Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1401/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov-Parcen kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N., S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice S. Đ., P., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sisku od 8. travnja 2019. pod poslovnim brojem: P-600/2018.-10., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se žalba tužiteljice i preinačava pobijana presuda Općinskog suda u Sisku pod poslovnim brojem: P-600/2018-10 od 8. travnja 2019. te sudi:

"Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 2. lipnja 2005. između tužiteljice Z. N. iz S., OIB: …, kao primateljice uzdržavanja i tužene S. Đ. iz S., OIB: …, kao davateljice uzdržavanja, a koji Ugovor je ovjeren pop javnom bilježniku I. K. iz S., pod posl. br. OU-538/05 dana 2. lipnja 2005.

Određuje se na osnovi ove presude brisanje zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 2. lipnja 2005. između tužiteljice i tužene i to na slijedećim nekretninama:

- upisanim u k.o. P., z.k. ul. 1260. kčbr. 2720 vinograd u mostecu od 255 m2 i 2721 kuća i dvorište od 568 m2 i vinograd od 568 m2 i to na suvlasničkom dijelu (5/6 dijela) tužiteljice Z. N., a koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z-3391/2015

- upisanim u z.k. ul. 4236 (ranije z.k. ul. 3662), k.o. S. S. koje se sastoje od 1/16 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-2) čest. br. 1271/2 stambena zgrada od 411 m2 s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 2- dvosobni stan prizemno desno od 2 sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija od 68,80 m2 i drvarnica u podrumu broj 4 od 4,76 m2 i komora broj 1, a koja zabilježba Ugovora je pisana pod brojem Z-3381/2015.

- upisanim u z.k. ul. 4162 (ranije 3901) k.o. S. S. koje se satoje od 1/28 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-7) čest. br. 1271/3 stambena zgrada od 597 m2 s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 7- trosobni stan na III katu u hodniku lijevo, od 3 sobe, kuhinje, lođe i balkona, pomoćnih prostorija od 90,25 m2, drvarnice u podrumu broj 7 i ostave za zimnicu broj 7A, koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z- 3381/2015.

2. Nalaže se tuženici da tužiteljici plati troškove postupka u iznosu od 13.125,00 kuna u roku 15 dana."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti a koji glasi:

"Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 02.06.2005.g. između tužiteljice Z. N. iz S., OIB:…, kao primateljice uzdržavanja i tužene S. Đ. iz S., OIB: …, kao davateljice uzdržavanja, a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku I. K. iz S., pod posl. br. OU-538/05 dana 02.06.2005.g

. Određuje se na osnovi ove presude brisanje zabilježbe postojanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 02.06.2005.g. između tužiteljice i tužene i to na slijedećim nekretninama:

- upisanim u k.o. P., z.k. ul. 1260 , kčbr. 2720 vinograd u mostecu od 255 m2 i 2721 kuća i dvorište od 568 m2 i vinograd od 568 m2 i to na suvlasničkom dijelu (5/6 dijela) tužiteljice Z. N., a koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z-3391/2015

- upisanim u z.k. ul. 4236 (ranije z.k. ul. 3662), k.o. S. S. koje se sastoje od 1/16 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-2) čest. br. 1271/2 stambena zgrada od 411 m2 s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 2- dvosobni stan prizemno desno od 2 sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija od 68,80 m2 i drvarnica u podrumu broj 4 od 4,76 m2 i komora broj 1, a koja zabilježba Ugovora je pisana pod brojem Z-3381/2015.

- upisanim u z.k. ul. 4162 (ranije 3901) k.o. S. S. koje se sastoje od 1/28 dijela (ETAŽNO VLASNIŠTVO E-7) čest. br. 1271/3 stambena zgrada od 597 m2 s kojom je povezan posebni dio STAN BROJ 7- trosobni stan na III katu u hodniku lijevo, od 3 sobe, kuhinje, lođe i balkona, pomoćnih prostorija od 90,25 m2, drvarnice u podrumu broj 7 i ostave za zimnicu broj 7A, koja zabilježba Ugovora je upisana pod brojem Z- 3381/2015.

