REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Povrv-2985/2014

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. – leasing C. d.o.o. Z., , OIB: …..,, zastupan po odvjetniku G. M. iz odvjetničkog društva M.&P. d.o.o., odvjetničko društvu iz R., Prolaz M. K. K., protiv tužene V. T. iz K. K., , OIB:….., zastupana po punomoćnicima S. G. i A. R., odvjetnicima iz S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 18. siječnja 2021., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika G. M. i punomoćnika tužene odvjetnika S. G., dana 05. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržaj u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz T. P. Ž. pod brojem Ovrv-151/14 od 16. rujna 2014. kojim je tužena pozvana da u roku od 3 dana namiri tužitelju tražbinu u iznosu od 5.608.672,64 kn zajedno sa zateznim kamatama u visini važeće eskontne stope HNB-a uvećane za 5%-tnih poena od 11.09.2014. pa od naplate kao i u dijelu kojim je tužena obvezana namiriti tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.287,50 kn sa zateznim kamatama u visini važeće eskontne stope HNB-a uvećane za 5%-tnih poena koje teku od 16. rujna 2014 pa do isplate te se zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženoj trošak u iznosu od 364.650,00 kn s zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

Obrazloženje

Tužitelj je kao ovrhovoditelj dana 12. rujna 2014. predajom preporučene pošiljke pošti Zagreb, javnom bilježniku P. Ž. iz T. podnio ovršni prijedlog protiv

tužene kao ovršenice radi naplate iznosa od 5.608.672,94 kn, a sve po osnovu mjenice serije A, broj 02808142 s rokom dospijeća na naplatu 11. rujna 2014.

Udovoljavajući prijedlogu javni bilježnik je dana 16. rujna 2014. pod br. Ovrv- 151/14 donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprve protiv kojeg je tužena podnijela blagovremen i dopušten prigovor navodeći da potraživanje tužitelja proizlazi iz kredita kojim je ovrhovoditelj kreditirao poslodavca ovršenika za kupnju brodova (krstaša), da je ovrhovoditelj koristeći pravo upisanog zaloga prodao brodove i namirio potraživanje, da potraživanje iz mjenice ne postoji te da je samoinicijativno popunjena mjenica glede iznosa i datuma dospijeća.

Rješavajući po prigovoru, ovaj sud je rješenjem Povrv-2985/14 od 24. listopada 2014.g. pobijano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavio izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te je odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom mjenice serije A broj 02808142, ugovora o operativnom leasingu broj 1116/06 od 02.08.2006., ugovora o financijskom leasingu broj 1128/06 od 18.08.2006., broj 1394/07 od 27.04.2007., broj 1395/07 od 27.04.2007., broj 1396/07 od 27.04.2007., broj 1397/07 od 27.04.2007., broj 1398/07 od 28.04.2007., broj 1414/07 od 07.05.2007., broj 1415/07 od 07.05.2007., broj 1416/07 od 07.05.2007., broj 1417/07 od 07.05.2007., broj 1436/07 od 17.05.2007., broj 1437/07 od 17.05.2007., broj 1499/07 od 29.06.2007., broj 1853/08 od 08.04.2008., broj 1854/08 od 08.04.2008., broj 1855/08 od 08.04.2008., broj 1856/08 od 08.04.2008., broj 1857/08 od 08.04.2008., broj 1858/08 od 08.04.2008., broj 1859/08 od 08.04.2008., broj 1868/08 od 09.04.2008., općih uvjeta za zaključenje ugovora o operativnom leasingu tužitelja, općih uvjeta za zaključenje ugovora o financijskom leasingu tužitelja, financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstvo i financije Mariji Trogrlić te pregledom njezinih pisanih nalaza i mišljenja, kao i saslušanjem te vještakinje, saslušanjem tužene kao parnične stranke, opomena za nepodmirene obveze (list 680. – 736.), pregledom izvoda iz Austrijskog registra za društvo A. G. sa ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik, time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi valjalo je ukinuti i zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

Predmet spora je isplata mjenične svote od 5.608.672,64 kn prema mjenici izdanoj u Z. 4. rujna 2014. s rokom dospijeća 11. rujna 2014. koju potražuje tužitelj kao mjenični vjerovnik od tužene kao izdavatelja mjenice.

Među parničnim strankama nije sporno da je tužena tužitelju izdala bjanko mjenicu serije A 02808142 uz potpisanu klauzulu „bez protesta“ koju je kao trasant, a ujedno i trasat te akceptant i potpisala, da je mjenica predana tužitelju kao instrument osiguranja plaćanja tražbina na temelju Ugovora o leasingu zaključenih između tužitelja kao davatelja leasinga i E. L. d.o.o., kao primatelja leasinga, koje društvo

je u vrijeme zaključenja ugovora imalo sjedište u K. K.., i bilo upisano u sudski registar Trgovačkog suda u S. pod MBS 060210103, čiji je jedini osnivač i član uprave bila ovdje tužena. Također nije sporno da su predmeti leasinga iz spomenutih ugovora vraćeni tužitelju, da je nad E. L.. d.o.o. bio otvoren stečajni postupak (Trgovački sud u Z. rješenjem broj 67 St-422/12 od 10. rujna 2012.) te da je brisan iz sudskog registra (Trgovački sud u Z. rješenjem Tt- 13/14909-2. 13.08.2013.). Tijekom postupka ni jedna stranka ne tvrdi niti dokazuje da je tužitelj eventualno u stečajnom postupku namiren glede utuženog potraživanja.

