REPUBLIKA HRVATSKA

P-6092/18

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 A. F. iz K., O.: …, pod 2 J. F. iz V., O.: …, pod 3 V. F. iz K., O.: …, pod 4 Z. R. iz K., , O.: … i pod 5

Z. M. iz S., O.: …, koje zastupa punomoćnik

B. S., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 1 B. R. M. iz S.,

O.: …, pod 2 A. R. M. iz S., O.: … i pod 3 S. S. F., koje zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., radi utvrđenja i

uknjižbe, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu radi objave dana 5. ožujka 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici i to pod 1 A. F. za 1/12 dijela, pod 2 J. F. za 1/12 dijela, pod 3 V. F. za 1/24 dijela, pod 4 Z. R. za 1/24

dijela i pod 5 Z. M. za 1/12 dijela, sve od ukupno 1/16 suvlasničkog dijela koji je upisan na tuženu pod 1 B. R. M., od 1/16 suvlasničkog dijela koji je upisan na tuženu pod 2 A. R. M. te od 1/8 suvlasničkog dijela koji je upisan na tuženika pod 3 S. S., na nekretnini oznake čest. zgr. 1279 Z. 938 K.O. K.,

dvorište površine 28 m2, dvorište površine 7 m2 i stambena zgrada A. V. 34, 36, 38, 40 pa se isti ovlašćuju temeljem ove presude, nakon njezine pravomoćnosti, uknjižiti na označenu nekretninu za citirane suvlasničke dijelove, uz istovremeno brisanje navedenog prava vlasništva s imena tuženika, a što su tuženici dužni trpjeti.

II Dužni su tuženici, ali samo u slučaju protivljenja tužbenom zahtjevu, naknaditi tužiteljima parnični trošak."

II Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici i to pod 1 A. F. za 1/4 dijela, pod 2 J. F. za 1/4 dijela, pod 3 V. F. za 1/8 dijela, pod 4 Z. R. za 1/8 dijela i pod 5 Z. M. za 1/4 dijela stana na drugom katu, koji se sastoji od kuhinje i sobe, a nalazi u zgradi oznake čest. zgr. 1279 ZU 938 K.O. K., dvorište površine 28 m2, dvorište površine 7 m2, stambena zgrada A. V.

II Dužni su tuženi naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka."

III Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 13.500,00 kn.

Obrazloženje

Dana 20. prosinca 2018. zaprimljena je tužba kojom su tužitelji ustali protiv tuženika radi utvrđenja njihovih prava suvlasništva u odnosu na suvlasničke dijelove tuženika upisane na nekretnini oznake čest. zgr. 1279 ZU 938 K.O. K. dvorište površine 28 m2, dvorište površine 7 m2, stambena zgrada A. V. 34, 36, 38, 40. Navode kako su pravni prednici uknjiženih suvlasnika bili M. i F. F. koji su pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini naslijedili nakon smrti svog oca M. F. pok. V., temeljem dosudnice K. suda u V. br. O-68/50 od 17. travnja 1950., uz dodatak kako je jedan od nasljednika bio i njegov sin V. F. pok. M., prednik tužitelja, koji nije prijavljen u ostavinskom postupku nakon očeve smrti. Dodaju kako su njihovi pravni prednici radi istog predmeta spora, pred ovim sudom pokrenuli parnicu br. IP-787/08 te ishodili presudu i zaključili sudsku nagodbu, ali te odluke nisu provedene u zemljišnoj knjizi, jer nisu bili obuhvaćeni svi nasljednici F. i M. F. pok. M..

U svom odgovoru od 25. veljače 2019. tuženik pod 3 se usprotivio tužbi ističući nedostatak aktivne legitimacije tužitelja i promašenu pasivnu legitimaciju tuženika, a uz to prigovorio zastari potraživanja, budući su V. F. pok. M. do svoje smrti …., a nakon toga njegovi nasljednici, ovdje tužitelji, imali dovoljno vremena od smrti M. F. pok. V. …., zatražiti ostvarenje svojih prava i interesa.