Nalaže se tuženoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana.

Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženoj troškove parničnog postupku u iznosu od 10.825,00 kn, u roku od 15 dana.”

Protiv navedene presude žali se tužiteljica, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavlja njen zahtjev za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između stranaka 2. lipnja 2005 utemeljen na odredbi članka 119. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju (“Narodne novine” broj 48/03, 163/03 i 35/05- dalje:ZN) , kojom je propisano da svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze.

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da se zaključenim ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 2. lipnja 2005., a koji ugovor je ovjeren javnom bilježniku I. K. iz S., pod posl. br. OU-538/05 dana 02.06.2005., tužena obvezala doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja, svoju majku i tužiteljicu u ovom postupku i to tako što će je "pomagati u svemu dok se ona bude mogla brinuti sama o sebi" a nakon njene nemoći "u cijelosti je uzdržavati i poduzimati sve radnje potrebne za njen dostojan život, a naročito: nabavljati i pripremati zdravu, toplu i primjereno kaloričnu hranu, nabavljati joj potreban orgijev i zagrijavati prostore u kojima živi, brinuti se o njenoj higijeni, higijeni stana, odjeće, obuće i posteljine, nabavljati joj potrebnu odjeću, obuću, posteljinu i dr. potrepštine nužne za život, pribavljati joj potrebne lijekove i liječničku pomoć, za slučaj potrebe smjestiti je u zdravstvenu ustanovu ili dr. ustanovu i konačno, obvezuje se ovu nakon njene smrti o svom trošku pokopati na gradskom groblju uz sve počasti prema mjesnim običajima"

- da je predmetom tog ugovora bio STAN BROJ 2- dvosobni stan prizemno desno od 2 sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija od 68,80 m2 i drvarnica u podrumu broj 4 od 4,76 m2 i komora broj 1, kao posebni dio čest. br. 1271/2 stambena zgrada od 411 m2 u z.k. ul. 4236 (ranije z.k. ul. 3662), k.o. S. S. te STAN BROJ 7- trosobni stan na III katu u hodniku lijevo, od 3 sobe, kuhinje, lođe i balkona, pomoćnih prostorija od 90,25 m2, drvarnice u podrumu broj 7 i ostave za zimnicu broj 7A, kao posebni dio čest. br. 1271/3 stambena zgrada od 597 m2 upisanim u z.k. ul. 4162 (ranije 3901) k.o. S. S. te vinograd u mostecu od 255 m2 i 2721 kuća i dvorište od 568 m2 i vinograd od 568 m2 i to na suvlasničkom dijelu (5/6 dijela) tužiteljice Z. N., upisanim u k.o. P., z.k. ul. 1260. kčbr. 2720 ,

- da je na predmetnim nekretninama upisano pravo vlasništva tužiteljice s upisanom zabilježbom predmetnog ugovora u korist tužene,

- da su stranke osobne odnose prekinule od 20. lipnja 2015. nakon čega je tužiteljica pozvala tuženu da joj preda ključeve stana u kojem živi, a što je tužena odbila učiniti, od kada je prestala komunikacija između stranaka,

- da su u postupku saslušani svjedoci predloženi po tuženoj suglasno iskazivali o dobrim odnosima između stranaka u prethodno razdoblju i brižnom odnosu tužene prema tužiteljici,

- da je prema navodima ravnateljice zdravstvene ustanove za njegu S. u S. tužiteljica na svoj zahtjev smještena u ovu ustanovu gdje se nalazi od studenog 2018. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim, uz osnovni i odlučan zaključak da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 119. stavak 3. ZN.