Sporno je je li po tužitelju popunjena mjenica valjana vjerodostojna isprava u smislu čl. 31. Ovršnog Zakona

(Narodne  novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 dalje: OZ) budući nije protestirana, je li po istoj tužitelj ovlašten tražiti naplatu bez mjeničnog očitovanja, je li mjenica izdana kao instrument osiguranja tražbine samo iz jednog ugovora o leasingu i to onog od 27.04.2007. ili i svih drugih zaključenih između tužitelja i E. L. d.o.o., je li tužitelj protuugovorno popunio mjenicu, je li povratom predmeta leasinga tužitelju podmirena tražbina a s tim u svezi jeli tužena u obvezi na isplatu po mjenici i u kojem iznosu, a sporna je i osnovanost prigovora zastare.

Prvenstveno, glede prigovora da mjenica bez protesta nije valjana vjerodostojna isprava je odgovoriti kako je prema čl. 31. st.1 OZ propisano da se vjerodostojnom ispravom smatra, između ostalog, mjenica i ček s protestom i povratnim računom “kad je to potrebno za zasnivanje tražbine“ a u situaciji kada su stranke ugovorile da to nije potrebno kao što je ovdje slučaj unosom klauzule “bez protesta“ koju je tužena potpisala, takva mjenica je valjana vjerodostojna isprava u smislu navedene odredbe.

Kako je naprijed navedeno, tužena je predmetnu mjenicu izdala tužitelju u svrhu osiguranja njegovog potraživanja prema E. L. d.o.o. i to kao bjanko

mjenicu budući na istoj nije bio popunjen datum izdavanja, dospijeća, kao ni iznos koji treba platiti, pa je tužitelj kao prvi imatelj mjenice naknadno ispunio sve sastojke mjenice, time da je kao datum izdavanja označio 4.rujna 2014., kao datum dospijeća 11. rujna 2014., a kao mjeničnu svotu naveo iznos od 5.608.672,64 kune.

Glede bjanko mjenice treba reći da isprava koja u trenutku izdavanja nema sve bitne sastojke mjenice, odnosno bjanko-mjenica ne vrijedi kao mjenica sve dok se u nju ne unesu svi nedostajući bitni sastojci, s obzirom da kao mjenica vrijedi samo ona isprava koja u trenutku izdavanja ima sve bitne sastojke, pa se stoga sadržaj mjenice ocjenjuje prema sadržaju kad bjanko mjenica bude konačno ispunjena i kad je postala mjenica u smislu odredbi čl. 1. i 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj:74/94 i 92/10, dalje: ZM).

Tužena, navodeći da najstariji ugovor o financijskom leasingu br.1499/07 od 29. lipnja 2007. spominje vlastitu mjenicu kao i niz ugovora zaključenih tijekom 2007. i 2008. ali bez mjeničnog očitovanja jer isto nikada nije sastavljeno, smatra da „potraživanje, temeljem mjenice bez mjeničnog očitovanja nije zakonski dozvoljeno“ a tužitelj tvrdi da mjenično očitovanje nije sastavljeno smatrajući to nebitnim jer nije poznato ni regulirano Zakonom.

S tim u svezi je odgovoriti kako bjanko mjenicu u pravilu prati i „mjenično očitovanje“, odnosno ovlast za popunjavanje mjenice, pa u tom slučaju imatelj mjenice (remitent) smije mjenicu upotrijebiti samo sukladno dobivenoj ovlasti, odnosno detaljnim uputama o tome pod kojim uvjetima i na koji način se ta bjanko mjenica može popuniti, ali nepostojanje ove isprave, čiji oblik ni sadržaj nisu propisani ZM nije od značaja za naplativost ili pravnu valjanost mjenice. To stoga što bjanko mjenica izdana radi osiguranja novčane tražbine vjerovnika popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom mjeničnog vjerovnika i dužnika, ali ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice je dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Pri tome valja imati na umu da je mjenična obveza apstraktna obveza i odvojena od osnovnog posla te da imatelj mjenice u smislu čl. 46. st.1. i 2. ZM ima pravo zahtijevati naplatu mjeničnog iznosa od svih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, jer mu svi oni odgovaraju solidarno, time da ima pravo postupiti protiv svih tih osoba, bilo pojedinačno, bilo protiv svih zajedno, a pri tom nije dužan držati se reda kojim su se oni obvezali. Tužitelj je došao u posjed bjanko mjenice na zakonit način tako što mu je upravo tužena, kako proizlazi iz rezultata postupka, posebno njezina iskaza, predala mjenicu čime se osobno obvezala kao glavni mjenični dužnik na isplatu one mjenične svote koju naknadno upiše mjenični vjerovnik.

