Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 13 Povrv-177/2020-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice B. M., odvjetnice iz V., OIB: …, protiv ovršenika V. d.o.o., V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva … iz V. radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 5. prosinca 2023. u prisutnosti tužiteljice te punomoćnice tuženika, te objave presude 15. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I/ Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. M. broj Ovrv-982/2020 od 19. listopada 2020. u dijelu kojim se nalaže tuženiku V. d.o.o., V., OIB: …, da u roku od 8 dana isplati tužiteljici B. M., odvjetnici iz V., OIB: …, iznos od 10.445,04 EUR (deset tisuća četiristo četrdeset pet eura i četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 4.950,15 EUR od 30. travnja 2020. do isplate

- na iznos od 5.308,91 EUR od 30. travnja 2020. do isplate

- na iznos od 185,98 EUR od 2. listopada 2020. do isplate

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. M. broj Ovrv- 982/2020 od 19. listopada 2020. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 193,61 EUR i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 4,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na nastale troškove od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, a na predvidive troškove od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do namirenja.

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva da se održi na snazi platni nalog naveden u točki I/ izreke radi isplate zakonske zatezne kamate po stopama preko stopa navedenih u točki I/ izreke, kao i da se održi na snazi platni nalog iz točke I/ izreke radi isplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 193,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate.

IV/ Nalaže se tuženiku V. d.o.o., V., OIB: …. da tužiteljici B. M., odvjetnici iz V., OIB: …, u roku od 15 dana naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 339,53 EUR (tristo trideset devet eura i pedeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kao ovrhovoditeljica podnijela prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 78.698,17 kuna i to s osnova dijela računa broj 88/1/1 i računa broj 89/1/1, oba od 14. travnja 2020., radi naplate nagrade za odvjetničke radnje kao i s osnova obračunatih kamata, temeljem kojeg je javni bilježnik L. M. iz V. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-982/2020 od 19. listopada 2020., koje rješenje je povodom pravovremeno izjavljenog prigovora ovršenika stavljeno izvan snage rješenjem ovoga suda broj Povrv-177/2020-6 od 2. ožujka 2021. u dijelu u kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak se nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji se u nastavku postupka smatra odgovorom na tužbu, tuženik isto pobija u cijelosti kako po osnovi, tako i u visini navodeći da prema tužiteljici nema nikakvih dugovanja te da su predmetni računi izdani pogrešno, neosnovano i netočno, što je tuženik tužiteljici već istaknuo u reklamaciji na te račune od 22. travnja 2020. Navodi da je podmirio sve svoje obveze koje je imao prema tužiteljici temeljem Ugovora o nagradi za rad od 1. travnja 2019. i ranije sklopljenih ugovora o nagradi za rad. Naime, što se tiče računa broj 88, odvjetnička nagrada za ovršne predmete navedene u tom računu tužiteljici je uredno podmirena temeljem računa koje je ranije izdavala sukladno članku 5. stavak 2. Ugovora. Pri tome tuženik navodi da je u članku 5. stavak 5. Ugovora ugovoreno da tužiteljica imao pravo naplatiti drugih 50% nagrade ukoliko tuženik kao nalogodavac naplati trošak od ovršenika, a s obzirom na to da troškovi nisu podmireni budući da tuženik u tim ovršnim predmetima nikad nije primio uplatu na ime utuženih tražbina, to tuženik nema obvezu plaćanja usluga navedenih u računu broj 88. U pogledu računa broj 89 tuženik također navodi da nikad nije primio bilo kakvu uplatu od strane ovršenika/tuženika u predmetima navedenim u tim računima niti su ti predmeti dovršeni u smislu odredaba Ugovora. Osim toga ukazuje da nije ispunjen niti uvjet za izdavanje predmetnih računa sukladno članku 8. Ugovora jer nije bilo otkaza ugovora ili odluke nalogodavca (tj. tuženika) da ne produži nalogoprimcu (tužiteljici) ugovor na daljnje razdoblje. Tuženik osporava i potraživanje s osnova obračuna kamata kao neosnovano, navodi da tužiteljica nikada nije potraživala predmetne kamate niti pozvala tuženika na njihovo plaćanje, a niti je tijekom godina eventualno pozvala tuženika na usklađenje stanja potraživanja iz poslovnih knjiga, zbog čega tužiteljica očigledno ta potraživanja niti nije imala zavedena u svojim poslovnim knjigama.

3.1. U podnesku od 9. prosinca 2020., kojim daje očitovanje na prigovor, tužiteljica osporava sve navode tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi te u bitnome ističe da je poslovna suradnja stranaka trajala od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2020., temeljem šest ugovora koji su u tom razdoblju sklapani na jednogodišnje razdoblje s mogućnošću produljenja trajanja ugovora. Usmeni pregovori radi utvrđivanja uvjeta ugovora bili su vođeni samo kod sklapanja prvog ugovora od 1. travnja 2014., između tužiteljice i tadašnjeg direktora tuženika Z. S. Svi daljnji ugovori, a budući da se radilo o manje-više identičnom sadržaju ugovora, sklapani su na način da je tužiteljica poslala prijedlog ugovora putem e-maila tuženiku, a tuženik joj je vratio potpisani ugovor, odnosno na predloženi sadržaj ugovora nije bilo primjedbi. U ugovorima je dogovaran popust na odvjetničke usluge isključivo zbog količine spisa koji su trebali biti preuzeti na zastupanje. Naime, u prvom ugovoru iz 2014. godine, kao i u svim daljnjim ugovorima, u čl. 1. je ugovoreno zastupanje pred redovnim sudovima i javnim bilježnicima u Republici Hrvatskoj u svim predmetima naplate i osiguranja potraživanja s vrijednosti predmeta spora do 10.000,00 kn. Dakle, radilo se o ekskluzivnom zastupanju ureda tužiteljice u takvim predmetima tuženika.

3.2. Tužiteljica nadalje navodi da je na zastupanje preuzela: 2014. godine 108 predmeta, 2015. godine 54 predmeta, 2016. godine 52 predmeta, 2017. godine 29 predmeta, 2018. godine 13 predmeta, 2019. godine 2 predmeta, 2020. godine 0 predmeta, a navedeno ukazuje da je tuženik, od 2017. godine nadalje grubo kršio ugovorne obveze preuzete prema tužiteljici i angažirao druge odvjetnike za zastupanje u predmetima koje se obvezao dati na zastupanje tužiteljici.

