REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 74/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi opt. A. V. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. studenog 2020. broj K- 5/2019, u sjednici održanoj 17. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. V. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. A. V. zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. i čl. 34. KZ/11. te ga je, na temelju čl. 153. i čl. 34. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ/11. opt. A. V. je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se ima izvršiti dio kazne u trajanju od sedam mjeseci, a dio kazne u trajanju od 11 mjeseci neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

Istom je presudom opt. J. Z. proglašen krivim zbog kaznenog djela bludne radnje iz čl. 155. st. 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., za koje mu je, na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je opt. J. Z., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te mu je, na temelju čl.56. st.2. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. J. Z. se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava

I Kž 74/2021-4

vrijeme provedeno u uhićenju i u istražnom zatvoru od 16. listopada 2020. do 20. studenog 2020.

Ujedno je prvostupanjskom presudom određeno da se predmeti oduzeti od oštećene K. R. uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 955863 od 9. travnja 2018. imaju vratiti oštećenici, dok se predmeti oduzeti od opt. A. V. uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj 1171637 i 1171638 od 10. travnja 2018. imaju vratiti tom optuženiku.

Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) opt. A. V. i opt. J. Z. oslobođeni su obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. A. V. po branitelju, odvjetniku M. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ,,ukine, odnosno podredno da se preinači na način da u cijelosti odbije optužbu“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Optuženi A. V., prije svega, u žalbi tvrdi da je pobijanom presudom počinjena ,,bitna povreda odredaba kaznenog postupka na način da se pobijana presuda ne može ispitati jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te su razlozi nejasni ili proturječni sami sebi“, čime ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Međutim, osim teksta kojim se parafrazira zakonska definicija ostvarenja te bitne postupovne povrede, za takve žalbene tvrdnje nije dano obrazloženje u čemu se ta povreda ogleda. Naime, optuženik u dijelu žalbe kojim obrazlaže tu žalbenu osnovu daje svoju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice, ustrajući na tvrdnji iz obrane da ni u jednom trenutku nije bilo prisile ili bilo kakve sile u odnosu na oštećenicu te da je njezino inzistiranje na postojanju prisile vezano uz svijest oštećenice da je lažno prijavila optuženika za nepostojeće silovanje te da otkloni od sebe potencijalnu kaznenu odgovornost, čime u biti pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08., u tom pravcu ispitao pobijanu presudu, pri čemu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu na koju ukazuje žalba, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 74/2021-4

U dijelu žalbe u kojem opt. A. V. upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženik ne navodi koje je to odlučne činjenice prvostupanjski sud propustio utvrditi pa će žalbeni prigovori biti ocijenjeni samo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi, nastojeći dovesti u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o istinitosti iskaza oštećenice, ističe da je oštećenica tijekom predmetnog kaznenog postupka mijenjala iskaze u skladu s trenutnim raspoloženjem, pri čemu je na raspravi, suočena s upozorenjima o lažnom iskazivanju, u velikom dijelu potvrdila obranu optuženika da prilikom odnosa nije bilo primjene sile ili prisile te da je između optuženika i oštećenice sve bilo dogovoreno odnosno suglasno, a na kakvom iskazu se, prema mišljenju žalitelja, ne može temeljiti osuđujuća presuda.

Istaknutim žalbenim tvrdnjama optuženik u suštini ne iznosi ništa novo što već nije naveo u obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda pa takvim žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

Naime, prvostupanjski je sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze oštećenice dane u tijeku postupka, pri čemu ih je dovoljno analizirao kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu te pravilno ocijenio istinitim dio iskaza oštećenice u kojem je ona ustrajna u tvrdnji da joj je optuženik za vrijeme dok je ležala na leđima koljenima pritisnuo ruke i pokušao staviti u usta svoje spolovilo.

