REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 4179/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V. C., odvjetnici u O., protiv tuženika Č. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. S. Z., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-899/2020-2 od 8. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-28/19 od 30. srpnja 2020., na sjednici održanoj 3. ožujka 2021.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske dopustiti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 899/2020-2 od 8. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-28/19 od 30. srpnja 2020., a kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 152.000,00 kn.

U odgovoru na prijedlog tuženik drži prijedlog nedopuštenim i predlaže isti odbaciti te obvezati tužitelja na naknadu troškova prouzročenih sastavom odgovora na prijedlog. Prijedlog nije dopušten.

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da naznačena pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

Naime, u prijedlogu tužitelj ističe pitanja koja glase:

„- je li okolnost neovlaštenog dolaska oštećenika – tužitelja na prostor na kojem tuženik obavlja svoju djelatnost (u konkretnoj situaciji gospodarenje komunalnim otpadom – deponij), na koji prostor je dolazio svakodnevno dugi niz godina istovremeno sa više desetaka drugih osoba, i kritične zgode zadobivanja tjelesnih ozljeda nastalih u vezi opasne stvari – motornog vozila u pogonu u vlasništvu tuženika (u konkretnoj situaciji radni stroj – buldožer), predstavlja razlog za oslobođenje od odgovornosti vlasnika opasne stvari - tuženika iz čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno isključivu radnju oštećenika koju vlasnik opasne stvari nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, niti otkloniti, ili predstavlja razlog za djelomično oslobađanje od odgovornosti vlasnika opasne stvari iz čl. 1067. st. 3.Zakona o obveznim odnosima odnosno djelomični doprinos oštećenika nastanku štete?

- je li postupanje oštećenika-tužitelja, koji je neovlašteno, zajedno sa više desetaka drugih osoba svakodnevno, dugi niz godina prije štetnog događaja, dolazio na područje gdje mu nije bilo dopušteno kretanje (konkretno deponij komunalnog otpada), te kritične zgode došao (radi skupljanja komunalnog otpada) u blizinu radnog stroja tuženika, predstavlja radnju koju tuženik kao vlasnik opasne stvari odnosno motornog vozila u pogonu nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti u smislu čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?“

Kao razlog važnosti označenih pitanja ističe da pravno shvaćanje na kojem se temelji pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3188/2016, Rev-40/90, Rev-2159/01 i Rev-2504/13, smatrajući da se u tim predmetima radi o istovjetnim ili sličnim postupanjima oštećenika.

Postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna pravna pitanja u smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP iz razloga što su usko vezana uz utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja i njima se preispituje pravilnost primjene materijalnog prava upravo u tom konkretnom slučaju, što predlagatelj opširno obrazlaže. Međutim, na tako postavljena pitanja, koja ovise o utvrđenim okolnostima u svakom pojedinačnom slučaju i posljedičnom zaključku je li u takvim okolnostima ponašanje oštećenika bilo neočekivano i nepredvidivo ili ne (pa tako i u slučajevima koje navodi tužitelj u obrazloženju svojeg prijedloga) nije moguće dati jednoznačan odgovor odnosno kao odgovor zauzeti načelno pravno shvaćanje koje bi bilo primjenjivo u većem broju, činjenično i pravno podudarnih slučajeva. Stoga, tako postavljena pitanja nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, već samo za odluku u konkretnom sporu, pa to samo po sebi nije dostatan razlog za intervenciju revizijskog suda.

Stoga je, na temelju odredbi čl. 387. st. 5. i čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije.

Kako odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 3. ožujka 2021.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.