REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 40 Pž-1486/2018-5

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i mr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., vlasnice M. a., obrt za usluge i proizvodnju, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica I. P. Š., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. L. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu E. i Š. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 285.221,81 kn, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-261/2015 od 29. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2021.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se točke I. i II. presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-261/2015 od 29. siječnja 2018. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O naknadi parničnog troška odlučit će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci, Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da sud: utvrdi ništetnom odredbu članka 1. Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu 11_12 tuženika, koja glasi: Primatelj leasinga, potpisom Ugovora o operativnom leasingu izjavljuje da je Objekt leasinga sam izabrao kod dobavljača i da je sam ugovorio uvjete isporuke i plaćanja, iz kojeg razloga je odgovoran za odabir dobavljača i za sve štetne posljedice koje bi iz tog odnosa mogle nastati; naloži tuženiku, da na ime stjecanja bez osnove vrati tužitelju iznos od 285.221,81 kn zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose glavnice kako je navedeno u izreci pobijane presude; utvrdi ništetnom odredbu čl. 1. Općih uvjeta broj 0813 ugovora o operativnom leasingu tuženika, koja uređuje odgovornost primatelja leasinga za izbor dobavljača objekta leasinga, a čiji točan sadržaj će tužitelj odrediti tek po primitku navedenih Općih uvjeta od strane tuženika; naloži tuženiku, da na ime stjecanja bez osnove vrati tužiteljici iznos od 5.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. listopada 2013. pa do isplate. Pod točkom II. izreke presude sud je naložio tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 53.250,00 kn. Pod točkom III. izreke presude odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.875,00 kn.

Prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljičin zahtjev da se utvrde ništetnim odredbe Općih uvjeta poslovanja kojim je ugovoreno da primatelj leasinga potpisom ugovora o operativnom leasingu izjavljuje da je objekt leasinga sam izabrao kod dobavljača i da je sam ugovorio uvjete isporuke i plaćanja zbog čega je odgovoran za odabir dobavljača i za sve štetne posljedice koje bi iz toga odnosa mogle nastati, odnosno da zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe Općih uvjeta, koja uređuje odgovornost primatelja leasinga za izbor dobavljača objekta leasinga, nije osnovan, jer je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata s Općim uvjetima koji nemaju elemente ništetnosti propisane odredbom čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Sud smatra da je tuženik ugovore raskinuo temeljem odredbe čl. 9. Općih uvjeta, a kako je to i navedeno u odluci o raskidu, s obzirom na to da tužiteljica odgovara za odabir dobavljača objekta leasinga. Nadalje sud je vještačenjem utvrdio da je tuženik sve iznose koje je primio i naplatio temeljem sklopljenih ugovora o operativnom leasingu, naplatio sukladno odredbama navedenih ugovora i Općih uvjeta. Zbog navedenog je zaključio da je tuženik imao pravnu osnovu za naplatu navedenih iznosa, a tužiteljica je bila dužna tuženiku podmiriti štetu koju je tuženik pretrpio zbog raskida ugovora. Smatra da iznose koje potražuje tužiteljica, tuženik nije stekao bez pravne osnove. O troškovima je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).

Protiv navedene presude u točkama I. i II. njezine izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnom trošku. U žalbi u bitnome navodi kako sud ne može zaključak o zakonitosti spornih odredaba Ugovora o leasingu i pripadajućih Općih uvjeta, donijeti izvodeći ga iz mišljenja AGENCIJE jer ona nije tijelo nadležno, niti ovlašteno, odlučivati o zakonitosti odredbi pojedinih ugovora o leasingu. Ističe da je prvostupanjski sud u potpunosti pogrešno utvrdio činjenicu tko je bio dobavljač vozila po Ugovoru o operativnom leasingu broj 43002/13 a tko po Ugovoru o operativnom leasingu broj 43571/13. Sud nije valjano ocijenio sve isprave i dokaze u spisu te je trebao utvrditi da sadržaj obveze tužiteljice čini mjesečno plaćanje ugovorenih mjesečnih obroka za vrijeme korištenja vozila koje je predmet leasinga te da tuženik nema pravo potraživati troškove za buduće razdoblje nakon što je raskinuo ugovor. Odredbe ugovora ili Općih uvjeta kojima bi se tužiteljici nalagala takva obveza, ništetne su jer su suprotne samoj svrsi ugovora o operativnom leasingu. Predlaže da ovaj sud preinači odnosno ukine presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 7.812,50 kn.

