prilog njegovih tvrdnji i osnovanosti tužbenog zahtjeva govore i tumačenja Zajedničke
komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene
Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. U stvarnosti, tužena je samovoljno i protivno propisima odredila tužitelju i ostalim članovima posade plovila da se "odmaraju" tijekom radnog vremena odnosno da si nađu vrijeme za pauzu kako znaju i umiju.
Takvo postupanje predstavlja tešku povredu prava radnika na odmor, kršenje odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora,
Direktiva EU koje reguliraju pojam i organizaciju radnog vremena, odstupanje od prakse
hrvatskih sudova, Suda EU te u konačnici od Ustavom zajamčenih prava radnika. Nekorektno je da tužena kao poslodavac iskorištava svoju moć i položaj te od tužitelja traži da mu bude
raspoloživ cijelo vrijeme službe, a dati mu naknadu za samo 8 ili 12 sati, a preostalo vrijeme
unutar 24 sata smatrati slobodnim vremenom i odmorom (iako se i tada od tužitelja očekuje da bude nazočan na plovilu i raspoloživ za rad!). Ako bilo koji poslodavac želi imati radnika
na raspolaganju 24 sata, onda ga za to mora i platiti, pa makar se radilo i o Republici
Hrvatskoj. Država kao poslodavac ne može uživati povlašteni status u radnim sporovima, već bi ona trebala biti primjer ostalim (privatnim) poslodavcima u poštivanju prava radnika.
Nažalost, to ovdje nije slučaj. Da je tužbeni zahtjev osnovan i da je tužitelj u pravu kada tvrdi
da se u radno vrijeme ima uračunati cjelokupan boravak na službenom plovilu, potvrđuje
Izvješće Europske komisije o provedbi u državama članicama Direktive 2003/88/EZ o određenim vidovima organizacije radnog vremena, od 26. travnja 2017. godine. Tako se na stranici 5. Izvješća pod naslovom „C. Definicija radnog vremena i dežurstva” navodi da
većina država članica primjenjuje jasnu definiciju radnog vremena i da su nacionalni sudovi u praksi uveli sudsku praksu EU-a. Dalje se u Izvješću navodi da se vrijeme odrađeno u dežurstvu mora u potpunosti računati kao radno vrijeme.
Europski sud ne poznaje i ne pravi razliku između aktivnog i neaktivnog dežurstva te isto mora ulaziti u radno vrijeme i kao takvo mora se platiti radniku.
Tužitelj je zaprimio vještvo izrađeno u ovom parničnom predmetu po stalnom
sudskom vještaku za računovodstvo i financije M.G..
Tužitelj prihvaća u cijelosti
iako vještak nije izradio varijantu izračuna po kojoj se uzima u obzir radno vrijeme od 24 sata.
Vještak je izradio samo varijantu izračuna u kojoj je uzet u obzir osmostani odmor unutar 24
sata radnog vremena te je time tražbina tužitelja znatno umanjena u korist tužene R.H.
Niti tužitelj niti njegov punomoćnik ne mogu prihvatiti (pogrešan) pravni stav i
shvaćanje koje zanemaruje zakonsku definiciju i pojam radnog vremena. Naime, kako je
tužitelj tijekom višednevne službe na moru cijelo vrijeme i svih 24 sata dužan biti na radnom
mjestu – službenom plovilu i biti na raspolaganju poslodavcu (ta policijska služba se obavlja neprekidno!), to se njegovim radnim vremenom ima smatrati cijelo vrijeme provedeno u takvoj službi i za to mu se mora dati naknada. Osim hrvatskog Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, koji ovo potvrđuju, za pravo tužitelju daju naši vrsni pravni stručnjaci u brojnim stručnim člancima, Sud Europske unije (primjerice u odlukama C-151/02, predmet „Jaeger”, od 09.09.2003. godine, i C-303/98, predmet „SIMAP”, od 03.10.2000. godine) i tijela EU,
posebice u Direktivi 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća, od 04. studenog 2003.
godine, o određenim vidovima organizacije radnog vremena. Smiješno je i nedopustivo je u
21. stoljeću negirati da je dežurstvo (na radnom mjestu uz obvezu hitnog postupanja) dio
radnog vremena, a kako se to čini u predmetima po tužbama službenika pomorske policije.
Dakle, tužitelj je u potpunosti svjestan činjenice da je vještak morao pri izračunu umanjiti njegovu tražbinu za nepostojeći odmor, koji u biti predstavlja tužiteljevo radno vrijeme, jer je
tako naloženo i proizlazi iz stava Vrhovnog suda i ponekih županijskih sudova u identičnim
predmetima. Iako je na taj način tužitelj oštećen, prisiljen je pristati na ovakav izračun svjestan kaotične situacije u sudskoj praksi u predmetima djelatnika pomorske policije, te da bi inzistiranje na primjeni zakonskih odredbi vodilo u daljnju neizvjesnost, daljnje troškove i produljenje postupka, a što tužitelju nije u interesu.
Sukladno tom vještvu, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u točno utvrđenim iznosima. Slijedom navedenoga tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu kojom bi sud tuženu obvezao na isplatu uvećanog dijela plaće u ukupnom brutto iznosu od 87.310,26 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos utuženog razdoblja 15 dana u mjesecu za prethodni mjesec, osim na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto
iznosu, kao i naknaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.
