REPUBLIKA HRVATSKA

Pr-781/17

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz S., U. G. h. 11, OIB:, zastupan po

punomoćniku J. J., odvjetniku u S., protiv tuženika R. H.,

M. u.p., OIB:, zastupana po O. d.

o. S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana

16. prosinca 2020. u nazočnosti pun. tužitelja te zz tuženika L. P., po objavi dana 15. ožujka 2021. ,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova povrede prava osobnosti iznos od 20.000,00 kn sa zakonskim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 30.10.2017.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od 155.000,00 kn ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz osnova manje isplaćene razlike plaća za vrijeme suspenzije iznos od 331,44 kn sa zakonskim kamatama koje teku od 1.3.2017.g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz osnova troškova prijevoza ukupan iznos od 360,00 kn sa zakonskim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do konačne isplate.", kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iz osnova neisplaćenih naknada za godišnje odmore za period 2011.g. do 2015.g. ukupan iznos od 42.694,65 kn sa zakonskim kamatama koje teku po stopi od 14 % godišnje a u slučaju promjena stopa zakonskih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu ,uvećano za 5 % ,do konačne isplate kako slijedi:

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2012.g. do konačne isplate

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2013.g. do konačne isplate

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2014.g. do konačne isplate

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2015.g. do konačne isplate

-na iznos od 8.538,93 kn od 1.1.2016.g. do konačne isplate.", kao neosnovan. V-Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju s osnova pripadajuće zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe ukupan iznos od 28.463,74 kn sa zakonskim kamatama koje teku od 12.svibnja 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata od prvog dana u mjesecu za protekli mjesec za razdoblje od 01.travnja 2011. do 12. svibnja 2017. odbija kao neosnovan.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Tužitelj, I. M. podnio je 30.listopada 2017 tužbu protiv tužene R. H. M.U.P. ( dalje tužena) radi naknade štete i isplate. Tužitelj u

tužbi navodi kako je radi službenog postupanja od 14.01.2011. kao višeg policajaca protiv njega podnesena kaznena prijava i stegovni postupak na prijedlog unutarnje kontrole tužene, radi čega je bio odmah udaljen iz službe te je određen i pritvor u trajanju od dva dana nakon čega se branio sa slobode. Nakon provedenih sudskih i stegovnih postupaka 16.02.2017. tužitelj je bio pravomoćno oslobođen svih optužbi a 30.03.2017. vraćen u službu. Tužitelj je tuženoj 12.05.2017. podnio prijedlog za isplatu i naknadu štete koji je bio odbijen. Tužitelj drži da bi ga pripadala naknada štete poradi povrede prava osobnosti te duševne boli koje je pretrpio a poradi bivanja u pritvoru dva dana imajući u obzir posebnu okolnost da je on policajac, kao i da je tijekom dugotrajnog vođenja stegovnog i kaznenog postupka doživio razne neugodnosti uslijed čega je došlo do trajne promjene osobnosti, radi čega tužitelj drži da ga pripada naknada od 129.000,00 kn. Osim navedenog, tužitelj tijekom suspenzije nije koristio godišnje odmore radi čega traži naknadu za godišnji odmor za svaku godinu od 2011 do 2015. od po 11.780,00 kn tj ukupno 58.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Naime, tužitelj drži da ga ova naknada pripada jer da nije mogao koristiti godišnji odmor za koju uskratu je odgovorna tužena jer je u stegovnom i kaznenom postupku utvrđeno da nije počinio djelo koje mu se stavilo na teret. Tužitelj također traži da mu tužena isplati manje isplaćeni iznos naknade plaće za razdoblje od suspendiranja pa do vraćanja na rad, uzimajući u obzir nesporne činjenice da je tužena tužitelju isplatila 13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn jer da mu je po izračunu vještaka trebalo biti isplaćen iznos od 117.449,38 kn pa iz toga osnova tužitelj potražuje daljnji iznos od 61.479,77 kn. Osim toga, a u svezi sa isplatama tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate koje mu tužena nije obračunala niti isplatila a koje potraživanje će tužitelj specificirati nakon vještačenja po vještaku knjigovodstveno financijske struke. Tužitelj potražuje i materijalne troškove od 300,00 kn na ime troškova puta za lokalni prijevoz od mjesta stanovanja do mjesta suđenja kao i za odlaske kod psihijatra radi zdravstvenih tegoba koje je odgovorna tužena.

Radi svega navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom bi tuženu obvezala na isplatu 129.000,00 kn s osnova povrede prava osobnosti sa zz kta, na ime imovinske štete iz osnova neplaćenih godišnjih odmora 58.900,00 kn, iz osnove razlike plaće 61.479,77 kn, s osnove troškova prijevoza 360,00 kn, tj ukupno 120.739,77 kn, kao i naknaditi mu parnični trošak sve u roku od 15 dana sa pripadajućim zz kta.

Tužena u odgovoru na tužbu od 20.12.2017. protivi se tužbenom zahtjevu sa prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Naime, točno je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu br. K Us-1/19 od 09.09.2016. tužitelj oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti te je 03.03.2017. vraćen u službu. Međutim, tužena drži neosnovanim potraživanjem naknade štete zbog povrede prava osobnosti obzirom da tužitelj nije dokazao da je njegovo narušeno zdravlje u uzročno posljedičnoj vezi sa udaljenjem iz službe da u postupanju nadležnih tijela tužene u svezi donošenja odluke o udaljenju iz službe te vođenja kaznenog postupka nije bilo elementa nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala tužena.