U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužiteljice i predlaže da ovaj drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovnu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 7.876,00 kn. Žalba tužiteljice je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenja ništetnim određenih odredbi Općih uvjeta ugovora o leasingu te povrat sredstava koja je tuženik neosnovano naplatio po dva ugovor o operativnom leasingu.

Iz dokumentacije u spisu proizlazi a među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik:

- 20. lipnja 2013. sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 43002/13 predmet kojeg je osobno vozilo marke BMW X3 20 D 2012., čija je vrijednost iznosila 39.735,10 EUR (bez PDV-a), jamčevina 7.947,02 EUR, akontacija (predujam) 4.966,89 EUR, mjesečni obrok iznosio je 488,00 EUR (uvećano za PDV). Ugovor je sklopljen na 60 mjesec, a raskinut je 27. siječnja 2014.

- 14. listopada 2013. sklopili Ugovor o operativnom leasingu broj 43571/13 predmet kojeg je osobno vozilo marke BMW 530 XD 2013., čija je vrijednost iznosila 47.151,28 EUR (bez PDV-a), jamčevina 9.430,26 EUR, akontacija (predujam) 5.893,91 EUR te mjesečni obrok 561,56 EUR (uvećano za PDV). Ugovor je sklopljen na 60 mjeseci 31. prosinca 2013. potpisivanjem Anexa navedenom ugovoru promijenjen je objekt leasniga u BMW 525 XD 2013., vrijednost kojeg je iznosila 46.814,04 EUR (bez PDV-a), koji je 4. veljače 2014. raskinut.

Nije sporna niti činjenica da je tužiteljica kao sredstvo osiguranja za ispunjenje svojih obaveza prema tuženiku po ugovorima o operativnom leasingu predala tuženiku zadužnicu i da je tuženik po navedenoj zadužnici naplatio od tužiteljice iznos od 285.221,81 kn. Naplaćenim iznosom tuženik je zatvorio obveze tužiteljice po osnovi zateznih kamata i naknade štete zbog raskida ugovora, čije je postojanje i visinu sam utvrdio. Sporne su pojedine odredbe Općih uvjeta, koji su sastavni dio ugovora za koje tužiteljica traži da ih sud utvrdi ništetnim, te ovlast tuženika da zadužnicu iskoristi za naplatu štete od tužiteljice.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer ga je ocijenio neosnovanim pozivajući se pritom na odredbe čl. 8. ZPP-a, čl. 35. do 50. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06; dalje: ZL), čl. 53. ZL-a, čl. 296., čl. 319. i čl. 1111. ZOO-a te čl. 9. Općih uvjeta tuženika.

Međutim, ovaj sud zaključuje da je prvostupanjski sud, na što tužiteljica u žalbi pravilno upućuje, prilikom donošenja pobijane presude počinio niz nepravilnosti koje su u konačnici rezultirale odlukom zahvaćenom apsolutno bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Prije svega, u obrazloženju pobijane presude izostala je valjana ocjena izvedenih dokaza. Prvostupanjski je sud trebao obrazložiti zaključke o odlučnim spornim činjenicama i za to iznijeti valjane razloge. U nedostatku takvog postupanja prvostupanjskog suda, pobijana je presuda zahvaćena nedostacima uslijed kojih je ovaj sud ne može ispitati (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

Sljedeća bitna povreda sastoji se u tome što prvostupanjski sud pobijanom presudom nije odlučio o tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica specificirala u podnesku od 31. svibnja 2017. (list. 285. do 292. spisa) nego o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, što presudu čini nerazumljivom i proturječnom dokumentaciji u spisu.

U obrazloženju presude sud navodi da je (stranica 8.) primatelj leasinga i dobavljač po ugovorima tužiteljica dok je na stranici 7. obrazloženja presude navedeno kako među strankama nije sporno da je dobavljač leasinga po Ugovoru o operativnom leasingu broj 43571/13 M. M. d.o.o., dakle iz obrazloženja presude nije jasno tko je dobavljač vozila po ugovorima. Ako je dobavljač leasinga tužiteljica onda je nejasno kako bi ona mogla jamčiti za izbor dobavljača kada je dobavljač upravo ona.

Tijekom postupka prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice M. Č. vlasnice obrta M. A., te svjedoka: A. Č., M. A., L. Č. i S. M. a svaki od saslušanih svjedoka dao je iskaz te odgovorio na pitanja koje su mu postavljale stranke i sud. Niti jedan od iskaza svjedoka sud nije ocijenio već je paušalno naveo kako se njihovi iskazi podudaraju sa navodima iz tužbe, odnosno sa dokumentacijom i navodima iz podnesaka koji prileže spisu zbog čega ih ne smatrao potrebnim posebno obrazlagati. Navedenim postupanjem prvostupanjskog suda izostala je valjana ocjena provedenih dokaza. Općenito pozivanje suda na provedene dokaze, bez valjanog, jasnog i logičnog obrazloženja koje je činjenice saslušanjem utvrdio čini presudu nerazumljivom i dovodi do toga da je ovaj sud nije u mogućnosti ispitati. Osim toga nije jasno zbog čega je sud odredio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka a nakon toga nije smatrao potrebnim ocijeniti i vrednovati njihove iskaze. Ovo posebno što je svjedokinja S. M., direktorica prodaje kod tuženika, saslušana na ročištu 21. prosinca 2016. iskazala kako je tužiteljica imala uredan odnos s tuženikom i da je na sastanak vezan uz kupnju vozila došao sin tužiteljice A. Č. u pratnji J. K. te naveo da je našao vozilo izvan Hrvatske i da će on biti uvoznik. Zbog toga je svjedokinja smatrala kako radi opreza treba tražiti dodatna jamstva (list 162. spisa).

Nejasan je navod iz obrazloženja pobijane presude kako je sud na temelju dostavljene dokumentacije i Nalaza i mišljenja vještaka M. K. dipl. oec. (dalje: Nalaz) zaključio da je tuženik sve iznose koje je primio i naplatio temeljem sklopljenih ugovora o operativnom leasingu naplatio sukladno odredbama navedenih ugovora te da stranke nisu imale primjedbi na Nalaza.

Iz sadržaja Nalaza proizlazi da vještak u Nalazu nije naveo da su sva plaćanja izvršena u skladu s odredbama ugovora nego je naveo koji je iznos tužiteljica platila tuženiku po ugovorima, kada su ugovori raskinuti, koliki je iznos tuženik naplatio po zadužnici i što je navedenim iznosom zatvorio. Osim toga u Nalazu je navedeno kako su u poslovnim knjigama tuženika vidljiva i plaćanja koja se odnose na sudske troškove a za koja nema saznanja na koje se ugovore odnose. Vještak je posebno napomenuo kako su uplate tužiteljice samo dio uplata koje su uplaćene po predmetnim ugovorima a koje su sve provedene u poslovnim knjigama tužiteljice (list 3. Nalaza, 174. spisa). Iz Nalaza nadalje proizlazi kako je tuženik temeljem instrumenta plaćanja, zadužnice Ov-5087/13 naplatio od tužiteljice iznos od 285.221,81 kn i navedenim iznosom zatvorio naknadu štete i obračunate zatezne kamate.

Iz Ugovora o operativnom leasingu broj 43002/13 i Ugovora o operativnom leasingu broj 43571/13 proizlazi da je tužiteljica kao sredstvo osiguranja dala tuženiku zadužnicu (čl. 6. oba ugovora) i ovlastila ga da zadužnicu koristi za naplatu dospjelih obaveza po ugovoru (čl. 8.).

Nejasno je na temelju čega je sud zaključio da bi naknada štete predstavljala dospjelu obavezu po ugovoru te da je tuženik imao pravo koristiti zadužnicu za naplatu naknade štete kada je postojanje i visinu štete tuženik sam utvrdio. Tužiteljica osporava činjenicu da je tuženiku prouzročila štetu povredom ugovornih obaveza pa iz obrazloženja presude nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da naknada štete koju je tuženik naplatio po zadužnici ne bi predstavljala iznos koji je stečen bez pravne osnove, posebno uzimajući u obzir činjenicu, da postojanje i visina štete nisu utvrđeni u postupku pred sudom i da je kaznena prijava koju je tužitelj podnio protiv tužiteljice odbačena.

Daljnje povrede sastoje se u tome što za svoj zaključak o prihvaćanju Nalaza sudskog vještaka prvostupanjski sud nije dao odgovarajuće i dostatno obrazloženje, nego je prihvatio rezultate vještačenja bez kritičke ocjene uz obrazloženje da je nalaz izradila stručna osoba nezainteresirana za ishod postupka u skladu s pravilima struke.

