Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 7 P-74/2019-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Mariji Levanić-Škerbić., u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o. P., O., K. u. … , OIB:……., kojeg zastupa

punomoćnik M. K., o. u O. d. P. i P. d.o.o. iz

Z., protiv tuženika T. O. d.d. Z., A. H. … , OIB: ……3, kojeg zastupaju odvjetnici iz O. d. M. & L. iz Z.,

radi isplate (vps: 310.549,12 kn), nakon zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 20. siječnja 2021., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja V. G., o. u

V. i zamjenika punomoćnika tuženika V. S., o. u V., na ročištu za objavu i uručenje presude 5. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku T. O. d.d. Z., A. H. … . ,

OIB: ……, isplatiti tužitelju G….. d.o.o., P., O.,

K. u. … . , OIB:……, iznos od … . EUR u kunskoj

protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.4.2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju G. d.o.o. P., O., K. u. … . , OIB: ……, naknaditi tuženiku T. O. d.d. Z., A.

H. ….., OIB: … … . , trošak parničnog postupka u iznosu od 25.000,00 kn, u roku od osam dana.

Obrazloženje

Tužitelj je ovome sudu protiv tuženika podnio tužbu radi isplate iznosa od 41.930,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 17.4.2018. do isplate.

U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom dana 31.8.2017. zaključio Ugovor o osiguranju robe u međunarodnom prijevozu, temeljem kojeg je izdana polica br. ……….. U neutvrđenom vremenu između 20,00 sati, dana 12.4.2018. i 6,00 sati dana

13.4.2018. došlo je do provale u teretno vozilo tužitelja u mjestu P. u S. , na

parkiralištu ispred motela "N. v.-P. B." te je ukradena tehnička roba u vrijednosti od 41.930,40 EUR, prema popisu i opisu robe koji je priložen uz tužbu. Odmah nakon uočene provale, zaposlenik tužitelja J. S. je dana 13.4.2018. policiji prijavio krađu provalom u vozilo, nakon čega je rješenjem Ž. P. u. P.,

S. k. p. istoga dana pokrenut kazneni progon za djelo krađe kojim se počinitelja tereti upravo za krađu prijavljene tehničke robe. Dana 16.4.2018. tužitelj je tuženiku prijavio štetu, te je uz prijavu dostavio potvrdu o plaćanju - ispravu "Quittung", zatim račun broj … . od 29.3.2018. s pečatom trgovca M. na iznos od 49.000,00

EUR te popis robe koja je otuđena. Tuženik je odbio postupiti po odštetnom zahtjevu, pa tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 41.930,40 EUR u kunskoj protuvrijednosti, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 17.4.2018. pa do isplate.

U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe kako prema dostavljenim dokazima nije moguće utvrditi postojanje obveze isplate sukladno zaključenom ugovoru o osiguranju. Nesporno je zaključena polica osiguranja br………., svota osiguranja je ugovorena u iznosu od 375.000,00 kn za razdoblje …….te se primjenjuju Uvjeti i klauzule: ……. Iz r ačuna br.