Tužitelj tijekom postupka ustraje u navodima iz tužbe držeći kako neprimjereno dugo trajanje kaznenom progonu nakon oslobođenja tužitelja u stegovnom postupku postupanjem tužene protivno zakonu a na čemu tužitelj ustanovljuje naknadu štete. Nakon što je kazneni odjel Općinskog suda u Splitu odbio dati na uvid kazneni spis broj K Us 2/14, kao i što nije dao upute što sve uredujući sudac mora napraviti koju provjeru proći da bih mogao u dokazne svrhe pregledati isti, tužitelj ističe da se takvo postupanje tužene treba cijeniti sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku u svezi sa takvim ne udovoljenju nalogu suda. Tužitelj nakon provedenih dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka te nakon vještačenja od strane specijaliste psihijatra i knjigovodstveno financijskog vještaka, na koje nalaze i mišljenja i dopunu u konačnici nije imao primjedbi, podneskom od 07.12.2020. je konačno postavio tužbeni zahtjev i to iz osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti , uzimajući utvrđenje vještaka psihijatra da će tužitelj trajno imati teškoće od 20% , te potražuje 175.000,00 kn sa zz kta od utuženja pa do isplate, na ime manje isplaćene razlike plaće iznos od 331,44 kn sa zz kta od 01.06.2017., na ime troškova prijevoza iznos od 360,00 kn sa zz kta od utuženja pa do isplate, na ime neisplaćenih naknada za godišnje odmora za razdoblje od 2011 do 2015 za svaku godinu od po 8.538,93 kn sa kta od 01.01. sljedeće godine za proteklu, tj ukupno 42.694,65 kn a na ime zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe od ukupno 28.463,74 kn sa zz kta od prvog dana u mjesecu za svaki mjesec kroz razdoblje od 01.04.2011. do 01.03. 2017., kao i naknadu parničnog trošak sa zz kta od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Tužena tijekom postupka ustraje u navodima iz odgovora na tužbu a u odnosu na potraživanje naknade štete zbog boravka u pritvoru ističe kako se tužitelj trebao obratiti Ministarstvu pravosuđa sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku iz 1997., kao lex specijalis jer da se na ta potraživanja ne primjenjuje čl. 186a Zakona o parničnom postupku.

Tužena je prigovorila izrađenom nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka Z. M. i to u odnosu na način obračuna kamate. Naime, vještak je obračunao zz kamate u bruto iznosu. S tim u vezi potrebno je istaknuti da se na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak ne obračunavaju zakonske zatezne kamate. Naime, bruto plaća sastoji se od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a sukladno odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak te čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak zz kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom te ne podliježu oporezivanju. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva dalje se ističe kako tužitelj neosnovano traži naknadu za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 42.694,65 kn budući isti nije koristio godišnji odmor u utuženom razdoblju te mu s te osnove niti ne pripada pravo na naknadu budući se naknada za godišnji odmor isplaćuje samo u slučaju ukoliko je godišnji odmor stvarno i korišten. Izuzetak od gore navedenog predstavlja jedino situacija predviđena čl. 42. ZR-a i to u slučaju prestanka državne službe što ovdje nije slučaj. U odnosu na dopunski nalaz i mišljenje vještaka M. ističe da izračun pripadajućih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe, matematički ispravan. Protivi se u cijelosti uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 7. prosinca 2020., a posebno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada neimovinske štete s naslova povrede prava osobnosti. Naime tužena smatra da samo vođenje i trajanje kaznenog postupka protiv tužitelja kao i sama činjenica suspenzije ne predstavljaju pravno priznatu osnovu za dosudu neimovinske štete, već jedino vrijeme za koje je tužitelj neosnovano bio lišen slobode. U svakom slučaju kad bi u tom dijelu zahtjev bio osnovan osporava se visina istog, jer u konkretnom slučaju relevantne kvalifikatorne okolnosti koje je utvrdio sudski vještak dr. L. ne daju osnova za dosudu iznosa koji se potražuje, već znatno nižeg iznosa. U odnosu na ostale stavke tužbenog zahtjeva se ustraje u ranije istaknutim prigovorima.

U dokaznom postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem Rješenja RH MUP PI SD od 23.03.2017., (str.9), IP obrazac na ime tužitelja ( str 10-13), Prijedlog Nagodbe od 12.05.2011. ( str 14-15) na ime G. S., Zahtjev za isplatu i naknadu štete upućen ODO Split od 12.05.2017 ( str 13,17), IP 1 Obrazac ( str18-20), Presude Županijskog suda u Splitu br. Kž Us-6/16 od 16.02.2017. ( str 21,22), Presuda Općinskog suda u Splitu br. K-Us- 1/16 od 09.09.2016. ( str. 23-28), medicinska dokumentacija na ime tužitelja, Presuda Općinskgo suda u Splitu br. K-Us 2/14 od 11.11.2015., str (75-82), Žalba tužitelja od 15.12.2015. ( str 83-87), Presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us 1/16 od 03.03.2016., (str.88-90), Presuda Općinskog suda u Splitu br. K-Us-7/11 od 18.10.2013., (str. 91-97), Žalba od 11.11.2013., Rješenje Županijskog suda u Splitu bnr. Kž-Us-7/13 od 15.04.2014. ( str.102-103), Pregled spisa ODO Split br. N-DO-197/2017, Disciplinskog spisa br. 511-01-158-ST, Klasifikacijske oznake UP/I-2020/11, obračunske platne liste od ožujka do lipnja 2017. na ime tužitelja, saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, svjedoka F. B., M. B., N. M., (str 146-149.), sudsko medicinsko vještačenje od strane stalnog sudakog vještaka dr. Č. L., spec. Psihijatra ( str 154-158), knjigovodstveno financijsko vještvo Z. M. mag. oec. od 02.11.2019., ( str 167-178), dopuna vještva od 07.10.2020. (str.257-262), obračunske platne liste na ime tužitelja od siječnja 2011. do lipnja 2017. (str 184-248).

