Poslovni broj: 10 UsImio-419/20-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja A. K., V., P. P.., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi naknade za tjelesno oštećenje, 5. ožujka 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-06/20-01/03147321240, Urbroj: 341-99-05/3-20-5879 od 2. listopada 2020.
Obrazloženje
Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 141-06/20-01/03147321240, Urbroj: 341- 99-05/3-20-5879 od 2. listopada 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: UP/I 141-06/20- 01/03147321240, Urbroj: 341-18-05/3-20-25-25134 od 28. srpnja 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).
Prvostupanjskim rješenjem je tužitelju utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 60% (točka I. izreke), te se tužitelju, kod kojeg je posljedica profesionalne bolesti nastalo tjelesno oštećenje od 60 % (5 stupanja) priznaje se, počevši od 1. 10. 2019. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 373,68 kn mjesečno, a od 1.1.2020., usklađena svota tjelesnog oštećenja iznosi 376,30 kn mjesečno (točka II. Izreke).
U tužbi, kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika, tužitelj u bitnom navodi da mu je istim odbijeno pravo na naknadu od profesionalne bolesti (azbestoza) od njenog nastanka 10.12.2008. do 1.10.2019., a kao glavni razlog da se navodi da nije podnio zahtjev u roku od 6 mjeseci. Međutim, da za to postoje objektivni razlozi jer da je u to vrijeme bio psihički bolestan i da nije bio poslovno sposoban, te da je završio u bolnici na psihijatriji, a zašto kao dokaz prilaže Otpusno pismo KBC S., Klinike za psihijatriju. Navodi da se je liječio dugi niz godina, i da se i danas liječi, ali da mu je stanje od 2019. stabilnije, te kao dokaz dostavlja specijalistički nalaz Klinike za psihijatriju od 25. 3. 2019. Stoga, da je tijekom 2019. podnio zahtjev za naknadu i to od dana kada mu je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje priznao profesionalnu bolest (azbestozu), a to je od 10.12.2008. Slijedom navedenog, moli sud da donese odluku kojom mu se priznaje pravo na naknadu zbog profesionalne bolesti (azbestoze) od 10.12.2008. do 1.10.2019.
U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tužitelj u tužbi ponavlja navode iz žalbe uložene na prvostupanjsko rješenje, te da tužba nije osnovana, da je osporeno rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi i razlozi tužbe da nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Naime, vijeće vještaka oba stupanja da je u postupku provedenom u skladu sa odredbom članka 125. stavka 3. i članka 133. stavka 3. ZOMO-a i u skladu s odredbama Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“ broj 67/17 i 56/18) suglasni da kod tužitelja prema članku 61. ZOMO-a postoji ukupno tjelesno oštećenje od 60 % Liste oštećenja organizma nastalo zbog profesionalne bolesti počevši od 1. listopada 2019. Naime, kako je tužitelj 11. ožujka 2020. podnio zahtjev za utvrđivanje postotka tjelesnog oštećenja, prvostupanjskim rješenjem da je pravilno priznato počevši od 1.10.2019. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u skladu s odredbom članka 64. ZOMO-a. Slijedom navedenog smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno i predlaže da se donese presuda kojom će se tužbeni zahtjev odbiti. Tužitelj se nije očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je uredno dostavljen. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a) i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
Predmet ovog upravnog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 60%, te kao posljedica profesionalne bolesti nastalo tjelesno oštećenje od 60 % (5 stupanja) priznaje se tužitelju počevši od 1. 10. 2019. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Među strankama u ovom sporu je sporno od kada tužitelju pripada pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja odnosno je li tužitelju pripada pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 10. prosinca 2008.
Odredbom članka 61. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019; dalje ZOMO) propisano je da tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika.
Stavkom 2. istog članka propisano je da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti.
Stavkom 3. istog članka propisano je da se vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju posebnim propisom.
