Broj: Ppž-2347/2021
Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Popović kao predsjednice vijeća, te Siniše Senjanovića i Kristine Gašparac Orlić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog A.U., zbog prekršaja iz članka 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Narodne novine broj 70/17 i 126/19), odlučujući o žalbi okrivljenog A.U. podnesenoj po njegovom izabranom branitelju Z.T., odvjetniku iz Z., protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pp J-1233/2020 od 15. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog A.U. i potvrđuje se pobijana presuda.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona (Narodne novine broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni A.U. obvezuje se naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pp J-1233/2020 od 15. prosinca 2020., okrivljeni A.U. proglašen je krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 9.600,00 kuna, u koju se, temeljem članka 40. Prekršajnog zakona, uračunava vrijeme lišenja slobode dana 9. i 10. prosinca 2020., kao 600,00 kuna, tako da mu za platiti preostaje 9.000,00 kuna, uz pogodnost plaćanja 2/3 kazne.
Temeljem članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljenom A.U.izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve M.G., na udaljenost manju od sto metara, u trajanju od jedne godine.
Na ime troškova prekršajnog postupka dužan je paušalni iznos od 400,00 kuna.
Protiv te presude, okrivljeni je po svom branitelju Z.T., odvjetniku iz Zagreba, podnio pravodobnu žalbu, pobijajući prvostupanjsku presudu po svim zakonom dopuštenim osnovama. Zaključno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno podredno preinačiti pobijanu presudu i osloboditi ga od optužbe.
Žalba nije osnovana.
Ovaj sud, sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Suprotno tek paušalno iznesenom žalbenom navodu, ovaj sud ne pronalazi da bi pobijana presuda bila manjkava u smislu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 11. Prekršajnog zakona, te je istu moguće ispitati.
Činjenično stanje prvostupanjski sud je utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenog Ante Ujevića, analizom i ocjenom iskaza u postupku ispitane žrtve M.G., analizom i ocjenom njihova suočenja, te analizom i ocjenom materijalne dokumentacije priležeće spisu. Detaljna analiza i ocjena navedenog nalazi se u obrazloženju pobijane odluke, kao i odluka o krivnji, te se žalitelj upućuje upravo na valjano i argumentirano obrazloženje.
Žalbeni navodi predstavljaju sve već iznijete navode pred prvostupanjskim sudom, na koje se prvostupanjski sud očitovao u obrazloženju pobijane odluke koje je u cijelosti sačinjeno sukladno imperativnoj odredbi članka 185. stavak 7. Prekršajnog zakona, koja propisuje de će sud u obrazloženju presude iznijeti kratko razloge za svaku točku presude tako što će izložiti: nesporne činjenice, koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili nedokazanim, ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zašto nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka ili sudionika u postupku, zašto nije neposredno ispitan svjedok ili vještak, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebice pri utvrđivanju postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika, o primjeni određenih odredaba Prekršajnog zakona i posebnog propisa o prekršaju na okrivljenika i njegovo djelo.
Stoga ovaj sud žalitelju tek može ponoviti da ugrožavanje odnosno uznemirenost žrtve nije odlučna činjenica odnosno konstitutivni element djela prekršaja iz članka 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojega čini onaj počinitelj nasilja u obitelji koji ne postupa u skladu s izrečenom zaštitnom mjerom.
Niti ispitivanje žrtve M.G. niti dokaz suočenjem okrivljenika i žrtve nije bio proveden, a potom niti analiziran od strane prvostupanjskog suda, na način da bi se utvrđivalo da li je žrtva bila ugrožena odnosno uznemirena. Žrtva je imala svo pravo iskazati kako se u inkriminirano vrijeme osjećala, a što je sud samo i isključivo zapisnički konstatirao, bez bilo kakve daljnje analize, budući je posljedica u vidu uznemirenosti i povrede dostojanstva za ostvarenje terećenog bića djela prekršaja suvišna.
U odnosu na navodno nekritički otklon navoda obrane u pogledu životne nelogičnosti i faktičke neizvedivosti prometnih manevara i obijesne vožnje okrivljenika, ukazuje se okrivljeniku na životnu učestalost i više nego mogućnost izvođenja obijesne vožnje, a koja je okrivljeniku u predmetnom postupku i dokazana u smislu ostvarenja bića djela prekršaja ne postupanja po izrečenoj zaštitnoj mjeri zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve. Upravo pozivanje na slučajnost susreta, a potom i učestalog ponovnog susretanja na autocesti, u cijelosti je životno nelogično, imajući u vidu obilježja prometnice i zahtjeve odvijanja prometa na istoj.
U pogledu ocijene provedenog dokaza suočenjem, žalitelj se upućuje na obrazloženje pobijane odluke u tom dijelu, budući je raspravni sudac, prethodno neposredno opažajući, sukladno odredbi članka 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, slobodno ocijenio provedeni dokaz, te žalbenim navodima takva ocjena nije dovedena u pitanje.
Žalitelju se na njegov nejasan navod o povrijeđenom načelu „ne bis in idem“, ukazuje na značenje istaknutog načela u smislu zabrane da se nekome ponovno sudi ili da bude kažnjen za kazneno odnosno prekršajno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen, ali i na zakonsku razliku između zaštitnih mjera kao prekršajno pravnih sankcija i mjera opreza kao procesnog instituta, blažeg od mjere istražnog zatvora, a kojim se otklanja, između ostalog, i opasnost od ponavljanja djela (na koji osnov žalitelj izvjesno u žalbi misli) i može trajati isključivo za vrijeme trajanja sudskog postupka.
Stoga, po ocjeni ovog suda nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio, izveo pravilan i nedvojben zaključak o tome da je okrivljeni Ante Ujević radnjama opisanim u činjeničnom opisu pobijane presude ostvario obilježja prekršaja nasilja u obitelji iz članka 24. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a za što je i proglašen krivim, te kažnjen.
U odnosu na odluku o sankciji, ovaj sud, razmotrivši odluku o kazni, prihvaća sve okolnosti koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir na strani žalitelja.
Izrekavši okrivljeniku novčanu kaznu kao blažu, budući Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji za to djelo predviđa i kaznu zatvora, i to u iznosu od 9.600,00 kuna, prvostupanjski sud cijenio je na strani okrivljenika sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i visine kazne, te primijenio mjeru i vrstu kazne za koju smatra da je primjerena okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Ovdje prvenstveno valja istaknuti otegotnu okolnost višekratne ranije osuđivanosti za prekršaje iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (suprotno ponovno nejasno istaknutom žalbenom navodu), te naglašeno društveno neprihvatljive okolnosti počinjenja predmetnog prekršaja.
U odnosu na žalbeni navod da se činjenica da je okrivljenik otac maloljetnog djeteta ima smatrati naročito olakotnom okolnosti, žalitelju se tek citira zakonska odredba članka 37. stavak 2. Prekršajnog zakona, na koju se poziva, te koja propisuje da sud može izreći blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom.
Imajući u vidu sve navedeno u odnosu na sankciju, za očekivati je da će se upravo ovako izrečenom kaznom ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona, a sve iz razloga što ovaj sud, vezan odredbom članka 202. stavak 4. Prekršajnog zakona, nema ovlasti presudu izmijeniti na štetu okrivljenika.
Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota okrivljenom Anti Ujeviću određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te ocjenu ovoga suda da takvim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 11. ožujka 2021.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Koraljka Polak Medaković, v.r.
Renata Popović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 7 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu, Centar za socijalnu skrb Zaprešić i tužitelja.