U postupku sud je izveo dokaze preglede zahtjeva za mirno rješenje spora od 14.02.2020. sa preslikom potvrde o primitku preporučene pošiljke od
05.03.2018.g., evidencija tužiteljeva rada za utuženo razdoblje sa obračunskim platnim listama, saslušanjem tužitelja, vještačenjem
od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo I.B. od 25.
kolovoza 2020., radni nalozi za tužitelja za utuženo razdoblje zajedno sa sačinjenim izvještajima i opisom rada po radnim nalozima za utuženo razdoblje, zbirna lista, te nalog za
obračun plaće za razdoblje od siječnja 2015. do 31.12.2017., saslušanjem tužitelja te svjedoka
F.S. i M.N..
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Među strankama nije sporno:
- da je tužitelj zaposlenik tužene, odnosno policijski službenik MUP-a RH P.u. S-D, P.p.p.
S.,
- da se tužitelj prije pokretanja parničnog postupka obratio tuženoj u svezi mirnog rješenja spora, na što tužena nije pristala,
- da je tuženik izdavao tužitelju za utuženo razdoblje kroz 2015., 2016., 2017. višednevne radne naloge,
- da je tuženik na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za to utuženo razdoblje isplatio plaću,
- da tuženik nije donio a niti uručio tužitelju rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu.
Među strankama je sporno:
- pripada li tužitelju pravo na isplatu dodataka na plaću s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom, blagdanima kroz utuženo razdoblje,
- je li tužitelj radio u turnusu te je li tužitelj obavljao pasivno
dežurstvo,
- je li tuženik tužitelju omogućio korištenje dnevnog i tjednog odmora tijekom višednevnih radnih naloga,
- je tužitelj sa iskorištenim slobodnim danima u cijelosti nadomjestio ostvareni prekovremeni
rad.
Obzirom da je člankom 194 . Zakon o radu ( Narodne novine broj 93/14- dalje ZR)
propisano je da Kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su
u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postali članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, te je čl.8.st4. ZR određeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa
drugačije uređeno ugovorom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim zakonom nije drugačije određeno, dok je čl. 90.st.1. ZR propisano da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom,
kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu tj ugovoru o radu.
Pa je tako odredbom čl. 44. st. 1. Kolektivnog ugovor za državne službenike i namještenike ( NN 89/12, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16, 123/16- dalje KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za noćni rad 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% te za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik
i namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 1 sat 10% i za rad u turnusu 5%. St. 2. propisano je da se dodaci međusobno ne isključuju, a st. 3. da ukoliko službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom te ukoliko radi na Uskrs, da ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prema st. 4. umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog
rada službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih dana prema ostvarenim
satima prekovremenog rada i to u omjeru 1:1,5. , dok je st. 11. određeno da ako je rad
službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a čl.
50. KU propisano je da službenik pored terenskog dodatka ima pravo i na dodatke iz čl. 44.
KU.
Prema odredbi čl. 41. st. 1. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i
dodaci na osnovnu plaću, time da su dodaci na osnovnu plaću utvrđeni su Uredbom o plaćama
policijskih službenika – dodatak za policijsko zvanje a čl. 33 Zakona o policiji ( NN 34/11, 130/12, 151/14) kao i gore navedeni dodaci temeljem važećih KU . Dakle, u konkretnom slučaju Zakon o radu
predstavlja opći propis dok Zakon o državnim službenicima i namještenicima i Zakon o policiji, Uredba o plaćama policijskih službenika te KU predstavljaju lex speciales u odnosu na opći propis.
Iz iskaza tužitelja kao parnične stranke u bitnome proizlazi da je kroz utuženo razdoblje, dakle od 2015. do 2017. kao policijski službenik, pretežito radio na brodu tipa "B"
sv. Jure, oznake P202 i to na poslovima zapovjednika brodice. Osim njega kao članovi posade
su strojar i jedan mornar, pa kako je to jedina posada to on kao zapovjednik brodice nema
zamjene. Kroz utuženo razdoblje najviše je radio po višednevnim radnim nalozima u trajanju
od 4 dana. Po dolasku u matičnu luku, ovisno o tome da li je kraj mjeseca i koji dan u tjednu,
pretpostavljeni bi im ili omogućili slobodne dane i to pretežito dva dana, jer bi računali da su odradili 40 sati tjedno. Ako se radi o kraju mjeseca onda bi ovisno o broju "odrađenih sati"
bili također raspoređivani na druge poslove i slani na teren. Kao zapovjednik na temelju radnih naloga pisao je Izvješća o svim poslovima koji su odrađeni od strane članova posade,
intervencijama, rada na brodu, rada sa strankama. Radeći po tim radnim nalozima osim
osnovnog propisa Zakona o policiji radimo po pomorskom zakoniku, Zakonu o ribarstvu,
Zakonu o kontroli i čuvanju državne granice, Pravilniku o spašavanju i pomoći na moru.
Tijekom trajanja rada temeljem višednevnih radnih naloga najviše po odspavao dva sata i to pretežito ponoći. U takvom režimu spavanja spava i kod kuće, jer pati od nesanice, PTSP-a i depresije. Na brodu su imali uključenu 24 sata službenu policijska radioveza, pomorska
radiostanica, službeni mobitel a po potrebi su ga tražili i na privatni mobitel. Brodica je duljine 13 metara, postoji kabina sa jednim ležajem bez prozora, time da se madrac nije promijenio nikako, mornar spava u dnevnom boravku u čijoj se blizini nalazi kuhinja i kupaona. Da bi jeli na brodici mornar mora složiti svoj krevet. Tijekom obavljanja posla po radnim nalozima ne smiju napustiti brod a ako to bude to bude vrlo kratko radi nabave namirnica. Na brodici inače kuhaju i spravljaju obroke.