3.3. Osim toga, tuženik je od 2017. godine nadalje i na druge načine kršio ugovorne obveze prema tužiteljici, što se osobito odnosilo na obvezu tuženika iz čl. 4. st. 4. Ugovora. Tuženik je tako uredno primao uplate po utuženim predmetima (od dužnika ili zapljenom od FINA-e), no o tome ne bi uopće ili ne bi na vrijeme obavještavao tužiteljicu, sve s ciljem da izbjegne plaćanje dužnih obveza prema tužiteljici. Tužiteljica je za brojne uplate doznala tek kad bi tuženiku izričito postavila upit o tome da li je pojedini predmet naplaćen, kada bi se ispostavilo da postoje predmeti koji su naplaćeni, a da to tužiteljici uopće ne bi bilo javljano. Na taj način tuženik je neosnovano zadržavao sredstva tužiteljice kod sebe na računu, odnosno držao tužiteljicu u zabludi i odgađao plaćanje prema tužiteljici dokle je to mogao. Tuženik je kršio i odredbu čl. 4. st. 5. Ugovora te je fakture tužiteljice plaćao sa zakašnjenjem.

3.4. S obzirom na protuugovorno i nesavjesno ponašanje tuženika, tužiteljici više nije bilo prihvatljivo ostati u takvom ugovornom odnosu, te je 4. ožujka 2020. inicirala pregovore za nastavak (ili prekid) poslovne suradnje za razdoblje od 1. travnja 2020. nadalje. Na sastanku 13. ožujka 2020. dogovoreno je načelno da će tuženik tužiteljici platiti odvjetničku nagradu za ovršne postupke koji su se nalazili kod nje na zastupanju u mjesečnim obrocima, te će se u tom dijelu poslovna suradnja stranaka prekinuti, dok će parnični predmeti i dalje ostati na zastupanju kod tužiteljice, za što su dogovoreni i uvjeti. U skladu s navedenim, tužiteljica je na zahtjev direktora tuženika obračunala troškove u ovršnim i parničnim predmetima, te ih je poslala tuženiku e-mailom 16. ožujka 2020. i 18. ožujka 2020. Dana 19. ožujka 2020. tužiteljica je tuženiku poslala i prijedlog ugovora prema uvjetima koje su dogovorili na sastanku. Međutim, 30. ožujka 2020. tužiteljica od direktora tuženika dobiva e-mail, kojim tuženik navodi da nalogoprimcu produžuje ugovor na sljedeće razdoblje temeljem čl. 8. Ugovora o nagradi za rad od 1. travnja 2019. U tom mailu nema niti riječi o prijedlogu ugovora koji je tužiteljica tuženiku poslala prema uvjetima dogovorenima na sastanku 13. ožujka 2020. E-mailom od 31. ožujka 2020. tuženik tužiteljici šalje potpisani ugovor sa sadržajem kakav su stranke potpisivale ranijih godina. Navedeni ugovor tužiteljica nije prihvatila, te je s danom 14. travnja 2020. otkazala tuženiku zastupanje u svim predmetima koji su bili kod nje na zastupanju, vratila mu predmete, izvršila obračun svih neplaćenih iznosa odvjetničke nagrade, te tuženiku ispostavila fakture. Tuženik je tužiteljici izjavio reklamaciju na račune i vratio joj račune, no račun broj 88 od 14. travnja 2020. ipak je djelomično platio u iznosu od 4.000,00 kn, što je vidljivo iz izvoda otvorenih stavki priloženih uz prijedlog za ovrhu.

