REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Pž-4994/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. T.T., zbog prekršaja iz čl. 53. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 89/14., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Postaje granične policije Vrgorac od 21. srpnja 2020., broj: 511-12- 35/05-4-83-1/2020, u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor okr. T.T. i potvrđuje pobijani prekršajni nalog. II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona okr. T.T. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 8 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašen je krivim okr. T.T. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 53. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je izrečena novčana kazna od 10.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, izrečena mu je zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od tri mjeseca, te je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka od 100,00 kuna.

Protiv navedenog prekršajnog naloga, okr. T.T. osobno je pravodobno podnio prigovor zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere. Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

Prigovor nije osnovan.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

Okrivljenik prekršaj u potpunosti priznaje i kaje se za njega, navodi da inače poštuje ograničenja brzine, ali tom prilikom je u žurbi krivo procijenio. Ističe da je do sada nekažnjavan, vozačka dozvola mu je neophodna za posao, zaposlen je na određeno vrijeme i ima mala primanja. Moli da mu se smanji novčana kazna i ukine zaštitna mjera, a kako je sam postupak djelovao na njega, više neće činiti takve prekršaje i najmanja novčana kazna u potpunosti će ispuniti svrhu kažnjavanja.

Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdilo vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

Naime, za prekršaj iz čl. 53. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama zakonom je propisana novčana kazna od 10.000,00 do 20.000,00 kuna ili kazna zatvora do 60 dana, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 kuna predstavlja ne samo blažu vrstu propisane kazne, nego i najnižu zakonom propisanu novčanu kaznu za predmetni prekršaj.

Napominje se da okrivljenik ničim nije dokazao svoju lošu materijalnu situaciju, pa su navodi prigovora ostali na razini paušalne tvrdnje, dok dosadašnje nekažnjavanje za prekršaje u prometu, koje okrivljenik ističe u žalbi, ne predstavlja naročito olakotnu okolnost, već očekivano ponašanje svake osobe u poštivanju pravnog poretka. I po ocjeni ovog suda, cijeneći da se radi o prekršaju koji predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa, budući je okrivljenik upravljao vozilom kroz naseljeno mjesto brzinom za 52,7 km/h većom od dopuštene i s time povezanim većim stupnjem ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, te da okolnosti koje okrivljenik ističe u prigovoru ni same za sebe, ni u svojoj ukupnosti, ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti za izricanje blaže kazne od propisane, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

Nadalje, ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Imajući u vidu načelo razmjernosti propisano odredbom čl. 51. a Prekršajnog zakona, duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti. Neophodnost korištenja automobila u obavljanju posla ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog tijela o izricanju zaštitne mjere, a po ocjeni ovog suda, razlog je više da okrivljenik u prometu postupa u skladu s propisima.

Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora.

Svakako je potrebno napomenuti da je, sukladno odredbi čl. 237. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljenik bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor, što okr. Toni Tolj nije učinio.

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 200,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. ožujka 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Postaji granične policije Vrgorac u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.