Osim poslova po radnim nalozima obavljamo i čišćenje, kako unutarnje tako i vanjskog broda, poslove održavanja one koji su
nužni za održavanje broda. Njegovo radno mjesto je brod.
Kada radi po višednevnim radnim nalazima te poslove obavljamo po 10 sati dnevno, a na koje se nastavljaju poslovi čišćenja,
održavanja, spremanja, kuhanja i slično. Po potrebi se zna dogoditi da im prepravljaju radne naloge na način da on više ukoliko je prvotno stavljeno da traje četiri radna dana, prepravi se na pet dana, time da se onda svaki dan evidentira da su radili 8 sati a ne 10, sve kako bi radni
tjedan imao 40 sati tjedno te kako se ne bi platio prekovremeni rad. Kroz utuženo razdoblje nije primao pomorski dodatak već su bile isplaćivane dnevnice. Između dva radna dana a tijekom višednevnih radnih naloga i boravka na moru nije se mogao mogao odmoriti 12 sati.
Kroz utuženo razdoblje nije od strane tuženika kao poslodavca dobivao rješenje o
preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana ili o prekovremenom radu. Ovisno
o vremenskim uvjetima prilikom rada na temelju višednevnih radnih naloga znalo je biti po
10 intervencija, nekad više nekad manje, sve ovisno o vremenu tako sam ovo ljeto imao i u jednom danu 30 intervencija. Ako je loše vrijeme onda se posebno ne mogu odmoriti jer se
mora brod adekvatno osiguravati ali ako je potrebna intervencija svakako moraju ploviti radi čega i tada moraju biti u pripravnosti.
Iz iskaza saslušanog svjedoka F.S. proizlazi kako od 2010. radi u
pomorskoj policiji, tužitelj mu je kroz razdoblje 2014. do 2018. bio zapovjednik jer je radio
kao mornar na brodici sv. J. Sv. J. je brodica duljine 14 metara koja ima dvije kabine
bez prozora sa ležajem na kojem je spužva, dnevni boravak gdje bi spavao ja kao mornar, dva
metra od glave je bio WC a tu je bila i kuhinja. Kroz utuženo razdoblje dobivali su većinom radne naloge u duljini od 4 dana. Zapovjednik je pisao izvješća o zadaćama koje smo obavili temeljem dobivenog radnog naloga. Na brodici su radili on kao mornar tužitelj kao zapovjednika i strojar. Nitko od nije imao zamjenu.
Tijekom 24 sata a kroz ta četiri dana uspjeli bi odspavati 2-3 sata. Osim zadaća dobivenih radnim nalogom imali su obvezu i održavati brodicu, posebno higijenu, polirati brodicu i obavljati sve druge poslove vezano za održavanje iste. Naime, protekom boravka po tim nalozima na moru, dolaskom u matičnu
luku brodica se mora predati u čistom i ispravnom stanju za drugu smjenu. U izvješćima
zapovjednik je upisivao sve što bi radili kako temeljem radnih naloga tako i glede održavanja brodice. Ovisno o dobu godine, dakle mjesecima, kao i pojedinim danima imali bi jednu do tri intervencije a nekada bi imali po 15 intervencija. Svakako bi ljeti imali više intervencija jer je bilo i više plovila odnosno turista na moru a zimi su morali čuvati državnu granicu jer talijanski ribari znaju prelaziti preko iste. Osim toga, ljudi se i opuste pa su imali dosta posla
spašavanja. Inače, na brodu uvijek radi pomorska i policijska radiostanica te mobilna veza.
Isto tako, postoji i alarm centrala koja se uvijek oglasi alarmom ukoliko je brod u nekoj
opasnosti, rizika ili neispravnosti. Nadređeni nikada nisu izdali rješenje o korištenju slobodnih dana, o preraspodjeli radnog vremena i o prekovremenom radu. Tijekom boravka na brodu temeljem radnih naloga dobivali bi dnevnice, nisu dobivali pomorski dodatak. Većinu vremena je zapovjednik spravljao hranu i obroke, a poradi čega bi nabavljali namirnice. Brod nismo smjeli napuštati, samo kratko radi nabave namirnica i drugih potrepština. Inače, moje
radno mjesto je brod. Znalo bi se dogoditi nakon dolaska u matičnu luku, nakon što bi odradio 4 dana na brodu, da bi već sutradan radi potreba posla bio poslan na rad, i to na kopnu u L.
Tijekom boravka na brodu temeljem višednevnih radnih naloga zbog potreba posla i zadataka nije mogao koristiti 12 sati odmora između dva radna dana. Nakon dolaska sa terena koje češće je imao odmor od 2 dana gledajući kroz godinu dana no što bih odmah sutradan morao
ići raditi.