Na ročištu održanom 19. ožujka 2019. tužene pod 1 i 2 u cijelosti su osporile tužbu i postavljeni zahtjev, kao neosnovan, a u svom podnesku od 26. travnja 2019. u cijelosti su se pridružile navodima iz odgovora tuženika pod 3.

Dana 28. svibnja 2019. zaprimljen je podnesak tužitelja kojim uz postojeći glavni, postavljaju podredni tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno istovjetan točci II izreke presude, uz obrazloženje kako su pravo vlasništva stekli nasljeđivanjem, ali i dosjelošću, jer su preko stotinu godina u samostalnom posjedu predmetne nekretnine, a sve zakonom propisane kakvoće i kontinuiteta.

Unatoč protivljenju tuženika radi gore označene preinake tužbe iskazanom na ročištu održanom 28. svibnja 2019., sud o tome nije posebno odlučivao, jer tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, kako to propisuje odredba iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a u ovom slučaju tužba je preinačena prije 12. studenog 2019. kada je zaključen prethodni postupak, a osim toga svrsishodna je za konačno rješenje odnosa među strankama.

U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom vlasničkih listova od 21. i 28. studenog 2018., rješenja o nasljeđivanju br. O-1254/78 od 11. veljače 2008., br. O-2811/10 od 9. veljače 2011. i 9. lipnja 2017., br. O-2325/14 od 12. ožujka 2015., br. O-1282/85 od 30. ožujka 1987., br. O-431/79 od 31. ožujka 1980., br. O-7882/15 od 4. prosinca 2015., br. O- 3548/12 od 4. lipnja 2013., pregledom parničnog spisa br. IP-787/08, rješenja o nasljeđivanju od 1. lipnja 2015., 1. travnja 1993., 17. lipnja 1988., rješenja K. suda u V. br. Z- 631/57 od 10. prosinca 1957., saslušanjem svjedoka J. A., M. F., P.

M. i Ž. B. te tužitelja pod 2, pod 3 i pod 5 i tuženika kao parničnih

stranaka.

Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

Tužbeni zahtjev i podredni tužbeni zahtjev su neosnovani.

Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi jesu li tužitelji aktivno legitimirani, odnosno tuženici pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, je li nastupila zastara zahtjeva postavljenog radi utvrđenja prava suvlasništva nasljeđivanjem te utvrditi jesu li se u ovom slučaju ostvarile pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini temeljem instituta dosjelosti.

Pregledom rješenja K. suda u V. br. Z-631/57 od 10. prosinca 1957.

razvidno je kako je temeljem pravomoćne dosudnice br. O-68/50 od 17. travnja 1950. nakon smrti M. F. pok. V., upisano pravo vlasništva ovdje sporne čest. zgr. 1279 na njegove nasljednike, odnosno sinove F. i M. F., svakog za ½ dijela.

Pregledom rješenja o nasljeđivanju br. O-1254/78 od 11. veljače 2008., razvidno je kako su V. F. pok. M. (umrlog ….) naslijedili sinovi M. i M.

F., kći M. M. i nevjesta A. F. (tužiteljica pod 1), svaki za ¼ dijela.

Pregledom rješenja o nasljeđivanju br. O-3548/12 od 4. lipnja 2013., razvidno je kako su M. F. pok. V. naslijedili sin V. F. (tužitelj pod 3) i unuk Z. R. (tužitelj pod 4), svaki za ½ dijela.

Pregledom rješenja o nasljeđivanju br. O-7882/15 od 4. prosinca 2015., razvidno je kako je M. M. naslijedio sin Z. M. (tužitelj pod 5) za cijelo.

Slijedom iznijetog, razvidno je kako je V. F. pok. M. pravni prednik tužitelja pod 1, pod 3-5, dok u odnosu na tužitelja pod 2 J. F. nije priložen dokaz na okolnost prigovorenog nedostatka aktivne legitimacije.