…… od dana 29. ožujka 2018. kojeg je tužitelj dostavio tuženik zaključuje da je osiguraniku navodno isporučen predmet narudžbe - „miješana paleta elektronike (LED TV, laptop, tablet, mobilni telefon, videokamera, radio) na 33 palete“, te je navodno utovarena dana 29. ožujka 2018. godine na vozilo marke Renault, reg. oznake……, kojim je upravljao vozač J. S. Nadalje, na računu je naznačeno da se on odnosi na Potvrdu od dana 27/10/2018 godine što dovodi u pitanje vjerodostojnost računa kao isprave. Popis robe (koja je navodno ukradena) od 07/05/2018., u kojem se navodi mješovita roba, u značajnom dijelu ne odgovara naznaci s računa br. … … .i to u sljedećem dijelu: sanitas uv, stropne LED lampe, LED lučice, LED svjetiljke, punjače za mobitele (odvojeno od mobitela), LED svjetlo za suncobran, kompjuter za bicikl, nosači za mobitel, „Trek 2.dj. auto“, baterije za mobitele (odvojeno od mobitela). Sukladno obavijestima koje je tužitelj dao tuženiku u postupku prije litispendencije, iznos od 49.000,00 EUR je navodno uplatio trgovcu Milibra u obrocima, pri čemu za te uplate nema nikakvu potvrdu da je uplaćivane obroke podignuo s bankovnog računa društva jer da je „novac posuđen“, slijedom čega nije moguće utvrditi je li iznos od 49.000 EUR stvarno uplaćen trgovcu, a niti je moguće utvrditi porijeklo tog novca. Tuženik nadalje navodi da osim što je sporno je li navodno otuđena roba uopće plaćena prodavatelju, sporna je i vrijednost navodno otuđene robe, odnosno s tim u vezi opseg i visina štete. Na računu br. … . .nije navedena stvarna vrijednost otuđene robe (pojedinačno, po komadu / pakiranju), niti je navodno preuzeta roba pojedinačno specificirana te nema niti otpremnice niti sličnog dokumenta koji obavezno prati osiguranu robu i koji tužitelj ukoliko je zaista imao robu u transportu morao imati. S obzirom na sve navedeno tuženik nije našao da bi nastala obveza sukladno zaključenom ugovoru o osiguranju.

Tuženik posebno ističe kako je u čl. 21. Ugovorenih uvjeta osiguranja (Sankcijska klauzula) određeno da osiguratelj „.. ne pruža pokriće osiguranja te nema obvezu plaćanja potraživanja, plaćanja zahtjeva ili plaćanja bilo kakvih drugih pogodnosti, bez obzira na odredbe ugovora o osiguranju, ako bi takva isplata po zahtjevu ili plaćanje bilo kakvih drugih pogodnosti, izložilo osiguravatelja bilo kakvim sankcijama, zabranama ili ograničenjima na osnovi rezolucija Ujedinjenih naroda, trgovinskim ili ekonomskim sankcijama, kršenju zakona te propisa Europske unije, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država.“ Tužitelj sam tvrdi da je roba plaćena gotovinom, u valuti Euro, i to u iznosu od 49.000,00 EUR, koji iznos je „posuđen“, što samo po sebi ukazuje da bi isplatom osigurnine tuženik sebe izvrgnuo mogućem progonu zbog povrede propisa o sprječavanju pranja novca. Tužitelj nije dostavio dokaz o svom zaduživanju, odnosno o eventualnom zajmu i/ili pozajmici koji je kao trgovačko društvo uzeo od druge fizičke ili pravne osobe u iznosu od 49.000,00 EUR, kao niti dokaz da je iznos od 49.000,00 EUR proknjižen u poslovnim knjigama osiguranika – trgovačkog društva, ili bilo kakav dokaz o porijeklu novca kojim je navodno plaćen račun trgovca.

Tuženik se osim toga poziva i na odredbu čl.2. st.1., toč.6. Općih uvjeta osiguranja tvrdeći da se radi o krajnje sumnjivim postupcima tužitelja, a to je da je od datuma navodnog preuzimanja robe (29/03/2018) do datuma navodnog štetnog događaja (13/04/2018) prošlo čak 15 dana te da je kroz to vrijeme vozač gospodarskim vozilom u kojemu je navodno bila utovarena roba vozio između Nj. i H. (preko S.), što predstavlja argument za isključenje osigurateljne obveze, jer je šteta posljedica teškog nemara osiguranika.