Iz iskaza svjedoka M.N. djelatnika pomorske policije od 2012. koji obavlja
poslove mornara, navodi kako je kroz razdoblje od 2015. do 2017. radio sa tužiteljem koji je bio zapovjednik na brodicama tipa "B", pretežno je to bio sv. J., gdje je uz zapovjednika i njega kao mornara radio i strojar, nisu imali zamjenu. Sv. J. je brodica dužine 14 m, ima
dvije kabine za zapovjednika i strojara, sa ležajem koji ima spužvu bez prozora. On kao mornar spavao je u dnevnom boravku na improviziranom ležaju gdje je ujedno i kuhinja i u blizini je WC. Tijekom boravka na brodu 24 sati radi pomorska i policijska radio stanica kao i službeni mobitel na koji moraju biti dostupni. Njihovo radno mjesto je brod, koji ne smiju napustiti i uvijek netko mora biti na njemu. Tijekom rada temeljem višednevnih radnih naloga obavljajući zadaće iz istih radili bi 8 do 10 sati a nakon toga bi radili poslove vezane za održavanje i čišćenje broda. Osim toga, spravljali bi sebi obroke , kao i nabavljali namirnice.
Tijekom tih razdoblja kroz 24 sata ne bi mogli odspavati niti odmoriti 12 sati već ukoliko bi
uspjeli odspavati 2-3 sata. Radili bi na temelju Zakona o policiji, Pomorskog zakonika,
Zakona o čuvanju granice, Zakona o morskom ribarstvu. izvješća je radio zapovjednik i opisivao bi zadače koje su obavljali odnosno sve poslove na poslu. Osim radiostanica na
brodu je uključen i alarm koji bi se oglasio u situacijama kada bi se primijetile nepravilnosti u radu broda, opasnosti i sl. Nikad nije dobio rješenja o
korištenju sl. dana o preraspodjeli radnog vremena i o prekovremenom radu. Nakon dolaska u luku znali bi imati slobodne dane
u trajanju od 2 dana, a nekada bi se znali odmoriti samo jedan dan, sve ovisno o potrebi
službe. Što se tiče intervencija glede spašavanja ili obavljanja policijski poslova, njih bi znalo
biti u danu po 10 a nekad samo dvije, sve ovisno o godišnjem dobu i potrebama posla. Bilo je dana kada nije bilo intervencija ali i tada bi radili i obavljamo policijski posao, čuvanje državne granice jer je njihovo radno mjesto brod.
Prilikom plovidbe a temeljem radnog naloga, putem radara promatraju druga plovila, uvijek su na vezi sa nadređenima, u tom
vremenu uspijemo nešto pojesti. Inače kad plove nužno je da su svi članovi posade na raspolaganju i budni.
Obzirom da tužena kao poslodavac koji je dužan sukladno Zakonu o radu voditi
evidenciju o radnom vremenu te da je na njoj teret dokazivanja u slučaju sumnje temeljem odredbe članka 135.st.4. ZR-a u svezi sa evidencijom radnog vremena radnika, pa kako tužene nije dostavila Rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana na
ime prekovremenog rada kao i rješenja o organizaciji rada, a sve iz razloga što ta rješenja
tuženik nije niti donio, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka pa proizlazi kako tuženik kao poslodavac nije dokazao da je prema čl.
67. Zakona o radu organizirao
preraspodjelu radnog vremena niti da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz
kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, što bi istog ekskulpiralo u ovoj pravnoj stvari.
Uvidom u višednevne radne naloge sud je utvrdio, kako je tuženik iste izdavao tužitelju, i to u više navrata tijekom jednog mjeseca a kroz sve mjesece utuženog razdoblje, da
je iz tih višednevnih radnih naloga razvidno da je tuženih izdavao radne naloge tužitelju u kojima je točno određivao sat i dan početaka rada i sat i dan završetka rada po tim nalozima,
određivao radni zadataka te mjesto izvršenja istog.
Pregledom Izvještaja razvidno je postupanje i obavljeni rad i u kojem oraru je isti izvršavan, za svakog člana posade a na temelju tako izdanog višednevnog radnog
naloga.
Uvidom u evidenciju rada za svaki mjesec utuženog razdoblja, koju evidenciju je vodio tuženik kao poslodavac a u odnosu na policijske službenike, između ostalih i u odnosu
na tužitelja, te uspoređujući tu evidenciju sa izdanih radnim nalozima te priležećim
Izvještajima, ovaj sud je utvrdio, kako evidencija koju je tuženik vodio ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja, tj. da je tuženik „namještao“ mjesečni fond sati rada nužan za isplatu osnovne plaće, a posebno ne bi odgovarao kvalifikaciji odrađenih sati. Isto tako, iz evidencije na temelju koje je tuženik vršio obračune i isplate plaća, proizlazi da je tuženik tužitelju davao slobodne dane i tako ih označavao i u vrijeme tužiteljevog tjednog odmora tj.
subotom i nedjeljom, obzirom, da je rad kod tuženika bio organiziran kao 40-satni rad u
tjednu, ali ne i slobodne dane na način da isti predstavljaju naknadu za odrađeni prekovremeni
rad.
Stoga, ovaj sud zaključuje da je rad tužitelja kod tuženika bio prikazivan kao rad od 40
sati tjedno koji se obavlja od ponedjeljka do petka po 8 sati dnevno, iako iz svih izvedenih
dokaza proizlazi da je stvarni rad tužitelja bio organiziran na drugačiji način.
Nadalje, tuženik je tužitelju bilježio i isplaćivao naknadu za sate tkz „pasivnog
dežurstva“ koje prema tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje KU se ima smatrati kao pripravnost za rad izvan redovitog radnog vremena i izvan radnog mjesta za koju je predviđena naknada od 10%.
