REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 3614/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: …, u svoje ime a za račun D. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika G. K. d.o.o. O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2531/2019-3 od 27. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-649/2018-10 od 15. ožujka 2019., u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2531/2019-3 od 27. travnja 2020. se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

Tuženik G. K. d.o.o. O. je podneskom od 12. listopada 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2531/2019-3 od 27. travnja 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.

Prijedlog je nedopušten.

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 88/08. i 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. druga ZPP jer je riječ o pravnim pitanjima koja nisu važna u smislu navedene odredbe.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-2531/2019-3 od 27. travnja 2020. odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-649/2018-10 od 15. ožujka 2019., kojom je naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za korištenje poslovnog prostora u iznosu od 190.140,36 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od dospjelosti do isplate po stopama navedenim u presudi.

Pravomoćnim rješenjem je odbačen prigovor tuženika radi prijeboja njegove tražbine u iznosu od 1.279.020,35 kuna s tražbinom tužitelja iz tužbe.

Tako je suđeno u sporu po tužbi radi isplate naknade za korištenje posebnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. 21416 k.o. O., kč. br. 5642/3 kuća i dvorište …, površine 543 m2, na kojoj tužitelj ima upisano pravo vlasništva. Naknada je dosuđena za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 30. studenog 2018., a tuženik je koristio nekretninu i nakon što je istekao ugovor o zakupu poslovnog prostora, pri čemu odbija predati nekretninu tužitelju.

Tužbeni zahtjev je prihvaćen na temelju utvrđenja da je pravomoćnim rješenjem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom od 9. listopada 2012. utvrđeno tužiteljevo pravo vlasništva na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02; dalje: Zakon o naknadi); da je tuženik u posjedu nekretnine na temelju Ugovora o zakupu poslovne prostorije od 4. ožujka 1992. te pripadajućih Aneksa od 15. svibnja 2005. i 7. veljače 2005. (zajedno dalje u tekstu: Ugovor o zakupu) te da tuženik odbija predati tužitelju nekretninu i ne plaća naknadu za korištenje, a ugovor o zakupu je istekao prije nego što je tužitelj postao vlasnikom.

Obrazloženje presude se temelji na odredbi čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine kojom je propisano da je zakupnik tijekom korištenja poslovnog prostora dužan u roku iz čl. 41. st. 2. i st. 3. tog zakona plaćati vlasniku naknadu u visini zakupnine utvrđene ugovorom o zakupu, te odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14; dalje: ZV).

Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja njegove tražbine po osnovi ulaganja u tužiteljevu nekretninu u iznosu od 1.279.020,35 kuna s tražbinom tužitelja iz tužbe.

Prigovor radi prebijanja je odbačen po čl. 194. st. 3. ZPP s obrazloženjem da je o zahtjevu tuženika za ulaganja u sporni poslovni prostor u iznosu od 1.279.020,35 kn u tijeku parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod brojem P-529/17, u kojemu je odbačena protutužba.

Tuženik je predložio da Vrhovni sud RH dopusti reviziju radi pravnih pitanja koja glase:

1. Da li je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 368. st. 2. ZPP kad je donio meritornu odluku –presudu povodom žalbe tuženika koja je izjavljena protiv prvostupanjske presude i rješenja, kraj činjenice da u trenutku donošenja te odluke (27. travnja 2020.) po žalbi u spisu prileži podnesak tužitelja od 13. veljače 2020. kojim tužitelj povlači tužbu, obavijest prvostupanjskog suda poslovni broj P-649/18-19 od 17. veljače 2020. te podnesak tuženika od 4. ožujka 2020. kojim se tuženik protivi povlačenju, umjesto da donese odluku temeljem odredbe čl. 193. st. 6. ZPP?

2. Da li tužitelj, temeljem odredbe čl. 446. st. 4j ZPP može s uspjehom zahtijevati izdavanje platnog naloga temeljem vjerodostojne isprave-izvoda iz knjigovodstvene evidencije, kraj činjenice da se temeljem tih vjerodostojnih isprava može zahtijevati ovrha po Ovršnom zakonu, ako tužitelj kod podnošenja tužbe nije učinio vjerojatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga?

3. Da li osnovno načelo parničnog postupka, načelo stranačke istine, znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile, slijedom čega su stranke u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako koja od stranaka u tome uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne stranke sud neće prihvatiti?

4. Da li pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a. ZPP) treba tumačiti na način da obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava?

5. Da li je izvod iz poslovnih knjiga (otvorenih stavaka i prijepisa računa) dovoljan dokaz visine naknade za korištenje poslovnog prostora ili je riječ o jednostrano izdanim ispravama u smislu odredbe čl. 5. Zakona o računovodstvu?

6. Da li su nižestupanjski sudovi pogrešno i preuranjeno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na iseljenje tuženika kraj činjenice da tuženiku pripada pravo zadržaja nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži predaju u posjed sve dok mu ne budu nadoknađeni troškovi ulaganja u tu nekretninu koju je posjedovao kao pošten posjednik?

U pitanjima su sadržane i odredbe postupovnog i materijalnog prava, a kao razlog važnosti je navedeno daje riječ o nekim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, te o pitanjima kojima nema prakse revizijskog suda, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena.

Pri tome se tužitelj pozvao na odluke:

- Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-107/97-2 od 16. ožujka 2000., Revt-127/15 od 29. listopada 2015., Rev-1930/2012 od 12. ožujka 2014 i Rev x-1157/2017-4 od 22. svibnja 2019.,

- Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7057/03-3 od 7. rujna 2005., Pž- 3550/2017-2 od 28. rujna 2018., Pž-2916/2002 od 20. travnja 2004., Pž-5827/18 od 27. studenog 2019., i Pž-3370/17 od 17. rujna 2017.,

- Županijski sud Varaždin poslovni broj Gž-1765/2018 od 17. prosinca 2018.

U odnosu na prvo pitanje nisu ispunjene formalne pretpostavke dopuštenosti, a ostala naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. ZPP.

Prvo pravno pitanje je u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačeno, ali u prijedlogu nisu izneseni razlozi važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u skladu s odredbom čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

Drugo naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. ZPP, jer se postojanje pravnog interesa ispituje do zaključenja glavne rasprave, i do tog trenutka je prvostupanjski sud ovlašten odbaciti tužbu zbog eventualnog nepostojanja pravnog interesa. U postupku po pravnim lijekovima se, protivno načelu ekonomičnosti postupka, ne može dopustiti preispitivanje postojanja pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, niti po prigovoru stranke, pa niti po službenoj dužnosti. (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-2064/1997 od 20. listopada 1999., Revt-167/2007 od 15. travnja 2008., Revr-735/14-2 od 23. ožujka 2014.).

Treće i četvrto naznačeno pitanje, koje je ovaj sud s obzirom na sadržaj pitanja ocijenio kao jedinstveno pitanje, nije važno za rješenje ovog spora i poziciju tuženika jer je presuda donesena na temelju dokaza koje je tužitelj pružio u prilog tvrdnji o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Peto naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer polazi od pogrešne tvrdnje da je tužbeni zahtjev prihvaćen samo na temelju izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja (otvorenih stavaka i prijepisa računa tužitelja), iako je sud u ovom postupku izveo i druge dokaze, te donio odluku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Šesto naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovog spora, jer predmet ovog spora nije predaja nekretnine, pa samim time nije važno ima li tuženik pravo zadržanja nekretnine u odnosu na koju tužitelj traži predaju u posjed sve dok mu ne budu nadoknađeni troškovi ulaganja u tu nekretninu koju je posjedovao kao pošten posjednik?

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.