Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-176/2020-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić., u pravnoj stvari prvotužitelja T.-K. d.o.o., D. … , S., OIB: … . i

drugotužitelja A. K., P. M. … , S., OIB: … … , oba

zastupana po punomoćniku J. P., odvjetniku u Č., protiv tuženika R.

H., OIB:……., zastupanog po Ž. d. o. u

V., radi naknade štete, nakon zaključenja glavne rasprave 23. veljače 2021., u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. P. i zastupnika tuženika T. B.,

zamjenika Ž. d. o. u V., na ročištu za objavu i uručenje presude

16. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja T.-K. d.o.o., D. … . . ,

S., OIB: … … i drugotužitelja A. K., P.M. …., S., OIB: …., kao neosnovan, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku R. H., OIB: …….., isplatiti I tužitelju

T.-K. d.o.o. S., D. …., OIB: ……, iznos od

60.700,00 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

1. 10.000,00 kn od dana 17.03.2018. do isplate, 2. 15.000,00 kn od dana 14.04.2018. do isplate 3. 15.000,00 kn od dana 12.06.2018. do isplate 4. 20.000,00 kn od dana 11.06.2018. do isplate

5. 700,00 kn od dana 21.03.2018. do isplate,

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuju Hrvatska narodna banka od 15.02.2018.g. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku R. H. OIB: … . . , isplatiti II

tužitelju A. K., S., P. M. … . , OIB: … … ,

iznos od 20.700,00 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuju Hrvatska narodna banka od 15.02.2018.g. do isplate, u roku od petnaest dana.“

II. Nalaže se prvotužitelju T.-K. d.o.o., D. … , S.,

OIB: … . . i drugotužitelju A. K., P. M. ,

S., OIB: … . , naknaditi tuženiku R. H., OIB: . .

troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvotužitelj T.-K. d.o.o. i drugotužitelj A. K. podnijeli su

tužbu radi naknade štete protiv R. H. zbog nepravilnog ili nezakonitog rada tijela državne uprave, u konkretnom slučaju M. z. o. i p., odnosno A.

za z. o., uslijed kojega je prvotužitelju nastala šteta u iznosu od 60.700,00 kn, a drugotužitelju u iznosu od 20.700.00 kn.

Tužitelji su se prije podnošenja tužbe obratili nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora temeljem čl. 186.a st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP), ali isti nije prihvaćen (list 27- 31 spisa), stoga su tužitelji ovlašteni podnijeti tužbu.

Tužitelji su tužbu podnijeli Općinskom sudu u Č. koji se rješenjem posl. br. Pn- 168/19-5 od 27. veljače 2020. (list 42 spisa) oglasio stvarno nenadležnim te je ustupio spis nadležnom Trgovačkom sudu u V.