Popunjavanjem mjenice uspostavljen je mjenično pravni odnos između tužitelja i tužene te je tužena postala glavni mjenični dužnik koja je na poziv tužitelja kao imatelja mjenice dužna isplatiti mu mjeničnu svotu a nije sporno da po mjenici ništa nije naplaćeno (tako VSRH Rev-x 1105/13-2 od 21. listopada 2015.).

Međutim, u situaciji kada nema dokaza o postojanju mjeničnog očitovanja odnosno sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, a imajući u vidu da je mjenica izdana radi osiguranja tražbine iz ugovora o leasingu između tužitelja i ujedno vjerovnika kao davatelja leasinga i E. L. d.o.o., kao dužnika i primatelja leasinga, s tim da je tužena sudjelovala u pravnom poslu kao jedini član uprave/direktor primatelja leasinga za kojega je pravne poslove dogovarala i potpisivala, kao sudionik osnovnog posla, po stavu suda, ovlaštena je prema tužitelju kao vjerovniku iz osnovnog posla isticati prigovore protuugovornog ispunjavanja.

U mjeničnom pravu vrijedi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja a prema tom načelu ugovorne stranke su se dužne ponašati u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora pa bi prema navedenom, tužitelj kao prvi imatelj mjenice i vjerovnik iz osnovnog posla bio dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla-Ugovora o leasingu, u svezi s kojim se tužena obvezala kao mjenični dužnik, koji odgovara jednako kao i glavni dužnik iz osnovnog posla.

Stoga po nalaženju ovog suda mjenični dužnik, ovdje tužena ovlaštena je staviti prigovor protuugovornog ispunjenja (prigovor na označenu dospjelost i iznos) tužitelju kao mjeničnom vjerovniku (kojem je i izdana mjenica), a koji je ujedno i vjerovnik iz osnovnog posla-da bjanko mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim poslom, a sukladno odredbama čl. 16. st. 2. ZM, pa su u tom smislu, neovisno od toga što se radi o apstraktnom pravnom poslu prigovori tužitelja da je imatelj bjanko mjenice ovlašten na popunjavanje navedenih podataka po svojoj slobodnoj volji i da tužena nije ovlaštena isticati prigovore protuugovornog ispunjavanja neosnovani. Štoviše, za slučaj i da postoji mjenično očitovanje odnosno sporazum po kojem bi tužitelj bio ovlašten sam ispuniti bianco mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji, takva odredba bi bila ništetna jer je u suprotnosti s odredbama iz čl. 32. i 78. ZM koje govore o dospjelosti mjenično pravne obveze i zastari mjeničnopravnih zahtjeva, o čemu se već izjašnjavala recentna sudska praksa koju prihvaća i ovaj sud (sukladno pravnom shvaćanju prihvaćenom na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IV 46/07 održanoj 16. travnja 2007. te izraženom u presudama VSRH broj Rev-760/2004 od 16. siječnja 2008., Rev-3091/15-2 od 12. ožujka 2019. i Rev-683/19 od 24. travnja 2019.).

U odnosu na prigovore da je potraživanje namireno predajom predmeta osiguranja, odgovoriti je da mjenica nije bila instrument osiguranja povrata kredita koji bi bio namiren prodajom založene stvari kako je to pogrešno bilo navedeno u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, jer se ovdje nije radilo o kreditnom odnosu niti osiguranju založnim pravom, već, kako je to u postupku i utvrđeno, osnova tužiteljeva potraživanja je u ugovorima o leasingu pri čemu nije poznato kada je obavljen povrat predmeta leasinga koji je nesporno izvršen davatelju leasinga, ovdje tužitelju jer se nijedna stranka o tome ne izjašnjava ili nudi dokaze, niti je dostavljen zapisnik o tome iako se tužitelj na raspravi od 12. srpnja. 2016. obvezao dostaviti svu pisanu dokumentaciju vezanu za vraćanje predmeta leasinga i otkazna pisma, da bi u podnesku zaprimljenom 9. prosinca 2019. naveo kako zapisnik o primopredaji predmeta leasinga (brodova) nije sastavljen budući su brodovi bili u marini i ostali su nakon raskida ugovora na istom vezu u toj marini samo što ih tužena nije mogla koristiti, što sve veže za raskid ugovora, a tužena u svom stranačkom iskazu tvrdi da je zapisnik sastavljen ali ga ona nije potpisala niti ga posjeduje, što nije bitno za odluku kada se ne traži naknada štete zbog eventualnog prijevremenog raskida, oštećenja ili umanjenja vrijednosti predmeta leasinga i sl. već mjeničnu svotu, kako će se to kasnije detaljnije navesti, predstavlja po tužitelju obračunata ugovorena a neisplaćena naknada koju mu je bio obvezan plaćati primatelj leasinga za korištenje predmeta leasinga i to za vrijeme korištenja.