Prema odredbi članka 63. stavka 1. ZOMO-a naknada zbog tjelesnog oštećenja se određuje ovisno o postotku tjelesnog oštećenja u odgovarajućem postotku od osnovice i, između ostalog, zbog tjelesnog oštećenja od 60 % (5 stupanj) naknada iznosi u visini 24 % od osnovice.
Nadalje, odredbom članka 64. ZOMO-a propisano je da osiguranik ima pravo na naknadu od dana nastanka tjelesnog oštećenja ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od šest mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenog roka, osiguranik ima pravo na naknadu od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag.
Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužitelj zahtjev za utvrđivanje postotka tjelesnog oštećenja i priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnio 11. ožujka 2020.; da je tijekom upravnog postupka na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Zavoda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, broj vještačenja: 437502 od 13. srpnja 2020., utvrđeno da kod osiguranika, ovdje tužitelja, postoji tjelesno oštećenje od 60 %, prema Uredbi o metodologijama vještačenja (Narodne novine broj 67/2017), poglavlju VI-A-1-b, Liste oštećenja organizma – Lista I, koje je nastalo dana 17. svibnja 2005., zbog profesionalne bolesti; da je u povodu žalbe u skladu s odredbom članka 133. stavku 3. ZOMO-a pribavljen je nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom , Središnjeg ureda Zagreb, evidencijski broj vještačenja 472385 od 30.9. 2020., a kojim je ocijenjena pravilnom ocjena vijeća vještaka.
S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, pravilno je i zakonito osporeno rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Naime, kako je iz podataka spisa predmeta razvidno da su tijela stručnog vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja postoji tjelesno oštećenje i to ukupno 60% prema Uredbi o metodologijama vještačenja (Narodne novine broj 67/2017, 56/18; dalje Uredba), poglavlju VI-A-1-b, Liste oštećenja organizma – Lista I, koje je nastalo dana 17. svibnja 2005., zbog profesionalne bolesti, a koji nalazi i mišljenja su po ocijeni ovog suda, obrazloženi i sadrže jasne i valjane razloge, te budući da su ovlašteni vještaci postupali na način i u skladu s ovlastima propisanim člancima 125. do 132. ZOMO-a i Uredbom, a uzimajući u obzir svu spisu priležeću medicinsku dokumentaciju, to ovaj Sud ista u cijelosti kao stručna prihvaća, te su ista, po ocijeni ovog suda, mogla poslužiti kao valjan temelj za donošenje rješenja u upravnom postupku, a koje nalaze i mišljenja ne osporava niti tužitelj tijekom ovo upravnog spora.
Također, pravilno su upravna tijela na temelju naprijed citirane odredbe članka 61. stavka 2. ZOMO-a utvrdila da tužitelju pripada pravo na naknadu zbog utvrđenog tjelesnog oštećenja, te s obzirom da je tužitelj predmetni zahtjev za utvrđivanje postotka tjelesnog oštećenja i priznanja prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnio 11. ožujka 2020. (zahtjev prileži spisu upravnog tijela), to su pravilno upravna tijela u skladu s naprijed citiranom odredbom članka 64. ZOMO-a priznala pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja počevši od 1. listopada 2019., odnosno od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag, s obzirom da je zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja podnesen nakon isteka roka od 6 mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja (17. svibnja 2005.).
Slijedom navedenog, a imajući u vidu gore citiranu odredbu članka 64. ZOMO-a, te u nedostatku dokaza za navode tužbe, nema osnove za uvažavanje tužbenih prigovora i donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Pored toga, za navesti je da iz tužbi priležeće medicinske dokumentacije je razvidno da je tužitelj primljen u Kliniku za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra S. dana 24. listopada 2013., a da je dana 8. studenog 2013. otpušten na daljnji ambulantni nastavak liječenja uz preporuku uzimanja propisane terapije.
Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, osporenim rješenje tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.
U Splitu 5. ožujka 2021.
S U T K I NJ A
Danijela Čipčić Buzov, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Lucija Justić