Parnične strane su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Među strankama nije sporno:

- da je protiv tužitelja vođen disciplinski postupak koji je pravomoćno okončan na način da je RHMUP Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Odjel disciplinskog sudovanja, Odsjek prvostupanjskog disciplinskog sudovanja u Splitu, Rješenjem broj 511-01-158-ST- UP/I-2020/17-11 od 18.10.2012. utvrdilo da tužitelja I. M. nije odgovoran za počinjenja teže povrede službene dužnosti iz čl. 99.st.1.t.e. i g. Zakona o državnim službenicima i čl. 112.st.1.t.4. Zakona o policiji, opisane kao nezakonit rad ili propuštanje poduzimanja mjera ili radnji na koje je službenik ovlašten radi sprječavanja nezakonitosti, zlouporaba položaja ili prekoračenje ovlasti u služi i nedolično ponašanje u službi ili izvan službe,

- da je tužitelj temeljem Rješenja tužene od 30.03.2011. bio udaljen iz službe ( str. 107) za koje vrijeme je primao 80% plaće isplaćene mu u veljači 2011.,

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak koji je okončan pravomoćnom oslobađajućom presudom Općinskog suda u Splitu broj K-Us-1/16 od 09.09.2016., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us-6/16 od 16.veljače 2017.,

- da je tužitelj vraćen u službu 30.03.2017.

- da je tužena tužitelju na ime ustegnute plaće za vrijeme u kojem je bio suspendiran isplatila 13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str 18-20.),

- da je tužitelj proveo u pritvoru dva dana,

- da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe obratio nadležnom O. d.o. u S. zahtjevom za isplatom i naknadu štete 12.05.2017. ( str 116,117),

- matematički izračun po osnovnom vještvu u odnosu na manje isplaćenu razliku plaće od 331,44 kn, a po dopunskom vještvu u odnosu na izračun zakonskih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe od ukupno 28.463,74 kn. Među strankama je sporno:

-je li tužena odgovorna za naknadu štete povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje poradi tužiteljeva boravka u pritvoru dva dana te radi pretrpljenih neugodnosti koje su narušile tužiteljevo psihičko zdravlje radi dugotrajnog vođenja kaznenog postupka nakon pravomoćno okončanog disciplinskog postupka, a u tom smislu postoji li na strani tužene protupravnost kao i uzročno posljedična veza između neimovinske štete koju tužitelj trpi i postupanja ili pak propuštanja tužene tj štetne radnje,

- je li tužena tužitelju manje isplatila razliku između 80% iznosa plaće i one koju bi primao da nije bio suspendiran kroz razdoblje od 01.travnja 2011. do 01.ožujka 2017., i u kojem iznosu,

- je li osnovano potraživanje tužitelja za isplatom naknade za godišnji odmor kraj činjenice da je kroz razdoblje od 2011- do 2015. bio suspendiran pa nije koristio godišnji odmor a služba mu nije prestala,

- je li osnovano potraživanje tužitelja na ime imovinskih (materijalnih) troškova korištenja javnog prijevoza radi dolazaka na ročišta disciplinskog i kaznenog postupka te odlazaka ka psihijatru poradi narušenog zdravlja,

- je li osnovano potraživanje tužitelja glede zakonskih zateznih kamata koje su obračunate po dospijeću do isplate od strane tužene, a koje su postale glavno potraživanje u iznosu a prema dopunskom vještvu u postupku imenovanog vještaka.

1. U odnosu na naknadu štete s osnove povrede prava osobnosti tužitelja radi boravka dva dana u pritvoru te radi dugotrajnog vođenja disciplinskog i kaznenog postupka.

Člankom 1046. ZOO šteta je opisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Člankom 1100. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, pa i kad nje nema, vodeći pritom računa o jačini i trajanju fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, te cilju kojem služi ta naknada. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu neimovinske štete, te o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Inače, za odgovornost za štetu je potrebno postojanje ugovora odnosno poslovno- pravne veze između parničnih stranaka, potrebna je štetna radnja u vidu činjenja ili nečinjenja, potreban je daljnji element nastanka štete, uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete, tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje i potrebna je protupravnost tj. protupravno postupanje štetnika koji svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedi neki propis.

Uvidom u Disciplinskog spisa br. 511-01-158-ST, Klasifikacijske oznake UP/I- razvidno je da je isti pokrenut podnesenim prijedlogom od 06.04.2011., da su u tom postupku bila određena ročišta za glavnu raspravu 07.06.2011., 14.07.2011., 27.09.2011. te je ročište glavne rasprave održano 15. listopada 2012., dakle, nakon godinu i šest mjeseci od pokretanja postupka i to na način da je doneseno Rješenje kojim se tužitelj utvrđuje ne odgovornim za počinjenje djela koja su mu stavljena na teret i to radi teže povrede službene dužnosti iz čl. 99.st.1.t.e. i g. Zakona o državnim službenicima ( NN ..27/08) i čl. 112.st.1.t.1. Zakona o policiji ( NN ..41/08). Iz obrazloženja navedenog Rješenja koje je postalo izvršno 07.11.2012., proizlazi ( str 7 Rješenja) da podnositelj zahtjev nije vijeću pružio dokaze i to iskaze prikrivenih istražitelja br. 1. i 2., u vidu sačinjenih izvješća kao ni CD audio medija tj DVD video medija događaja koji su sačinjeni o onome što se zbilo dana 14.01.2011., oko 11,05 i 12,04 sati, pa kako vijeće nije raspolagalo sa nekim drugim dokazima na temelju kojih bi na nedvojben i nedvosmislen način bila utvrđena odlučna činjenica da je prijavljeni službenik Matas tj tužitelj počinio propust u službi na način kako mu se te stavljalo na teret, tim više što tužitelj bilo kakav propust negira, to je vijeće donijelo Rješenje kojim je tužitelja utvrdio ne odgovornim, kako je to ranije citirano. Iz Disciplinskog postupka je razvidno da je poslodavac podnio kaznenu prijavu 28.ožujka 2011. na temelju koje je vođen kazneni postupak pred Općinskim sudom u Splitu.

Ovaj sud je od kaznenog odjela istoga suda dva puta zatražio na uvid spis broj K Us- 1/16 i to 22. veljače 2018. te 21.lipnja 2018. na koje traženje a posebno upit od 21.lipnja 2018. nije odgovoreno pa tako ovaj sud nije mogao pregledati u dokazne svrhe gore navedeni predmet.

Međutim, ovaj sud je u dokazne svrhe pregledao presude koje su u tome predmetu donesene i iz kojih se može zaključiti da je kazneni počeo od 20. srpnja 2011. kada je ODO podnio Županijskom sudu u Splitu optužnicu protiv tužitelja zbog kaznenih djela iz čl. 337.st.1. i 347.st.1. KZ/97 u svezi sa čl. 60.st.1. i 2. c. KZ/97 time da je mjesna nadležnost prešla na Općinski sud Split temeljem Rješenja VSRH od 24.studneog 2011., te je vođen postupak br. K Us-7/11 u kojemu je donesena presuda od 18.listopada 2013. a kojom je tužitelj proglašen krivim te mu je izrečena uvjetna osuda. Protiv te presude tužitelj je podnio žalbu te je Županijski sud u Splitu postupajući po izjavljenoj žalbi Rješenjem Kž-Us-7/13 od 15.travnja 2014., ukinuo presudu ovoga suda br. K-Su-7/11 od 18.10.2013. Postupak se nastavio voditi pod br. K-Us 2/14 u kojem predmetu je sud nakon provedenog postupka donio Presudu br. K-Us-2/14 od 11.studenog 2015. kojom je tužitelj proglašen krivim za počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti primanja mita dok je oslobođen optužbe radi počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti- zlouporabe položaja i ovlasti. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu o kojoj je odlučio Županijski sud u Splitu Presudom i rješenjem br. Kž-Us-1/16 od 03.ožujka 2016. kojom je prihvaćena žalba tužitelja kao okrivljenika u odnosu na osuđujući dio dok se žalba ODO odbila kao neosnovana i potvrdila presuda u odnosu na oslobađajući dio presude. Postupak se nastavio voditi pod br. K-Us-1/16 te je donesena presuda 09.09.2016. kojom je tužitelja kao optuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Kž-Us-6/16 od 16.veljače 2017. Dakle, od podnošenja kaznene prijave od 28.ožujka 2011. pa do pravomoćno okončanog postupka od 16.veljače 2017. prošlo je gotovo punih šest godina. Promatrajući tijek postupka za utvrditi je da je postupak K Us- 7/11 trajao od 20.07.2011. do 18.10.2013. dakle, dvije godine i tri mjeseca, žalbeni postupak pred višim sudom 5 mjeseci, postupak br. K-Us -2/14 od 18.04.2014. do 11.11.2015. trajao je godinu i 7 mjeseci, žalbeni postupak pred višim sudom 4 mjeseca, a postupak br. K-Us -1/16 od 03.03.2016. do 09.09.2016. tj. 6 mjeseci, a pred višim sudom daljnjih 5 mjeseci tj do 16.02.2017.

Obzirom da sud nije imao na uvid kazneni predmet ( K-Us 1/16 ranijih oznaka K-Us- 7/11. i K-Us 2/14) koji je vođen protiv tužitelja a po podnesenoj kaznenoj prijavi radi počinjenja djela radi kojih je vođen i Disciplinski postupak, te kako tužitelj potraživanje naknade neimovinske štete traži osim što je proveo u pritvoru dva dana, i radi duljine trajanja disciplinskog postupka te kaznenog postupka, a radi samog vođenja i radi dužine trajanja postupka a posebno kaznenog postupka nakon oslobađajućeg disciplinskog postupka, ovaj sud ne pronalazi na strani tuženika elemente šikanoznog ponašanja tj da je tuženik namjerno vrijeđao i ponižavao tužiteljevu čast, ugled ili dostojanstvo u kojem slučaju bi tužitelj imao pravo na naknadu štete. Naime, cijeneći presude koje je donio sud u kaznenom postupku te provedene dokaze a koje je isti cijenio prema okolnostima i slobodnom sudačkom ocjenom, u kojem postupanju ne bi bilo šikanoznog postupanja, time da se tužitelj poslije svakog postupka koristio svojim ustavnim pravom na žalbu, te da je viši sud uvažavao njegove žalbene navode, da bi na kraju bio oslobođen optužbe istina nakon šest godina tj pet godina nakon okončanog disciplinskog postupka. Međutim, za kazati je tužitelju da duljina trajanja kako disciplinskog postupka a poslije i kaznenog postupka ne bih bila ona protupravnost za koju bi se sud mogao vezati radi dosude tražene naknade štete koju tužitelj trpi u vidu ugroženog duševnog zdravlja. Uostalom, u vrijeme trajanja kaznenog postupka na snazi je bio Zakon o sudovima koji je u svojim odredbama čl. 63. do 70. ( Narodne novine br. 28/13, 33/2015, 82/2015, 82/2016) predviđa zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, pa je tako tužitelj ukoliko je smatrao da sud nije odlučio u razumnom roku o njegovoj optužbi za kažnjivo djelo imao je pravo pokrenuti postupak za suđenjem u razumnom roku, te u koliko bi se u tom postupku dokazalo da postupak nije okončan u razumnom roku ostvariti naknadu štete. Međutim, u ovom postupku tužitelj traži naknadu štete sa pozivom na odredbe ZOO-a te je u ovom postupku na tužitelju teret dokazivanja.

Dakle, da bi sud utvrdio postojanje odgovornosti tuženika za naknadom štete nužno je kumulativno postojanje pet elemenata. Dakle, između tužitelja i tuženika postoji poslovno pravna veza jer je tužitelj policijski službenik zaposlen kod tuženika kao poslodavca, postoji šteta koju tužitelj trpi kako je to utvrdio dr. Č. L. specijalista psihijatar kao i uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete koju tužitelj trpi radi vođenja stegovno a potom kaznenog postupka.