Tužitelj se u podnesku od 28. veljače 2020. očitovao na odgovor na tužbu tuženika i naveo da tuženik iznosi potpuno neosnovane i paušalne ocjene. Tužitelj navodi da je člankom 55. Zakona o deviznom poslovanju propisano da „nadzor nad poslovanjem u skladu s ovim zakonom obavljaju Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija – Devizni inspektorat i Carinska uprava.“ Financijski savjetnik tuženika nije nadzorno tijelo, niti je ovlašten u tom dijelu tumačiti i preispitivati poslovanje tuženika. Isto tako, tvrdnja da je račun za robu manjkav i da ne predstavlja vjerodostojnu računovodstvenu ispravu u potpunosti je neutemeljena i paušalna i također iznesena od strane neovlaštene osobe. Ovi zaključci tuženika imali bi težinu jedino da su potkrijepljeni zapisnikom o nadzoru ili odlukom ovlaštenog tijela. Tuženik nije taj koji je ovlašten preispitivati zakonitost poslovanja tužitelja, niti tražiti na uvid knjigovodstvenu dokumentaciju koja predstavlja poslovnu tajnu. Tužitelj nadalje ističe da je iz rješenja Županijske policijske uprave P. kojom je pokrenut kazneni progon za djelo krađe kojom je oštećen tužitelj vidljivo da se počinitelju stavlja na teret otuđenje istih stvari koje su predmet ovog postupka. Predmetna isprava ima dokaznu vrijednost javne ispravu.

Tuženik u podnesku od 6. travnja 2020. dodatno obrazlaže svoj pravni stav o isključenju njegove odgovornosti za isplatu osigurnine te ističe da je tužitelj do novčanog iznosa u stranoj valuti mogao doći na točno određene načine, za svako plaćanje u stranoj gotovini, tužitelj kao rezident je dužan podići sredstva sa svog deviznog računa u banci ili ih kupiti od banke, a tužitelj nije dostavio dokaze u smislu potvrde banke o podizanju te količine gotovine. Sredstva na deviznom računu rezident može steći naplatom potraživanja od nerezidenta u stranim sredstvima plaćanja, kreditom odnosno zajmom primljenim od nerezidenta, pologom naplaćene strane gotovine (ako rezident obavlja djelatnost za koju je dopuštena naplata u stranoj gotovini) ili kupnjom od banke. Rezident pa tako niti tužitelj koji obavlja gospodarsku djelatnost ne može stranu gotovinu pribaviti kupnjom u mjenjačnici, jer mjenjači smiju mjenjačke poslove obavljati samo s fizičkim osobama - građanima. Tužitelj bi pri podizanju strane gotovine sa svog računa u banci bio dužan banci dostaviti račun, ugovor ili predračun. Ako se podizanje strane gotovine s računa obavlja na osnovi predračuna, rezident je dužan u roku 60 dana od dana podizanja strane gotovine podnijeti banci dokaz da je gotovina iskorištena za plaćanje ili gotovinu vratiti na svoj devizni račun u banci. Tuženik smatra da bi se, ukoliko bi isplatio osigurninu za robu koja nije proknjižena u poslovnim knjigama i za koju nije vidljiv trag novca kojom je ista kupljena, izložio kršenju zakona RH te propisa EU koji se odnose na sprječavanje pranja novca, jer bi se isplatom osigurnine oprao novac čije porijeklo nije poznato, te bi takav novac kao opran (sada s vidljivim porijeklom) završio na računu tužitelja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju za plaćanjem osigurnine, a temeljem sklopljenog Ugovora o osiguranju robe u međunarodnom kopnenom prijevozu.

Između stranaka nije sporno da su zaključile navedeni ugovor o osiguranju te su potpisale policu osiguranja br. … . . za razdoblje 1.9.2017. – 1.9.2018. (list 5 spisa) prema kojoj je tužitelj ugovaratelj osiguranja i osiguranik, a tuženik osiguratelj, a predmet police je osiguranje robe u međunarodnom kopnenom prijevozu od svih rizika.