Pregledom vlasničkog lista od 28. studenog 2018., razvidno je kako je sporna čest. zgr. 1279 ZU 938 KO K. upisana kao suvlasništvo tuženih pod 1 B. R. M. za

1/16 dijela, pod 2 A. R. M. za 1/16 dijela te pod 3 S. S. za

1/8 dijela, iz čega proizlazi njihova pasivna legitimacija, uz napomenu kako iz rješenja br. O- 431/79 od 31. ožujka 1980., br. O-2811/10 od 9. veljače 2011. i 9. lipnja 2017., br. O-2325/14 od 12. ožujka 2015. te rješenja o nasljeđivanju od 17. lipnja 1988., 1. travnja 1993. i od 1. lipnja 2015., proizlazi kako su pravni prednici tuženih pod 1 i 2 M. R., A.

F. ud. M. i M. F. pok. M. (upisani suvlasnik), dok su pravni prednici tuženika

pod 3 D. F. pok. M., M. F. pok. F., M. F. ud. F. i F. F.

pok. M. (upisani suvlasnik).

U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti kako slijedi.

Odredbom iz čl. 144. Zakona o nasljeđivanju (Službeni list FNRJ br. 20/55, Službeni list SFRJ br. 12/65, NN br. 52/71, 47/78, 71/91, 37/94, 56/00 i 48/03, dalje stari ZN), propisano je kako pravo nasljednika ostavitelja zahtijevati ostavinu zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo iza posjednika stvari ostavine, a najkasnije za 10 godina, računajući za zakonskog nasljednika od ostaviteljeve smrti, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke, s tim da ovo pravo prema nesavjesnom posjedniku stvari ostavine zastarijeva za 20 godina, uz napomenu kako zastaru prava na ostavinu praktički istovjetan način propisuje i odredba iz čl. 138. Zakona o nasljeđivanju (NN br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje ZN). Dakle, protekom roka zastarijevanja i formalno pravomoćna odluka ostavinskog suda, makar se temeljila na slabijem pravnom osnovu, postaje konačno materijalno pravomoćna te se ne može izmijeniti pravnim sredstvom.

Odredbom iz čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, kako to propisuje odredba iz čl. 245. st. 1. ZOO. Odredbom iz st. 3 istog članka propisano je kako zastara prekinuta podnošenjem tužbe počinje ponovno teći od dana kada je spor okončan, a kada počinje teći iznova poslije prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta, kako to propisuje odredba iz st. 6.

Pregledom spisa ovog suda br. IP-787/08, razvidno je kako su tužiteljica pod 1 i pravni prednici ostalih tužitelja, ustali protiv tuženika, kao nasljednika upisanih suvlasnika pok. M. F. i pok. F. F., među kojima i protiv R.-M. R. pok. M., pravne

prednice tuženih pod 1 i 2 te M. F. pok. F., pravnog prednika tuženika pod 3, radi utvrđenja suvlasničkih prava na nizu nekretnina upisanih na imena pok. M. F. i pok. F. F., a među njima i na ovdje spornoj čest. zgr. 1279 K.O. K..

Rješenjem br. IP-787/08 od 8. travnja 2011. gore označeni postupak prekinut je u odnosu na pravnog prednika tuženika pod 3 M. F. pok. F., jer je označeni u tijeku parnice preminuo, dok je u odnosu na pravnu prednicu tuženih pod 1 i 2 R.-M.

R. pok. M., postupak okončan sudskom nagodbom koju su tužitelji u toj pravnoj stvari sklopili s označenom strankom, tako da im je priznala suvlasnička prava na nekretnini čest. zgr. 1279 i ovlastila ih na upis tih prava u zemljišnu knjigu, uz istodobno brisanje njezinog suvlasničkog dijela na nekretnini.

U skladu s iznesenim, tijek zastare prekinut je 21. svibnja 2008. podnošenjem tužbe u postupku IP-787/08. Ovaj spor u odnosu na pravnu prednicu tuženih pod 1 i 2 R.-M.