Navesti je i kako je tužitelj za potrebe vještačenja po sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Matiji Trogrlić uz podnesak od 29.11.2017. u kojemu navodi da je ugovor formalno otkazan obaviješću od 9.08.2012., budući je mjesec dana ranije prestalo plaćanje, što je ista dostavila sudu uz vještvo od 17.01.2018., uz ostalu dokumentaciju o poslovnom odnosu primatelja i davatelja leasinga, dostavio i „Odluku o raskidu ugovora“ nadnevka „9.08.2012.“ kojom tužitelj, navodeći da temeljem ugovora o leasingu, dugovanje po osnovi dospjelih nenaplaćenih obveza s tamo označenim datumom iznosi 3.322,784,42 kn, što obuhvaća i zatezne kamate ali ne i ostale troškove oštećenja i sl., raskida tamo navedene ugovore, sve to bez dokaza da je ta odluka uručena ili otpremljena primatelju leasinga.

Prema spisu priloženim Ugovorima o leasingu (ukupno 22), zaključenim između tužitelja kao davatelja leasinga i E. L. d.o.o., kao primatelja leasinga,

tijekom 2007. i 2008., Općim uvjetima za zaključenje ugovora o operativnom leasingu i Općim uvjetima za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, nije sporno da ih je u ime primatelja leasinga, kao član uprave E. L. d.o.o. potpisala ovdje tužena.

U prvom od njih koji su dostavljeni sudu, Ugovoru o operativnom leasingu br.1116/06 od 02.08.2006. (predmet leasinga je bio osobni automobil) kao sredstva osiguranja u čl. 6. navodi se: „Primatelj leasinga se obvezuje dostaviti BKS-u prije preuzimanja predmeta leasinga slijedeća sredstva osiguranja: Bianco zadužnica primatelja leasinga 1 komad kao i ostala dogovorena jamstva. Na zahtjev BKS-a ugovorne strane će zaključiti bilo koje dodatne ugovore i /ili pravne dokumente potrebne da bi bilo koje sredstvo osiguranja bilo pravno valjano“.

Prema Općim uvjetima za zaključenje ugovora o operativnom leasingu potpisanim i pečatiranim od primatelja leasinga, koji su sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora u svezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05, 41/08,125/11,78/15 i 29/18, ZOO), u dijelu pod naslovom “Osiguranje plaćanja/jamci“, između ostalog je navedeno “Primatelj leasinga i jamci dužni su najkasnije prilikom zaključenja ugovora predati BKS instrumente osiguranja koji su dogovoreni ili naznačeni u ugovoru ili u posebnom prilogu“ a u dijelu “Opće odredbe“ je određeno “Pravovaljane su samo one dopune i izmjene ugovora koje su izvršene u pisanom obliku“. Inače u ugovoru je utvrđena vrijednost predmeta leasinga bez PDV, mjesečna leasing rata bez PDV, jednokratna naknada bez PDV, stopa PDV, valuta-EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan dokumenta te trajanje leasinga od 48 mjeseci počevši od datuma preuzimanja predmeta leasinga.

U Ugovoru o financijskom leasingu nekretnina br.1128/06 od 18.08.2006. (predmet leasinga je nekretnina apartman), u čl. 12. stipulirano je da kao osiguranje za ispunjenje svih dospjelih nepodmirenih novčanih tražbina, primatelj leasinga predaje davatelju leasinga jedan komad bjanko mjenice s mjeničnim očitovanjem na kojemu su potpisi ovlaštenih osoba ovjereni kod javnog bilježnika kao i dva komada bjanko zadužnica na kojima su potpisi ovlaštenih osoba ovjereni pred javnim bilježnikom.

Iz navedene stipulacije je zaključiti kako je primatelj leasinga bio obveznik izdavanja instrumenata osiguranja: bjanko mjenice s mjeničnim očitovanjem i bjanko zadužnica.

U ugovoru je utvrđen predmet leasinga, vrijednost bez poreza na promet i s porezom, valuta u EUR po srednjem tečaju na dan plaćanja dobavljaču, iznos financiranja, kamate, učešće, trajanje od 144 mjeseca, mjesečna rata. Prema čl.6. primatelj leasinga je sklapanjem ugovora u cijelosti prihvatio Opće uvjete za zaključivanje ugovora o financijskom leasingu ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ugovora.

Dakle, u prvonavedenom Ugovoru o operativnom leasingu nije uopće ugovorena bjanko mjenica kao instrument osiguranja a u drugom-o financijskom leasingu je ugovorena izdana od primatelja leasinga, pa pošto tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je došlo do izmjena i dopuna ugovora glede instrumenata osiguranja koji bi uključivali i vlastitu mjenicu ovdje tužene, zaključivati je da glede tih ugovora tužena nije ni dala mjenicu kao instrument osiguranja, kako je to u svom iskazu tužena i tvrdila.

