REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 89 Pž-580/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački Republike Hrvatske, sudac Josip Turkalj, u pravnoj stvari tužitelja K.-G. d.o.o., OIB …, B., M., R. B. i H., kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. d.o.o., OIB …, B., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G., H. M., B., radi isplate iznosa od 35.000,00 EUR, odlučujući od tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru Povrv-67/2017-38 od 18. listopada 2019., 3. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika D. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru Povrv-67/2017-38 od 18. listopada 2019. u točkama 2. i 3. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 7.812,50 kn.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. K. iz B. poslovni broj Ovrv-1870/2016 od 18. srpnja 2016. (točka 1. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. studenog 2014. pa do isplate po stopi od 12% godišnje (točka 2. izreke), te naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 41.075,00 kn (točka 3. izreke).

Protiv dijela ove presude po točkama 2. i 3. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. i stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u pobijanom djelu ukinuti podredno preinačiti. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 12.812,50kn.

Tužitelj u odgovoru na žalbu poriče žalbene navode te predlaže tuženikovu žalbu odbiti. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 7.812,50 kn.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je isplata iznosa od 35.000,00 EUR s osnove međunarodne kupoprodaje robe.

Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja daje razloge o svim odlučnim činjenicama koje su jasne i neproturječne, pa je pobijano rješenje moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom članka 354. stavka

2. točke 11. ZPP-a.

Naime, sud prvog stupnja dosudio je tužitelju iznos od 35.00,00 EUR jer je utvrdio da je tužitelj prilikom isporuke robe (teretnog i priključnog vozila) tuženiku predao račun u iznosu od 35.000,00 EUR. Presuda ne sadrži iznose u kunama koji se sastoje od troškova poštarine biljega i slično, jer je sud prvog stupnja u cijelosti ukinuo platni nalog, a zbog čega tužitelju nije niti dosudio troškove ovršnog postupka (točka 1. izreke prvostupanjske presude), a protiv kojeg dijela presude nije izjavljena žalba.

Sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev, jer naznačeni iznos u rješenju o ovrsi od 68.455,00 KM odgovara iznosu od 35.000,00 EUR. S obzirom da je tužitelj strana pravna osoba, imao je pravo tražiti samo iznos u devizama bilo u bosanskim markama (KM) ili u EUR ovisno o tome u kojoj valuti je dogovorena isplata. Naznaka različite valute ako se radi o jednakoj vrijednosti, ne omogućava isticanje osnovanog prigovora prekoračenja tužbenog zahtjeva (članak 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a).

S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kupoprodaji robe s međunarodnim elementom, sud prvog stupnja pravilno je primijenio Konvenciju ujedinjenih naroda u Ugovorima o međunarodne prodaje robe iz 1980. („Narodne novine“- Međunarodni ugovor broj 15/98; dalje: Bečka konvencija). To stoga, što se u slučaju međunarodne prodaje robe, Bečka konvencija, između ostalog, primjenjuje kada je ugovor o prodaji robe sklopljen između stranaka koje imaju svoja sjedišta na teritoriju različitih država, a te države su države ugovornice, kao što je to slučaj između države Hrvatske i Bosne i Hercegovine (članak 1. Bečke konvencije).

Ugovorne strane mogu isključiti primjenom Bečke konvencije (članak 6. Bečke konvencije), ali to prema utvrđenju suda prvog stupnja nisu učinile, a zbog čega sud prvog stupnja osnovano nije primijenio odredbe hrvatskog prava.

Pravilno sud prvog stupnja nije primijenio niti odredbe hrvatskog prava u odnosu za stopu zakonske zatezne kamate, jer se u konkretnom slučaju, primjenjuje pravo Bosne i Hercegovine.

Naime Bečka konvencija nije uredila visinu stope zateznih kamata, pa se mjerodavno pravo utvrđuje na temelju odredbi Zakona o rješavanju zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01; dalje: ZRSZ). Na temelju odredbe članka 13. ZRSZ-a u odnosu na zatezne kamate primjenjuje se pravo države prodavatelja tj. pravo Bosne i Hercegovine.

Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj tuženiku prodao robu (teretno i priključno vozilo) za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 EUR, a koji računi (strana 8. i 15. spisa) su tuženiku predani prilikom isporuke robe.

Na temelju ovako valjanoj i postupno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 53. Bečke konvencije kada je tuženiku naredio isplatu tužitelju utuženog iznosa od 35.000,00 EUR.

Na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja da stopa zakonske zatezne kamate u Bosni i Hercegovine iznosi 12% godišnje (članak 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, „Službene novine Federacije BiH“ broj 27/98 i 51/01) sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravio kada je naložio tuženiku plaćanje zakonske zatezne kamate u visini od 12% godišnje.

Pravilna je odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i po visini.

Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U nepobijanom dijelu pod točkom 1. izreke prvostupanjska presude ostaje neizmijenjena (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 3. ožujka 2021.

Sudac

Josip Turkalj