R. pok. M. okončan je 28. lipnja 2012. sklapanjem sudske nagodbe, a u odnosu na pravnog prednika tuženika pod 3 M. F. pok. F. još i ranije, odnosno 8. travnja 2011. kada je postupak prekinut zbog smrti ove stranke, a nakon toga nije nastavljen u odnosu na njegove sukcesore, stoga sudska nagodba nema nikakvog pravnog značaja u odnosu na njegovog nasljednika, ovdje tuženika pod 3. Dakle, tužitelji su nakon okončanja spora, odnosno od 29. lipnja 2012., kada je tijek zastare ponovno započeo, imali pravo zahtijevati ostavinu od tuženika u subjektivnom roku od godine dana, kako to propisuju citirane odredbe starog ZN i ZN.

Pod pretpostavkom da ne stoje izneseni navodi o početku i tijeku zastare, potrebno je ponoviti kako je ostavinski postupak nakon smrti M. F. pok. V. okončan dosudnicom od 17. travnja 1950., stoga je jasno kako je njegov sin, pravni prednik tužitelja V. F., propustio do kraja života 1978. zahtijevati ostavinu u citiranim zakonskim rokovima. Što se tiče njegovih nasljednika, ovdje tužitelja, na temelju raspoloživih rješenja o nasljeđivanju proizlazi kako je tužiteljica pod 1 stekla pravo zahtijevati ostavinu 11. veljače 2008. kada je rješenjem okončan ostavinski postupak nakon smrti njezinog svekra V. F., tužitelji pod 3 i 5 su to pravo mogli ostvarivati nakon 4. lipnja 2013. kada je rješenjem okončan ostavinski postupak nakon smrti njihovog oca i djeda M. F. pok. V.,

tužitelj pod 5 nakon 4. prosinca 2015. kada je okončan ostavinski postupak nakon smrti njegove majke M. M., a u odnosu na tužitelja pod 2 već je ranije navedeno kako spisu ne prileži rješenje o nasljeđivanju ili kakav drugi dokaz na okolnost aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari.

Nasuprot tome, tužene pod 1 i 2 procesno su legitimirane za ovu nasljedničku tužbu od 1. lipnja 2015. kada je rješenjem okončan ostavinski postupak nakon smrti njihove majke R.-M. R. pok. M., dok je tuženik pod 3 procesno legitimiran od 12. ožujka 2015. kada je rješenjem okončan ostavinski postupak nakon smrti njegovog polubrata D. F. pok. M., odnosno od 9. lipnja 2017. kada je rješenjem okončan ostavinski postupak nakon smrti oca njegovog polubrata M. F. pok. F..

Od označenih datuma parnične stranke stekle su procesnu legitimaciju u ovoj parnici, a kako je tužba zaprimljena tek 20. prosinca 2018., očito je kako je u ovom slučaju nastupila zastara prava podizanja nasljedničke tužbe i s tim u vezi glavnog tužbenog zahtjeva usmjerenog radi utvrđenja njihovih nasljednih, odnosno suvlasničkih prava na čest. zgr. 1279 K.O. K., jer je do tog dana proteklo više od godine dana od donošenja posljednjeg rješenja o nasljeđivanju 9. lipnja 2017. Dakle, prigovor zastare nalazi se u potpuno osnovanim, stoga je glavni tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

U odnosu na podredni tužbeni zahtjev za navesti je kako slijedi.

Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Kako tužitelji ističu dosjelost kao osnovu stjecanja prava vlasništva, a uzimajući u obzir da pri tome spominju posjed koji, računajući i njihovog pravnog prednika, traje preko stotinu godina, u konkretnom slučaju valjalo je utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za stjecanje tog prava u skladu s pravnim pravilima iz paragrafa 1452.-1477. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji je bio na snazi u vrijeme početka dosjedanja po njihovom pravnom predniku V. F. pok. M. i supruzi K. F., jer je ono u svakom slučaju započelo prije 1980. kada je na snagu stupio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 9/92 i 77/92, dalje ZOVO).