U preostalih 20 spisu priloženih Ugovora o financijskom leasingu (nije sporno da se odnose na plovila) i to br.1394/07 br.1395/07, br.1396/07, br.1397/07 i 1398/07, svi od 27. travnja 2007.; br.1414/07, br.1415/07, br.1416/07 i br.1417/07, svi od 7. svibnja 2007.; br.1436/07 i br.1417/07, oba od 17. svibnja 2007; br. 1499/07 od 29.06.2007; br. 1853/08, br.1854/08, br.1855/08, br.1856/08, br.1857/08, br.1858/08, br.1859/08, svi od 8. travnja 2008.; br.1863/08 od 9. travnja 2008., u čl. 6. pod naslovom „Sredstva osiguranja“, u stavku prvom i drugom je ugovoreno: „Primatelj leasinga se obvezuje dostaviti BKS prije preuzimanja predmeta leasinga slijedeća sredstva osiguranja:“Bianco zadužnica primatelja leasinga 1 kom Vlastita mjenica 1 kom kao i ostala dogovorena jamstva. Na zahtjev B.-a ugovorne strane će zaključiti bilo koje dodatne ugovore i /ili pravne dokumente potrebne da bi bilo koje sredstvo osiguranja bili pravno valjano“.

Također je ugovoreno u čl. 7. da su Opći uvjeti za zaključenje Ugovora o financijskom leasingu bitni sastojci govora. U Općim uvjetima za zaključenje ugovora o financijskom leasingu, priloženih spisu, pečatiranih i potpisanih po primatelju leasinga, u dijelu “Osiguranje plaćanja/jamci“ je određeno “Kad je ugovoreno, jamci jamče solidarno i kao jamci platci za ispunjenje svih obveza primatelja leasinga. Primatelj leasinga i jamci dužni su najkasnije prilikom zaključivanja ugovora predati BKS-u instrumente osiguranja koji su dogovoreni i naznačeni u ugovoru ili posebnom prilogu“ i kao jamci platci za ispunjenje svih obveza.

U Ugovorima o financijskom leasingu pored vrijednosti predmeta leasinga jednokratne naknade s PDV, mjesečne leasing rate bez PDV, PDV, ostatka vrijednosti ugovoreno je i vrijeme trajanja leasinga u čl. 2. pri čemu je u 19 (devetnaest) ugovoreno trajanje od 84 mjeseca od preuzimanja predmeta leasinga, a u jednom od 36 mjeseci od preuzimanja predmeta leasinga.

Proizlazilo bi dakle da je, kao instrument osiguranja, izdavanje vlastite mjenice ugovoreno u svih 20 ugovora o financijskom leasingu zaključenih u 2007. i 2008. a iz spisa proizlazi da je postojao još jedan ugovor o leasingu (br. 1129/06) koji tužitelj nije priložio spisu pa pošto tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je istim ugovorena predaja vlastite mjenice tužene kao instrumenta osiguranja, to je utvrditi kako to nije bio ni ovdje slučaj, kao ni u ranije spomenutim ugovorima zaključenim 2006.

Inače je u svakom ugovoru dospijeće mjesečnih rata ugovoreno „na dane navedene u otplatnom planu koji predstavlja specifikaciju rata leasinga i sastavni je dio ugovora“ (č. l3.) koji na traženje suda nisu bili dostavljeni sve do 9. prosinca 2019. kada su kao prilog tada u sudu zaprimljenom podnesku dostavljeni otplatni planovi za sve ugovore i opomene primatelju leasinga zbog neplaćanja (treća opomena, ukupno 49).

Glede prigovora tužene i njezinog iskaza kako je smatrala da se mjenica odnosi samo na jedan ugovor i to onaj od 27.04.2007. u kojem se prvi put spominje vlastita mjenica, jer da tada nije ni znala da će se eventualno zaključiti i drugi ugovori, odmah je reći kako iz priloženih ugovora proizlazi da je tog dana zaključeno pet ugovora te ponoviti ono što je utvrđeno za prva dva ugovora iz 2006. kako po istima mjenica nije bila ugovorena kao instrument osiguranja. Međutim, budući su u svim u spis dostavljenim Ugovorima o financijskom leasingu zaključenim 2007. i 2008. u čl. 6. Ugovoreni isti instrumenti osiguranja pa tako i jedna bjanko vlastita mjenica, koje sve je u ime primatelja leasinga potpisivala kao zastupnik tužena, sud je stava da su stranke ugovorile kako se već izdana bjanko mjenica prihvaća kao instrument osiguranja za sve ugovore.

U konkretnom slučaju se radi o vlastitoj trasiranoj mjenici u smislu čl. 3. st. 2. ZM jer je tužena na predmetnoj mjenici označena kao trasant (izdavatelj) i kao trasat, dakle, tužena je kao izdatnik mjenice tu mjenicu trasirala na sebe kao trasata, čime se kao trasat obvezala da će o dospijeću isplatiti mjeničnu svotu.