U samoj polici navedeno je da je osiguranje sklopljeno po Uvjetima i klauzulama: KL- ……., pokriće…….., kao

i da se primjenjuju Posebni uvjete za osiguranje robe u transportu generalnom policom (PG- krg-gp/17-4-hr) i Opći uvjeti za osiguranje robe u transportu (PG-krg/17-4-hr). Prema tome, sastavni dio konkretnog ugovora o osiguranju su i Opći uvjeti za osiguranje robe u transportu i Posebni uvjeti za osiguranje robe u transportu generalnom policom (list 44-54).

Iz tuženikovog odgovora na tužbu proizlazi da tuženik osporava tužitelju pravo na naknadu iz osiguranja sumarno iz nekoliko razloga:

- zbog toga što tužitelj nije dostavio dokumentaciju određenu uvjetima osiguranja (jer nije priložio ni prijevozne dokumente niti valjane dokaze o vrijednosti robe i o visini osiguranih troškova, kao i zato što postoji nesuglasje u dostavljenoj dokumentaciji - popis robe koja je ukradena ne odgovara u značajnom dijelu naznaci s računa br. 2018011),

- uslijed primjene tzv. Sankcijske klauzule iz Posebnih uvjeta za osiguranje – tuženik smatra da bi isplatom osigurnine u konkretnom slučaju bio izložen kršenju zakona Republike Hrvatske te propisa Europske unije koji se odnose na sprječavanje pranja novca (jer nema dokaza o porijeklu, načinu stjecanja te knjiženju iznosa od 49.000,00 Eur-a na ime kupovnine u poslovnim knjigama tužitelja koji je trgovačko društvo), te

- uslijed isključenja predmetne štete iz osiguravajućeg pokrića primjenom čl. 2.st.1.toč.6. Općih uvjeta za osiguranje robe u transportu – jer je šteta posljedica teškog nemara osiguranika, ovdje tužitelja (budući da je od datuma navodnog preuzimanja robe do datuma navodnog štetnog događaja prošlo čak 15 dana te je kroz cijelo to vrijeme roba bila utovarena u vozilu kojim je vozač vozio).

S obzirom na tuženikove razloge osporavanja sporno je između stranaka ima li tužitelj pravo na osigurninu sukladno predmetnom ugovoru o osiguranju (uslijed nastupanja konkretnog slučaja krađe robe u međunarodnom prijevozu), odnosno jesu li se ispunile sve pretpostavke pod kojima je za tuženika nastala obveza za isplatu osigurnine tužitelju kao osiguraniku, sukladno Općim i posebnim uvjetima za osiguranje u transportu.

Odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11- pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP-a) propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dakle, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju dokaza koje su im stranke ponudile.

S druge strane, odredbom iz čl. 8. ZPP-a propisano je da sud prema svom uvjerenju odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, dok odredba iz čl. 220. st. 2. ZPP-a daje diskrecijsko pravo sudu pri odlučivanju o tome koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a koje ne.

Osnovom pravila o teretu dokazivanja sadržanog u odredbi članka 219. ZPP-a ako stranka koja se poziva na određenu činjenicu, nije bila u stanju do zaključenja glavne rasprave sudu pružiti dokaz o tome, obveza je suda uzeti tu tvrdnju kao nedokazanu, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221a. ZPP-a.

Drugim riječima, dužnost je stranaka da iznesu činjenice i dokazna sredstva, a ako stranka nije sudu pružila dovoljno prikladnih dokaza za istinitost svojih tvrdnji te zbog toga sud, na temelju slobodne ocjene dokaza nije uspio formirati određeno uvjerenje o tim tvrdnjama, odnosno nije mogao sa sigurnošću utvrditi odlučne činjenice, nužno do primjene dolazi pravilo o teretu dokazivanja i zahtjev stranke treba biti odbijen. Pokraj tuženikovog osporavanja tužiteljevog prava na osigurninu (iz više navedenih razloga), na tužitelju je bio teret dokazivanja odlučnih činjenica koje se tiču ostvarenja svih pretpostavki uz koje, sukladno Ugovoru o osiguranju te sukladno Općim i Posebnim uvjetima za osiguranje, tužitelj ima pravo na naknadu uslijed nastupa osiguranog slučaja.

Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije u stupnju izvjesnosti dokazao činjenične pretpostavke na kojima je utemeljio tužbu, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza kada se oni ocjenjuju pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dok ostali po tužitelju predloženi, a neprovedeni dokazi (saslušanje svjedoka M. O. iz tvrtke M., kao i financijsko-knjigovodstveno vještačenje), u konkretnom slučaju ne predstavljaju prikladne dokaze za utvrđivanje osnovanosti osnove tužiteljeve tražbine iz razloga kako slijedi.

Dokumentacija kojom je tužitelj potkrijepio tužbeni zahtjev te u koju je sud izvršio uvid tijekom postupka: polica (list 5), zapisnik o ispitivanju svjedoka od 13.4.2018.- ovjereni prijevod na hrvatski (list 7-13), rješenje o pokretanju kaznenog progona krađe Županijske policijske uprave P.-ovjereni prijevod (list 14-16), dokumentaciju na njemačkom jeziku (list 23-30) uz ovjereni prijevod na hrvatski jezik– račun br. 2018011 od 29.3.2018., popis robe s računa, potvrda o plaćanju od 29.6.2018., potvrda o primitku (list 73-84), e-mail prepisku (list 57-65).

Uz to je sud na prijedlog tužitelja saslušao direktoricu tužitelja S. S. i svjedoka J. S. Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je tužitelju od strane pravne osobe M. sa sjedištem u K. … , A. izdan račun br. … … od 29.3.2018. za

tehničku robu na 33 palete, specificiranu u popisu robe s računa, kao i da je ista pravna osoba ovjerila potvrdu o plaćanju od 29.6.2018. i potvrdu o primitku iznosa od 49.000,00 EUR-a od tužitelja (listovi 73-84 spisa).

Međutim, iz priložene dokumentaciju isto tako je vidljivo da nedostaju prijevozni dokumenti, odnosno da tužitelj u spis nije priložio nikakvu dokumentaciju koja je pratila robu u prijevozu, niti Međunarodni tovarni list (CMR) koji se smatra obveznim elementom carinske deklaracije.

Prema čl. 12. st. 1. Općih uvjeta za osiguranje robe u transportu (PG-krg/17-4-hr) osiguranik mora osiguratelju dokumentima dokazati da ima pravo na naknadu iz osiguranja (osigurani interes) te da je šteta nastala na osiguranoj relaciji, tijekom trajanja osiguravajućeg pokrića, kao posljedica jedne od osiguranih opasnosti te u navedenoj visini i opsegu. Prema st. 2. istog članka Općih uvjeta je osiguranik dužan pismenim putem prijaviti štetu i priložiti sljedeće dokumente: 1) policu osiguranja, 2) originalne prijevozne dokumente, 3) protest brodaru odnosno drugom prijevozniku i zapisnik o šteti, 4) policijski zapisnik i sl., 5) dokaze o vrijednosti robi o visini osiguranih troškova, 6) dokaze o visini nastale štete i troškova. Prema st.3. istog članka osiguratelj ima pravo zahtijevati i dodatnu dokumentaciju, koja pomaže utvrditi uzrok, visinu ili obim štete ili pomaže u određivanju visine obveze osiguratelja.

Prema tome, kako tužitelj u ovome postupku nije priložio originalne prijevozne dokumente, a koji su, prema čl. 12. st. 2. toč. 2. Općih uvjeta za osiguranje nužni za ostvarenje zahtjeva iz ugovora o osiguranju, osnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dostavio dokumentaciju određenu uvjetima osiguranja. U tom kontekstu, nisu za ovaj postupak relevantne tvrdnje tužitelja iz podneska od 28. veljače 2020. kojima se tužitelj poziva na tijek komunikacije s tuženikom, koja je prethodila ovome parničnom postupku, te u kojoj navodno tuženik nije doveo u pitanje niti ukazao tužitelju da nije dostavio neku od isprava pobrojanu u čl. 12. Općih uvjeta. Isto tako nije u tom smislu od utjecaja tvrdnja direktorice Sandre Sever iz njenog iskaza da nije točno da nije dostavljen CMR već da je cjelokupna dokumentacija tuženiku uredno dostavljena.

