REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 75 Pž-1132/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Srđana Šimca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N… I. A., OIB …,

Š., Z.,

kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv tuženika S. M. Ž. B. d.d., u stečaju, OIB …,

Ž., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 3.707.580,56 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-533/2015 od 18. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-533/2015 od 18. ožujka 2016. u točki I. njezine izreke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 79.862,50 kn (sedamdesetdevettisućaosamstošezdesetdvije kune i pedeset lipa) u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-533/2015 od 18. ožujka 2016. u točki I. njezine izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 3.707.580,56 kn sa zateznom kamatom od 8. ožujka 2002. do isplate kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.015.952,00 kn. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 411.703,30 kn.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik svojim postupanjem onemogućio tužitelja u naplati tražbine na imovini Ž. C. d.d. i na taj način mu prouzrokovao štetu u utuženoj visini pa je u smislu odredbe članka 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO) odgovoran za štetu i dužan ju je naknaditi. Visinu štete sud je utvrdio na temelju vještačenja na način da je prihvatio zaključak vještaka kako je naplata tužiteljeve tražbine u iznosu od 473.161.00 CHF bila vjerojatna jer se ista mogla naplatiti iz tražbine Ž. C, d.d. prema M. d.d. da je tužitelj imao priliku pokrenuti ovrhu. Sud je utvrdio kako je na dan dospijeća mjenice na naplatu na deviznom računu Ž. C. d.d. bilo određenih sredstava i to 19. srpnja 1998. u iznosu od 609.988,84 kn, a 4. rujna 1998. u iznosu od 118.954,67 kn. Osim toga, sud je iz iskaza stečajnog upravitelja Ž. C. d.d. utvrdio kako je to društvo imalo i drugu imovinu iz koje se mogla naplatiti tužiteljeva tražbina da je on bio u mogućnosti na temelju spornih mjenica pokrenuti ovrhu.

O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 26/03, 125/11 i 157/13).

Protiv označene presude u točki I. njezine izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine, odnosno preinači presudu u pobijanom dijelu. U žalbi navodi kako je sud pogrešno ocijenio da tuženikovi prigovori glede legitimacije stranaka u ovom sporu nisu osnovani, budući da iz rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Tt-15/2148-3 od 24. travnja 2015. proizlazi da je stečajni postupak nad tuženikom zaključen 24. travnja 2015. i tuženik brisan iz sudskog registra, a sud je pogrešno utvrdio kako je stečajni postupak zaključen rješenjem tog suda poslovni broj St-20/99-1765 od 11. ožujka 2015. Smatra kako se postupak vodio protiv nepostojeće pravne osobe koja je brisana iz sudskog registra čime je počinjena bitne povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 212. i 119. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06; dalje: SZ). Nadalje, navodi kako je tužitelju u stečajnom postupku priznata tražbina s osnove izdane devizne garancije u iznosu CHF 844.925,00 i da on ne može posebnom parnicom ostvarivati tu svoju tražbinu već samo u stečajnom postupku. Osim toga, navodi kako je u stečajnom postupku nad dužnikom Ž. C. d.d. tužitelju priznata tražbina temeljem upravo predmetnih mjenica pa i u tom postupku tužitelj može tražbinu ostvarivati samo prema pravilima Stečajnog zakona. Nadalje, navodi da je pogrešno sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer je tužitelj tuženikovo očitovanje na zahtjev za predaju mjenica primio 20. prosinca 1999., a tužbu je podnio 2. siječnja 2003., dakle, protekom tri godine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši presudu u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

Iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj potražuje naknadu štete na temelju odredbe članka 154. ZOO-a koju štetu predstavlja nemogućnost naplate tražbine prema Ž. C. d.d. u stečaju u iznosu od 3.726.211,62 kn. Tužitelj tvrdi da je protupravnim postupanjem tuženika, odbijanjem predaje mjeničnih blanketa, tužitelj bio spriječen u ostvarivanju naplate tražbine prema Ž. C. d.d. kada je to društvo imalo imovine.