Naime iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako sud prvog stupnja drži kako iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tuženica zajedno sa svojom obitelji vršila radnje kojima je pomagala tužiteljica kao što su: nabavka drva, donošenje drva u stan, odvoženje kod liječnička i na terapije, čišćenje stana, kupovina kruha i mlijeka, i međusobno uvažavanje unutar obitelji iz čega proizlazi kako je osnovni razlog iz kojeg tužiteljica želi raskinuti ovaj ugovor o doživotnom uzdržavanju njena želja i volja da "osveti" tuženoj za to što se prema njoj u svatovima nisu ponašali onako kako je ona smatrala da trebaju, na što upućuje i činjenica da je nakon tog događaja i prestanka kontakta sa tuženom kontaktirala svoju pastorku M. P. s kojom godinama nije kontaktirala, pa sud nalazi da su međusobni odnosi stranaka sada narušeni, ali ne krivnjom tužene, već krivnjom tužiteljice za koju je sud u ovom postupku temeljem svih dokaza zajedno, smatra da je jedini i isključivi krivac za narušene odnose stranka.

Sukladno navedenom tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju uzdržavanju prema stajalištu suda treba interpretirati u svjetlu odredbe članka 12. i 13 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO), koji Zakon se, obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), a koje zabranjuju zloporabu prava i nalažu ugovornim stranama da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornog odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja pa u takvim konkretnim okolnostima tužiteljica nije dokazala da bi tuženica bila odgovorna za narušenje njihovih odnosa.

Naprotiv, konkretno sveukupno ponašanje majke tužene kao primateljice uzdržavanja ovaj sud ocjenjuje kao zloporabu prava iz kojeg primateljica uzdržavanja ne može izvlačiti korist u smislu stvaranja pretpostavki za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Navedeno činjenično utvrđenje i zauzeto materijalnopravno stajalište da se u konkretnom slučaju nisu stekle pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju nije pravilno iz razloga kako slijedi:

Naime, odredbom članka 116. stavak 1. ZN-a propisano je da je ugovor kojim se jadan ugovornik obvezuje uzdržavati doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kojem drugi ugovornik izjavljuje da mu prenosi u vlasništvo u času svoje smrti svu svoju imovinu ili jedan njezin dio nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu imovine koja pripada primatelju uzdržavanja u vrijeme sklapanja ugovora, ili određenog dijela te imovine čija je predaja davatelju uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju), koji je valjan samo ako je sastavljen u pisanom obliku i :ovjeren od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili potvrđen po javnom bilježniku ( stavak 4.).

Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi podrazumijeva humane i korektne odnose ugovornih stranka, odnose u kojima svaka ugovorna stranka ispunjava preuzete obveze- i može se raskinuti ako su takvi odnosi izostali, odnosno ukoliko je došlo do odlučnijeg (a ne sporadično, ili u neznatnom opsegu) zanemarivanja bitnih ugovornih obveza, u vidu jasnog utvrđenja da davatelj uzdržavanja u jednom kontinuitetu ( a ne momentalno ili slučajno) nije i ne želi izvršavati ono što je preuzeo- i to bez svoje krivnje ili zbog bitno promijenjenih prilika u odnosu na one u kojima je ugovor zaključak, koje znatno otežavaju ispunjenje ugovora (pravni stav zauzet u presudi VSRH broj 818/10 od 6. ožujka 2012.).

Izmijenjene prilike svakako ne smiju biti izazvane namjernim postupcima primatelja uzdržavanja, u konkretnom slučaju tužiteljice kao primateljice uzdržavanja koja je ustala sa zahtjevom za raskidom predmetnog ugovora.

Pri tome teret dokazivanja da su nastali razlozi za raskid ugovora leži na onome koji se na njih poziva, odnosno na onome koji zbog tih razloga traži raskid.

Kod nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju od odlučnog značenja za ocjenu zahtjeva tužiteljice u ovom postupku jest okolnost je li ispunjenje obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju vezano uz potrebe i zahtjeve uzdržavane osobe u skladu s preuzetim obvezama stipuliranim kroz odrednice predmetnog ugovora.