Paragrafima 1460.-1464. OGZ za dosjelost je bilo potrebno ostvarenje pretpostavki sposobnosti stjecatelja, zakonitosti, poštenja i istinitosti posjeda, dok je paragraf 1468. propisivao 30 godina kao rok za dosjelost uz barem pošten posjed, međutim sudska praksa zauzela je stav kako je za dosjedanje dovoljan protek 20 godina takvog posjedovanja. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću na praktički istovjetan način reguliraju i odredbe iz čl. 159. ZV, koje propisuju kako zakoniti, istiniti i pošteni posjednik pravo vlasništva na nekretnini stječe protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, odnosno protekom 20 godina ukoliko je posjed barem pošten. Ovome valja dodati kako učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva. Dosjelošću se činjenično stanje pretvara u pravno, a posjednik stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom određeno vrijeme, dok na drugoj strani nastaje gubitak prava vlasništva osobe koja je do tada bila vlasnik. Za redovitu dosjelost traži se kvalificirani posjed, što znači zakonit, istinit i pošten, a za izvanrednu dosjelost dovoljno je da je posjed barem pošten i to poštenje se zakonski presumira. Pri tome valja napomenuti kako je posjed pošten ako posjednik, kad ga je stekao, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, kako to propisuje odredba iz čl. 18. st. 2. ZV. I po odredbi iz čl. 18. st. 5. ZV posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Na okolnost korištenja predmetnog prostora na drugom katu, odnosno utvrđenja njegovih posjednika, kakvoće tog posjeda, njegovog kontinuiteta i dugotrajnosti, saslušani su svjedoci J. A., M. F., P. M. i Ž. B., tužitelji pod 3 i 5

te tuženici. Iz njihovih iskaza proizlazi kako su u predmetnoj nekretnini živjeli V. F. pok. M. sa suprugom K. (pravni prednici tužitelja) i kako je njihov posjed sve vrijeme bio samostalan i neosporavan, kako od V. braće F. i M. F. (pravnih prednika tuženika), koji su koristili ostale dijelove kuće, tako i trećih osoba. Također navode kako se predmetni prostor prestao redovito koristiti nakon K. smrti (V. F. umro …., a

K. F. …., kako stoji u rješenju o nasljeđivanju br. O-1254/78 od 11. veljače 2008.), a nastavili su ga povremeno koristiti pojedini njihovi nasljednici, a prije svega kćerka M. M. i tužitelj pod 5, odnosno njegovi sinovi N. i V. M., koji stan koriste posljednjih desetak godina, uz znanje i suglasnost ostalih tužitelja, pri čemu valja dodati kako tuženici nisu osporili navode tužitelja kako su upravo tužitelj pod 3 i sinovi tužitelja pod 5 isključivi posjednici ključa nekretnine. Na ovaj način nedvojbeno je utvrđeno kako je predmetni stambeni prostor do 1993. desetljećima bio u posjedu pravnih prednika tužitelja, a nakon toga je u posjedu tužitelja, međutim iz stanja u spisu proizlazi kako taj posjed, osim činjenice samostalnosti, nema obilježje poštenog posjeda, neophodnog za stjecanje vlasništva dosjelošću.

Prije svega valja navesti kako je V. F. pok. M. od prvog dana znao da koristi prostor koji nije njegovo vlasništvo, već suvlasništvo njegove braće F. i M. F.,

svakog za ½ dijela, stečenog nasljeđivanjem po pravomoćnoj dosudnici K. suda u V. br. O-68/50 od 17. travnja 1950., na temelju koje je i proveden upis njihovih prava u zemljišnoj knjizi. Ovaj zaključak proizlazi iz njegove spoznaje kako se pred sudom vodi ostavinski postupak nakon smrti oca M. F. pok. V. u kojem nije želio sudjelovati,