3.5. Pozivajući se na relevantne odredbe ugovora o nalogu Zakona o obveznim odnosima kao i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužiteljica navodi da se ugovori o nalogu temelje na uzajamnom povjerenju stranaka što je bitna karakteristika takvih ugovora, jer oni postoje dok postoji povjerenje stranaka i volja za postupanje prema sklopljenom ugovoru. Tužiteljica je zbog nesavjesnog i protuugovornog postupanja tuženika u međusobnom ugovornom odnosu izgubila povjerenje u tuženika, zbog čega joj više nije bilo prihvatljivo ostati u ugovornom odnosu temeljem izdanih punomoći za svaki pojedini predmet, a time je smisao izgubilo i ostajanje u ugovornom odnosu temeljem okvirnih ugovora o poslovnoj suradnji. Vrhovni sud navodi da su potpuno neodlučni za naplatu odvjetničke nagrade razlozi i posljedice prestanka okvirnog ugovora o poslovnoj suradnji između odvjetnika i stranke i da obje stranke u pojedinačnim ugovorima o nalogu (punomoći) imaju pravo otkazati ugovor bez navođenja razloga, pa se pitanje plaćanja odvjetničke nagrade mora prosuđivati temeljem odredbe čl. 776. ZOO, prema kojoj odvjetnik ima pravo naplatiti odvjetničku nagradu za poslove koje je obavio. No čak da navedena činjenica i jest odlučna za odlučivanje u ovom postupku, tuženik ne bi osnovao mogao tvrditi da nije dužan tužiteljici platiti odvjetničku nagradu iz utuženih računa jer nije došlo do otkaza ugovora ili odluke nalogodavca da nalogoprimcu produži ugovor (dakle jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 8. st. 2. Ugovora o nagradi za rad od 1. travnja 2019.). Okvirni ugovor doduše jest prestao istekom vremena na koji je sklopljen, no tuženik nema argumenata za tvrdnju da je doista želio, i nakon 1. travnja 2020., angažman tužiteljice na način kakav je dogovaran ugovorima od 2014. do 2019. godine. Prijedlog tuženika u tom smislu, ponuđen je tužiteljici nakon provedenih pregovora u kojima je tužiteljica tuženiku jasno dala do znanja da joj nije prihvatljivo ostati u ugovornom odnosu, koji tuženik konstantno krši, u kojima je tuženik i pristao na prekid suradnje u odnosu na ovršne postupke i plaćanje odvjetničke nagrade, da bi nakon toga tužiteljici poslao prijedlog ugovora s potpuno drugačijim sadržajem. Cilj takvog postupanja tuženika nije bila želja da se poslovna suradnja s tužiteljicom nastavi (tužitelj je već odavno poslovao s drugim odvjetnicima), već upravo izbjegavanje ispunjenja uvjeta iz čl. 8. st. 2. Ugovora o nagradi za rad od 1. travnja 2019. i plaćanja dužne odvjetničke nagrade tužiteljici. Intencija odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o nagradi za rad od 1. travnja 2019. definitivno jest bila da se tužiteljici isplati drugih 50% odvjetničke nagrade u slučaju da se poslovna suradnja stranaka okonča, i navedeno je potpuno usklađeno s odredbom čl. 776. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se nikada nije odrekla utuženih potraživanja, niti je igdje ugovoreno da nema pravo naplatiti preostalih 50% nagrade i odvjetničke radnje poduzete u zastupanju u parnicama. Pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužiteljica navodi da nije odlučno je li stranka odustala od ugovora s osnovanim razlogom ili bez njega, jer o tome ovisi samo pravo odvjetnika na naknadu štete, a ne i na naplatu odvjetničke nagrade. Nadalje, tužiteljica navodi da tuženik u prigovoru samo paušalno osporava visinu utuženog potraživanja, međutim ne navodi konkretno koje odvjetničke radnje nisu obavljene ili su pogrešno obračunate. Tužiteljica napominje da joj je tuženik platio 50% odvjetničke nagrade u većini predmeta obračunatih u računu broj 88 (ništa od odvjetničke nagrade nije plaćeno samo u sljedećim predmetima iz tog računa: A. F. Ovrv-1577/19, M. G. Ovrv-1126/19, I. K. Povrv-1228/14, M. K. Ovrv-1915/19, D. V. Ovrv-879/19, Z. P. Ovrv-1568/19). Tuženik je tužiteljici platio 50% odvjetničke nagrade i u predmetu Š. T. Povrv-792/15, iz računa 89, i to po računu broj 80/1/1 od 31. ožujka 2020. Tuženik tužiteljici nikada nije izjavio niti jedan prigovor na račune kojim je tužiteljica zaračunala prvih 50% odvjetničke nagrade u navedenim predmetima, čime je priznao da su predmetne odvjetničke radnje obavljene i da ih tužiteljica ima pravo zaračunati. Tuženik i dalje vodi postupke radi naplate nenaplaćenih predmeta iz računa 88. U tu svrhu tužiteljica je 2020. godine obnovila postupke naplate kod FINA-e, za što je tuženiku izdala račune koje je tuženik platio bez prigovora. Tužiteljica nema saznanja da li su se navedeni predmeti naplatili, budući da je 15. travnja 2020. obavijestila FINU o otkazu punomoći u navedenim predmetima. Tuženik je fakture tužiteljici plaćao sa zakašnjenjem, pa tužiteljica potražuje zakonsku zateznu kamatu na račune prema obračunima kamata priloženim uz prijedlog za ovrhu, a kamata je, zbog zastare, obračunavana samo za razdoblje od 1. listopada 2017. nadalje, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO.

4. U podnesku od 18. ožujka 2021., uz ponavljanje ranije iznesenih navoda, tuženik navodi da odredbe Ugovora prvenstveno treba tumačiti i stranke su ih u svojem poslovnom odnosu primjenjivale na način da tužiteljica može tražiti naplatu odvjetničke nagrade od tuženika samo ako i kada je ovršenik (dužnik) tuženika platio tuženiku iznos troškova tužiteljice, uz iznimku postupaka koji se imaju smatrati dovršenima sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Ugovora. Ukoliko pojedini predmet nije bio naplaćen od strane ovršenika tuženika, na poslovni odnos stranaka se primjenjivala odredba članka 5. Ugovora kojom je propisano da u predmetima u kojima neće biti postignuta naplata do dovršetka ovršnog postupku ili postupka osiguranja, nalogodavac, ovdje tuženik se obvezuje nalogoprimcu, ovdje tužiteljici isplatiti 50 % troškova određenih prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a za radnje koje nalogoprimac poduzme prema sudu, javnom bilježniku ili drugom nadležnom tijelu, a koje su potrebne za vođenje postupaka. Dakle, nesporno je između stranaka da je tuženik već ranije temeljem računa koje je izdala sama tužiteljica podmirio 50% troškova tužiteljice u predmetima u kojima nije postignuta naplata do dovršetka ovršnog postupka, a radi se o istim predmetima za koje je tužiteljica nakon isteka Ugovora izdala tuženiku račun br. 88, radi naplate drugog djela 50% odvjetničke nagrade prema Tarifi. Sukladno članku 5. stavku 5. Ugovora, ukoliko u slučaju iz ovog članka nalogodavac (ovdje tuženik) nakon proteka roka dovršetka ovršnog postupka ili postupka osiguranja iz st. 2. ovog članka ostvari naplatu preostalog dijela troškova na svoj račun, dužan je o naknadnoj naplati troškova bez odgode obavijestiti nalogoprimca i primljeni iznos proslijediti nalogoprimcu, nakon zaprimljene fakture nalogoprimca. Tuženik ističe da svi predmeti za koje je tužiteljica izdala račun br. 88 nisu podmireni, te tuženik zasigurno nije obavijestio tužiteljicu da može izdati račun temeljem članka 5. stavka 5. Ugovora o nagradi za rad. Osim toga tuženik ističe da je tužiteljica za određene predmete, koje detaljno specificira, koji su fakturirani u iznosu troška od 50% u računu br. 88, prije izdavanja računa br. 88, za te iste predmete (i odvjetničke radnje) izdavala račune radi naplate odvjetničke nagrade u punom iznosu (100 %) prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a koje račune je tuženik uredno podmirio u punom iznosu odvjetničke nagrade. Tuženik nema dugovanja prema tužiteljici u odnosu na radnje koje su navedene u računu br. 89, obzirom da tuženik nikad nije primio bilo kakvu uplatu od strane svojih ovršenika/tuženika u predmetima koji su navedeni u tom računu te da bi tužiteljica sukladno članku 4. stavku 5. Ugovora mogla ispostaviti račun za uslugu zastupanja. Također, tuženik ističe da je Ugovor među stranama prestao vrijediti dana 1. travnja 2019., te da za vrijeme trajanja Ugovora predmeti navedeni u računu br. 89 nisu bili dovršeni u smislu odredaba Ugovora. Nadalje tuženik ukazuje da nije ispunjen niti uvjet za izdavanje ovog računa sukladno članku 8. Ugovora jer nije bilo otkaza Ugovora ili odluke tuženika da ne produži ugovor tužiteljici, već je tuženik želio produžiti ugovor pod ranijim uvjetima, dok mu nije bio prihvatljiv sadržaj izmijenjenog ugovora kojim bi se obvezao na plaćanje 50% odvjetničke nagrade u ovršnim postupcima, a tužiteljica je bila ta koja je odlučila ne produžiti ugovor i poslovnu suradnju i odbila sklapanje daljnjih ugovora. Tuženik se protivi i navodima tužiteljice da se radilo o ekskluzivnom ugovoru na zastupanje tuženika od strane tužiteljice, a niti je ugovorena količina predmeta koju bi tuženik godišnje trebao predati tužiteljici za zastupanje. Pri tome navodi da mu se u periodu od 2014. do 2020. znatno smanjio broj korisnika, te da je u 2014. pokrenuo veliki broj ovršnih predmeta zbog specifičnih razloga koji su postojali samo te godine kada je bilo najviše korisnika koji su odbijali plaćati račune. Osporava i navode tužiteljice da ju ne bi uopće obavještavao o zaprimljenim uplatama odnosno držao u zabludi i odgađao plaćanje ističući da je sama tužiteljica tražila da tuženikovi dužnici vrše uplatu nagrade koja pripada tužiteljici upravo na račun tuženika. Osporava i da bi uplatom od 21. travnja 2020. djelomično podmirio račun broj 88, već je tom uplatom plaćen račun broj 4/1/1 što je navedeno u opisu plaćanja.