Nesporno je i da se potpis tužene nalazi ispod teksta “prihvaćamo“, slijedom čega je zaključiti da je tužena mjenicu i akceptirala, čime je postala glavni mjenični dužnik. Kada je vlastita trasirana mjenica akceptirana, trasat jamči za isplatu mjenične svote u dvojakom svojstvu, tj. i kao akceptant i kao trasant.

Nadalje, prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici svi mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti, a mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova” onda od dospjelosti, prema st. 2. istog članka.

Zastarni rok u kojem zastarijevaju mjenično pravni zahtjevi daju pravnu sigurnost mjenično pravnim dužnicima da se od njih neće moći naplatiti neki mjenično pravni zahtjevi nakon proteka određenog zastarnog roka od dospjelosti mjenično pravnog zahtjeva odnosno pravodobno podignutog protesta tj. da će se moći uspješno protiviti takvim zahtjevima isticanjem prigovora zastare mjenično

Kako je već ranije izloženo, tužena je ovlaštena iznijeti prigovore protuugovornog ispunjenja na koji se poziva glede dospjelosti i mjenične svote radi čega je uz dostavu spisa i dokumentaciju dostavljenu po tužitelju, jer tužena nikakve isprave nije u spis dostavila uz objašnjenje da ih ne posjeduje bilo da joj tužitelj nije dostavljao otplatne planove, račune i td. tako i ukazujući da je prestala biti član uprave primatelja leasinga, a ne zna tko je bio nakon nje (utvrđeno da je to bio njezin sin O. Ć.) da je otuđila poslovni udjel nepoznatoj osobi (društvu A. C. G., čiji jedini dioničar i direktor je bio njezin sin O. Ć.) tako i što je nad E. L. d.o.o. otvoren stečajni postupak te brisan iz sudskog postupka, bilo je određeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije M. T. iz S..

U svom pisanom vještvu zaprimljenom 6.travnja 2017., vještakinja je detaljno navela što joj je sve bilo dostupno pa tako ugovori o leasingu, Opći uvjeti poslovanja, pregled otvorenih potraživanja-Elementa Laborum d.o.o., izlist prometa na dan 19. listopada 2016. na 315 stranica, a nakon poziva tužitelju da dostavi dodatnu dokumentaciju dostavljena je tablica plaćanja od 4. lipnja 2014., Stanje otvorenih potraživanja na dan 11. rujna 2014. te pismeno s tekstom “Ujedno ističem da predmet postupka nije cjelokupna vrijednost objekta leasinga već dospjele rate leasinga koje korisnik leasinga nije plaćao za vrijeme trajanja ugovornog odnosa te obračunata zatezna kamata do dana 11.09.2014. odnosno dana dospijeća mjenice. Kao što ćete vidjeti iz dostavljenog stanja otvorenih potraživanja, tužitelj potražuje glavnicu od 3.116.343,17 kn i obračunate zatezne kamate od 2.492.329.47 kn…..“ dok joj otplatni planovi za bilo koji ugovor nisu dostavljeni.

Na temelju navedene dokumentacije je našla kako je prvo plaćanje evidentirano 4. siječnja 2007. a posljednje 14. rujna 2009. za koje razdoblje je ukupno uplaćeno 10.488.442,19 kn time da iz tablice nije razvidno na što se uplate odnose (na koji ugovor i je li glavnica, kamate…) a prema stanju otvorenih potraživanja na dan 14. rujna 2014. tužitelj je iskazao koliko se od ukupnog duga odnosi na koji ugovor, počev od ugovora br.1116/06 pa nadalje, uključiv i ugovor br.1129/06 koji nije priložen spisu, pa bi tako ukupan dug na dan 11. rujna 2014. iznosio 5.608.672,64 kn (iznos na mjenici) od čega je iznos od 3.115.950,71 kn predstavljao osnovicu za obračun zateznih kamata a 2.492.271,93 kn bi predstavljao zatezne kamate obračunate od 30. rujna 2009. do 11. rujna 2014.

Vještakinja je u svom mišljenju navela kako zbog nedostajuće cjelokupne knjigovodstvene dokumentacije za svaki ugovor o leasingu nije mogla utvrditi visinu potraživanja s osnova 23 ugovora o leasingu s osnova glavnice, redovnih i zateznih kamata te troškova pa tako ni je li tužitelj na dan 30 rujna 2009. pravilno utvrdio dug u visini od 3.115.950,71 kn ali utvrđujući kako je pogrešno obračunao kamate za razdoblje od 30. rujna 2009. do 11.rujna 2014. na osnovicu od 3.115.950,71 kn jer bi iste pravilno obračunate iznosile 2.423.014,49 kn što je za 69.314,98 kn manje od obračunatih po tužitelju.

Tužitelj je predložio dopunsko vještvo dostavljajući dokumentaciju i to pregled plaćanja po pojedinom ugovoru, raspored plaćanja s knjigovodstvenim izlistom, pregled otvorenih potraživanja po svakom pojedinom ugovoru i plaćanja za razdoblja.