jer u dva navrata nije pristupio na raspravu, iako je bio uredno pozivan, kako proizlazi iz sudskog zapisnika od 17. travnja 1950. (list 19 spisa br. IP-787/08). Osim toga, V. F. je do kraja života 1978. bio u dobrim odnosima s braćom, stoga je logično i očekivano da je znao ili morao znati za ishod ostavinskog postupka i njihovo nasljeđivanje očeve imovine za po ½ dijela te upis tih prava u zemljišnoj knjizi, što znači da je nakon okončanog ostavinskog postupka imao doista dovoljno vremena (28 godina) radi zaštite svojih imovinskih prava, ukoliko je smatrao da su mu ona na kakav način povrijeđena, a što bi u tom slučaju bilo životno očekivano postupanje oštećene osobe, međutim o tome nema ni traga u spisu. U prilog iznesenom ide i sadržaj rješenja o nasljeđivanju br. O-1254/78 od 11. veljače 2008. iz kojeg je razvidno kako u ostavinskoj imovini, kao naknadno pronađenoj imovini V. F. pok. M., nema čest. zgr. 1279 K. K., iako je tom odlukom obuhvaćen i označen čitav niz nekretnina koje predstavljaju izvanknjižno vlasništvo ostavitelja pa je s tim u vezi među njima mogla biti i ovdje sporna. Ovome valja dodati kako tužitelji nisu postupili u skladu s odredbom iz čl 7. st. 1. ZPP i priložili rješenje o nasljeđivanju od 7. rujna 1978. kojim je ranije utvrđena ostavina V. F. (kako proizlazi iz obrazloženja rješenja od 11. veljače 2008.), stoga sud ne može utvrditi je li sporna nekretnina možda bila utvrđena kao dio ostavine tom ranijom odlukom, već cijeniti raspoloživo stanje.

Dakle, očito je kako se V. F. nije želio prihvatiti svog nasljednog dijela čest. zgr. 1279, što znači da se nije držao suvlasnikom kuće. Činjenica da je njezin sporni dio do kraja života koristio na neometan način i da je s braćom bio u dobrim odnosima, ne dovodi u sumnju iznesena utvrđenja, već ukazuje na postojanje njihovog usmenog ili prešutnog sporazuma da V. doživotno koristi dio objekta bez vlasničkih ovlaštenja koja bi se prenosila na njegove nasljednike. Upravo zbog ranije iznesenog sadržaja rješenja iz 2008. nedvojbeno je kako je tužiteljica pod 1, kao sudionica ostavinskog postupka i nasljednica V. F., sve vrijeme znala da njezin svekar nije suvlasnik predmetne nekretnine, a isto su znali ili naknadno saznali ostali tužitelji, jer i ostala dokazna građa ukazuje kako su makar nakon smrti K. F. ud. V. 1993. u nepoštenom posjedu nekretnine. Naime, posebno valja istaknuti kako tuženici u svojim iskazima spominju da je nakon njezine smrti, suvlasnik objekta M. F. nadimka B. (sin suvlasnika F. F. pok. M.), u više navrata

dao do znanja tužiteljima, a posebno sinovima tužitelja pod 5, kako je predmetni prostor njegovo vlasništvo te kako je uz asistenciju policije ishodio privremeno iseljenje braće M. iz predmetne nekretnine. Svjedoku F. poznato je da je s B. bilo