Netočna je tvrdnja prvostupanjskog suda iz obrazloženja presude kako stranke nisu imale primjedbe na Nalaz. Nakon što je primila nalaz tužiteljica je u skladu s njim uredila tužbeni zahtjev a tuženik je u podnesku od 24. ožujka 2017. (kojim se očituje na nalaz) naveo da je vještak prilikom izrade izašao iz okvira predloženog dokaza od strane tužiteljice. Osim toga iako se ovaj postupak odnosi na povrat iznosa koji je tuženik naplatio po zadužnici, iz Nalaza nije vidljiv datum kada je naplata provedena. Unatoč svemu navedenom sud nije proveo izvođenje dokaza usmenim saslušanjem vještaka.

Naime, odredbom čl. 260. st. 1. ZPP-a je propisano da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave, s time da će (u slučaju ako odredi da vještak prije rasprave pisano sačini svoj nalaz i mišljenje) sud odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duži od 60 dana. Slijedom navedenog, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da sud određuje hoće li sudski vještak svoj nalaz i mišljenje podnijeti i pisanom obliku prije rasprave, no neovisno o tome je li sud odlučio da sudski vještak svoj nalaz i mišljenje podnese sudu i u pisanom obliku, vještak se mora (i) usmeno saslušati na ročištu budući da je svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka u tome da stranke (i sud) postavljanjem pitanja vještaku razjasne eventualne primjedbe na njegov pisani nalaz i mišljenje; uostalom, i prema odredbi članka 259. ZPP-a sud postavlja pitanja vještaku i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem te se (st. 2.) vještaku mogu davati razjašnjenja i na njegov zahtjev se mogu izvoditi novi dokazi koji su potrebi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka, dok prema čl. 302. st. 2. ZPP-a stranke i njihovi punomoćnici mogu po odobrenju suca pojedinca neposredno postavljati pitanja vještaku.

Prema tome, sud prvog stupnja je bio dužan provesti dokaz usmenim saslušanjem navedenog vještaka na ročištu za glavnu raspravu kako bi se postavljanjem pitanja vještaku (eventualno) otklonile primjedbe na pisani nalaz i mišljenje vještaka.

Slijedom navedenog, time što sud što nije usmeno saslušao vještaka na ročištu za glavnu raspravu, uskraćena je strankama mogućnost raspravljanja pred sudom što predstavlja bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a.

Sve naprijed opisane povrede dovode do toga da presudu nije moguće ispitati i predstavljaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Osnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju iz razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja.

U obrazloženju presude sud navodi da su se stranke nalazile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o leasingu sukladno odredbama čl. 35. do 51. ZL-a. U konkretnoj situaciji na ugovorni odnos među strankama primjenjuju se odredbe Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06). Odredbama naprijed navedenih članaka uređen je i operativni leasing i financijski leasing (čl. 37.) iako iz dokumentacije u spisu proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o operativnom leasingu.

Ugovorom o leasingu uređen je čl. 35. st. 1. ZL-a po kojem se obvezuje davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu.

Članak 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U konkretnoj situaciji tuženik je iskoristio Zadužnicu za naplatu obaveza naknade štete iako je ona izdana za plaćanje dospjelih obaveza po ugovorima o leasingu tako da je nejasan zaključak suda kako se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnoj procesnoj situaciji.

Ukazuje se tužiteljici na odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Zbog pogrešnog pristupa u primjeni materijalnog prava prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice i to prvenstveno je li tuženik posjedovao valjanu pravnu osnovu za naplatu po zadužnici.

Slijedom navedenog valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu a na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

Prvostupanjski će sud u ponovljenom postupku otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na način upućen ovom odlukom, vodeći računa o uputama iz ovog rješenja i o ispitivanju relevantnih okolnosti. Prije nove odluke o tužbenom zahtjevu, sud će na valjan način pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o tužbenom zahtjevu specificiranom u podnesku tužitelja od 31. svibnja 2017. Nakon valjane ocjene izvedenih dokaza i zaključaka o odlučnim činjenicama, donijet će pravilnu i zakonitu odluku koju će obrazložiti u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a (sumarno će izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka). Ako sud dio tužbenog zahtjeva, za vraćanje stečenog bez osnova, utvrdi osnovanim prilikom odlučivanja o zateznim kamatama voditi će računa o tome kojega dana je tuženik naplatio zadužnici te da li je prilikom naplate postupio pošteno ili nepošteno. U obrazloženju odluke o trošku navesti će pravnu osnovu za pojedini trošak te će obrazložiti zašto pojedini trošak smatra opravdanim ili neopravdanim.

O troškovima u povodu pravnog lijeka, na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a, sud će odlučiti u konačnoj odluci, primjenom odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

Zagreb, 9. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Branka Šabarić Zovko