Tužitelji u tužbi navode da su presudom Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z., posl. br. Pp G-217/17-12 od 24. srpnja 2017. proglašeni krivima za počinjenje prekršaja iz čl. 110. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom jer su 31. ožujka 2015. obavljali prijevoz neopasnog otpada (otpadni bakar) iako nisu bili upisani u očevidnik prijevoznika otpada, pa je prvotužitelj kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 60.000,00 kn, a drugotužitelj kao odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 kn te je svaki od tužitelja obvezan na plaćanje troškova postupka u iznosu od 700,00 kn. Predmetna presuda je potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda posl.br. Gž-2437/2017 od 8. studenog 2017. Tužitelji navode da je u prekršajnom postupku nesporno utvrđeno da je prvotužitelj bio upisan u važeći očevidnik na dan 9. prosinca 2008., no stupanjem na snagu Zakona o održivom gospodarenju otpadom prvotužitelj nije podnio novi zahtjev za upis budući da je stari upis tri mjeseca nakon stupanja na snagu Pravilnika o gospodarenju otpadom prestao važiti. Međutim, ističu da je u prekršajnom postupku zanemareno da je prvotužitelj mjesec i pol dana prije obavljanja predmetnog prijevoza, odnosno 17. veljače 2015., podnio zahtjev za upis u Očevidnik Ministarstva te je provjerom na web stranicama Agencije za zaštitu okoliša uvidom u Očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom utvrdio da se nalazi na popisu društva upisanih u Očevidnik. No nakon obavljenog prijevoza iz nadležnog Ministarstva su obavijestili prvotužitelja da su izgubili prijavu od 17. veljače 2015. te zatražili da podnese novi prijedlog što je isti i učinio dana 10.6.2015., te mu je Potvrda izdana dana 26.6.2015. Nadalje, u tužbi se ističe da budući da je nakon podnošenja prijave za upis u Očevidnik, na službenim web stranicama Agencije za zaštitu okoliša prvotužitelj bio upisan u Očevidnik, pa tužitelji nisu imali razloga sumnjati da im zahtjev nije odobren niti pak očekivati da će njihov pravodobni zahtjev upućen nadležnom ministarstvu biti izgubljen. Dakle do nastanka štete za tužitelje ne bi došlo da zahtjev prvotužitelja za upis u Očevidnik od 17. veljače 2015. nije izgubljen (jer bi isti bio riješen do 31. ožujka 2015.) i da su web stranice Agencije bile ažurirane, jer tužitelji ne bi niti poduzimali radnju prijevoza niti bi bili u zabludi da im je upis odobren, pa ne bi niti bili prekršajno kažnjeni, kao i da na strani tužitelja nije bilo opravdane sumnje u nezakonito postupanje u situaciji kada je zahtjev predan, a javni Očevidnik objavljen s njihovim podacima. S obzirom na navedeno tužitelji smatraju da je tuženik odgovoran za štetu koju su pretrpjeli plaćanjem novčanih kazni radi postupanja koja je izravna posljedica štetne radnje Ministarstva za zaštitu okoliša i prirode, slijedom čega tužitelji upiru tužbeni zahtjev prema tuženiku pozivom na čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave i predlažu da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku naknaditi tužiteljima štetu u visini plaćene novčane kazne i troškova postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava postojanje uzročno posljedične veze između radnje Ministarstva i nastale štete te ističe da je novčana kazna tužiteljima određena nakon zakonito provedenog prekršajnog postupka, a ne nezakonitim i nepravilnim radom tijela Ministarstva. Prvotužitelj dana 31. ožujka 2015. nije bio upisan u Očevidnik prijevoznika opasnog otpada. Isti je bio upisan u Očevidnik na dan 9. prosinca 2008. temeljem Zakona o otpadu, ali taj upis na dan 31. ožujka 2015. više nije bio važeći s obzirom na izmjene relevantnih propisa. Naime, 23. srpnja 2013. stupio je na snagu Zakon o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13), a temeljem njega je donijet Pravilnik o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 23/14) koji je stupio na snagu 21. veljače 2014. Odredbom čl. 175. st. 6. Zakona o održivom gospodarenju otpadom propisano je da su pravne i fizičke osobe koje imaju potvrde izdane sukladno čl. 28. Zakona o otpadu (za prijevoznika) dužne u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. toga zakona uskladiti s odredbama tog Zakona. Budući da je navedeni Pravilnik stupio na snagu 21. veljače 2014. tužitelji su se bili dužni uskladiti s odredbama navedenog zakona do 21. svibnja 2014., jer su od tog datuma bili u prekršaju, što su oni učinili tek 26. lipnja 2015. kada im je izdana potvrda da su upisani u Očevidnik prijevoznika otpada, pa su prema tome zakasnili s usklađenjem prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom i time su počinili prekršaj i kažnjeni su novčanom kaznom. Glede tvrdnje tužitelja da je nadležno Ministarstvo zagubilo njihov zahtjev za upis u Očevidnik od 17. veljače 2015. tuženik ističe da nije zagubljen već da nema dokaza u službenoj evidenciji Ministarstva zaštite okoliša i energetike da je isti zaprimljen. Slijedom iznijetoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljima da tuženiku naknade troškove ovog parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja s osnove naknade štete koja im je nastala uslijed nepravilnog i nezakonitog rada tijela državne uprave – Agencije za zaštitu okoliša, koja je bila ustrojena kod Ministarstva zaštite okoliša i prirode (sada: Ministarstvo zaštite okoliša i energetike) u daljnjem tekstu – Ministarstvo.

Tužitelji temelje svoj zahtjev za naknadu štete na činjeničnim tvrdnjama da je Ministarstvo počinilo dvije štetne radnje: 1. izgubilo zahtjev prvotužitelja od 17. veljače 2015. za upis u Očevidnik prijevoznika neopasnog otpada te 2. propustilo ažurirati internetske stranice Ministarstva (Agencije za zaštitu okoliša) na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika. Te dvije štetne radnje, prema tvrdnjama tužitelja, dovele su do štete u vidu novčane kazne uvećane za troškove prekršajnog postupka, koju su prvotužitelj i drugotužitelj platili nakon što je utvrđena njihova prekršajna odgovornost pravomoćnom presudom nadležnog prekršajnog suda.

Tuženik s druge strane osporava postojanje uzročno posljedične veze između radnje Ministarstva i nastale štete te ističe da je novčana kazna tužiteljima određena nakon zakonito provedenog prekršajnog postupka, a ne nezakonitim i nepravilnim radom tijela Ministarstva.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari sporna je pravilna primjena odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" br. 150/2011, 12/2013, dalje u tekstu skraćeno: ZSDU, jer tužitelj tvrdi da je oštećen zbog nepravilnog postupanja nadležnog ministarstva, koje nije postupilo po njegovom zahtjevu za upis u Očevidnik prijevoznika otpada od 17. veljače 2015. (već ga je zagubilo), te je uz to propustilo ažurirati internetske stranice Agencije za zaštitu okoliša na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika, uslijed čega su tužitelji dovedeni u zabludu i smatrali su da im je upis odobren. Člankom 14. ZSDU-a propisano je da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu članka 14. ZSDU-a moraju biti kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke: a) nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete koja je nastala zbog toga i c) uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Pritom se uzročnost u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica). Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, koji se temelji na načelu uzročnosti (causa ).

Tužitelji su tužbeni zahtjev potkrijepili sljedećom dokumentacijom (koju je sud tijekom postupka pročitao): presuda Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z., posl. br.: Pp G-217/17-2 od 24. srpnja 2017. (list 5-10 spisa), presuda Visokog prekršajnog suda posl.br. Gž- 2437/17 od 8. studenog 2017. (list 11- 14 spisa), zahtjev prvotužitelja za upis u Očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom od 17. veljače 2015. (list 15 spisa), potvrda Hrvatske pošte o primitku preporučene pošiljke od 17. veljače 2015. (list 16 spisa), zahtjev prvotužitelja za upis u Očevidnik za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom od 10. lipnja 2015. (list 17 spisa), potvrda H. pošte o primitku preporučene pošiljke od 10. lipnja 2015. (list 18 spisa), potvrda o upisu prvotužitelja u očevidnik prijevoznika otpada od 26. lipnja 2015. (list 19 spisa), obavijest Ministarstva zaštite okoliša i energetike punomoćniku tužitelja od 26. lipnja 2019. (list 20 i 24 spisa), zahtjev punomoćnika tužitelja za očitovanjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 15. travnja 2019. (list 21 spisa), obavijest Ministarstva zaštite okoliša i energetike punomoćniku tužitelja od 26. travnja 2019. (list 22 spisa), zahtjev punomoćnika tužitelja za očitovanjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 17. svibnja 2019. (list 23 spisa), saldo-konto karticu prvotužitelja od 1.1.2017.-11.6.2018. (list 25 spisa), izvod PBZ d.d. (list 26 spisa), izvršen je uvid cjelokupni spis Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z. posl. br. Pp G-217/17.

Uz uvid u dokumentaciju sud je saslušao drugotužitelja A. K. na ročištu 23. veljače 2021. (list 83 spisa).