5.1. Na pripremnom ročištu 2. srpnja 2021. tužiteljica navodi da su navodi tuženika o tijeku naplate odvjetničkih usluga samo posredno bitni za ovaj spor u kojem je sporno pitanje ima li tužiteljica pravo naplatiti odvjetničku nagradu za radnje koje je obavila, a nakon otkaza punomoći, imajući u vidu članak 8. točka 2. okvirnog ugovora o poslovnoj suradnji stranaka kao i mjerodavne odredbe ZOO koje reguliraju ugovor o nalogu kod čega tužiteljica ponovo ukazuje na stav Vrhovnog suda da način na koji je prestao okvirni ugovor na to nema utjecaja te da je za ugovor o nalogu bitan odnos povjerenja između stranaka koji je u konkretnom slučaju bio narušen. Ističe i da su navodi tuženika o plaćanju 100% nagrade u predmetima pobrojanim u podnesku tuženika proturječni samim računima koje tuženik prilaže iz kojih je jasno vidljivo da se obračunava 50% odvjetničke nagrade, a drugih 50% tužiteljica je tuženiku obračunala u računu broj 88.

5.2. Na istom ročištu tuženik navodi kako dopušta su računi koje je priložio uz svoj podnesak od 18. ožujka 2021. izdani na 50% iznosa, ali ponovo navodi da tužiteljica nije mogla potraživati naplatu drugog dijela od 50% odvjetničke nagrade, koja je tražbina predmet ovog spora, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 5. stavak 5. Ugovora odnosno tuženik nije ostvario naplatu predmetnih troškova, a niti je odgovaran za prestanak Ugovora. Ističe da tužiteljica tuženika nikada prije ovog postupka nije pozivala na plaćanje zakonske zatezne kamate, no sama visina obračunatih zakonskih zateznih kamata nije sporna.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, uključujući i račune broj 88/1/1 i 89/1/1 od 14. travnja 2020. (koje je nakon preotvaranja glavne rasprave tužiteljica dostavila u spis, a to unatoč protivljenju tuženika budući da je tužiteljica pravovremeno tijekom postupka, i to već u podnesku od 9. prosinca 2020. kojim se očitovala na odgovor na tužbu, stavila dokazni prijedlog da se izvrši uvid u navedene računa), saslušao je stranke (za tuženika zakonskog zastupnika – direktora Z. R.) te svjedoke Z. S., I. N. i L. D., dok je tužiteljica na ročištu 13. rujna 2023. odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja s obzirom na to da je tuženik učinio nespornom visinu obračunatih kamata. Sud je odbio kao nepotrebne preostale dokazne prijedloge, a što se odnosi na dokazni prijedlog tužiteljice da se po potrebi pribave spisi na koje se odnose utuženi računi budući da su sve relevantne činjenice utvrđene uvidom u priloženu dokumentaciju.

7. Temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

8. Predmet spora je tražbina tužiteljice s osnova isplate odvjetničke nagrade za zastupanje tuženika po tužiteljici temeljem Ugovora o nagradi za rad kao i temeljem izdanih računa broj 89/1/1 i dijela računa broj 88/1/1, oba od 14. travnja 2020., te obračuna kamata.

9. Prema odredbi čl. 763. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, koje su odredbe bile na snazi u vrijeme na koje se odnosi utuženi ugovor i računi; dalje: ZOO) ugovorom o nalogu nalogoprimac se obvezuje i ovlašćuje poduzimati za račun nalogodavca određene poslove, a istovremeno nalogoprimac, prema stavku 2. istog članka, ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa. Odredbom čl. 776. st. 1. ZOO propisano je da ako nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljanja posla. U smislu odredbe čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011) odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad i na naknadu troškova u vezi s obavljenim radom, sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa, a sukladno stavku 3. istog članka odvjetnik je dužan stranci izdati račun nakon izvršene usluge, a u slučaju otkaza ili opoziva punomoći dužan je izdati račun u roku od 30 dana od dana otkaza ili opoziva punomoći.

10. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o nagradi za rad od 1. travnja 2019. kao niti da su bile u poslovnom odnosu u razdoblju od 1. travnja 2014. do 1. travnja 2020. temeljem ovdje navedenog Ugovora, kao i ranije sklapanih ugovora o nagradi za rad, a koji su svi ugovori sklapani na razdoblje od jedne godine, te da je istekom jednogodišnjeg razdoblja određenog Ugovorom od 1. travnja 2019. njihov ugovorni odnos prestao budući da stranke nisu sklopile nikakav daljnji ugovor o zastupanju.

11. Sporan je osnov tužiteljičine tražbine temeljem utuženih računa iz razloga što tuženik smatra da nije dužan podmiriti ove račune sukladno odredbama Ugovora za rad od 1. travnja 2019. i to članka 5. stavak 5. Ugovora budući da se predmetni računi odnose na naplatu preostalih 50% nagrade za zastupanje tuženika, no troškovi u ovršnim predmetima na koje se odnosi račun broj 88 tuženiku nisu podmireni, a postupci iz računa broj 89 uz to niti nisu dovršeni u smislu članka 5. stavak 2. Ugovora, a niti su ispunjeni uvjeti za naplatu cjelokupnih troškova iz članka 8. stavak 2. Ugovora budući da nije došlo do otkaza ugovora niti odluke tuženika da ne produži ugovor na buduće razdoblje (koje razloge tuženik iznosi i u svojem prigovoru tj. reklamaciji na utužene račune od 22. travnja 2020.).

12. Uvidom u Ugovor o nagradi za rad od 1. travnja 2019. (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovoreno da tuženik kao nalogodavac povjerava tužiteljici kao nalogoprimcu zastupanje u svim predmetima naplate i osiguranja potraživanja s vrijednosti predmeta spora do 10.000,00 kn, odnosno da će se za takve predmete iznad 10.000,00 kn sklopiti poseban sporazum za svaki predmet (članak 1. Ugovora). Prema članku 4. stavak 1. Ugovora nalogodavac se obvezao isplaćivati nalogoprimcu nagradu prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), te je u stavku 2. ugovoreno da svi troškovi koji nalogodavcu budu priznati u sudskim odlukama i odlukama ostalih nadležnih tijela pripadaju nalogoprimcu u cijelosti (osim troškova koje unaprijed snosi nalogodavac kao što su pristojbe, troškovi vještačenja, očevida itd.). Prema daljnjoj odredbi članak 4. stavak 4. Ugovora nakon što primi uplatu na ime utuženih tražbina, nalogodavac se obvezao u roku od tri radna dana pismeno obavijestiti nalogoprimca o primitku uplate, a predmetnom uplatom zatvaraju se najprije odvjetnički troškovi, zatim kamata, pa na kraju glavnica. Nakon primitka obavijesti nalogoprimac se obvezao u roku od 8 dana ispostaviti račun za obavljenu uslugu zastupanja, a nalogodavac se isti obvezao platiti u roku od 8 dana od primitka uplate na ime odvjetničkih troškova. Nadalje, prema članku 5. stavak 1. Ugovora u predmetima u kojima neće biti postignuta naplata do trenutka dovršetka ovršnog postupka ili postupka osiguranja nalogodavac se obvezao nalogoprimcu isplatiti 50% troškova određenih prema Tarifi, a u članku 5. stavak 2. Ugovora stranke su definirale i kada nastupa trenutak dovršetka postupka u smislu ovog Ugovora. Prema odredbi članka 5. stavak 5. Ugovora ukoliko nalogodavac nakon proteka roka dovršetka postupaka iz stavka 2. ovog članka ostvari naplatu preostalog dijela troškova na svoj račun, dužan je o naknadnoj naplati troškova bez odgode obavijestiti nalogoprimca i primljeni iznos proslijediti nalogoprimcu nakon zaprimljene fakture nalogoprimca. Sukladno članku 8. stavak 2. Ugovora u slučaju otkaza Ugovora ili odluke nalogodavca da ne produži nalogoprimcu ugovor na buduće razdoblje, ugovoreno je da je nalogoprimac dužan u roku od 15 dana nalogodavcu obračunati sve troškove, uključujući i sve troškove iz članka 5. stavak 5. Ugovora za sve predmete koji su na zastupanju kod nalogoprimca i izdati mu račun. 13.1. Svjedok Z. S. iskazuje da u vrijeme kada je bio direktor tuženika (od prosinca 2013. do siječnja 2015.) na računu društva nije bilo puno novaca te je bilo bitno da minimaliziraju troškove, zbog čega su tražili odvjetnike s kojima bi mogli dogovoriti nekakav takav način naplate da se na početku ništa ne fakturira iako je uobičajeno da se odvjetnicima unaprijed isplati nekih 40% ili 50% nagrade, a da se ostatak naplati iz ovršnih postupaka, budući da se ovdje radi o ovršnim postupcima. Tako su došli do odvjetnice M. i s njom sklopili ugovor za zastupanje i to u ovršnim postupcima, ali i u ostalim za koje bi trebalo sklopiti dodatne ugovore te je s njom dogovoreno da se ništa ne naplaćuje unaprijed, nego da naplata ide nakon što se naplati od ovršenika ili po isteku razdoblja od jedne godine. Upitan u kojem slučajevima bi odvjetnica imala pravo na naplatu drugih 50% odvjetničke nagrade (u slučajevima u kojima je plaćeno prvih 50% odvjetničke nagrade), odgovorio je da je dogovoreno da se tih 50% plaća u trenutku kada tuženiku novci sjednu na račun ili raskidom ugovora. Prilikom sklapanja ugovora nije bilo razgovora o određenoj količini predmeta koja će odvjetnici biti povjerena na zastupanje, nego je bilo riječi o zastupanju „sve ili ništa“, zbog čega je ugovor i potpisan na način da se prvih 50% ne plaća odmah, nego onako kako je iskazao. Iskaz ovog svjedoka sud je ocijenio u cijelosti osnovanim budući da ga ne smatra zainteresiranim za ishod spora s obzirom na to da već duži niz godina nije direktor tuženika, te je iskazivao samo o okolnostima koje su mu osobno poznate jer je upravo on u svojstvu tadašnjeg direktora tuženika sudjelovao u pregovorima s tužiteljicom u pogledu sklapanja ugovora o zastupanju.