U dopunskom vještvu zaprimljenom 17. siječnja 2018. vještakinja je našla da nije evidentirano plaćanje od 31. listopada 2009. u iznosu od 482.613,51 kn te da bi evidentiranjem istog saldo potraživanja tužitelja prema Elementa Laborum d.o.o. iznosio 3.085.026,48 kn a za slučaj neevidentiranja 3.567.639,99 kn.

Tužitelj je prigovorio navodeći kako iznos 3.085.026,75kn nije nikada uplaćen već ga je tužitelj isknjižio odnosno preknjižio sa dugovanja na sporna potraživanja u dokaz čega je dostavio temeljnicu na što se ista izjasnila pismeno 13.12.2018. navodeći kako je uvidom u dokumentaciju i temeljnicu utvrdila da je doista izvršeno „Isknjiženje“ kako je to tužitelj i naveo a ne naplata potraživanja što nije mogla ranije utvrditi jer nije bila dostavljena temeljnica na koju se u konačnici tužitelj pozvao.

Inače je vještakinja i usmeno obrazložila svoje vještvo na raspravi od 5. rujna 2019. te suviše pojasnila „da stanje uplata“ koje joj je dostavio tužitelj predstavlja knjigovodstvenu evidenciju i kako je navodeći u svojim vještvima da nije imala na uvidu knjigovodstvenu dokumentaciju zapravo mislila da nije imala na uvidu glavnu knjigu, ali joj je tužitelj naknadno dostavio dokumentaciju u kojoj je evidentiran po svakom ugovoru posebno raspored plaćanja s prikazom plaćenih iznosa u EUR-ima i kunama za razdoblje od 12. rujna 2005. do srpnja 2012., što je smatrala vjerodostojnom dokumentacijom s obzirom da tužena drugu nije dostavila. Kada joj je po punomoćniku tužene dana na uvid analitička kartica za E. L. d.o.o. koja je tada i priložena u spis uz pitanje bi li podaci iz kartice mogli biti od značaja za nalaz i mišljenje osobito u dijelu koji se odnosi na visinu potraživanja na mjenici vještakinja je izjavila kako u istoj ima previše podataka da bi se o tome na raspravi mogla izjasniti jer bi ih trebala usporediti s onima iz dokumentacije tužitelja te po potrebi izvršiti uvid u glavnu knjigu i izvornu dokumentaciju, što bi, po mišljenju suda, tražilo novo vještvo koje nije bilo predloženo. Proizlazi da je tužitelj dostavljao djelomičnu dokumentaciju i bio u zakašnjenju u odnosu na dostavu svega potrebitog za vještvo što je uzrokovalo potrebu višekratnog izjašnjenja vještaka dok je tužena poricala mogućnost dostave dokumentacije a prilažući analitičku karticu nije tražila dopunsko vještvo.

No, proizlazi iz vještva sudske vještakinje za financije i knjigovodstvo M. T. zaprimljenom 6. travnja 2017. (list 407 do 412) kako je tužitelj ukupan dug na dan 11.rujna 2014. (dan dospijeća mjenice) utvrdio u iznosu od 5.608.672,64 kn (mjenična svota) od čega 3.115.950,71 kn je osnovica za obračun kamata a iznos od 2.492.721,93 kn zatezne kamate obračunate od 30. rujna 2009 do 11. rujna 2014., pri čemu je, kako je to već navedeno vještakinja tada otklonila davanje mišljenja o pravilnosti utvrđivanja glavnice duga za 23 ugovora utvrđenog u iznosu od 3.115.950,71 kn na dan 30.09.2009.od kada je pa do 11. rujna 2014. na taj iznos obračunata zatezna kamata u iznosu većem za 69.314,98 kn od pripadajuće.

Proizlazi kako je glavno potraživanje od 3.115.950,71 kn utvrđeno kao dug 30. rujna 2009. od kada je na taj iznos tužitelj obračunavao kamate koje je u apsolutnom iznosu od 2.492.329,47 kn pribrojio glavnici i tako utvrdio visinu potraživanja koju je upisao kao mjenični dug s rokom dospijeća 11. rujna 2014.

U smislu odredbe iz čl. 32. ZM koja je prisilno pravne naravi mjenica se može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdanja, na određeni dan te da je mjenice u kojima je dospjelost drugačije određena ništave.

Ovdje nije izdana mjenica po viđenju kako to pogrešno smatra tužena jer je blanket bjanko mjenice postao mjenicom tek njezinim popunjavanjem, a tada je i upisan dan dospijeća ali ga je tužitelj samovoljno odredio s danom 11. rujna 2014., budući je utvrđeno da je glavnicu od 3.115.950,71 kn tužitelj utvrdio kao dug iz osnovnog posla s danom 30. rujna 2009. i od tada na istu obračunavao zateznu kamatu, koju inače prema odredbi iz čl. 29. st.1 ZOO duguje dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, pa obzirom da u smislu čl. 78. st.1. ZM svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanata zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti, to je do podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, što se smatra podnošenjem tužbe, protekao trogodišnji zastarni rok za cijeli utuženi iznos jer u smislu čl. 223. ZOO-a, kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne, neovisno od toga što je na mjenici kao dan dospijeća određen 11. rujna 2014.