Naime, citiranim ugovorom kroz odredbu članka 2. između stranaka je ugovorena obveza na strani tužene kao davateljice uzdržavanja u svemu pomagati tužiteljicu dok je u stanju sama se brinuti o vlastitim potreba, pri čemu je ova obveza konkretizirana kada nastupi stanje nemoći na strani tužiteljice.

Upravo u tom kontekstu je i bilo promatrati odnose stranaka, posebice kazivanja tijekom postupka saslušane tužiteljice o izostanku sudjelovanja na strani tužene u njenim svakodnevnim životnim aktivnostima , ali i kazivanje tijekom postupka saslušane svjedokinje L. Ž., koju je za potrebe održavanja stana u kojem živi morala angažirati upravo tužiteljica i osobno podmirivati tako nastale troškove.

Naime, za ocjenu jesu li ostvareni razlozi za raskid ugovora zbog neizvršavanja u smislu odredbe članka 119. stavka 3. ZN-a nije odlučno samo ponašanje tužiteljice kao primatelja uzdržavanja, već cjelokupne okolnosti stranačkih odnosa.

Ovo posebno kad se ima u vidu činjenice da između stranaka već više od pet godina ne postoje nikakvi kontakti te da je tužiteljica u visokoj starosnoj dobi te da kroz cijelo to vrijeme ugovor samo formalno egzistira, onda zbog neizvršavanja obveza preuzetih ugovorom treba dodati mogućnost razrješenja takvih odnosa.

U tom smislu odredba članka 120. ZN-a regulira utjecaj promijenjenih prilika na mogućnost raskida ugovornog odnosa između stranaka, u konkretnom slučaju ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Naime, kao što je već ranije ukazano, ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi podrazumijeva skladne i korektne odnose ugovorih strana, dakle odnose u kojima vlada uzajamno poštovanje i razumijevanje, odnosno odnose u kojima je moguća uzajamna komunikacija.

Suprotno zaključku suda prvog stupnja ovaj žalbeni sud drži da je tužiteljice dokazala te razloge.

Naime, iako tužena nije bila u obvezi održavati svakodnevne osobne kontakte s tužiteljicom-jer nisu ugovorili zajednički život i takvu obvezu, prilikom ocjene jesu li se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za jednostrani raskid predmetnog ugovora valja poći i od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o odnosu majke i kćerke, koji ima drugu, dimenziju za razliku od pukog ugovornog odnosa stranaka takve vrste ugovorenih obveza.

Određena razina prisnosti i susretljivosti podrazumijeva su u najraširenijoj tradiciji obiteljskih odnosa majke i kćeri. U tom kontekstu promatrani odnos tužene prema tužiteljici kroz rijetke pozive, bez istinske namjere da se narušeni odnos između stranaka promijeni i iskaže empatija prema stanju bolesne majke, koja se nakon operacijskih zahvata i potpuno onemoćala, sada nalazi u ustanovi za zdravstvenu njegu, svjedoče o zanemarivanju od strane tužene.

Osim toga, iz kazivanja tijekom postupka saslušane svjedokinje L. Ž., koja je tužiteljici pomogla u čišćenju i održavanju stanja još u vrijeme kada odnosi između stranaka nisu bili poremećeni, ukazuje da brigu oko "održavanja higijene stana", koju je preuzela predmetnim ugovorom očito nije izvršavala. Naime, obzirom na životnu dob tužiteljice ista očito već tada nije mogla sama održavati stan u kojem je živjela zbog čega je angažirala treću osobu u tome jer je kćer očito nije pomagala niti je snosila troškove za tu svrhu, držeći iste nepotrebnim odnosno suvišnim.