problema, a svjedokinja A. tvrdi kako je u pitanju osoba agresivne naravi, ali poznato joj je da je izbila svađa zbog njegovog postavljanja vrata, odnosno ograde na katu kuće. Tužitelji pod 3 i 5 potvrđuju kako im je B. u više navrata pravio probleme ističući kako je on upisani suvlasnik, kako je iskazivao agresivno ponašanje i jednom prilikom razbio vrata spornog prostora, a tužitelj pod 5 pored toga potvrđuje i navode tuženika pod 3 kako je sinu ovog tužitelja skrenuo pozornost da je suvlasnik kuće. Sud dopušta mogućnost i vjeruje navodima o B. kao čovjeku agresivne naravi i sklonom alkoholu, međutim, znakovita je činjenica kako niti jedan od svjedoka ili stranaka ne spominje njegove sporove, sukobe ili agresivne ispade prema stricu i strini, odnosno V. i K. F., već isključivo prema njihovim nasljednicima. Ovo potvrđuje navode tuženika o sporazumu braće F., jer upućuje na zaključak kako je B. poštovao dogovor pravnih prednika stranaka na okolnost načina korištenja kuće pa tako i spornog stambenog prostora od strane pravnih prednika tužitelja. Međutim, očito je držao kako su smrću V. i K. F. prestali razlozi za daljnje posjedovanje ovog dijela nekretnine po njihovim nasljednicima, radi čega je, kao nasljednik suvlasnika F. F. pok. M. (za ½ dijela), sasvim logično iskazao znakove svojatanja tog prostora, a zbog protivljenja tužitelja i svoje naravi, naknadno započeo s agresivnim ispadima te radnjama poput postavljanja ograde na katu kuće, odnosno razbijanja ulaznih vrata spornog prostora. Valja uzeti u obzir kako je B. bio posjednik preostalog, ovdje nespornog stambenog prostora na drugom katu kuće, stoga se smatrao ovlaštenim zahtijevati posjed u skladu sa suvlasničkim ovlaštenjem, a u ovom slučaju posjed drugog kata u cijelosti, pri čemu je trebalo cijeniti kako je na njegove agresivne postupke moglo utjecati i nezadovoljstvo zbog korištenja lošijeg dijela objekta, odnosno kuhinje na drugom katu te spavaće sobe u potkrovlju, o čemu u svom iskazu govori svjedokinja Ž. B. pa je očito želio svoj prostor proširiti i učiniti ga primjerenijim za život. Konačno, tužitelji nisu osporili ili kako doveli u sumnju navode tuženika pod 3 kako je i on sinu tužitelja pod 5 jasno dao do znanja kako se smatra suvlasnikom kuće, tako da je i po ovoj osnovi tužiteljima trebalo biti jasno da imaju faktičku vlast na stvari, iako im pravo na tu vlast ne pripada. Cijeneći naprijed iznesene dokaze, kako svakog posebno, tako ih analizirajući u njihovoj ukupnosti i međusobno povezanosti, sud smatra kako su tuženici oborili zakonsku presumpciju poštenja posjeda nekretnine te dokazali kako su tužitelji i njihovi nabrojani pravni prednici sve vrijeme bili nepošteni posjednici, jer su u vrijeme stjecanja znali da im taj posjed ne pripada ili su u svakom slučaju naknadno saznali za te razloge. U takvim okolnostima, predmetna tužba i podredni tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja tužitelja vlasnicima spornog stambenog prostora na drugom katu kuće sagrađene na čest. zgr. 1279 K.O. K., nema valjanog činjeničnog i zakonskog uporišta. Osim iznesenih razloga, podredni tužbeni zahtjev valjalo je odbiti i zbog njegove neprovedivosti, budući se zahtjeva utvrđenje suvlasničkih prava tužitelja u odnosu na realni dio nekretnine (stan na drugom katu koji se sastoji od kuhinje i sobe), a da se istodobno ne utvrđuje koji bi bio alikvotni dio tog realnog dijela u odnosu na cjelinu čest. zgr. 1279, što je bilo moguće provesti tek po provedenom očevidu i graditeljskom vještačenju kojim bi se utvrdile odlučne činjenice.

U skladu s iznesenim, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

S obzirom na ishod postupka, tuženicima u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP pripada pravo na naknadu parničnog troška i to: sastava podnesaka od 25. veljače i 26. travnja 2019., te zastupanja na ročištima održanim 19. ožujka, 28. svibnja i 12. studenog 2019., 15. siječnja, 23. rujna i 25. studenog 2020. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku označenu radnju, a sve primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, dalje OT). Također im je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 2. svibnja 2019. i 28. siječnja 2021. u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 50. OT), dok se u više zatraženom dijelu njihov zahtjev za ova zastupanja drži neosnovanim. Dakle, priznat im je trošak u iznosu od 9.000,00 kn koji je valjalo uvećati za 20% radi zastupanja više osoba (Tbr. 36. OT) te za 25% PDV, dok trošak sudske pristojbe nije priznat jer nije zatražen u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP-a po kojoj je stranka dužna u zahtjevu navesti određene troškove za koje traži naknadu.

Slijedom iznijetog, tužiteljima je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika u iznosu od 13.500,00 kn, kako je i odlučeno u točki III izreke ove presude.

Split, 5. ožujka 2021.

Sudac

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika