REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-3170/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., Podružnica čistoća, Zagreb, OIB 85584865987, Zagreb, Radnička cesta 82, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika V.D. - GRAĐENJE d.o.o., OIB 34462901408, Zagreb, Gradiška 20, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Ivanišević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3393/2019 od 16. lipnja 2020., 17. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3393/2019 od 16. lipnja 2020. u točkama I., II. i IV. izreke i sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-62895/18 od 11. prosinca 2018. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.332,80 kn (dvijetisućetristotridesetdvije kune i osamdeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 259,20 kn od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 14. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 14. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 13. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 15. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 16. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 17. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 259,20 kn od 15. svibnja 2018. do isplate, te u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadu troškove ovršnog postupka u iznosu od 412,50 kn (četiristodvanaeset kuna i pedeset lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2018. do isplate, sve po stopi zateznih kamata koja se određuje do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 8,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 8,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89% godišnje, a od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi od 7,75% godišnje, i u tom dijelu se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.193,75 kn (tisućustodevedesettri kune i sedamdesetpet lipa), u roku od osam dana.

3. Odbija se kao neosnovan u preostalom dijelu koji iznosi 590,63 kn (petstodevedeset kuna i šezdesettri lipe) tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Mladena Ježeka iz Zagreba poslovni broj Ovrv-62895/18 od 11. prosinca 2018. kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 2.332,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke), te u dijelu kojim se tuženiku nalaže da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 412,50 kn s propadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. prosinca 2011.do isplate (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 725,00 kn (točka IV. izreke).

Protiv tog dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj imao pravo u utuženom razdoblju obračunati i naplatiti od tuženika uslugu bez ugovora i po kriteriju površine objekta, a ne po kriteriju volumena i broja spremnika, uz pogrešno pozivanje na odredbu čl. 4. Cjenika javne usluge prijevoza i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada od 19. veljače 2015. jer se radi o odredbi koja je ukinuta u postupku ocjene zakonitosti općeg akta presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-13/16-6 od 28. listopada 2016. te je ista prestala važiti danom objave u „Narodnim novinama“ 23. studenog 2016. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava te vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati presuda u sporovima male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Predmet ovoga spora zahtjev za isplatu iznosa od 2.332,80 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime cijene za uslugu odvoza komunalnog otpada u razdoblju od kolovoza 2017. do travnja 2018. godine izvršenu u odnosu na poslovni prostor na adresi u Zagrebu, Donje Svetice 46c.

Uzimajući u obzir vrijeme nastanka obveze, ovaj sud ukazuje da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13; dalje: Zakon o održivom gospodarenju otpadom), a ne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13 i 153/13; dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu), kako je to pogrešno prvostupanjski sud zaključio. Zakon o održivom gospodarenju otpadom je stupio na snagu 23. srpnja 2013. te su njegovim stupanjem na snagu u Zakonu o komunalnom gospodarstvu prestale važiti odredbe članaka 3., 11., 20., 30. i 34. u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće, u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada (čl. 187. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom).

Utvrdivši da je poslovni prostor u odnosu na koji je nastala obveza plaćanja cijene za izvršenu komunalnu uslugu u posjedu tuženika od 1. siječnja 2010. i da je tuženik evidentiran u registru kao obveznik plaćanja, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tuženik obveznik plaćanja javne usluge jer je odredbom čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom, propisano da je korisnik usluge iz stavka 1. ovoga članka na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine, i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine, kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

Međutim, odlučujući o osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je obračun utužene naknade u skladu s važećim Cjenikom javne usluge prijevoza i zbrinjavanja miješanog komunalnog otpada („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 3/15), a na što osnovano žalitelj upire u žalbi.

Odredbom čl. 33. Zakona o održivom gospodarenju otpadom je propisana dužnost davatelja usluge da korisniku usluge obračunava cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, odnosno s odlukom predstavničkog tijela o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada (st. 2.), s time da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada iz stavka 2. ovoga članka (st. 3.). Davatelj usluge, sukladno odredbama stavaka 1., 2. i 4. ovoga članka, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada. Davatelj usluge dužan je cjenik objaviti na svojoj mrežnoj stranici (st. 5.).