Valja ukazati tužitelju da je ovaj parnični postupak samostalan i odvojen od postupka koji mu je prethodio, a u kojemu su stranke, nakon što je tužitelj prijavio štetu, pregovarale o pravu tužitelja na isplatu osigurnine, te je u ovome parničnom postupku tužitelj primjenom čl. 219. ZPP-a bio dužan (naročito nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nije dostavio dokumentaciju određenu uvjetima osiguranja) dostaviti svu dokumentaciju iz čl. 12. Općih uvjeta, budući da je to jedan od preduvjeta za ostvarenje prava iz ugovora o osiguranju.

Nadalje, tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na primjenu tzv. sankcijske klauzule, jer smatra da bi isplatom osigurnine u konkretnom slučaju bio izložen kršenju zakona Republike Hrvatske te propisa Europske unije koji se odnose na sprječavanje pranja novca.

Sankcijska klauzula sadržana je u čl. 13. Posebnih uvjeta za osiguranje robe u transportu generalnom policom (list 54 spisa) te u cijelosti glasi: "Osiguratelj ne pruža pokriće osiguranja te nema obvezu plaćanja potraživanja, plaćanja zahtjeva ili plaćanja bilo kakvih drugih pogodnosti, bez obzira na odredbe ugovora o osiguranju, ako bi takva isplata po zahtjevu ili plaćanje bilo kakvih drugih pogodnosti, izložilo osiguravatelja bilo kakvim sankcijama, zabranama ili ograničenjima na osnovi rezolucija Ujedinjenih naroda, trgovinskim ili ekonomskim sankcijama, kršenju zakona te propisa Europske unije, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država".

Tuženik tijekom postupka tvrdi da nema dokaza o porijeklu, načinu stjecanja te knjiženju iznosa od 49.000,00 Eur-a na ime kupovnine u poslovnim knjigama tužitelja koji je trgovačko društvo te da tužitelj nije dostavio relevantnu knjigovodstvenu dokumentaciju koja bi potvrdila da se radilo o zakonitom poslovanju tužitelja.

Tužitelj s druge strane tijekom postupka (u podnesku od 28. veljače 2020.) tvrdi da tuženik nije ovlašten preispitivati zakonitost poslovanja tužitelja, niti tražiti na uvid knjigovodstvenu dokumentaciju koja predstavlja poslovnu tajnu.

Isto tako su i saslušani direktorica tužitelja S. S., kao i svjedok J. S.,

njezin otac (koji su saslušani na ročištu 20. siječnja 2021.) suglasno iskazali da je porijeklo novca kojim je plaćena predmetna roba poslovna tajna, dok je svjedok J. S. još iskazao da novci kojima je plaćena roba nisu podignuti s računa, nego su posuđeni.

U odnosu na primjenu tzv. sankcijske klauzule iz čl. 13. Posebnih uvjeta valja napomenuti da se radi o općenitoj odredbi koja se primjenjuje na konkretni ugovorni odnos između stranaka i koja omogućuje osiguratelju osporiti osiguraniku pravo na osigurninu u slučaju sumnje i bojazni da bi takva isplata predstavljala kršenje bilo kojih propisa Europske unije.

