REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3304/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. H. S. (ranije Z.), OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V., D. J., M. I., I. B. K., M. V., V. V. i A. A., P., protiv ovršenika M. d.o.o. T., OIB: …, radi naplate novčane tražbine, odlučujući o prijedlogu ovršenika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu poslovni broj Gž Ovr-1004/2018-4 od 9. ožujka 2020., kojom je potvrđeno rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Ovr-2310/2018-5 od 28. veljače 2018. u sjednici održanoj 9. ožujka 2021.
r i j e š i o j e:
Prijedlog ovršenika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu poslovni broj Gž- Ovr-1004/2018-4 od 9. ožujka 2020. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
Ovršenik M. d.o.o. T. je podneskom 23. lipnja 2020. predložio dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Čakovcu poslovni broj Gž- Ovr-1004/2018-4 od 9. ožujka 2020. u toč. I. izreke kojom je potvrđeno rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji broj Ovr-2310/2018-5 od 28. veljače 2018., radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
Ovrhovoditelj nije odgovorio na prijedlog.
Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ovršenik je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije radi pravnih pitanja:
1. Može li drugostupanjski sud svojom odlukom kojom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku, uz obrazloženje da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, u obrazloženju svoje odluke izostaviti koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu zasniva svoju odluku, i kad se u obrazloženju samo navedeni izvedeni dokazi i drugi procesni materijali, a izostavi se zaključak i ocjena tih dokaza, kao i onda kad ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, te iz kojih razloga je tako postupio? Može li drugostupanjski sud, kada svojom odlukom odbija žalbu i potvrđuje prvostupanjsku odluku, izostaviti obrazložene razloge za takvu odluku?
2. Da li je privatni izvod iz poslovnih knjiga s obračunom kamata ovršna isprava samim time što je sačinjen pozivom na Ugovor o dugoročnom kreditu kao ovršnoj ispravi?
3. Može li ovrhovoditelj dospjele ugovorne i zatezne kamate, a naplatu kojih ima pravo temeljem ovršne isprave, izraziti u ovršnom prijedlogu u apsolutnom iznosu?
4. Da li se temeljem Ovršnog zakona rješenje o ovrsi na temelju ovršne isprave može donijeti i na temelju isprave koja se temeljem Ovršnog zakona smatra vjerodostojnom ispravom?
5. Da li je pravilan stav prvostupanjskog suda izražen u pobijanom prvostupanjskom rješenju o ovrsi, a osnažen pobijanim drugostupanjskim rješenjem, kako dostavljeni „izvadak iz poslovnih knjiga na dan 13. listopada 2017. godine predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje je dopušteno donijeti rješenje o ovrsi temeljem ovršne isprave“ ili je uvidom u predmetni izvadak pravilno zaključiti da se radi o vjerodostojnoj ispravi u smislu čl. 31. Ovršnog zakona, a ne ovršnoj ispravi u smislu čl. 28. Ovršnog zakona?
6. Da li je prilikom odlučivanja o osnovanosti ovršnog prijedloga u ovom konkretnom slučaju pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj (Odluka ŽS Rijeka broj Gž-1082/2010 od 13. 3. 2013), prema kojoj, kako se radi i ovrsi na temelju ovršne isprave, poštujući načelo formalnog legaliteta, prvostupanjski sud može odrediti ovrhu radi ispunjenja obveze u skladu sa sadržajem ovršne isprave (a ne i vjerodostojne), dakle na iznos na koji glasi ovršna isprava, a ne i na iznos radi naplate kojeg ovrhovoditelj ne raspolaže ovršnom ispravom?
7. Da li je zakonito određivati ovrhu radi naplate novčane tražbine u iznosu od 24.501.880,81 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 17.609.292,49 kuna teku od 14.10. 2017. do isplate kada ovrhovoditelj ne raspolaže ovršnom ispravom na iznos novčane tražbine s osnova ugovorne i zakonske zatezne kamate u iznosu od 7.107.972,32 kune (6.952.587,92 kune + 153.384,40 kuna)?
U prijedlogu su navedene odredbe materijalnog prava na koje se odnose pitanja, a kao razlog važnosti je navedeno da je riječ o pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, i to:
- glede odredaba Ovršnog zakona o pojmu ovršnih isprava da obrazloženje odstupa od pravnog shvaćanja u odlukama poslovni broj Rev-977/2016 od 19. studenog 2019., Rev- 820/2013 od 20. 2. 2018., Rev-2843/2014 od 11. 7. 2018. i Rev-117/2013 od 18.3.2014,
- glede primjene odredbe čl. 375. st. 5. ZPP da obrazloženje odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda u odlukama poslovni broj Rev-2097/2011, Rev-111/9, Gzz-21/90,
Naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
Prvo pitanje nije važno za ovaj postupak i poziciju ovršenika, jer se u pitanju u bitnome polazi od tvrdnje da rješenje nije moguće ispitati zato što u njemu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da je rješenje zahvaćeno apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim treba poći od toga da je prvostupanjsko rješenje doneseno u ovršnom postupku (rješenje o ovrsi) u kojemu nije moguće doslovno primijeniti odredbu čl. 338. st. 4. ZPP o sadržaju obrazloženja prvostupanjske presude, dok obrazloženje drugostupanjskog rješenje, suprotno tvrdnji ovršenika, sadrži navode o odlučnim činjenicama, pa je rješenje moguće ispitati.
Drugo, četvrto, peto, šesto i sedmo pitanje nisu važni za ishod ovog postupka i poziciju ovršenika, jer se temelje na tvrdnji da je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave, pri čemu da je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu priložio vjerodostojne isprave (izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga). Suprotno tvrdnji ovršenika prijedlog za ovrhu je podnesen na temelju ovršne isprave – Ugovora o dugoročnom kreditu od 10. lipnja 2006.broj 080611019189, sklopljenog između davatelja kredita O. d.d. Z. (sada S.) i korisnika kredita, ujedno i založnog dužnika, D. & K. d.o.o. R. u obliku javnobilježničkog akta dana 12. lipnja 2008. po V. P., javnom bilježniku u R. pod brojem OV-2248/2008. Stranke su sklopile i pet aneksa tom ugovoru kojim su modificirale rokove vraćanja, ali ne i sadržaj obveze, a ti aneksi čine sastavni dio ugovora jer su stranke tako ugovorile. Na navedene akte je javni bilježnik dao potvrdu ovršnosti. Ovrha je određena u granicama ovršne isprave, a obračuni, izvodi iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, su priklopljeni prijedlogu za ovrhu samo radi obračuna o tome koji iznos glavnice je ostao neotplaćen po ovršnoj ispravi i koliko iznose dospjele ugovorene kamate po toj istoj ovršnoj ispravi. Na iznos duga koji je „pokriven“ ovršnom ispravom teku i zatezne kamate već na temelju zakona u slučaju zakašnjenja dužnika u ispunjenju dospjele novčane obveze.
Treće pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer se odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Gzz-33/1998-2 od 27. svibnja 1998. temelji na bitno drugačijoj činjeničnoj osnovi u odnosu na predmetnu drugostupanjsku odluku protiv koje se predlaže dopuštenje revizije.
U rješenju poslovni broj Gzz-33/1998-2 od 27. svibnja 1998. je zauzeto shvaćanje prema kojemu „Tek po prestanku glavnog novčanog potraživanja, ako nisu plaćene zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju u apsolutnom iznosu kao glavno potraživanje i temeljem odredbe čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, br. 53/91, 73/91 i 3/94, dalje: ZOO) na to potraživanje može se zahtijevati zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.“
Naglasak obrazloženja je na tome da na iznos dospjele neisplaćene zatezne kamate teku takozvane procesne kamate tek od podnošenja tužbe za isplatu, nakon što je ugašeno glavno potraživanje. Kad vjerovnik traži isplatu glavnice i zatezne kamate na dugovani iznos, nije odlučno hoće li zatezne kamate koje su dospjele do tužbe (prijedloga za ovrhu) iskazati u relativnom ili apsolutnom iznosu, nego da na te kamate ne može zahtijevati isplatu procesne kamate dok nije isplaćeno glavno potraživanje.
U ovom slučaju ovrhovoditelj potražuje isplatu dospjelih kamata u apsolutnom iznosu do podnošenja tužbe sudu, a na taj iznos ne potražuje isplatu procesnih kamata, nego je od dana podnošenja prijedloga za ovrhu tražena naplata kamata koje i dalje teku samo na glavno potraživanje, a ne i na zatezne kamate obračunate do podnošenja tužbe sudu. Nadalje, u rješenju poslovni broj Gzz-33/1998-2 od 27. svibnja 1998. nije zauzeto nikakvo pravno shvaćanje o pravu banke na zatezne kamate koje teku na obračunate ugovorene kamate po ugovora o kreditu.
Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 9. ožujka 2021.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