Stoga je zaključak ovoga suda obzirom na navedena činjenična utvrđenja da tužena onim što je činila odnosno treba činiti prema ugovoru nije ispunjavala ni ranije u cijelosti, što je samo kulminiralo izostankom bilo kakve komunikacije s majkom za koju drži isključivo krivom za nastalu situaciju. Pri tome tužena ne osporava tvrdnju tužiteljice kako joj je oduzela ključeve kuće u P., koja je predmetom spornog ugovora, što je kod tužiteljice izazvalo osjećaj povrijeđenosti i razočaranosti. Naprotiv, tužena, nakon što se u međuvremenu zdravstveno stanje njene majke pogoršalo, očito nije ni pokušavala vratiti poljuljano povjerenje, posebno u trenucima kada majka najviše treba njenu pomoć. Da je tomu tako svjedoči i nepobitna činjenica kako je tužena u posjetu majci kroz sve vrijeme od kada je smještena u zdravstvenu ustanovu "S". bila svega nekoliko puta. Osim toga, činjenica jest i da upravo tužiteljica snosi troškove svog smještaja u predmetnoj Ustanovi, u koju je smještena prema navodima ravnateljice na vlastiti zahtjev i osobno te kojom prilikom s tužiteljicom nije bila tužena.

Utoliko su po ocjeni ovoga suda za opravdanost zahtijeva tužiteljice pravno neodlučni navodi po tuženoj predloženih svjedoka, a koji iskazuju o iznimno dobrim odnosima između stranaka u razdoblju kada tužiteljici i nije bila zapravo potrebna bilo kakva skrb, osim i ugovorom stipulirane općenite obveze "pomaganja u svemu", što je promatrati kroz međusobni odnos uvažavanja ali i povjerenja te podrške od strane kćeri u svakodnevnom životu prema roditelju.

U navedenom, održavanje predmetnog ugovora na snazi u konkretnim okolnostima protivno je cilju koji se ugovorom nastoji postići, a to je osiguranje primateljice uzdržavanja dostojnog života u starosti i bolesti, kada više ne bude u stanju samostalno skrbiti o svojim potrebama. Prebacivanjem krivnje za narušene odnose isključivo na tužiteljicu, tužena pokušava opravdati činjenicu izostanka pružanja skrbi koju je tužiteljica najviše trebala u razdoblju kada su uslijedila dva operativna zahvata te liječenje, što je na koncu i rezultiralo potrebom za smještajem u zdravstvenu ustanovu na koju se tužiteljica zbog toga i odlučila. Naime, u takvim okolnostima kada tužiteljica zbog pogoršanog zdravstvenog stanja najviše treba pomoć svoje kćeri, ali i pružateljice uzdržavanja iz predmetnog ugovora, postupanje tužene izostankom bilo kakve komunikacije i prihvaćanjem takve situacije ne može se smatrati opravdanim razlogom neizvršavanja navedenim ugovorom preuzetih obveza.

Slijedom izloženog, pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice je valjalo prihvatiti i raskinuti predmetni ugovor, čija se suština ogleda upravo u pružanju uzdržavanja, što tužena u odlučnom trenutku nije činila, a sada, u okolnostima konkretnog slučaja, zbog svojih propusta više niti ne može.

Stoga je prihvaćanjem žalbe tužiteljice na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP- a pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je na temelju odredbe članka 166.stavak 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka te tuženoj obzirom na uspjeh u postupku na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a priznati trošak zastupanja po punomoćniku, koji se odnosi na sastav tužbe od 100 bodova temeljem Tbr 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), te trošak zastupanja na ročištima 3.veljače 2016., 19. travnja 2016., 5. srpnja 2016., 4. listopada 2016., ročište 21. ožujka 2019. za svako ročište od po 100 bodova temeljem Tbr. 9/1, dva obrazložena podnesaka od po 100 bodova temeljem Tbr. 8/1 uvećano za trošak sastava dvije žalbe temeljem Tbr. 10/1 od po 125 bodova, što sveukupno zbrojeno, pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za PDV, predstavlja trošak u iznosu od 13.125,00 kuna.

U Splitu, 11. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v.r.