Međutim, po tumačenju te Komisije, ako službenik ili namještenik dežura „na radnom
mjestu a izvan redovnog radnog vremena“ a što bi u konkretnom slučaju bio tužitelj kada se nalazi na brodu (jer mu je brod radno mjesto) za ono vrijeme za koje tužitelj „dežura“ nakon odrađenih 8 sati redovnog radnog vremena, jer je tužitelj bio obvezan biti na brodu bez
mogućnosti napuštanja broda, uz obvezu 24-satnog raspolaganju i dostupnosti poslodavcu, a kako to proizlazi iz tužiteljeva iskaza kao i iz uvida u
višednevne radne naloge te u sačinjenih izvještaje nastalih povodom rada na temelju radnog naloga.
Slijedom prednjeg, tužitelja ne
bih pripadalo pravo na dodatak za pasivno dežurstvo. Za istaći je da po svojoj prirodi postoje
bitne razlike između pasivnog dežurstva iz članka 44. KU /12 od pasivnog dežurstva iz članka
57. KU-a na koji se poziva tužena. Naime, po tumačenju
Povjerenstva za tumačenje KU-a pod pasivnim dežurstvom iz članka 44 KU-a bi bilo raspolaganje službenika poslodavcu time da bi službenik bio kod kuće i imao bi obvezu po pozivu doći i odraditi zadatke. Dakle, za takvo raspolaganje službenik bi imao uvećanje od 10%, ali službenik ne bih tada bio na svom
radnom mjestu izvan radnog vremena već bi bio kod kuće i imao bi obvezu odazvati se pozivu nadređenog. U članku 57. KU-a na koji se poziva tuženik, imamo situaciju da službenik biva na svom radnom mjestu i tijekom radnog vremena i nakon isteka istoga jer ne može po prirodi posla napustiti radno mjesto tj vozilo te radi poslove svog radnog mjesta po
prirodi posla i po nalogu poslodavca, te stoji na raspolaganju istome kako bih odmah obavio poslove svog radnog mjesta kao i da obavlja poslove po nalogu nadređenog i poslove izvan njegovog radnog mjesta. Dakle, ne bih se radilo o istoznačnom pasivnom dežurstvu iako se isti naziv spominje u KU-u međutim, ista se dežurstva u bitnome razlikuju, pa bi se i naknada bitnije morala razlikovati. U protivnom, tužitelji bi bili manje plaćeni za veći rad i drugačije tegobnije uvjete rada, što ih stavlja u neravnopravni položaj. Uostalom, povjerenstvo za tumačenje KU-a nije dala tumačenje za članak 57.
Kraj prednjih utvrđenja rad tužitelja ne bih bio rad u turnusu u smislu odredbe članka
44. st.8. KU- jer se ne radi o takvom radnom vremenu u kojem tužitelj kao službenik obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima 12-24-12-48, već radi
na temelju višednevnih radnih naloga, dakle rad bi bio organiziran kao rad na drugačiji način,
prema kojemu se prekovremenim radom imao smatrati rad duži od 40 sati tjedno.
Ovaj sud tvrdnju tuženika da je na temelju višednevnog radnog naloga moguće rad na brodici organizirati na način da se " radi 12 sati a 12 sati odmara“ a iz već ranije izvedenih
dokaza saslušanjem tužitelja te iz iskaza svjedoka F.S. i M.N.,
djelatnika tuženika, ne može prihvatiti, kao istinitim i vjerodostojnim. Kao prilog suprotnoj tvrdnji valja samo pročitati zadaće ispisane na svakom od izdanih radnih naloga da se vidi koji je djelokrug posla tužitelju zadan tijekom istog naloga .
Naime, iz suglasnih iskaza tužitelja i imenovanih svjedoka suglasno proizlazi kako upravo radi manjka članova posade na brodicama kojima raspolaže tuženik a na kojima rade pomorski policajci stvarno nije moguće organizirati posao kao to tuženik tvrdi da je ne samo moguće organizirati već da se tako to na tim brodicama i radi. Isti, decidirano ističu da sa tolikom brojem članova posade na pojedinim brodicama rad nije moguće organizirati na način da se 12 sati rada a 12 sati odmara. Decidirani su, kraj izražene sumnje da čovjek ne može izdržati psihofizički raditi u kontinuitetu od 4 do 7 dana, se malim predasima spavanja i
odmora od po 2 sata, kada tvrde, da to čovjek može izdržati jer da tako rade svi djelatnici
Pomorske policije, uostalom radi se o ljudima koji moraju biti u izuzetnoj psihičkoj i fizičkoj
kondiciji.