Naime, oštećenica je tijekom istrage navela da spolni odnos nije htjela te opisala da ju je optuženik natjerao da mu ,,cucla onu mušku stvar“ i da je svojim koljenima stisnuo njezine ruke tako da se ne može braniti pri čemu joj je svoj spolni organ nasilno ugurao u usta te ju je također bacio na krevet i počeo ,,jebati“, dok je na raspravi navela da je pristala na dio spolnog odnosa kad se ona nalazila na optuženiku jer joj je on prethodno bio obećao da će joj dati 200,00 kuna za taksi, međutim, da joj je optuženik, nakon što se taj položaj promijenio, svoja koljena stavio na njezine ruke tako da se ne može micati i u tom položaju izvadio „svoju mušku stvar“ i tražio „da ju cucla“, na što nikako nije htjela pristati jer joj se gadilo pa se od toga uspjela obraniti.

Dakle, oštećenica je tijekom cijelog postupka dosljedno opisuje postupanje optuženika vezano uz primjenu sile i postupanje bez njezinog pristanka u pogledu izvršenja sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje, pri čemu je prvostupanjski sud, s obzirom na to da je oštećenica, unatoč drugačijem iskazivanju u istrazi, na raspravi izričito navela da u konačnici nije došlo do nasilnog stavljanja spolnog organa optuženika u usta oštećenice, dvoumljenje oštećenice oko toga je li se to dogodilo ili nije, cijenio in favorem optuženika, a sve u skladu s izmijenjenom optužnicom. Stoga je prvostupanjski je sud opravdano taj dio iskaza oštećenice prihvatio kao vjerodostojan.

Optuženik A. V. u žalbi, ustrajući na navodima iz obrane da predmetni postupak nema veze sa stvarnim događajem te da mu je svrha izbjegavanje kaznene odgovornosti oštećenice zbog lažnog iskazivanja, ističe da prilikom odnosa nije bilo primjene sile ili prisile te da je između optuženika i oštećenice prije samog odnosa sve bilo dogovoreno, da je između njega i oštećenice dobrovoljno došlo do spolnog odnosa tijekom kojeg je on ležao na leđima, a

I Kž 74/2021-4

oštećenica bila na optuženiku, koji odnos je trajao svega 5-6 minuta i tijekom kojeg nije došlo do ejakulacije kao i da je nelogično da bi optuženik prisilno pokušao oralni odnos kada oštećenica u tom položaju u cijelosti kontrolirala odnos i upravlja s njim.

Međutim, prvostupanjski je sud imao razloga povjerovati tom dijelu njezinog iskaza s obzirom na to da suglasno proizlazi i iz iskaza svjedoka M. K. koji je oštećenicu netom nakon inkriminiranog događaja vidio uznemirenu i uplakanu što upućuje na zaključak da je oštećenica prethodno bila izložena stresnom događaju, a kojom prilikom mu se i povjerila da je optuženik koljenima kleknuo na njezine ruke i pokušavao gurnuti spolovilo u usta, čemu se opirala.

Dodatnu potkrjepu za prihvaćanje istinitosti iskaza oštećenice, prvostupanjski sud s pravom nalazi i u zapisniku o očevidu iz kojeg jasno proizlazi da je na majici oštećenice utvrđeno mehaničko oštećenje u vidu kidanja tkanine u dužini od 20 cm. Naime, navedeno potvrđuje dio iskaza oštećenice da joj je prilikom opiranja odnosno obrane od nasilnog nasrtaja optuženika potrgana majica, a o čemu je, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka M. K., govorila i tom svjedoku neposredno nakon inkriminiranog događaja.

Optuženi A. V. nadalje u žalbi, nastojeći dovesti u sumnju istinitost iskaza oštećenice, ističe i da iz rezultata provedenog psihijatrijskog vještačenja proizlazi da u odgovoru oštećenice nije bilo uznemirenosti kakva bi trebala postojati da je osoba bila podvrgnuta nekom nasilnom činu odnosno da se nije ponašala i iskazivala kao potencijalna žrtva seksualnog nasilnog čina, a što bi, prema mišljenju žalitelja, bilo za očekivati da se stvarno radilo o kažnjivom ponašanju optuženika.