Gradska skupština Grada Zagreba, kao predstavničko tijelo Grada Zagreba, je Odlukom o javnoj usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada u Gradu Zagrebu od 3. srpnja 2014. utvrdila kriterije i način pružanja usluge prikupljanja otpada na području Grada Zagreba(dalje u tekstu: Odluka o javnoj usluzi prikupljanja otpada). Određeno je da na području Grada Zagreba djelatnost usluge prikupljanja otpada obavlja Zagrebački holding d.o.o. – Podružnica Čistoća (čl. 4.) te da se troškovi obavljanja usluge određuju prema kriteriju količine miješanog otpada i obračunavaju za vremensko razdoblje od jednog mjeseca (čl. 5. st. 1.), s time da je jedna od obveza korisnika usluge da plati davatelju usluge naknadu za obavljanje usluge u skladu s prihvaćenim cjenikom (čl. 7. st. 1. t. 2.).

Uprava tužitelja, kao izvršno tijelo, je 19. veljače 2015. donijela Cjenik javne usluge prijevoza i zbrinjavanja miješanog komunalnog Klasa: ZGH-01-15-134, Ur.broj: 01-01-02- 15-05 (dalje u tekstu: Cjenik), uz suglasnost Gradonačelnika Grada Zagreba sadržanoj u Zaključku Klasa: 307-03/15-01/2, Ur.broj:251-03-02-15-2, od 25. veljače 2015. Međutim, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 13/16-7 od 28. listopada 2016. je ukinuta točka 2., 3. i 4. Cjenika u postupku ocjene zakonitosti općeg akta, uz obrazloženje da je točkom 1. tog Cjenika davatelj javne usluge na temelju izričite zakonske ovlasti odredio jedinične cijene sukladno čl. 33. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom u iznosu od 0,09622 kn/litri bez poreza na dodanu vrijednost, odnosno 0,10973/litri s porezom na dodanu vrijednost, dok preostale točke 2., 3. i 4. predstavljaju prekoračenje zakonom danih ovlasti. S obzirom na to da su ukinute odredbe osporenog Cjenika sukladno odredbi članka 86. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12 i 152/14.) prestale važiti danom objave presude u „Narodnim novinama“, odnosno 23. studenog 2016., to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na nevažeće odredbe Cjenika.

Slijedom navedenog, a uvažavajući da je tužitelj Cjenikom i Odlukom o javnoj usluzi prikupljanja otpada propisao količinu miješanog otpada mjerenu u litrama kao kriterij obračuna naknade, kao i dužnost tuženika kao korisnika javne usluge da plati jedino onu naknadu za obavljanje usluge koja je obračunata u skladu s prihvaćenim cjenikom, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo zaključiti da tuženik nije dužan platiti tužitelju iznos od 2.332,80 kn jer se radi o naknadi koju je tužitelj obračunao prema površini poslovnog prostora koji tuženik koristi, a ne prema kriteriju količine predanog opada, odnosno kriteriju „onečišćivač plaća“. Stoga je primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a trebalo ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tuženik koji je u cijelosti uspio u sporu ima pravo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a na naknadu opravdanih troškova parničnog postupka.

Tuženik ima pravo na naknadu troškova za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 250,00 kn sukladno Tbr. 11. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), sastav podneska od 20. svibnja 2020. u iznosu od 62,50 kn sukladno Tbr. 8. 3. Tarife jer se radi o ostalim podnescima, zastupanje na ročištu održanom 26. svibnja 2020. u iznosu od 250,00 kn sukladno Tbr. 9. 1. Tarife jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, sastav žalbe u iznosu od 312,50 kn prema Tbr. 10. 1. Tarife, sve uvećano za 25% PDV. Tužitelju pripada i sudska pristojba na žalbu u iznosu od 100,00 kn sukladno Tar. br. 3. 1. Uredbe o tarifi sudske pristojbe („Narodne novine“ broj 53/119), a u vezi s odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) kojom je propisano da za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom.

Tuženik nema pravo na naknadu troškova za zastupanje na ročištu za objavu održanom 16. lipnja 2020. jer iz zapisnika na str. 99. spisa proizlazi da tuženikov punomoćnik nije pristupio na to ročište.

Tužitelja je, stoga, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a trebalo obvezati na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku u iznosu od 1.193,75 kn, a u preostalom dijelu koji iznosi 590,63 kn odbiti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a.

Zagreb, 17. ožujka 2021.

Sudac

Ružica Omazić,

v.r.