Ovaj sud drži da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz:
- odredbe čl. 60 ZR kojom je u st. 1 propisano da je radno vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove tj. u kojem je sprema obavljati poslove prema uputama poslodavca, na
mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, dok je u stavku 2. propisano da se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, st.3. je propisano kako je vrijeme pripravnosti i visina naknade uređuje ugovor o radu ili kolektivnim ugovorom, a st. 4. je propisano da vrijeme koje radnik provede
obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra radnim vremenom neovisno o tome obavlja
li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik,
- odredbe članka 61.st.1. ZR koji određuje da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40
sati tjedno,
- Direktive 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od
4. studenog 2003.g. o određenim vidovima organizacije radnog vremena u čl. 2. toč. 1. i 2. kojim se definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i ili praksom, a vrijeme odmora definira
kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme
- KU ne definira pojam radnog vremena radi čega se imaju primjenjivati odredbe ZR-a i prije
svega direktive EU-a koja ima višu pravnu snagu, no KU u čl. 44. kristalno jasno određuje
visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati
tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom,
blagdanom itd.,
- u provedenom dokaznom postupku pribavljeni su materijalni dokazi u vidu radnih naloga iz kojih je razvidno da je tužitelj bio dužan izvršavati opće i posebne zadatke te aktivno dežurati cijelo vrijeme službe, a koje vrijeme trajanja službe je određeno od prvog do posljednjeg dana službe a kao mjesto obavljanja službe navode se akvatorij, kopno i otoci te službeno plovilo,
- da je tuženik rad tužitelj organizirao kroz višednevne službe te da je tužitelj bio dužan postupati po izdanim radnim nalozima i uputama tuženika kao poslodavca cijelo vrijeme
višednevne službe, koju ne smije niti u jednom trenutku napustiti ili odbiti postupiti po nalogu
i pozivu, dakle, da je rad tužitelja bio organiziran na drugačiji način sukladno odredbama čl.
44. st.1. i 12. KU-a, zašto tužitelj nije mogao raspolagati svojim radnim vremenom niti se odmarati u smislu da je imao potpuno slobodno
vrijeme,
- utvrđeno je da tuženik nije donio odluku o organizaciji rada tužitelja niti je članu posade utvrdio točno radno vrijeme niti koji bi ga član posade mijenjao za vrijeme odmora, suviše, na plovilima ne postoji druga postava posade koja bi zamijenila onu prvu kada bi ona koristila odmor. (po čl. 7 KU-a određeno je da između dva uzastopna radna dana službenik ima pravo
na odmor od najmanje 12 sati neprekidno, a u čl. 8. da službenik ima pravo na tjedni odmor u trajanju od 48 sati neprekidno pa kako tuženik ove odmore nije osigurao tužitelju, to je time prekršio odredbe KU-a),
- da je tuženik u isto vrijeme obvezivao tužitelja da bude na radnom mjestu i izvršava ili bude spreman izvršavati radne zadaće, odnosno da aktivno dežura, a dežurstvo je nesporno dio radnog vremena. Naime, radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme se međusobno
isključuju i ne mogu se međusobno kombinirati. Naime, obzirom da je posao djelatnika pomorske policije specifičan jer su isti u isto vrijeme i policajci koji obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, i vojnici jer čuvaju državnu granicu i pomorci jer rade na plovilima kojima upravljaju i održavaju, njihova služba je izuzetno kompleksna i obuhvaća cijelo vrijeme boravka na terenu tako da se vrijeme izvršavanja zadataka i vrijeme aktivnog dežurstva međusobno isprepleću,
- da ZR koji je vrijedio u spornom razdoblju ne poznaje pojam efektivnog rada jer ili službenik radi ili ne radi pa ima odmor u kojem nije dužan izvršavati zadatke niti dežurati,.
- da Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene KU za državne službenike i namještenike također potvrđuje opravdanost tužbenog zahtjeva, kada zaključuje:
- da se pod pasivnim dežurstvom podrazumijeva pripravnost za rad izvan redovnog
radnog vremena i izvan radnog mjesta, pa stoga ako službenik dežura na radnom
mjestu izvan redovnog radnog vremena nema pravo na dodatak za pasivno dežurstvo
ali ima pravo na osnovnu plaću uključujući i pravo na uvećanje plaće iz članka
44.st.11. KU-a, ( od 02. ožujka 2005.g.)
- da obvezno dežurstvo službenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom, koje tumačenje je usklađeno
sa odredbama ZR-a, direktivama
EU i presudama suda EU ( od 20. svibnja 2004.g.).
U konkretnom slučaju, tužitelj radi na terenu i nalazi se na svom radnom mjestu tj. na
brodu kojeg ne smije napustiti, poslodavcu je uvijek na raspolaganju i po pozivu i potrebi,
spreman je obaviti posao, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Za naglasiti je da tužitelj kao zapovjednik brodice kao i ostali članovi posade osim poslova naloženih nalogom obavljaju i druge poslove vezane za redovno održavanje broda jer plovilo imaju predati drugoj posadi po isteku rada u čistom, ispravnom i voznom stanju, a što je proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, a što je i logično i životno obzirom na način
rada i specifičnost kako radnog mjesta tako i službe koje
obavljaju.
Stoga je ovaj sud, respektirajući odluku VSRH-a br.
Revr 1082/13-2 od 05.10.2016.g. u kojoj se navodi kako se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih služi na moru ima i
slobodno vrijeme a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne mogu smatrati prekovremeni radom, kao i zauzeti pravni stav
Županijskog suda u Splitu od
25.travnja 2019. te kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj zasigurno za vrijeme rada na temelju višednevnih radnih naloga rada na moru i odmarao i spavao, to je
valjalo prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev po kojem tužitelj potražuje naknadu kroz utuženo
razdoblje iz vještva imenovanog vještaka u ovoj pravnoj stvari od 23.11.2020. na način da mu sa kroz trajanje njegova rada temeljem višednevnih radnih naloga obračuna 8 sati na ime
redovitog rada, 8 sati na ime prekovremenog rada te 8 sati na ime dnevnog odmora.
Prigovor tuženika kako vještvo nije izrađeno sukladno evidencijama radnog vremena,
radnim nalozima te priloženim izvješćima proizišlih na temelju izdanih radnih naloga je paušalno i neutemeljeno jer je vještvo sačinjeno upravo na temelju evidencija, radnih naloga i izvješća proizišla iz istih, kako je to vidljivo iz izrađenih tablice vještva gdje su navedeni
datumi i brojevi radnih naloga.
