Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-10/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Tomislava Juriše i mr. sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17.– dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 21. siječnja 2021. broj: K-27/19., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2021.
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se optuženom D. Š. na temelju članka 72. KZ/11. izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti ove presude.
II. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi D. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.
Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.015,00 kuna od čega iznos od 4.500,00 kuna predstavlja troškove vještačenja, iznos od 15,00 kuna predstavlja troškove očevida, a iznos od 500,00 kuna paušalnu svotu.
Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i o sigurnosnoj mjeri (članak 467. točka 4 u vezi sa člankom 471. stavak 1. i 2. ZKP/08.) s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske (Ispravno: Visoki kazneni sud Republike Hrvatske) preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i o sigurnosnoj mjeri te optuženog D. Š. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju, te da mu izrekne sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom svih kategorija u primjerenom trajanju dulje od izrečene kazne zatvora.
Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju P. J., odvjetniku u S., s prijedlogom da viši sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu.
Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana.
Državni odvjetnik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud optuženika osudio na preblagu kaznu zatvora, a visinu kazne je obrazložio društvenom opasnošću kaznenog djela, te postojanjem olakotnih okolnosti na strani optuženika. Kao olakotne okolnosti sud je cijenio neosuđivanost, kako kaznenu, tako i prekršajnu, potpuno priznanje kaznenog djela, izraženo žaljenje i kajanje, ostvarenje kontakata s obitelji neposredne žrtve, narušeno zdravstveno stanje (šećerna bolest) te činjenicu da je otac maloljetnog djeteta, a otegotnih okolnosti sud nije našao. Državni odvjetnik ukazuje da je i sam u završnom govoru predložio pri odmjeravanju visine kazne cijeniti prethodno navedene brojne olakotne okolnosti. No smatra, da postoje otegotne okolnosti na strani optuženika a riječ je o višestrukom i znatnom kršenju prometnih propisa i u pogledu alkohola i u pogledu brzine. Alkoholiziranost je bila od čak 1,96 g/kg, a ta okolnost je tim teža jer je optuženik bio svjestan svoje šećerne bolesti i još pogubnijeg utjecaja alkohola na vozačke sposobnosti baš zbog te bolesti. Nadalje ukazuje da žrtva nije ničim pridonijela nesreći te su teško pogođeni supruga i dvoje djece pri čemu je sin neposredne žrtve nazočio očevoj tragičnoj smrti kao suvozač i zbog toga trpi psihičke traume. Ističe da je supruga i dvoje djece zainteresirani za kazneni progon i pravedno kažnjavanje optuženika, ističući kako on i nadalje nastavlja upravljati osobnim vozilom. Ukazuje i na porast kaznenih djela izazivanja prometne nesreće i to one sa smrtnom posljedicom, te potrebu postizanja generalne prevencije. Zbog svega navedenog smatra da je najmanja mjera zakonom propisane kazne od 3 godine preblaga.
U odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri državni odvjetnik ukazuje kako je optuženiku opravdano izreći sigurnosnu mjeru jer su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 72. stavak 1 KZ/11. Opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa žalitelj vidi iz činjenice da se optuženik uputio u vožnju pod utjecajem alkohola od čak 1,96 g/kg, dakle s koncentracijom znatno višom od dopuštenih 0,50 g/kg, iako svjestan da boluje od dijabetesa, istodobno upravljajući vozilom brzinom od za oko 30 km/h višom od dopuštene, pa je tako grubo i višestruko kršio prometne propise i u pogledu alkohola i u pogledu prekoračenja brzine. Poziva se na izjavu od 10. listopada 2019. (za koju navodi da je priložena u sudski spis na raspravi od 18. siječnja 2021.) gdje posredna žrtva, kći neposredne žrtve M. V. navodi kako optuženik i nadalje konzumira alkohol i upravlja osobnim vozilom, unatoč dijabetesu.
Nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog izrečene kazne smatrajući istu preblagom. To iz razloga što utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, posebno činjenica njegove dosadašnje osuđivanosti za kaznena djela i prekršaje te priznanje kaznenog djela su takve kvalitete da se ne ukazuje potrebnim optuženiku izreći strožu kaznu. Sve olakotne okolnosti su prethodno u tekstu obrazloženja navedene, te na njih kao neosporne ukazuje državni odvjetnik. Međutim, državni odvjetnik nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud trebao kao otegotne okolnosti uzeti u obzir „višestruko i znatno kršenje prometnih propisa i u pogledu alkohola i u pogledu brzine“. Navedene okolnosti su sadržane u opisu samog djela. Točno je da u skladu sa člankom 47. KZ/11. sud pri odmjeravanju kazne, između ostalog, uzima u obzir i način počinjenja kaznenog djela te jačinu ugrožavanja ili povredu zaštićenog dobra. Međutim istaknute okolnosti, stupanj alkoholiziranosti te brzina kretanja optuženika od oko 28 km/h viša od dopuštenih 40 km/h, pojedine i u svojoj ukupnosti, osim što čine kvalifikatorni oblik kaznenog djela, u dovoljnoj mjeri su kao otegotne vrednovane kroz izrečenu kaznu zatvora.
U odnosu na teške posljedice za obitelj neposredne žrtve, na koje ukazuje žalitelj treba naglasiti da temeljem odredbe članka 47. KZ/11. koji normira odmjeravanje kazne, u stavku 1. spomenutog članka je propisano koje će okolnosti sud cijeniti pri izboru vrste i mjere kazne, među kojima se navode i „skrivljeni učinci kaznenog djela“. Nesporno je da je smrt neposredne žrtve teško pogodila suprugu i obitelj, a što su neizbježne posljedice gubitka bliske osobe (iz dokumentacije pročitane u dokaznom postupku je vidljivo da je obitelj ostvarila naknadu štete od osiguravatelja) ali se ne radi o okolnostima koje se mogu svesti pod skrivljene učinke kaznenog djela, pa ih kao takve prvostupanjski sud nije cijenio kao otegotne, a zbog smrtne posljedice kazneno djelo je označeno po svom težem obliku.
Okolnosti da optuženik i nadalje nastavlja upravljati osobnim vozilom koje ističe državni odvjetnik u žalbi smatrajući da ih je prvostupanjski sud trebao cijeniti kao otegotne, bit će nastavno u tekstu obrazložene vezano uz odluku o sigurnosnoj mjeri.
Stoga je i po ocjeni ovog suda izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine primjerena osobnim prilikama optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda počinjenog djela te da utječe i na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja sličnih djela.
Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog neizricanja sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom i kada smatra da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 72. stavka 1. KZ/11. Opasnost da će optuženik upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa proizlazi iz činjenice da je optuženik automobilom upravljao pod utjecajem alkohola od 1,96 g/kg, s koncentracijom znatno višom od dopuštenih 0,50 g/kg iako svjestan da boluje od dijabetesa, vozeći brzinom za oko 28 km/h višom od dopuštene. Optuženik je višestruko kršio prometne propise i u pogledu alkohola i u pogledu brzine. Zbog toga je u tom dijelu valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i na temelju članka 72. stavak 3. KZ/11. izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u vremenu od dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora, jer po ocjeni ovog suda u tom će vremenu postojati opasnost da će optuženik kršiti prometne propise i ugrožavati sigurnost prometa.
Državni odvjetnik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost te kao okolnost značajnu za izricanje sigurnosne mjere trebao uzeti u obzir da optuženik i nadalje konzumira alkohol i upravlja osobnim vozilom unatoč dijabetesu. Ukazuje da to proizlazi iz izjave od 10. listopada 2019. M. V., kćerke neposredne žrtve, a koja izjava je priložena u sudski spis na raspravi od 18 siječnja 2021. Međutim državni odvjetnik je na raspravi 18. siječnja 2021. (list 128-129 spisa) priložio izjavu od 10. listopada 2019. (očitom omaškom u pisanju je u zapisniku navedena godina 2010.) sastavljenu u prostorijama Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, M. V.₁ i M. V.₂ djece neposredne žrtve A. V.. Državni odvjetnik nije predložio čitanje navedene izjave u dokaznom postupku niti je takav dokaz proveden. Očito se radi o zapisniku koji je sastavljen u smislu odredbe članka 360. stavak 6. ZKP/08. vezanu uz pribavu suglasnosti žrtve za sporazumijevanje, pa bi kao takav mogao poslužiti kao dokaz isključivo vezano uz tu procesnu činjenicu a ne vezano uz sadržaj izjava danih na zapisniku.
Sijedom iznesenog te budući da nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. ožujka 2021.
Predsjednica vijeća:
dr. sc Tanja Pavelin, v.r.