U situaciji kada je tužitelj kao trgovačko društvo sa sjedištem u Republici Hrvatskoj kupio robu u Republici Njemačkoj (prema priloženom računu br. ….. od 29.3.2018.) te kao dokaz o plaćanju te robe priložio jedino potvrdu o plaćanju od 29.6.2018. (list 76 spisa) te potvrdu o primitku (list 83 spisa), iz kojih nije vidljivo niti porijeklo niti tijek novca, osnovano se tuženik pozvao na primjenu navedene sankcijske klauzule iz čl. 13. Posebnih uvjeta.

No to ne daje tuženiku automatski pravo na oslobođenje od ugovorne obveze plaćanja osigurnine tužitelju kao ugovaratelju osiguranja i osiguraniku, već je time na tužitelja u ovome predmetu prebačen teret dokazivanja činjenica iz kojih bi sud zaključio da u plaćanju predmetne robe nije bilo nikakvih nepravilnosti, odnosno da je postupanje tužitelja bilo u svemu usklađeno s relevantnim propisima koji reguliraju devizno poslovanje (Zakon o deviznom poslovanju, "Narodne novine" broj 96/2003, 140/2005, 132/2006, 150/2008, 92/2009, 153/2009, 133/2009, 145/2010, 76/2013, s posebnim naglaskom na čl. 15. i čl. 34. slijedom kojih su donijete dvije Odluke – Odluka o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji, "Narodne novine" broj 111/2005 i 16/2015 i Odluka o načinu na koji rezidenti podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci, "Narodne novine" broj 48/2010).

Pri tome se ističe i da je prema čl. 10. točka 11) Općih uvjeta za osiguranje robe u transportu tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i osiguranik morao na osigurateljev zahtjev pribaviti i predati mu sve potrebne isprave, kao i pružiti mu svaku pomoć koju zatraži s ciljem utvrđivanja naravi, uzroka, opsega i visinu štete. Stoga ne stoji tvrdnja tužitelja da tuženik nije ovlašten tražiti od tužitelja knjigovodstvenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetnu robu. Međutim, tužitelj u ovome postupku nije ni želio raspravljati o porijeklu novca kojim je plaćena predmetna roba, tvrdeći da se radi o poslovnoj tajni, dok su i direktorica tužitelja S. S. i svjedok J. S. (za kojeg se u tužbi navodi da je zaposlenik tužitelja, a sam je prije davanja iskaza na ročištu 20.1.2021. izjavio da je nezaposlen) suglasno iskazivali da je on osobno nosio pojedine rate u gotovini kada je odlazio poslovno u Njemačku i plaćao na ruke direktoru firme M.

Tužitelj je dostavio potvrdu o plaćanju od 29.6.2018. (list 76 spisa) te potvrdu o primitku (list 83 spisa) iz kojih bi proizlazilo da je iznos od 49.000,00 EUR plaćen prodavatelju M., D. M. (prema potpisu i pečatu primatelja). No ukoliko je tome tako, navedeni iznos je morao biti valjano proknjižen u poslovnim knjigama tužitelja, s vidljivim porijeklom novca i jasnim tragom tijeka tog novčanog iznosa, te se tužitelj ne može u tom smislu pozivati na poslovnu tajnu. No tužitelj nije dostavio nikakve dokaze o porijeklu, načinu stjecanja te knjiženju iznosa od 49.000,00 EUR u svojim poslovnim knjigama.

Prema tome, tužitelj nije u ovome predmetu dokazao da je prilikom kupnje robe koju je prevozio u međunarodnom prijevozu (tijekom kojeg je došlo do nastupa osiguranog slučaja) postupao u svemu sukladno relevantnim propisima, slijedom čega se tuženik osnovano poziva na primjenu tzv. sankcijske klauzule iz čl. 13. Posebnih uvjeta.