U odnosu na daljnje prigovore tuženika iz podneska od 20.siječnja 2021. u pravu je tužitelj kada ističe da bi tužitelj i svi drugi djelatnici pomorske policije bili stavljeni u drugačiji nepovoljniji položaj od:
- djelatnika javne vatrogasne postaje kojemu se boravak na radnom mjestu i čekanje na poziv za intervenciju plaća te se smatra radnim
vremenom,
- policijskog službenika temeljne policije koji je dežuran u OKC-u i čeka pozive građana gledajući TV, i to mu je plaćeno kao radno
vrijeme,
- djelatnika Elektre u noćnoj smjeni koji čeka poziv na intervenciju za popravak dalekovoda i pri tome leži na ležaju slušajući radio, i to mu je plaćeno kao radno vrijeme,
- dežurnog kirurga u bolnici koji spava u liječničkoj sobi za odmor ili gleda TV i čeka da ga eventualno pozovu na operaciju, koje vrijeme mu je radno vrijeme...
Nikome ne pada na pamet utvrđivati tkzv. efektivni rad ovim gore nabrojanim djelatnicima jer je to nemoguće. Ali moguće je utvrditi njihovo radno vrijeme i razlučiti ga od vremena odmora kojeg provode kod kuće i izvan radnog mjesta. Tužitelj zbog specifičnosti obavljanja posla u Pomorskoj policiji (dužnost da se 24 sata bude na policijskoj radio vezi i
javlja šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar, javlja na pomorsku radio-vezu itd.) te zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja "duple posade" koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno (zapovjednik plovila, strojar i mornar) je bio dužan biti na raspolaganju i na radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na brodu (tako nije imao mogućnost ostvariti pravo na dnevni i tjedni odmor zagarantiran Kolektivnim ugovorom). Zato se odredba i pojam pasivnog dežurstva ne može odnositi na tužitelja. Uostalom tuženik nije vodio evidencije rada tužitelja na način kako to propisuje ZR-
a.
Kako bi se utvrdila visina dodataka na ime prekovremenog rada, rada noću, subotama,
nedjeljama, blagdanom, u smjenama, dvokratno i rad u turnusu
kroz
utuženo
razdoblje
izveden je dokaz vještačenjem po vještaku za knjigovodstveno – financijske poslove M.G.
dipl. oecc. koji je izradio vještvo od 23.11.2020. na temelju
tuženikove
evidencije
mjesečnih sati rada tužitelja za razdoblje od siječnja 2015. do
31.12.2017.,
na
temelju
radnih
naloga te izvještaja o obavljenim poslovima, kao i platnih lista za navedeno razdoblje.
Imenovani vještak je sačinio vještvo na temelju d okumentacije koja se nalazila u spisu predmeta i to kako slijedi:
1. Obračunskih lista tužitelja za razdoblje od
01.01.2015. do 31.12.2017. godine (list 140.- 209. spisa).
2. Evidencija mjesečnih sati rada tužitelja (R-27, dostavljeno na CD-u) za razdoblje od 01.01.2015. do 31.12.2017. godine (lis 210-211. spisa).
3. Radnih naloga i izvješća koji se odnose na obavljanje dužnosti tužitelja za spomenuto razdoblje (list 18.-139. spisa).
4. Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike (NN 89/12, 104/13, 150/13,71/16, 123/16).
Vještak je za svaku pojedinu kalendarsku godinu utuženog razdoblja sačinio tablice od
1. do 3. u koje je uvrstio podatke iz radnih naloga na način da su u stupcima 2. do 7. iskazani podaci iz navedenih radnih naloga; u stupcu 8. iskazani su ukupni sati rada tužitelja
provedenih na obavljanju posla (dužnosti); u stupcu 9. iskazani su redoviti sati rada ostvareni za vrijeme obavljanja dužnosti prema spomenutim radnim nalozima za vrijeme ponedjeljak-
petak; u stupcu 10. iskazani su sati dnevnog odmora tužitelja u trajanju od 8 sati; u stupcu 11.
iskazani su ostvareni prekovremeni sati rada; u stupcu 12. iskazani su ostvareni prekovremeni sati rada uvećani za 50%; u stupcu 13. iskazani su iskorišteni sati (dani) tužitelja. Navedeni podaci uzeti su iz predmetne evidencije sati rada (R-27); ◊ u stupcu 14. iskazani su preostali
neplaćeni sati rada. Predmetni sati utvrđeni su na način da sam sate rada iz stupca 12. umanjio za iskorištene slobodne sate (dane) tužitelja, stupac 13., u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovitog sata rada); u stupcima
15. do 19. iskazani su sati rada ostvarene noću, rad na blagdane, subotom i nedjeljom.
U tablicama vještava vještak je iskazao i ukupni zbroj po mjesecima koji se odnosi na
prekovremeni rad, noćni rad, rad na blagdane, te subotom i nedjeljom, sve iskazano na temelju predmetnih radnih naloga, a od navedenog zbroja odbio je sate rada, po osnovi
spomenutih radnih naloga, koje je tuženica obračunala i isplatila tužitelju za navedeno
utuženo razdoblje. Spomenute sate rada utvrdio je na temelju rečene evidencije i obračunskih
lista tužitelja. Nakon toga, iskazao je ukupno neplaćene razlike sati rada po svim navedenim
osnovama.
Vještak je u tablici br. 4. u stupcima od
3. do 8., iskazao razlike sati rada za prekovremeni rad, rad noću, rad na državne blagdane, te rad subotom i nedjeljom, u stupcu
9.
iskazao je bruto satnice tužitelja s minulim radom (podaci uzeti iz obračunskih lista), dok je u
stupcima od 10. do 15. iskazao obračun vrijednosti navedenih sat. Navedene iznose vještak je
obračunao sukladno članku 44. navedenog
Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. U stupcu 16. vještak je iskaza sam ukupne vrijednosti po osnovi navedenih
sati
rada dok je u stupcu 17. iskazao iznose vrijednosti dodataka za rad u pasivnom dežurstvu, za
koje iznose je vještak umanjio od ukupnih iznosa iz stupca 16., a iz razloga što je tuženik predmetne iznose obračunao i isplatio tužitelju.
U stupcu 19. tablice br.4. vještak je iskazao ukupnu bruto razliku naknada plaće tužitelja po svim naznačenim osnovama za navedeno utuženo razdoblje.
Stoga vještak zaključuje da je na temelju zadatka
Suda, dokumentacije koja mu je bila
na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike naknada plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada
subotom i nedjeljom, za razdoblje od 01.01.2015. do
31.12.2017. godine, u ukupnom bruto iznosu od 87.310,26 kuna (tabl.br.4, stupac 19., red ukupno).
Dakle, kako tužitelj nije na temelju raspoložive dokumentacije u spisu koju je dostavio tuženik te sa drugim dokazima na nedvojben način dokazao da je u vrijeme onih 8 sati koji bi
po stavu Županijskog suda u Splitu bili određeni za odmor, efektivno radio po nalogu poslodavca, ( jer takvu evidenciju tuženik nije niti vodio)
a za koji rad bi ga pripadala
naknada za prekovremeni rad, to je valjalo tužitelju dosuditi razliku plaće u ukupnom bruto
iznosu od 87.310,26 kn specificirano po mjesecima kako je to dosuđeno u izreci ove presude.
Naime, tužitelju je valjalo dosuditi navedenu naknadu jer je vještak obračun sačinio uzimajući
u obzir tužiteljev rad temeljem višednevnih radnih naloga, obračuna plaća kojom prigodom je
tuženik uzeo u obzir i slobodne dane koje je tužitelj koristio kroz utuženo razdoblje, kao i isplaćenu naknadu za tkz pasivno dežurstvo.
Na dosuđene iznose tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br.:
35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.)
koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, petnaestog dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 84. st. 3. ZR/09 odnosno, čl. 92. st. 3. ZR/14) koje kamate se ne dosuđuju na
pripadajući iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak koji je sadržan u bruto
iznosu temeljem odredbe članka 45. st.1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ( Narodne novine broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11 , 22/11, 144/12, 120/13,125/13, 148/13, 83/14, 143/14,
36/15), čl. 61.st.1.t.9., Pravilnika o porezu na dohodak (
Narodne novine broj : 95/05, 96/06,
68/07, 146/08, 2/19, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14), kako je to pravilno tražio tužitelj u svom tužbenom zahtjevu.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8.,
9., 36, 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine
br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 - dalje
Tarife).
Tužitelj je popisao parnični trošak za sastav zahtjeva za mirnim rješenjem spora, za sastav tužbe, za sastav 3 podnesaka za zastupanje na 3 roč. glavne rasprave po važećoj Tarifi uvećano za PDV te troškove vještačenja od 2.500,00 kn u ukupnom iznosu od 13.125,00 kn.
Tuženik je popisao parnični trošak za sastav odgovora na tužbu i jednog podneska, za zastupanje na 3 ročišta glavne rasprave od ukupno 5.000,00
kn.
Priznati parnični trošak tužitelja prema VPS od 87.310,26 kn sastoji se od sastav prijedloga za mirno rješenje spora 1.000,00 kn, sastav tužbe 1.000,00 kn, zastupanje na ročištima (3x1.000,00 kn), sastav tri obrazloženog podnesaka od 1.000,00 kn ukupno 8.000,00kn, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 2.000,00 kn, sveukupno iznosi 10.000,00
kn, te mu je trebalo priznati trošak vještva u iznosu od 2.500,00 kn. Dakle, tužitelju na ime sveukupnog troška postupka pripada iznos od 12.500,00 kn, koliko je istom i dosuđeno, dok
je sa više zatraženim iznosom od 625,00 kuna ovo traženje tužitelja odbijeno kao neosnovano.
Obzirom da je tužitelj u ovoj parnici uspio sa 100% to ga pripada i naknada priznatog parničnog troška a kako je to određeno u izreci ove presude, sve sukladno odredbi članka
154.st.1.
Tužitelja na dosuđeni parnični trošak pripadaju i zakonske zatezne kamate od
presuđenja pa do isplate temeljem odredbe članka 29.st.2.
ZOO-a u svezi sa člankom 30.st.2.
Ovršnog zakona ( Narodne novine broj 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17).
Radi svega odlučeno je kao u izreci ove presude.
Split, 19.ožujka 2021.
S
U
D
A
C
S
n
j
e
ž
a
n
a
C
v
i
t
a
n
o
v
i
ć
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana
prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri
primjerka.
DNA: - tužitelju
- tuženiku
- u spis