Naime, u postupku je provedeno sudsko medicinsko vještačenje po specijalisti psihijatru koji je koji je svoj nalaz i mišljenje dao na temelju medicinske dokumentacije, zdravstvenog kartona tužitelja te pregleda tužitelja kao i svoje prakse, koje vještvo sud drži stručnim, vjerodostojnim i utemeljenim na gore navedenih materijalnim dokazima.

U svom nalazu i mišljenju sudski vještak navodi kako je kod tužitelja nakon spornog pritvaranja i svih istražnih radnji došlo do velikih i negativnih promjena u gotovo sakom segmentu njegova života. Naime bio je prisiljen izbjegavati izlaske, društvo mjesta okupljanja i tome treba nadodati da je zbog njegovog poziva policajac sve to bilo još potencirano a njegova obitelj je bila izložena ruganjima ismijavanjima i poniženjima. Radi toga se tužitelj povukao postao depresivan sniženog frustracijskog praga tj počeo je reagirati agresivno prema ukućanima te je zatražio psihijatrijsku pomoć odah nakon izbijanja afere. Za vrijeme trajanja postupaka bio je izoliran od društva, ponižen radi istoga sa manjim prihodima. Unatoč obustavi disciplinskog postupka te nakon što je pravomoćno oslobođen optužbi i nadalje trpi posljedice te afere. U psihičkom statusu uočava se kombinirana depresivno anksiozna slika kao posljedica traumatskog događaja, a što se sve manifestira u životu tužitelja kao zabrinutost, emocionalna labilnost, povremena potištenost tjeskoba i preosjetljivost. Naime, Dijela za koje je tužitelj bio optužen obzirom da je djelatnik MUP-a u pravilu izazivaju žestoku društvenu osudu tako da se može kazati da kod njega postoji objektivno psihička bol zbog povrede njegovog ugleda i časti. Ova bol je prezentirana u svakodnevnom životu kroz simptome depresije, stida, izbjegavanja kontakta s okolinom, gubitka sigurnosti u svim inter personalnim relacijama uključivši i one u obitelji, osjećaj da ga drugi osuđuju i podcjenjuju uz prisutni osjećaj nepravde i ogorčenosti. Radi navedenog, vještak zaključuje da su kod tužitelja javile duševne boli jakog intenziteta, dok će kod tužitelja duševne boli blagog intenziteta biti trajno prisutne i to zbog nepopravljive štete nanesene njegovom ugledu , dostojanstvu kao i zbog uvijek nazočne sumnje od strane okoline u svezi sa njegovom eventualnom krivnjom bez obzira na obustavu postupka tj oslobađajuću presudu. Stoga, vještak cijeni povredu tužiteljeva duševnog zdravlja i integriteta za 20% trajno.

Međutim, na strani tuženika ovaj sud nije našao protupravno postupanje kao i da bi štetna radnja u vidu vođenja stegovnog postupka te podnošenje kaznene prijave koju je tuženik podnio i proveo protiv tužitelja kao svog djelatnika, bila šikanozna tj štetna radnja, tim više što su takva postupanja tuženika kao poslodavca predviđena pozitivnim propisima tj Zakonom o policiji i Zakonom o državnim službenicima. Naime, vođenje stegovnog postupka, kao i podnošenje kaznene prijave sami po sebi ne daju oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štete u svakom slučaju kad su ti postupci okončani u korist optuženika kao osobe koja je bila okrivljena za određenu nezakonitu radnju. Istina je da takvi postupci uznemiruju optuženu osobu te da ona ime posljedice na njezino duševno zdravlje, dostojanstvo, ugled i čast koje se očituju kao duševne boli. Oštećenik bi imao pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na čast ili ugled ili dostojanstvo samo ako bi se pokazalo da s takvi postupci protiv njega pokretani i vođeni upravo zato da ga ponize, povrijede odnosno da ga se na taj način šikanira. Osim kao povreda prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo te bi se manifestacije neugodnih događanja mogle tretirati i kao povreda prava na duševno zdravlje.

Stoga, kako tužitelj nije dokazao postojanje šikanoznog tj namjernog postupanja tuženika na način da se tužitelj povrijedi i ponizi pa da mu se na taj način povrede ugled, čast i dostojanstvo, to u tom slučaju ne bih postojala odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi u vidu narušenog duševnog zdravlja. Za istaći je na kraju da je tužitelj po pravomoćnog okončanju kaznenog postupka vraćen na rad.

Međutim, među strankama nije sporna osnova odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelju zbog boravka u pritvoru od dva dana, dok je međutim, među strankama sporna visina naknade štete koja bi predstavljala zadovoljštinu tužitelja zbog pretrpljenih duševnih boli uslijed neosnovanog pritvaranja te boravka u pritvoru.

Dakle, kako je u nastavku postupka kraj prednjih utvrđenja valjalo odlučiti o visini zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete s naslova pretrpljenih duševnih boli zbog nezakonitog lišenja slobode ili nezakonite osude, to je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti slijedeće odredbe i to baš:

- odredbu čl. 25.s t. 1. Ustava RH, kojom je određeno da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode i osuđen ima, u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori 6/99 i 9/99) kao izvor prava (čl. 140 Ustava) daje za pravo svakom tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovog članka pravo na odštetu,

- odredbu o pravu na naknadu štete iz čl. 3 Protokola 7. koja glasi: „Kad je neka osoba osuđena pravomoćnom presudom za kazneno djelo i kada je naknadno njezina presuda poništena, ili je ta osoba pomilovana na temelju novih ili novootkrivenih činjenica koje upućuju na pogrešnu presudu, osoba koja je izdržavala kaznu kao posljedicu te presude obeštetit će se u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se dokaže da je sama djelomice ili u cijelosti odgovorna za zakašnjelo utvrđenje do tada nepoznatih činjenica“,

- i odredbu čl. 470 Zakona o kaznenom postupku koja daje pravo na naknadu štete zbog boravka u pritvoru kada je oštećen pravomoćnom presudom oslobođen od optužbe.