13.2. Tužiteljica iskazuje da je njezina poslovna suradnja s tuženikom započela 2014. godine kada je jedine usmene pregovore vodila s tadašnjim direktorom Z. S. u vezi uvjeta ugovora, a sljedećih godina sadržaj ugovora samo se preslikavao, s obzirom na to da su se ugovori sklapali na razdoblje od jedne godine, i to tako da joj je tuženik vraćao potpisani primjerak ugovora za sljedeće razdoblje koji je ona prethodno poslala e-mailom, bez da su vodili ikakve usmene razgovore prije toga. Što se tiče naplate nagrade za zastupanje, 2014. s tadašnjim direktorom S. dogovorila je da se 50% nagrade plaća za godinu dana od predaje osnove za plaćanje na FINU odnosno od pravomoćnosti parničnog postupka ukoliko dođe do parničnog postupka iz ovrhe ako prije toga ne bi bilo naplate od strane ovršenika, a 50% nagrade ide po naplati od ovršenika, a što su ugovorili iz razloga količine predmeta koji su joj dani za zastupanje budući da su ugovorili zastupanje za sve predmete naplate VPS do 10.000,00 kuna, a to je naknadno i formalizirala u članku 8. stavak 2. Ugovora budući da i sam ZOO predviđa da odvjetnik ima pravo naplatiti sve što je napravljeno.

13.3. U pogledu sklapanja ugovora između stranaka zakonski zastupnik tuženika, sadašnji direktor Z. R., iskazuje da u razdoblju od kada je on direktor tuženika na prijedloge ugovora koje je tužiteljica poslala tuženiku e-mailom nije imao primjedbe, pregledao je da se radi o istom ugovoru kao ranije te ga je odmah i potpisao i proslijedio tužiteljici.

13.4. U pogledu ugovaranja uvjeta ugovora sud ne smatra relevantnim iskaze svjedokinja I. N. i L. D., budući da imenovane nisu neposredno sudjelovale u razgovorima prilikom pregovora oko sklapanja ugovora.

13.5. Prema tome, iskazi svih saslušanih osoba koje imaju saznanja o samom načinu sklapanja ugovora međusobno su suglasni te iz istih proizlazi da je tužiteljica usmene pregovore oko sklapanja ugovora s tuženikom za čitavo vrijeme koliko je temeljem više uzastopno sklapanih ugovora trajala njezina suradnja s tuženikom vodila samo prije sklapanja prvog od ugovora, a kasnije se sklapanje ugovora vršilo isključivo pisanim putem, oslanjajući se na sadržaj prvog ugovora. Prema tome, valja zaključiti da je tuženik, prihvaćajući svaki puta one odredbe iz prvog od sklopljenih ugovora koje su bile istovjetne, zapravo nastavljao poslovnu suradnju tužiteljice pod istim uvjetima kako je to u početku ugovoreno. U tom smislu, radi utvrđivanja namjere stranaka u pogledu ugovaranja naplate odvjetničke nagrade, sud smatra relevantnim iskaz svjedoka Z. S. koji je, kako je rečeno, od strane tuženika jedini usmeno pregovarao s tužiteljicom i utvrdio uvjete njihove suradnje, a koji su se, kako je rečeno, kasnijim ugovorima uglavnom ponavljali bez vođenja ikakvih drugačijih pregovora. Iz njegovog iskaza proizlazi da je zapravo namjera tuženika bila da se, zbog financijskih poteškoća tuženika, odgodi naplata tražbine tužiteljice kao nalogoprimca s osnova odvjetničke nagrade, a ne i da se njezino pravo na naplatu tražbine veže za naplatu tražbine tuženika koju on ima prema svojim dužnicima kao isključivi uvjet za potraživanje odvjetničke nagrade tužiteljice, odnosno namjera stranaka nije bila da se tužiteljica odrekne 50% svoje nagrade ukoliko do takve naplate ne dođe, a što je ovaj svjedok jasno iskazao navodeći da je dogovorena naplata preostalih (drugih) 50% nagrade (ukoliko je plaćeno prvih 50%) u trenutku kad novci sjednu na račun tuženika ili raskidom ugovora.

14.1. Sud smatra da navedeni zaključak proizlazi i iz sadržaja naprijed citiranih relevantnih odredbi predmetnog Ugovora o nagradi od 1. travnja 2019. (koje su sadržajno istovjetne kao i u prvom sklopljenom ugovoru od 1. travnja 2014.) koje se tiču ugovaranja i isplate nagrade tužiteljici kao nalogoprimcu, i to u članku 4. stavak 1. Ugovora kojim su stranke vrlo jasno ugovorile da nalogoprimcu pripada nagrada prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Odvjetnička tarifa), te su u daljnjoj odredbi članka 4. stavak 2. Ugovora kojim su također jasno ugovorile da svi troškovi koji nalogodavcu budu priznati sudskim odlukama u cijelosti pripadaju nalogoprimcu (osim troškova pristojbi, vještačenja, s očevida itd. koje unaprijed snosi nalogodavac), iz čega, dakle, proizlazi da je ugovorena nagrada tužiteljici za zastupanje tuženika u o visini prema Odvjetničkoj tarifi te da joj ta nagrada, dosuđena sudskim odlukama, pripada u cijelosti, dok odredbe čl. 5. Ugovora govore samo o načinu naplate 50% odvjetničke nagrade za zastupanje u slučajevima kada ne dođe do naplate tuženikove tražbine prema njegovim dužnicima u ovršnom postupku, pri čemu iz stavka 5. tog članka proizlazi da tužiteljica kao nalogoprimac ima pravo na naplatu i preostalog dijela (50%) troškova ako dođe do naplate i nakon dovršetka ovršnog postupka. Iz daljnje odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora proizlazi da tužiteljica ima pravo i te troškove iz čl. 5. st. 5. Ugovora (dakle preostalih 50%), i to za sve predmete koji su kod nje na zastupanju, naplatiti u slučaju otkaza ugovora (od strane bilo koje od stranaka, s obzirom da je u stavku 1. ugovoreno pravo obje strane da u svako doba otkaže ugovor) ili odluke nalogodavca da ne produži ugovor nalogoprimcu na sljedeće razdoblje. Prema tome, sve ovdje navedene odredbe ugovora govore u prilog zaključka i navoda tužiteljice kako se ona nije odrekla preostalih 50% nagrade za zastupanje tuženika ukoliko ne dođe do naplate tražbine tuženika. Nadalje, odredba čl. 8. st. 2. Ugovora regulira situaciju naplate preostalih 50% nagrade u slučaju otkaza ugovora ili u slučaju odluke nalogodavca da se ugovor ne produži (a što je kao mogućnost predviđeno odredbom članka 7. stavak 1. Ugovora), dok ništa nije rečeno za situaciju kada nalogoprimac ne odluči produžiti ugovorni odnos, što po stavu ovoga suda ne znači da u tom slučaju ne bi imao pravo naplatiti preostalih 50% nagrade, budući da, kako je rečeno, niti iz sadržaja samog ugovora kao ni iskaza saslušanih osoba ne proizlazi da se tužiteljica odrekla naplate preostalih 50% nagrade. Prema tome, kako ovu situaciju da do produženja ugovora nije došlo odlukom nalogoprimca (a nedvojbeno je da je tužiteljica otklonila daljnju suradnju pod istim uvjetima, već ju je uvjetovala ugovaranjem drugačijih uvjeta naplate, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i zakonskog zastupnika tuženika) stranke nisu posebno regulirale u smislu da bi se u tom slučaju tužiteljica odrekla naplate svoje tražbine s osnova 50% neplaćene nagrade u predmetima u kojima tuženik nije postigao naplatu svoje tražbine, valja primijeniti odredbe čl. 763. st. 2. i 776. ZOO prema kojima nalogodavac ima pravo na naknadu nakon obavljenog posla.

14.2. Valja reći i da je nedvojbeno kako je ugovor između stranaka prestao vrijediti istekom vremena na koji je sklopljen, pa je u tom smislu i neosnovano pozivanje tuženika na odredbe čl. 5. Ugovora jer su te odredbe regulirale naplatu 50% nagrade u vrijeme važenja ugovora, no protekom roka na koji je ugovor sklopljen, te odredbe među strankama više ne proizvode pravne učinke, pa se tuženik na njih ne može pozivati. Zbog toga sud ne smatra odlučnima činjenice je li u postupcima za koje tužiteljica traži isplatu nagrade za zastupanje došlo do naplate tražbine tuženika tj. jesu li ti postupci dovršeni u smislu čl. 5. st. 2. Ugovora.

14.3. Sud je, dakle, utvrdio da je Ugovor prestao istekom vremena na koje je sklopljen, pa se tuženik nema pravo pozivati na uvjete naplate 50% nagrade prema članku 5. Ugovora, a tužiteljica se predmetnim Ugovorom nije odrekla svoje tražbine na preostalih 50% nagrade za zastupanje u predmetima u kojima tuženik nije ostvario naplate svoje tražbine prema dužnicima u slučaju prestanka Ugovora (na bilo koji od načina – istekom vremena na koji je sklopljen, raskidom Ugovora ili u slučaju da stranke ne nastave svoj ugovorni odnos sklapanjem novog ugovora ili aneksa postojećeg ugovora). U predmetnom Ugovoru od 1. travnja 2019. izričito, doduše, nije ugovoreno da tužiteljica ima pravo ovu svoju tražbinu potraživati ako ona kao nalogoprimac ne odluči nastaviti ugovorni odnos između stranaka, ali to njezino pravo na naplatu cjelokupne tražbine s osnova nagrade za zastupanje tuženika (uključujući i preostalih 50% nagrade) proizlazi iz odredaba članka 763. stavak 2. i 776. stavak 1. ZOO budući da među strankama nije sporno da je tužiteljica obavila radnje zastupanja za koje je ispostavila predmetne račune temeljem kojih potražuje nagradu za rad. Slijedom navedenog sud utvrđuje da za odluku u ovoj pravnoj stvari nisu bitni razlozi zbog kojih nije došlo do nastavka poslovne suradnje (ugovornog odnosa) između stranaka, pa niti nije posebno utvrđivao i analizirao činjenice koje su dovele do prestanka poslovne suradnje stranaka odnosno je li do toga došlo zbog razloga na strani tuženika ili tužiteljice.

15.1. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako je tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (u odgovoru na tužbu) naveo kako osporava u cijelosti visinu tužiteljičine tražbine, kako je rečeno, tijekom postupka ne osporava da tužiteljica ne bi izvršila radnje zastupanja za koje su izdani utuženi računi, štoviše potvrđuje da je za predmete navedene u računu broj 88 podmirio prvih 50% nagrade, a niti je osporavao da bi tužiteljica nagradu u utuženim računima obračunala u pogrešnoj visini odnosno suprotno odredbama odvjetničke tarife (slijedom čega sud nije utvrđivao činjenice koje se odnose na obavljanje odvjetničkih radnji za koje su ispostavljeni utuženi računi u odnosno nagrada za iste zatražena sukladno odredbama odvjetničke tarife).

