- 1 -

                                  Broj: Ppž-539/2024

 

                      

 

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Z. I., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/2017., 126/2019., 84/2021. i 114/2022.) odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 28. studenog 2023., broj: 40. Pp-3521/2023-5, u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. Z. I. i potvrđuje  se prvostupanjska presuda.

 

II.               Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. Z. I. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 40,00 (četrdeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru od 28. studenog 2023., broj: 40. Pp-3521/2023, proglašen je krivim okr. Z. I., da je na način činjenično opisan u točki I) izreke prvostupanjske presude počinio prekršaj iz članka 22. stavak 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju, utvrđena novčana kazna u iznosu od 800,00 eura te da je, na način činjenično opisan u točki III) izreke prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je utvrđena novčana kazna od 300,00 eura, pa mu je na temelju članka 39. Prekršajnog zakona, izrečena ukupna novčana kazna od 1.100,00 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane kazne, dok je u cijelosti oslobođen obveze snošenja troškova prekršajnog postupka.

 

1.1.              Istom presudom, na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, u vezi sa člankom 50. stavak 2. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve unuka T. I. (rođ. 2012.), na udaljenosti u koncentričnom krugu od 100 m od istog na području RH u trajanju od 3 mjeseca, a povjerava se na provedbu PU osječko-baranjskoj, PP Beli Manastir, na čijem području se nalazi stan u kojem živi žrtva nasilja unuk T. I. (rođ. 2012.), B., x. r. kbr. x.

 

2.              Protiv te presude okr. Z. I. pravodobno je putem branitelja D. M., odvjetnika u Odvjetničkom društvu M.&partneri d.o.o. podnio žalbu, naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenika oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava. Pri tome nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.               Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da u joj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, kao i od o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Time, očigledno okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Suprotno takvim žalbenim navodima, kojima se zapravo samo prepisuje zakonska odredba članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona,a bez navođenja niti jedne okolnosti koja se može podvesti pod tu zakonsku odredbu, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, nakon iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa kako, dakle, presuda, sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

6.              Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da je pogrešno prvostupanjski sud odluku o njegovoj prekršajnoj odgovornosti utemeljio samo na iskazu svjedokinje H. K., a čiji iskaz je pristran te usmjeren na nepravedno ishođenje okrivljujuće presude protiv njega, a sve u cilju da za sebe osigura povoljniji položaj vezano uz sudski postupak oko skrbništva nad mlt. oštećenikom te u kaznenom postupku protiv okrivljenikovog sina, kao i da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio da iskaz svjedokinje nije ničim doveden u sumnju budući da se on u svojoj obrani izričito suprotstavio navodima svjedokinje, a pritom da prvostupanjski sud nije cijenio narušene odnose između svjedokinje s jedne strane te okrivljenika i njegovog sina s druge strane kao potencijalni motiv za lažno iskazivanje i prikazivanje činjenica na način nepovoljniji za okrivljenika. Osim toga, okrivljenik ističe da je nejasno tko je u konkretnom slučaju oštećenik te zašto bi riječi koje su navodno izgovorene bile podobne da bi prouzročili povredu dostojanstva ili uznemirenost i to svakako ne preko mjere koju je dužna svaka osobe trpjeti kada se čuju stvari koje se njoj osobno ne sviđaju odnosno koje ne predstavljaju protupravno djelo te da nije jasno zašto se okrivljeniku stavlja na teret da je opisanim djelo počinio i prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada drugih osoba nije bilo u blizini.

 

6.1.              Međutim, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica koja čine obilježja djela prekršaja iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. 

 

6.2.              Naime, iz iskaza svjedokinje oštećenice H. K. kojoj je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru jer je iskazivala objektivno, detaljno u opisu tijeka događaja inkriminirane prilike te u njenom iskazu nije bilo kontradiktornosti niti nelogičnosti, nesporno proizlazi da je okrivljenik svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti o nasilja u obitelji, odnosno da je inkriminirane prilike počinio psihičko nasilje nad unukom T. I., životne dobi u vrijeme počinjena djela 11 godina. Naime, neovisno o činjenici da okrivljenik riječi koje mu se stavljaju na teret nije upućivao direktno prema unuku T. već prema njegovoj majci H. K., okrivljenik je svojim ponašanjem ostvario obilježja psihičkog nasilja prema djetetu – unuku budući da je dijete T. I. bio pokraj majke H. K., hodali su ulicom te su nesporno riječi izgovorene od strane okrivljenika u svom sadržaju i tematici pogodne da izazovu uznemirenost djeteta koje je u životnoj dobi da može shvatiti njihov sadržaj kao i pozadinu narušenih odnosa zbog kojih su navedene riječi i izgovorene. Osim toga, da je dijete T. I. bio uznemiren jasno proizlazi iz iskaza svjedokinje H. K. koja je izričito iskazala „…To njegovo uznemiravanje je trajalo sve do ulice B. s. ZNG RH jer smo se pješice kretali nogostupom…Sin T. je cijelo vrijeme bio pored mene i plakao…Zbog gore navedenog događaja sin T. je još više traumatiziran, pod stresom, zbog čega sam ga dana 28. 9. 2023. vodila u KBC Osijek, Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju…“. Svjedokinja H. K. suglasno i identično svom iskazu danim pred sudom, iskazivala je i na zapisnik sastavljen u Policijskoj postaji Beli Manastir, a što nesporno ukazuje na vjerodostojnost i dosljednost njezinog iskaza. Iz naprijed navedenih razloga, potpuno je jasno, suprotno žalbenim navodima okrivljenika, da je djelo inkriminirane prilike počinjeno na štetu djeteta T. I., unuka okrivljenika, a time je i okrivljenik svojim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članka 22. stavak 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

6.3.              Isto tako, potpuno je jasno da je okrivljenik svojim ponašanjem, vikom na javnom mjestu, na ulici kao neograničeno otvorenom javnom mjestu, narušavao javni red i mir i time ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojem je zaštitni objekt i mir i spokojstvo građana. Pri tome se ističe, da je potpuno irelevantno, suprotno žalbenim navodima, da li je tom prilikom bilo u blizini drugih osoba, budući da se biće konkretnom djela iscrpljuje već samom vikom na javnom mjestu, ulici, kao mjestu dostupnom neograničenom broju ljudi.

 

6.4.              Žalbenim navodima okrivljenika u kojima ističe da je iskaz svjedokinje pristran te usmjeren na nepravedno ishođenje okrivljujuće presude protiv okrivljenika, a u cilju osiguranja povoljnijeg položaju u sudskom postupku oko skrbništva nad oštećenikom, po ocjeni ovog Suda okrivljenik bezuspješno pokušava umanjiti objektivnost iskaza svjedokinje vlastitom preocjenom provedenog dokaza, čime nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.5.              Sve provedene dokaze, prvostupanjski je sud, sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio prekršaj za koji se tereti.

 

6.5.              Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

7.              Iz sadržaja žalbe okr. Z. I. proizlazi da se nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavaka 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

7.1.              Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja.

 

7.2.              Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim u točki 1) izreke pobijane presude, zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 1.590,00 eura, kuna do visine općeg maksimuma od 6.630,00 eura te kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, pa je očigledno da je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne, cijenio sve olakotne okolnosti, budući da novčana kazna od 800,00 kuna, predstavlja novčanu kaznu izrečenu uz primjenu odredbi o ublažavanju, dakle, u iznosu znatno ispod zakonom propisanog minimalnog iznosa novčane kazne.  Isto tako, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim u točki 2) izreke pobijane presude, zakonom je propisana novčana kazna od 300,00 do 2.000,00 eura, pa novčana kazna izrečena u iznosu od 300,00 eura, predstavlja novčanu kaznu izrečenu u zakonom propisanom minimalnom iznosu. Novčane kazne utvrđene za svaki pojedini prekršaj, a a potom je i izrečena ukupna novčana kazna, koja je primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

7.3.              Nadalje, ispitujući pobijanu presudu i u dijelu izrečene zaštitne mjere, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, unuka T. I., na udaljenosti u koncentričnom krugu od 100 metara od istog, u trajanju od 3 mjeseca. I po ocjeni ovog suda, primjena izrečene zaštitne mjere nužna kako bi se otklonile okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i kako bi se dodatno preventivno djelovalo na buduće ponašanje okrivljenika, a posebno imajući u vidu iskaz majke djeteta H. K. koja je iskazivala o izraženoj uznemirenost djeteta T. I. od ponašanja okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od 3 mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

 

 

8.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 40,00 eura predstavlja gotovo  minimalno mogući iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.

 

9.               Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 27. veljače 2024.

 

 

Zapisničarka:                                                                                     Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić,v.r.                                                                   Kristina Gašparac Orlić,v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, mlt. T. I. putem zakonskog zastupnika, Hrvatskom zavodu za socijalni rad i tužitelja.