U ovoj pravnoj stravi prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj P- 1/2003 od 8. veljače 2005. kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-2267/2005 od 16. siječnja 2008. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovan postupak.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj P-287/2008 od 3. studenog 2008. odbacio tužbu, a ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-8216/2008 od 1. ožujka 2010. ukinuo prvostupanjsko rješenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sude je rješenjem poslovni broj P-287/2008 od 9. rujna 2010. ponovo odbacio tužbu, a ovaj sud je rješenjem poslovni broj P-7235/2010 od 31. ožujka 2011. potvrdio prvostupanjsko rješenje.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-336/2011 od 31. listopada 2012. ukinute su odluke nižih sudova i predmet vraćen na ponovan postupak. Revizijski sud je zauzeo stajalište da tužitelj svoje pravo prema tuženiku ostvaruje kao vjerovnik stečajne mase prema odredbi članka 87. stavka 1. točke 1. SZ-a.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj P-546/2013 od 7. travnja 2014. kojom je odbio tužbeni zahtjev, a ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-6443/2014 od 17. prosinca 2014. ukinuo predmetnu presudu, jer sud nije izveo predložene dokaze.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud je donio presudu poslovni broj P-533/2015 od 18. ožujka 2016. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev. Ovaj sud je presudom poslovni broj Pž-3937/2016 od 24. siječnja 2017. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je osnovan tuženikov prigovor zastare osnovan.

Revizijski sud je rješenjem poslovni broj Revt 240/2017 od 22. prosinca 2020. ukinuo drugostupanjsku odluku poslovni broj Pž-3937/2016 od 24. siječnja 2017. i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje, ocjenjujući da je prigovor zastare neosnovan.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

- da je tužitelj vlasnik dviju mjenica izdanih u Županji 21. srpnja 1997. i to u iznosu od 182.025,00 CHF te u iznosu od 291.136,00 CHF izdavatelja Ž. C. d.d. Ž.,

- da je tužitelj te mjenice dostavio tuženiku kao platnom agentu izdavatelja mjenica Ž. C. d.d. jer je ta banka vodila devizni platni promet za navedeno društvo, a u svrhu da naplati te mjenice s računa izdavatelja, odnosno ako ne naplati naznačenu svotu da ih vrati tužitelju. Mjenice su dostavljene na naplatu 20. kolovoza 1998. te 19. lipnja 1998.,

- da tuženik nije naplatio mjenice s računa izdavatelja te je odbio vratiti mjenice tužitelju uz tvrdnju kako je te mjenice iskupio, jer su one bile dane za osiguranje devizne garancije,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-20/1999 od 3. svibnja 1999. nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da je tužitelj svoju tražbinu prijavio u tom postupku,

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-35/2002 od 8. ožujka 2002. nad izdavateljem mjenica Ž. C. d.d. otvoren stečajni postupak i da je tužitelj prijavio tražbinu u ukupnom iznosu od 3.726.211,62 kn, da mu je tražbina priznata i da je namiren u iznosu od 18.631,06 kn,

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz 13/2006 od 26. studenog 2008. naloženo tuženiku predati tužitelju sporne mjenice.

Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Revt-336/2011 od 31. listopada 2012. tužitelj u odnosu na tuženika ima položaj vjerovnika stečajne mase, a ne stečajnog vjerovnika pa kako je obveza tuženika kao banke bila dati odmah mjenice na naplatu, a to tuženik kao banka nije učinio, uzrokovao je tužitelju štetu u utuženom iznosu.

Kako su se na strani tužitelje stekle sve pretpostavke odgovornosti za štetu, kako je utvrdio prvostupanjski sud, predviđene odredbom članka 154. ZOO-a, valjalo je potvrditi prvostupanjsku presudu prema odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude.

Pravilna je i zakonita i odluka o parničnom trošku. Ni sam tužitelj ne osporava pravilnost obračuna parničnog troška.

Prema odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tbr. 10. točka 4. Tarife tužitelju pripada pravo na naknadu troška revizijskog postupka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 9. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović