Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-uv-27/2021-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić- Jergović, predsjednice vijeća te dr. sc. Lane Petö Kujundžić i mr. sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika M. M., zbog kaznenih djela iz članka 278. stavak 1. i članka 236. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku broj Kv-I-2/2021. od 19. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba zatvorenika M. M. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim je rješenjem Županijski sud u Dubrovniku, na temelju članka 159. a Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00. – ispravak, 129/00., 59/01., 67/01. – ispravak, 11/02. – ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje: ZIKZ), odbio prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika M. M. kao neosnovan. Zatvorenik se nalazi u zatvoru na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, na koju je osuđen pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj K-181/14. od 27. rujna 2017., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-21/2018-8 od 6. kolovoza 2019., zbog kaznenih djela iz članka 278. stavak 1. i članka 236. stavak 1. KZ/11. Predviđeni istek kazne zatvora je 1. lipnja 2021.
Protiv tog rješenja pravodobnu žalbu podnio je zatvorenik M. M., po branitelju odvjetniku D. P., odvjetniku u D., bez navođenja žalbene osnove. U žalbi predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijano rješenje i odobriti uvjetni otpust. Spis je u skladu s člankom 44. stavak 2. ZIKZ/99. u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba zatvorenika nije osnovana.
Žalitelj osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju navodeći da su se stekle pretpostavke za uvjetni otpust jer je aktualna sankcija „imala potpuno pozitivan učinak na njega“. Svojim ponašanjem i pristupom je pokazao svoj odnos i prema autoritetu i svijesti o pogibeljnosti vršenja kaznenih djela. Smatra da fokus treba biti na aktualnoj sankciji koju izdržava, a ne na njegovom ranijem životu, njegovoj ličnosti „kroz presude koje je već izdržao“. Na kraju ističe da se u njegovoj obitelji događaju prijelomne okolnosti, razvodi se i rješava se pitanje povjeravanja zajedničkog djeteta na odgoj i skrb, kao i imovinska pitanja. Pored toga majka mu je oboljela od virusa Covid-19 i smještena je u bolnicu pa je uvjetni otpust koji podrazumijeva prijevremenu slobodu samo i jedino mogućnost da pravovremeno i promptno riješi goruće obiteljske probleme.
Izloženim žalbenim navodima zatvorenika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je, odlučujući o prijedlogu zatvorenika za uvjetni otpust, uzeo u obzir i ocijenio sve za to odlučne okolnosti u smislu članka 59. stavak 2. KZ/11. Potom je pravilno prvostupanjski sud zaključio da do sada izdržani dio (jedinstvene) kazne zatvora nije u dovoljnoj mjeri utjecao na zatvorenika u smislu uključivanja u život na slobodi bez rizika od kriminalnog povrata te da je radi postizanja svrhe kažnjavanja nužno da on nastavi s izdržavanjem (jedinstvene) kazne zatvora.
Naime, pravilno je pri tome prvostupanjski sud imao u vidu pozitivne okolnosti na strani zatvorenika koje proizlaze iz izvješća kaznene ustanove u kojoj se on nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora (ocijenjen je ocjenom „uspješan“ u provedbi pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora, poštuje kućni red i urednog je ponašanja, sudjeluje u sportsko-rekreativnim aktivnostima) kao i okolnost da ima osiguran postpenalni prihvat i podršku obitelji, ali i negativno mišljenje kaznene ustanove o prijedlogu za uvjetni otpust kao i protivljenje državnog odvjetnika da se zatvorenik uvjetno otpusti.
Sud je također cijeneći sve okolnosti pravilno uzeo u obzir kao nepovoljnu okolnost činjenicu što su protiv zatvorenika u tijeku dva kaznena postupka (u jednom donesena nepravomoćna presuda). budući da članak 59. stavak 2. KZ/11. izričito propisuje da će se i ta okolnost cijeniti prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust, što znači da je u ovoj situaciji neosnovan žalbeni argument da sud nije trebao pažnju usmjeriti na njegov raniji život. Prilikom donošenja odluke sud je dužan voditi računa i o tome koliki je preostali dio neizdržane kazne, ali navedena okolnost, sama po sebi, nema odlučujući, odnosno pretežiti značaj i važnost za samo donošenje odluke o uvjetnom otpustu. Smisao i svrha uvjetnog otpusta sastoji se u tome da se u odnosu na konkretnog zatvorenika i utvrđene okolnosti koje se odnose isključivo na njega procijeni ima li i nadalje opravdane potrebe za njegovim daljnjim izdržavanjem kazne zatvora, u situaciji kada je njegovo ponašanje u tolikoj mjeri korigirano i poboljšano da se osnovano može očekivati kako ubuduće više neće činiti kaznena djela. Dakle, odluka o uvjetnom otpuštanju zatvorenika ovisi o njegovoj dotadašnjoj resocijalizaciji, odnosno o njegovoj spremnosti za uključivanje u život na slobodi. Svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. (izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo) treba se postići ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.
Slijedom svega iznijetog očito je da je značaj onih okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud ocijenio da na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju prevladao, a razloge koji su za takvu odluku izneseni u prvostupanjskom rješenju u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Dakle, i prema ocjeni drugostupanjskog suda na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Radi njezina ostvarenja je nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem jedinstvene kazne zatvora.
Okolnost što je zatvorenik ocijenjen kao „uspješan“ u provedbi pojedinačnog programa izdržavanja kazne je svakako pozitivna, no ista nije takva da dovodi u pitanje značaj onih okolnosti koje ukazuju na potrebu nastavka izdržavanja kazne. Pri tome žalbeni navodi o njegovoj obiteljskoj situaciji (činjenica razvoda braka, pitanje povjeravanja zajedničkog djeteta na odgoj i skrb, imovinski sporovi kao i oboljenje njegove majke uzrokovano virusom Covid-19) nisu od utjecaja.
Budući da ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavak 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene zakonske povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 16. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