Nadalje, tuženik se kod osporavanja tužbenog zahtjeva pozvao i na odredbu čl. 2. st. 1. toč. 6. Općih uvjeta za osiguranje robe u transportu prema kojoj su iz osiguravajućeg pokrića isključene štete i troškovi koji su posljedica namjere ili teškog nemara osiguranika. Pri tome tuženik tvrdi da je od datuma navodnog preuzimanja robe (29.3.2018.) do datuma navodnog štetnog događaja (13.4.2018.) prošlo čak 15 dana te da je kroz cijelo to vrijeme roba navodno bila u gospodarskom vozilu, a da gospodarsko vozilo ne može biti mjesto skladištenja robe, pa držanje robe u vozilu na cesti kroz vrijeme od čak 15 dana, predstavlja teški nemar osiguranika i time argument za isključenje osigurateljne odgovornosti.

S obzirom na ovaj prigovor tuženika, koji se temelji na čl. 2. st. 1. toč. 6. Općih uvjeta, te s obzirom da iz dokumentacije koju je tužitelj priložio doista proizlazi da je robu preuzeo 29.3.2018. (prema datumu na računu br. … . . od 29.3.2018.), a da je roba otuđena 13.4.2018. (prema zapisniku o ispitivanju svjedoka od 13.4.2018. Županijske policijske uprave P.) tužitelj je trebao dokazati da je kroz cijelo to vrijeme s robom postupao savjesno i odgovorno.

Svjedok J. S., koji je prevozio predmetnu robu, iskazao je da je on nakon što je preuzeo robu od prodavatelja M. u Njemačkoj, nastavio poslovni put na nekoliko lokacija po Njemačkoj, a nakon toga prema Slovačkoj, gdje je kod mjesta blizu Bratislave planirao obaviti još jedan poslovni razgovor, no kako je bio umoran odlučio je prenoćiti u jednom motelu uz cestu u blizini tog mjesta. Sjeća se da je bilo dosta prometno oko tog motela, te je zato i tražio da mu se omogući parkiranje što bliže motelu. Šefica motela mu je pokazala parking na koji se može parkirati nakon što joj se obratio da se boji da se nešto ne dogodi kroz noć jer je uočio da jedna osoba obilazi kombi. Parkirao je gdje mu je ona pokazala, otišao na večeru i spavanje i ujutro našao provaljen kombi i otuđeno više od pola robe.

Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se doista predmetna roba cijelo vrijeme kroz 15 dana nalazila u vozilu kojim je putovao kroz Njemačku i Slovačku, pa kako se ne radi o primjerenom mjestu za skladištenje robe, već je roba cijelo to vrijeme bila izložena opasnosti od krađe, moglo bi se zaključiti o nemarnom postupanju osiguranika. U tom smislu, tužitelj ničim nije dokazao suprotno, odnosno da je poduzeo sve razumne mjere da do krađe ne dođe.

Temeljem svega navedenog, u konkretnom slučaju primjenom pravila o teretu dokazivanja kao metode utvrđivanja činjenica, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dokazao pravno relevantne činjenice, tj. činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – odnosno nije dokazao da su se ostvarile sve pretpostavke uz koje mu pripada pravo na osigurninu temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju.

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I izreke).

Odluka o troškovima parničnog postupka (točka II izreke), temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i 142/12, 103/2014, 118/2014 i 107/15 dalje u tekstu: Tarifa). Tuženik ima pravo na naknadu troškova za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 8./1. Tarife), sastav podneska od 6.4.2020. iznos od 5.000,00 kn (Tbr. 8./1. Tarife), za zastupanje na ročištima 5.2.2020. i 20.1.2021. iznos od po 5.000,00 kuna (Tbr. 9./1. Tarife), čemu se pribraja PDV od 25% u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 42. Tarife), što ukupno iznosi 25.000,00 kn.

Tuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu, jer ova pristojbena obveza nije nastala za tuženika (čl.4.toč.2. Zakona o sudskim pristojbama).

U Varaždinu 5. ožujka 2021.

Sudac:

Marija Levanić-Škerbić, v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, a putem ovog suda u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojemu je presuda objavljena, u tri primjerka.

DNA:

1. za tužitelja – pun. M. K., o.

2. za tuženika – OD M. & L., Z.