Dakle, kako je gore navedenim odredbama određena štetna radnja koja se kvalificira kao neopravdana osuda ili neosnovano uhićenje, to se ukazuje u cijelosti tužiteljevo traženje naknade štete osnovanim time da tužena RH odgovara po principu objektivne odgovornosti za nastalu štetu u suglasju sa naprijed navedenim odredbama, što je uostalom tuženik učinio nespornim.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari na ime naknade neimovinske štete zbog pretrpljenog straha i duševnih boli, zbog povrede dostojanstva, ugleda i časti, uslijed neosnovanog uhićenja i pritvaranja te vođenja stegovnog i kaznenog postupka ukupno potražuje iznos od 175.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

Obzirom, da je odredbom čl. 22. st. 1. Ustava RH određeno da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, dok je odredbom čl. 1100.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08- dalje ZOO/05 određeno da će sud za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, te će pri tome voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

Slijedom prednjeg, ovaj sud je radi utvrđivanja povrijeđenog dobra, proživljenih i pretrpljenih duševnih boli i straha a poradi dosude pravične novčane naknade posebno cijenio u postupku izvedene dokaze, saslušanjem tužitelja( str 146-147 spisa), svjedoka F. B. i M. B., te supruge N. M. ( list 147 i 148 spisa), koji opisuju stanje tužitelja i njegove tegobe koje je trpio tijekom pritvora, te trajanja disciplinskog i kaznenog postupka, kao i one nesporne, posebno vodeći računa o okolnostima slučaja tj. iznenadnost uhićenja te pritvaranja, ne razumijevajući razloge uhićenja i pritvaranja, neizvjesnost a kasnije i samu duljinu trajanja pritvora, tužiteljevu iznenadnu izdvojenost od obitelji i prijatelja, reakcije opće životne sredine na pritvaranje tužitelja, ne zanemarivši činjenicu da je boravak u pritvoru bitno utjecao na njegov budući život a posebno drži otegotnim činjenicu da je tužitelj policijski službenik koji je po prirodi svoga posla počinitelje kaznenih dijela stavljao u pritvor te da je u pritvoru bio upravo sa drugim počiniteljima kaznenih dijela koji imaju izraženi animozitet prema policijskim službenicima, drži da je u konkretnom slučaju:

- tužitelj je trpio duševne boli i strah, koji su, po uhićenju, bili prvo jakog intenziteta a koji su mogli trajati i nekoliko sati sve do smještanja u pritvorsku ćeliju, na koji se nadovezuje strah i duševne boli srednjeg intenziteta, koji su zasigurno trajali kroz cijelo trajanje neosnovanog uhićenja i boravka u pritvoru u duljini od dva dana, i to upravo radi neizvjesnosti trajanja, pojačani ne samo zbog saznanja težine kaznenog dijela koje mu se stavljalo na teret već i zbog osobnog saznanja svoje nevinosti i nedužnosti kao i subjektivne spoznaje osobne nemoći i bezizlaznosti,

- da je pritvaranje te boravak u pritvoru u uvjetima koje tužitelj vjerno i vrlo emotivno opisao, bitno utjecalo na njegovo psihičko zdravlje i budući razvoj osobnosti te formiranje u kompletnu odraslu osobu, budući da je bio nepravedno uhićen i pritvoren našao zatvoren te je tužitelj slabo i nikako spavao, doživljavao strah, nelagodu i stres, radi čega se u pritvoru liječio kod psihijatra, uzimao sredstva za smirenje te protiv bola glave, bivajući u teškom psihičkom stanju,

- da je tužitelju radi pritvaranja i pokretanja postupka za ovo teško kazneno djelo narušen ugled i cjelokupan privatni i društveni život, jer ga je okolina u kojoj se kretao izbjegavala, smatrajući ga kriminalcem, te je pokrenutim procesom osramoćen i označen,

dakle, da je kod tužitelja došlo do povrede slobode, časti, ugleda, dostojanstva i osobnosti kao jednih od najvećih vrijednosti zaštićenih najvišim aktima našeg i sveopćeg ljudskog društva. Stoga, ovaj sud drži osnovanim traženje naknade neimovinske štete upravo u dosuđenom iznosu od 20.000,00 kuna, držeći taj novčani ekvivalent primjerenom naknadom prema okolnosti predmetnog slučaja pri tome voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, time da se dosuđenim iznosom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom, već se isti iznos ima smatrati samo satisfakcija za pretrpljene duševne boli, strah i svekoliko trenutne i dugotrajne patnje kojima je tužitelj bio izložen i koje proživljava, ističući kako sa tim novčanim ekvivalentom tužitelj može iste ublažiti ali ih ne može izbrisati. Naime, nema tog novčanog ekvivalenta kojim se može nadoknaditi samo jedan dan neosnovanog oduzimanja slobode bilo kojeg čovjeka, a ne kamoli oduzimanje slobode u trajanju od dva dana, a da se pri tome ne uzima daljnje oduzimanje ugleda kako u subjektivnom tako i u objektivnom smislu.

Tužitelju na dosuđeni iznos pripada i zakonska zatezna kamata koja na iznos dosuđene nematerijalne štete teče od 30.10.2017. kao dana podnošenja zahtjeva pa do isplate, temeljem odredbe članka 1103.ZOO-a, kako je to tužitelj potraživao svojih tužbenim zahtjevom, time da je za više zatraženi iznos od kuna to traženje odbiti kao neosnovano. Visina i način obračuna zakonske zatezne kamate određena je člankom 29. ZOO/05.Obzirom da je tužitelj ukupno na ime neimovinske štete potraživao iznos od 175.000,00 kn a sud mu je dosudio 20.000,00 kn to je sa više zatraženim iznosom od 155.000,00 kn ovo traženje tužitelja odbiti kao neosnovano, te je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.U odnosu na tuženikov prigovor da se tužitelj trebao glede naknade štete obratiti tuženoj sa pozivom na odredbe ZKP-a i KZ-a kraj nesporne činjenice da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu zahtjevom za isplatom i naknadu štete 12.05.2017. ( str 116,117), ovaj sud drži da se tužitelj obratio nadležnom odvjetništvu te da je na taj način udovoljio zakonskom uvjetu za utuženu štetu poradi boravka u pritvoru.

2. U odnosu na zatraženu razliku između 80% iznosa plaće koju je tužitelj primao tijekom suspenzije i one koju bi primao da nije bio suspendiran kroz razdoblje od 01.travnja 2011. do 01.ožujka 2017., postoji li i u kojem iznosu.

Kraj nespornih činjenica:

- da je tužitelj temeljem Rješenja tužene od 30.03.2011. bio udaljen iz službe ( str. 107) za koje vrijeme je primao 80% plaće isplaćene mu u veljači 2011.,

- da je tužitelj vraćen u službu 30.03.2017.

- da je tužena tužitelju na ime ustegnute plaće za vrijeme u kojem je bio suspendiran isplatila 13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str 18-20.),

- da se tužitelj prije podnošenja ovo predmetne tužbe obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu zahtjevom za isplatom i naknadu štete 12.05.2017. ( str 116,117),

- matematički izračun po osnovnom vještvu od 06.11.2019. u odnosu na manje isplaćenu razliku plaće od 331,44 kn, a po dopunskom vještvu od 07.10.2020. u odnosu na izračun zakonskih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe od ukupno 28.463,74 kn.

Obzirom, da je među strankama nesporan utužen iznos razlike od 331,44 kn kako je to izračunao u postupku imenovanim stalni sudski vještak za knjigovodstveno i financije Z. M. u svom osnovnom vještvu od a kako je tuženik kao poslodavac obvezan tužitelju kao svom djelatniku naknaditi manje isplaćenu plaću sve temeljem odredbe članka 114. st.2.t.2. i 3. Zakona o policiji ( Narodne novine br. 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19- dalje Zakona o policiji), i čl. 114. st.2.t.2. i 3. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ( Narodne novine br. 92/05, 140/05, 77/07, 107/07, ….38/13, 01/15, 138/15, 61/07) to je taj iznos valjalo tužitelju dosuditi. Naime, navedenom odredbom propisano je da se policijskom službeniku se vraća obustavljeni dio plaće od prvog dana udaljenja u sljedećim slučajevima:

1. ako disciplinski sud uvaži njegovu žalbu protiv rješenja o udaljenju iz službe i vrati ga u službu, 2. ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni, odnosno disciplinski postupak, osim u slučaju pisanog otkaza koji podnese policijski službenik,

3. ako je pravomoćnom presudom u kaznenom, odnosno disciplinskom postupku oslobođen od odgovornosti.

Tužitelju na navedeni iznos od 331,44 kn pripadaju i zakonskih zateznih kamata od 01.ožujka 2017. obzirom da se tužitelj vratio na rad 03.ožujka 2017. a na temelju čl. 29.st.2. ZOO. Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

3. U odnosu na traženje tužitelja naknade imovinskih troškova prijevoza od ukupno 360,00 kn a koje se odnose troškove koje je tužitelj imao prilikom dolaska na ročišta disciplinskog postupka i kaznenog postupka, kao i liječenja, valjalo je odbiti jer kako tuženik nije odgovoran za neimovinsku štetu poradi vođenje navedenih postupaka jer nema protupravnosti kao ni štetne radnje, to je ovo traženje tužitelja valjalo odbiti kao neosnovano te odlučiti kao u točki III izreke ove presude.

4. U odnosu na tužiteljevo traženje naknade za godišnji odmor od 2011. do 2015.

Tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu jer da nije koristio svoje pravo na godišnji odmor iz razloga što je bio udaljen sa dužnosti i to u visini kako je to u postupku imenovani sudski vještak Z. M. izračunao u svom vještvu od 06.11.2019. Naime, vještak je izračunao i visinu naknade za vrijeme korištenje godišnjeg odmora za razdoblje od 2011 do 2015., i to na temelju tromjesečne plaće prije odlaska na godišnji odmor, i to na temelju obračunskih platnih lista, pa kako mu je plaća iznosila 8.538,93 kn to je taj iznos na ime naknade plaće vještak izračunao za sve godine utuženog razdoblja.

Međutim, po mišljenju ovoga suda tužitelja ne bih pripadalo utuženo potraživanje od ukupno 42.694,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom a na ime naknade za godišnji odmor za utuženo razdoblje, iz razloga što tužitelju nije prestao radni odnos već je isti bio udaljen iz službe Naime, pravo na godišnji odmor je pravo radnika tj djelatnika koje proizlazi iz činjenice da je isti radio tijekom kalendarske godine a služi da bi se radnik nakon rada u procesu rada ili djelatnosti odmorio te da bi mogao nakon korištenja istog za odmaranje mogao nastaviti raditi. Dakle, kako je odredbom čl. 111. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14) propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava time da pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa, a odredbom članka 82. ZR-a je propisano da se naknada za neiskorišteni godišnji odmor radnika pripada u slučaju prestanka ugovora o radu kada je poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Čl. 81. ZR-a propisano je da za vrijeme godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovora o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. U predmetnom slučaju, tužitelj je bio udaljen sa posla temeljem odluke tuženika kao poslodavca, i nije radio, dakle, nije mu prestao radni odnos. Tijekom razdoblja njegove udaljenosti tužitelj nije radio pa stoga nije niti mogao koristiti godišnji odmora niti imao potrebu za istim, jer nije radio. Naime, tužitelj je bio u radnom odnosu ali nije radio te primao 80% plaće. Uostalom, tuženik je tužitelju isplatio i manje isplaćenu plaću sve na temelju odredbe članka 114. Zakona o policiji i Zakona o državnim službenicima i namještenicima, osim razlike od 331,44 kn sa zakonskom kamatom koja mu je dosuđena u točki II izreke ove presude. Inače pravo na godišnji odmor ti propisi to pravo ne propisuju tako detaljno kao što to propisuje Zakon o radu te Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, pa je traženje naknade za neiskorišteni godišnji odmor propisano Zakonom o radu kao općim propisom. Dakle, kako je odredbom čl. 82. ZR-a propisano pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor vezano za prestankom službe tj radnog odnosa, što se nije dogodilo u konkretnom slučaju to tužitelja utužena naknada ne bih pripadala. U odnosu na naknadu štete tužitelja isto tako ne bih pripadalo pravo na naknadu jer nisu ispunjene sve pretpostavke tuženikove odgovornosti iz razloga što je sud naveo pod točkom 1. i 3 obrazloženja na što se poziva radi bez potrebnog ponavljanja. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki IV izreke ove presude.

5. U odnosu na potraživanje tužitelja glede zakonskih zateznih kamata koje su obračunate po dospijeću do isplate od strane tužene, a koje su postale glavno potraživanje u ukupnom iznosu od 28.463,74 kn a prema dopunskom vještvu izrađenom od u postupku imenovanog vještaka.

Vještak Z. M. je u dopunskom vještvu od 16.10.2020. ( str 257-262 spisa)

obračunao i zakonske zatezne kamate na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe na neto iznos plaće a koja je postala glavno potraživanje obzirom da je tuženik a što je među strankama nesporno tužitelju isplatio razliku i to13.06.2017. iznos neto od 15.821,64 kn, 16.05.2017 iznos neto od 19.514,10 kn i 13.04.2017. iznos od 20.633,87 kn tj ukupno 55.969,61 kn, kako to proizlazi iz uvida u IP1 obrazac ( str 18-20.). Vještak je izračunao zakonsku zateznu kamatu na način i visini kako je to bilo propisano čl. 29.st.2 ZOO-a a sud tužitelju dosudio temeljem odredbe članka 31. st.1. ZOO-a kojom je propisano da na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu u svezi sa čl. 160.st.2 ZOO-a koji propisuje da prestankom glavne obveze gase se jamstvo, zalog i druga sporedna prava a u koja sporedna prava spadaju zakonske zatezne kamate. Dakle, tek namirom glavnog duga u ovom slučaju isplatom razlike manje isplaćene plaće radi udaljenja iz službe tužitelja kroz utuženo razdoblje, gasi se glavno potraživanje a zakonske zatezne kamate postaju glavno potraživanje od dana postavljanja tog zahtijeva.

Obračun zakonskih zateznih kamata na utvrđenu razliku između pune neto plaće i isplaćene neto plaće za vrijeme udaljenja iz službe, vještak je prikazao kroz tablice od 1-7 ( str 257-262 spisa). Visina zatezne kamatne stope određen je na temelju tužbenog zahtjeva, gdje je visina zatezne kamatne stope određena uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih bodova. Iznos pripadajućih zateznih kamata na razliku isplaćene plaće i plaće za vrijeme udaljenja iz službe na neto iznos plaće, iznosi ukupno 28.463,74 kn. Stoga je valjalo dosuditi tužitelju traženu uglavničenu izračunatu zateznu kamatu u gore navedenom iznosu na koji teku zakonske zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirnim rješenjem spora tuženiku tj od 12.05.2017. jer su iste sadržane u traženom iznosu od 117.449,38 kn koji iznos je tužitelj potraživao a na temelju izrađeno vještva V. I. ( list 7,8 spisa) time da se tužbeni zahtjev tužitelja sa više zatraženim tijekom zakonskih zateznih kamata od 01 dana u mjesecu za protekli mjesec do 12.05.2017. odbija kao neosnovan. Radi navedenog odlučeno je kao u točki V izreke ove presude.

6. U odnosu na parnični trošak obzirom na uspjeh parničnih stranaka u postupku.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15- dalje Tarife).

Obzirom da je tužitelj u ovoj parnici imao pet točaka tužbenog zahtjeva o kojima je sud odlučio, pa kako je tužitelj u točki I. uspio sa 56% ( 100% u osnovu a 11,42% u visini), u točki II. sa 100%, u točki III i IV tužitelj nije uspio a u točki V je uspio sa 100%, to ovaj sud drži da valja primijeniti 154.st.4. ZPP-a tj da svaka stranka snosi svoje troškove.

Inače, priznati parnični trošak tužitelja sastoji se od sastava tužbe od 250 bodova, od sastava četiri ( 07.12.2020., 10.04,2019., 29.11.2019., 06.11.2020. ) obrazložena podneska, za svaku radnju po 250 bodova, za sastav tri obična podneska za svaku radnju po 20 bodova, za zastupanje na sedam ročišta glavne rasprave ( 10.12.2019., 30.05.2019., 28.02.2019., 10.01.2019., 20.06.2018., 21.02.2018., 16.12.2020.) za svaku radnju po 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 04.10.2018. od 125 bodova, za ročište za objavu presude od 15.03.2021. od 125 bodova, što ukupno iznosi 3.310. Prema vrijednosti boda priznati parnični trošak tužitelja je 33.100,00 kn koji uvećan za 25% PDV-a od 8.275,00 kn te troškove vještačenja od 2.300,00 kn ukupno iznosi 43.675,00 kn.

Priznati parnični trošak tuženika sastoji se od odgovora na tužbu od 250 bodova, za zastupanje na sedam ročišta glavne rasprave ( 10.12.2019., 30.05.2019., 28.02.2019., 10.01.2019., 20.06.2018., 21.02.2018., 16.12.2020.) za svaku radnju po 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 04.10.2018. i 11.04.2018. za svaku radnju od po 125 bodova što ukupno iznosi 2.250 bodova. Prema vrijednosti boda priznati parnični trošak tuženika je 22.500,00 kn.

U Splitu, 15. ožujka 2021.

SUDAC

Snježana Cvitanović,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA: - tužitelju

- tuženiku

- u spis

Broj zapisa: eb2f8-9b566

Kontrolni broj: 051f9-f002d-657f6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=SNJEŽANA CVITANOVIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.