Međutim, takva fragmentarna analiza provedenog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja nema značaj kakav mu žalitelj pridaje i ne dovodi u pitanje pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

Naime, iz nalaza i mišljenja kao i iskaza vještaka psihijatra i vještaka psihologa proizlazi da je oštećenica osoba s nedovoljnom duševnom razvijenošću na razini lake mentalne retardacije pri čemu je kod nje potvrđeno i blaže moždano oštećenje kognitivnih sposobnosti nepoznate etiologije, dok se u strukturi njezine ličnosti nalaze neka obilježja emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti graničnog tipa. Nije uočeno da bi bila posebno afektivno angažirana odnosno da bi njezino emocionalno stanje ukazivalo na neku dublju traumatiziranost. Njezino cjelokupno funkcioniranje, način iznošenja događaja, klinički psihijatrijski dojam, ciljana psihologijska evaluacija, ukazuju na to da ima kapacitete za davanje vjerodostojnog iskaza jer nisu nađeni psihopatologijski elementi koji bi to dovodili u sumnju.

Kada se, dakle, imaju na umu cjelokupni rezultati provedenog psihijatrijskog vještačenja te cjelovita slika osobina ličnosti oštećenice, uz činjenicu da je oštećenica od početka jednako iskazivala o nasilnom nasrtaju optuženika tempore criminis vezano uz stavljanje njegovog spolnog organa u njezina usta, kojem se odupirala i rukama i nogama, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da mijenjanje iskaza oštećenice, dakle, u pogledu pristanka na spolni odnos i motiva za isto te neodlučnost u pogledu je li do stavljanja spolovila optuženika u usta oštećenice došlo ili ne, ne dovode u pitanje istinitost i vjerodostojnost njezinog iskaza.

I Kž 74/2021-4

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio kao istinitu obranu optuženika. Ovo tim više s obzirom na nepotkrijepljenost njegovih navoda s drugim dokazima posebice rezultatima provedenog biološkog vještačenja tijekom kojeg je analizom vaginalnog brisa oštećenice identificiran DNA profil koji se u potpunosti podudara s DNA profilom optuženika.

Takav zaključak prvostupanjskog suda ni u najmanjoj mjeri nije poljuljan ni žalbenim navodima optuženika da je s obzirom na njegovu težinu (oko 130 kg) te velike razlike u težini između optuženika i oštećenice jedini način na koji bi isti mogao konzumirati taj odnos upravo i jedino na leđima.

Prema tome, optuženikovim žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Premda optuženi A. V. u uvodu žalbe ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, tu povredu ničim ne obrazlaže pa je pobijana presuda u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. ispitana po službenoj dužnosti i pritom nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Optuženik A. V. se ne žali zbog odluke o kazni pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana u smislu čl. 478. ZKP/08., jer žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

Kada se uzmu u obzir po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti na strani optuženika koje su, u smislu čl. 47. KZ/11., od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne (olakotnom je cijenjen doprinos oštećenice koja je pristala na seksualni odnos s optuženikom te se našla s njim u krevetu bez odjeće, dok je otegotnom cijenjena dosadašnja kaznena osuđivanost optuženika zbog raznovrsnih kaznenih djela od kojih je jedno s elementima nasilja, ali i okolnost da je u konačnici oštećenicu ostavio prepuštenu sami sebi u njoj nepoznatom mjestu jer se nije vratio kući s obećanim novcem niti ga je oštećenici dao za taksi), ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, pritom imajući na umu da je djelo ostalo u pokušaju za što sam zakon predviđa blaže kažnjavanje, da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika.

Također, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje cjelokupne izrečene kazne te da se u konkretnoj situaciji, na temelju čl. 57. KZ/11., izricanjem djelomične uvjetne osude na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava sedam mjeseci, dok je dio kazne u trajanju 11 mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja u trajanju od četiri godine, može ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

I Kž 74/2021-4

Slijedom svega iznesenoga, na temelju čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Dražen Tripalo, v. r.