Osim provedenih dokaza, tužitelji su predložili još i da sud pribavi podatke od Ministarstva zaštite okoliša i energetike o popisu objavljenom na web stranicama tadašnje Agencije za zaštitu okoliša, no sud ove podatke nije pribavljao jer je tijekom postupka tuženik učinio nespornim ovu činjenicu da je na web stranicama tadašnje Agencije za zaštitu okoliša bilo objavljeno da je prvotužitelj pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada (prema izričitom navodu zastupnika tuženika na ročištu 12. siječnja 2021).

Iz presude Prekršajnog suda u Z., Stalna služba u Z. poslovni broj Pp G- 217/17-12 od 24. srpnja 2017. (list 5-10 spisa), koja je potvrđena presudom Visokog prekršajnog suda R. H. posl.br. Gž-2437/17 od 8. studenog 2017. (list 11-14

spisa), proizlazi da su T.-K. d.o.o. ovdje prvotužitelj i A. K. ovdje drugotužitelj proglašeni krivima jer je propustom A. K. kao odgovorne osobe u društvu T.-K. d.o.o., društvo T.-K. d.o.o. 31. ožujka 2015. kao

prijevoznik prevozio otpadni bakar iako nije bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada pa da su time počinili prekršaj kažnjiv po čl. 170. st. 1. t. 16. i po čl. 170. st. 2. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine br. 94/13). Društvu T.-K.d.o.o. ovdje prvotužitelju izrečena je novčana kazna u iznosu od 60.000,00 kn, a A. K., ovdje drugotužitelju, izrečena je novčana kazna u iznosu od 20.000,00 kn te im je naloženo plaćanje troškova prvostupanjskog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 kn svaki.

Nesporno je između stranaka:

- da prvotužitelj nije bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada dana 31. ožujka 2015. kada je kao prijevoznik prevozio otpadni bakar te je posljedično tome prekršajno kažnjen (zajedno sa drugotužiteljem kao odgovornom osobom),

- da su prvotužitelj i drugotužitelj platili novčane kazne u cjelokupnom iznosu zajedno s troškovima prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka (kako to proizlazi i iz saldo-konti kartica prvotužitelja - list 25 spisa te iz potvrde PBZ d.d. - list 26 spisa),

- da je prvotužitelj naknadno upisan u Očevidnik prijevoznika otpada na temelju Potvrde Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 26. lipnja 2015. (list 19 spisa).

Sporno je u ovome postupku jesu li ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika, sukladno čl. 14. ZSDU, u svezi čl. 1054. ZOO-a, odnosno postoji li štetna radnja te postojanje uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje.

Kao što je navedeno, tužitelji upiru na dvije štetne radnje, odnosno propuste u postupanju nadležnog Ministarstva odnosno Agencije za zaštitu okoliša – gubitak zahtjeva prvotužitelja od 17. veljače 2015. za upis u Očevidnik prijevoznika otpada te neažuriranje web stranica na kojima je bilo navedeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika otpada.

Prvu štetnu radnju tužitelji nisu dokazali, odnosno ovaj sud na temelju priložene dokumentacije nije mogao utvrditi da je nadležno Ministarstvo primilo, pa prema tome niti izgubilo, zahtjev prvotužitelja od 17. veljače 2015. za upis u Očevidnik prijevoznika neopasnog otpada.

Naime, iz obavijesti Ministarstva zaštite okoliša i energetike upućene punomoćniku prvotužitelja od 26. lipnja 2019. (list 20 spisa) proizlazi da zahtjev prvotužitelja od 17. veljače 2015. nije nađen u službenoj evidenciji predmetnog Ministarstva. Dakle, Ministarstvo nije, kako to tužitelji tvrde tijekom postupka, potvrdilo da je navedeni zahtjev izgubilo, već je potvrdilo da takav zahtjev nije evidentiran. Tužitelji s druge strane nisu dokazali da je navedeni zahtjev od 17. veljače 2015. uručen nadležnom Ministarstvu, budući da iz potvrde H. pošte od 17. veljače 2015. (list 16 spisa) samo proizlazi da je H. pošta zaprimila preporučenu pošiljku ovdje prvotužitelja - kao pošiljatelja za Ministarstvo zaštite okoliša i prirode - kao primatelja. Dakle predmetna potvrda dokazuje da je prvotužitelj pošiljku poslao, ali ne predstavlja valjani dokaz da je primatelj zaista i primio predmetnu pošiljku. Dokaz o uručenju pošiljke primatelju bila bi povratnica potpisana od strane primatelja, ali tužitelji takvu povratnicu nisu dostavili u spis.

U tom kontekstu ne stoji tvrdnja tužitelja iz podneska od 18. veljače 2020. da navedena potvrda pošte od 17. veljače 2015. predstavlja javnu ispravu pa da bi, ukoliko tuženik sumnja u njezinu vjerodostojnost, teret dokaza bio na njemu, već je teret dokaza odlučne činjenice koja se tiče uručenja predmetnog zahtjeva od 17. veljače 2015. od strane prvotužitelja nadležnom Ministarstvu na strani tužitelja, no tužitelji to nisu dokazali.

Što se tiče druge štetne radnje, odnosno propusta u postupanju, osnovano tužitelji ukazuju na nepravilan rad tijela državne uprave koja se sastoji u tome što nije ažuriralo web stranicu tadašnje Agencije za zaštitu okoliša na kojoj je bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika otpada kao pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada, iako se nije uskladio s novim Zakonom o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13) pa njegov upis u Očevidnik više nije bio važeći.

Naime, prvotužitelj je bio upisan u Očevidnik prijevoznika otpada na dan 9. prosinca 2008. prema tada važećem Zakonu o otpadu. Stupanjem na snagu novog Zakona o održivom gospodarenju otpadom prvotužitelj je trebao podnijeti novi zahtjev za upis u Očevidnik prijevoznika otpada (temeljem čl. 175. st. 6. navedenog Zakona koji propisuje da su pravne i fizičke osobe koje imaju potvrde izdane sukladno čl. 28. Zakona o otpadu bile dužne u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. toga Zakona uskladiti s odredbama tog Zakona). Pravilnik o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 23/14) stupio je na snagu 21. veljače 2014., slijedom čega je prvotužitelj bio dužan uskladiti se s odredbama navedenog Zakona o održivom gospodarenju otpadom do 21. svibnja 2014., no to je učinio tek 26. lipnja 2015. (kada im je izdana potvrda da je upisan u Očevidnik prijevoznika otpada).

Prema tome, u razdoblju od 21. svibnja 2014. do 26. lipnja 2015. (pa time i na dan obavljenog spornog prijevoza 31. ožujka 2015.) prvotužitelj uslijed izmjene propisa nije bio valjano upisan u Očevidnik prijevoznika otpada, no Agencija za zaštitu okoliša (koja u smislu čl. 137. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom vodi informacijski sustav mrežne aplikacije u koju se unose podaci iz Očevidnika prijevoznika otpada) na web stranicama nije ažurirala navedeno, već je bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik prijevoznika otpada kao pravna osoba kojoj je dozvoljen prijevoz otpada.

Međutim, pogrešno tužitelji drže da je uslijed takvog propusta imao legitimna, na zakonu zasnovana očekivanja glede svojeg statusa pravne osobe kojoj je dozvoljen prijevoz otpada, koja se nisu ostvarila zbog opisanog nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno da postoji uzročna veza između nepravilnog rada i plaćene novčane kazne u okviru prekršajnog postupka.

Naime, prvotužitelj kao pravna osoba koja se bavi, između ostalog, djelatnošću prijevoza otpada (te kao takva mora pratiti relevantne propise koji reguliraju ovu materiju) te drugotužitelj kao odgovorna osoba za zastupanje prvotužitelja, morali su znati da su dužni, uslijed izmjene propisa, podnijeti novi zahtjev za upis u Očevidnik prijevoznika otpada (temeljem čl. 175. st. 6. novog Zakona o održivom gospodarenju otpadom) i to u roku od 3 mjeseca od stupanja na snagu Pravilnika iz čl. 86. st. 4. navedenoga Zakona, odnosno do 21. svibnja 2014. Navedeni Pravilnik o gospodarenju otpadom propisuje i upute za podnošenje zahtjeva te kako će izgledati potvrda o upisu u navedeni očevidnik, iz čega je jasno da su svi prijevoznici registraciju morali ponovo obaviti te se uskladiti s odredbama navedenog Zakona. No tužitelji to nisu učinili, odnosno nisu se uskladili s novim Zakonom jer nisu dobili novu potvrdu o upisu u navedeni očevidnik, a unatoč tome obavili su sporni prijevoz dana 31. ožujka 2015. posljedično čemu su prekršajno odgovorni i novčano su kažnjeni pravomoćnom presudom prekršajnog suda.

Nadalje, iako iz iskaza drugotužitelja A. K. (list 83 spisa) proizlazi da prvotužitelj ne bi niti obavio sporni prijevoz da na web stranicama Ministarstva nije bilo istaknuto da je upisan u Očevidnik, iz njegovog iskaza također proizlazi da je prvotužitelj bio upisan u Očevidnik za prijevoz otpada još od 2008. te da je on itekako bio upoznat s time da se treba uskladiti s novim propisima i podnijeti zahtjev nadležnom Ministarstvu za izdavanje nove potvrde.

Isto tako, iako drugotužitelj u svom iskazu navodi da se, s obzirom da je na web stranicama bilo objavljeno da je prvotužitelj upisan u Očevidnik, pouzdao u to da je stanje usklađeno i da može obavljati prijevoz, nesporna je činjenica da je prvotužitelj u Očevidnik prijevoznika otpada upisan 26. lipnja 2015. (kako proizlazi iz potvrde Ministarstva zaštite okoliša i prirode od 26. lipnja 2015. - list 19 spisa), odnosno da na dan 31. ožujka 2015., kada je obavljen sporni prijevoz zbog kojeg su tužitelji prekršajno odgovarali, prvotužitelj nije bio upisan u Očevidnik, te je upravo to i dovelo do prekršajne odgovornosti.

Imajući na umu navedena utvrđenja ovaj sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između postupanja tuženika i nastale štete u imovini tužitelja, odnosno po stavu ovoga suda tužitelj nije dokazao pravo na naknadu štete po osnovi čl. 14. ZSDU u vezi s čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 , 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), zbog toga što tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između nepravilnog rada tijela državne uprave koji se očituje u neažurnom vođenju web stranice na kojoj su objavljivani podaci o stanju upisa u Očevidniku prijevoznika otpada i štete koju su tužitelji pretrpjeli plaćanjem novčane kazne osnovom prekršajne odgovornosti utvrđene pravomoćnom presudom prekršajnog suda.

Naime, kao što je navedeno, pretpostavke odgovornosti države za štetu su nezakonit i nepravilan rad, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada i nastale štete. Te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

Temeljem svega navedenoga, ocjenjujući pitanje odgovornosti tuženika za štetu, ovaj sud je zaključio da tuženik ne odgovara za štetu, jer tužitelji nisu dokazali uzročnu vezu između nepravilnog rada tijela državne uprave i štete koju su pretrpjeli, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

O troškovima postupka riješeno je u točki II. izreke ove presude, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a (prema kojemu su tužitelji dužni u cijelosti naknaditi troškove tuženiku), kao i temeljem čl. 161. st. 1. ZPP-a (prema kojemu suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove), kao i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 107/2015, dalje u tekstu: Tarife).

Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.000,00 kn, koji se odnosi na trošak sastava odgovora na tužbu od 23. prosinca 2019. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife) te trošak zastupanja tuženika na ročištima 2. siječnja 2021. i 23. veljače 2021. u ukupnom iznosu od 2.000,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

U Varaždinu 16. ožujka 2021.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojemu je presuda objavljena, u 3 primjerka, putem ovog suda, s time da o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA: 1. za tužitelje - odvjetnik J. P.

2. za tuženika – Ž. d. o. u V.