Inače bi, kako iz vještva proizlazi, čemu tužitelj nije imao konkretnih prigovora, u svakom slučaju bio neosnovan i zahtjev za isplatu u visini od 69.314,98 kn za koji iznos su pogrešno obračunate kamate na glavnicu od 3.115.950,71 kn za razdoblje od 30. rujna 2009. do 11. rujna 2014.

Ovdje je potrebno navesti kako je u Dopuni knjigovodstveno financijskog vještačenja od 17. siječnja 2018. vještakinja M. T. između ostalog navela kako je tužitelj 16. svibnja 2017., što je u sudski spis zaprimljeno 22. svibnja 2017. (list 416- 564) dostavio “raspored plaćanja“ sačinjen 8. svibnja 2017. na kojemu su iskazana plaćanja po ugovorima do zaključno 14. rujna 2009., a dana 1. prosinca 2017. dostavio “pregled uplata s naznakom datuma i iznosa u kunama za razdoblje od 12. rujna 2005. do 9. srpnja 2012. bez naznake na koji ugovor se uplata odnosi“, a čijim pregledom (prilog uz podnesak pun. tužitelja upućen vještakinji R. 29.11.2017“ a dostavljen sudu kao uz vještvo) bi bilo utvrditi kako je nakon 14.09.2009. evidentirana naplata od E.

Laborum d.o.o. i to slijedećih iznosa: 885,60kn dana 7.01.2010.; 738,00 dana 20.10.2010.; 3.000,00 kn dana 21.12.2010.; 259,00 dana 7.07.2011.; 369,00 dana 27.07.2011; 369,00 dana14.11.2011.; 369,00 dana 23.11.2011.; 369,00 dana 15.12.2011.; 369,00 dana 22.12.2011. i 375,00 dana 9.07.2012. ili ukupno 7.102,60 kn a svih 10 uplata vezano je za br Ov-4548/08 što bi uzev u obzir bilješke u rubrici napomena bila prisilna naplata po zadužnici, a po stavu suda ne mijenja ranije navedeni zaključak o zastari budući je upravo tužitelj, kako proizlazi iz vještva od 6. travnja 2017. mjeničnu svotu od 5.608.672,64 kn u tekst mjenice upisao kao tražbinu koju čini glavnica od 3.115.950,71 kn koju je utvrdio sa danom 30. rujna 2009. i od tog dana na istu obračunavao zateznu čime je kao dan dospijeća sveukupne tražbine (glavnice uvećane za apsolutni iznos kamata od 30. rujna 2009. do 11. rujna 2014.) utvrdio datum dospijeća duga iz osnovnog posla sa 30. rujna 2009. od kojeg je do utuženja protekao trogodišnji zastarni rok pa je nastupila zastara mjeničnopravnog zahtjeva ne samo u odnosu na glavnicu već i na kamatu koja joj je pribrojena, kako je to već i navedeno.

Zbog svega navedenog ukazuje se neodlučnim jesu li i kada ugovori o leasingu raskinuti ili otkazani te je li tužitelj pravilno obračunao glavno potraživanje iz osnovnog posla a s tim u svezi i sporedna potraživanja.

Slijedom navedenog valjalo je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i zahtjev tužitelja odbiti.

Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., 155. i 164. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 57/11 i 25/13, 70/19 dalje ZPP)., pri čemu je sud imao u vodu priloženi popis parničnog troška, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12) i to Tbr. 7., 9., 48. i 50.

Tuženoj zastupanoj po punomoćniku je obistinjen trošak za slijedeće radnje: za sastav prigovora 5304 boda, za pristup na ročište od 26.04.2016. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (25%) 1326 bodova, za pristup na ročište od 12. srpnja 2016. 5304 boda, za pristup na ročište od 02.04.2019. 5304 boda, za pristup na ročište od 05.09.2019 5304 boda, za pristup na ročište od 29.01.2020. (25%) koje je odgođeno prije početka raspravljanja 1326 bodova, te za pristup na ročište od 18.01.2021. 5304 boda što je ukupno 29.172 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn predstavlja iznos od 291.720,00 kn, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 72.930,00 kn tako da bi cjelokupni trošak tužene iznosio 364.650,00 kn radi čega je odlučeno kao u izreci.

Glede ostalih radnji koje je tužena popisala, a odnosile bi se na sastav podnesaka reći je kako po nalaženju ovog suda nisu bili potrebni za vođenje parnice budući u istima iznosi svoje pravno viđenje predmeta spora te se očituje na provedene dokaze što je mogla iznijeti i na ročištima.

U Splitu, 05. ožujka 2021.

SUTKINJA:

Mirjana Rubić, v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.