15.2. U podnesku od 18. ožujka 2021. tuženik je prigovorio i da je tužiteljica za određene predmete (odvjetničke radnje) koji su navedeni i u računu broj 88 i prije izdavanja tog računa fakturirala račune radi naplate u punom iznosu (100%) prema odredbama odvjetničke tarife, a koje je tuženik podmirio, zbog čega u ovom postupku tužiteljica traži naplatu radnji koje su već plaćene u punom iznosu. Tako tuženik navodi da se radi o predmetima i računima (koje dostavlja uz podnesak): Ovrv-...(B. Č.) – račun broj 23/1/1 od 11. veljače 2020., Ovrv-… (I. D.) – račun broj 135/1/1 od 21. rujna 2017., Ovrv-… (S. D.) – račun broj 1/1/1 od 5. siječnja 2017., Ovrv-… (D. Đ.) – račun broj 158/1/1 od 29. listopada 2018., Ovrv-… (D. Đ.) – račun broj 179/1/1 od 28. listopada 2019., Ovrv-… (M. G.) – račun broj 111/1/1 od 17. kolovoza 2018., Ovrv-… (M. G.) – račun broj 139/1/1 od 22. kolovoza 2019., Ovrv-… (Z. G.) – račun broj 211/1/1 od 31. prosinca 2019., Ovrv-… (V. i V. K.) – račun broj 37/1/1 od 8. ožujka 2018., Ovrv-… (V. i V. K.) – račun broj 27/1/1 od 4. ožujka 2019., Ovrv-… (M. K.) – račun broj 70/1/1 od 2. svibnja 2018., Ovrv-… (M. K.) – račun broj 157/1/1 od 29. listopada 2018., Ovrv-… (Š. K.) – račun broj 93/1/1 od 16. lipnja 2017., Ovrv-… (Š. K.) – račun broj 26/1/1 od 16. siječnja 2020., Ovrv-… (M. O.) – račun broj 155/1/1 od 16. rujna 2019., Ovrv-… (Z. P.) – račun broj 46/1/1 od 27. ožujka 2018., Ovrv-… (Z. P.) – račun broj 9/1/1 od 23. siječnja 2019., Ovrv-…(D. P.) – račun broj 106/1/1 od 14. srpnja 2017., Ovrv-… (R. Š.) – račun broj 179/1/1 od 13. prosinca 2018., Ovrv- 1381/2018 (Renata Špoljar) – račun broj 177/1/1 od 22. listopada 2019., Ovrv-… (A. Š.-B.) – račun broj 92/1/1 od 28. lipnja 2018., Ovrv-… (N. T.) – račun broj 166/1/1 od 23. studenoga 2017., Ovrv-… (N. T.) – račun broj 131/1/1 od 18. rujna 2018., Ovrv- 1284/18 (Nikolina Tomkić) – račun broj 160/1/1 od 19. rujna 2019., Ovrv-… (M. T.) – račun broj 21/1/1 od 20. veljače 2017., Ovrv-… (D. V.) – račun broj 18/1/1 od 1. veljače 2018., Ovrv-… (D. V.) – račun broj 54/1/1 od 8. svibnja 2019., Ovrv-… (A. V.)

– račun broj 24/1/1 od 11. veljače 2020., Ovrv-… (V. Ž.) – račun broj 191/1/1 od 31. prosinca 2018. i Ovrv-… (V. Ž.) – račun broj 186/1/1 od 11. studenoga 2019., no uvidom u navedene račune sud je utvrdio kako su svi ti računi izdani radi naplate 50% iznosa navedenih u tim računima u skladu s člankom 5. Ugovora o nagradi za rad, pa su već samim time neosnovani navodi tuženika da je tužiteljica i prije izdavanja računa broj 88 za te predmete već naplatila 100% odvjetničke nagrade. Nadalje, uvidom u račun tužiteljice broj 88/1/1 od 14. travnja 2020. utvrđeno je da se u tom računu potražuje nagrada, između ostalih, i za ovdje navedene ovršne predmete, ali također samo 50% nagrade, što upućuje na osnovanost navoda tužiteljice da se radi o potraživanju preostalih 50% nagrade, koja tužiteljici nije podmirena temeljem ranije izdanih računa koje tuženik dostavlja uz svoj podnesak. Osim toga, iz računa tužiteljice broj 88/1/1 od 14. travnja 2022. proizlazi da su točni navodi tužiteljice kako je 100% odvjetničke nagrade tim računom zatraženo samo za predmete broj Ovrv-… (A. F.), Ovrv-… (M. G.), te Ovrv-… (I. K.), Ovrv-… (M. K.), Ovrv-… (D. V.) i Ovrv-… (Z. P.), no za niti jedan od ovdje navedenih ovršnih predmeta tuženik u svojim podnescima ne navodi da je makar i djelomično podmirena tražbina tužiteljice s osnova nagrade za zastupanje u tim postupcima niti je za te ovršne predmete dostavio ikakve već ranije izdane račune. Također, iz iskaza svjedokinje I. N., zaposlenice tuženika, proizlazi da je na računima tužiteljice priloženim uz podnesak tuženika od 18. ožujka 2021. fakturirano prvih 50% nagrade nakon pokretanja ovrhe te su svi ti računi plaćeni. Slijedom navedenog sud je ocijenio neosnovanima navode tuženika o podmirenju odvjetničke nagrade tužiteljici u cijelosti (100%) za ovršne predmete za koje je tuženik dostavio račune uz podnesak od 18. ožujka 2021. budući da je utvrdio kako se isti odnose na prvih 50% odvjetničke nagrade, koju tužiteljica ne potražuje utuženim računom broj 88/1/1 od 14. travnja 2020., a tuženik u spis nije dostavio nikakav drugi dokaz da bi podmirio i preostalih 50% nagrade za bilo koji od navedenih predmeta na koje se poziva u podnesku od 18. ožujka 2021.

15.3. Što se tiče predmeta navedenih u računu tužiteljice broj 89/1/1, tijekom postupka tuženik ne ističe da bi bilo koji dio odvjetničke nagrade tužiteljici koju ona potražuje za predmete navedene u tom računu već bio podmiren, već se jedini njegov prigovor za predmete iz tog računa odnosi na činjenicu da ovi postupci nisu dovršeni u smislu odredaba Ugovora o nagradi, a niti je tuženik ostvario naplatu od strane svojih dužnika, a niti su ispunjeni uvjeti za izdavanje računa po članku 8. Ugovora, no ti su prigovori neosnovani iz naprijed obrazloženih razloga (točka 14.1. do 14.3. obrazloženja).

16. Što se tiče tuženikovih navoda u pogledu potraživanja kamata prema obračunima kamata, sud smatra neosnovanim navode tuženika kako je to potraživanje tužiteljice neosnovano jer tužiteljica nikada nije potraživala predmetne kamate niti pozivala tuženika na njihovo plaćanje, naime da bi utužio zakonske zatezne kamate vjerovnik ne treba pozivati dužnika na njihovu isplatu, već dužnika poziva na isplatu svoje tražbine izdavanjem računa, a obveza tuženika kao dužnika na isplatu zakonskih zateznih kamata nastaje kao posljedica dužnikovog zakašnjenja u plaćanju na temelju samog zakona i to članka 29. stavak 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Pri tome, u obračunima kamata koji su priloženi uz tužbu (prijedlog za ovrhu) točno je navedeno na koje se račune isti odnose te u kojem su razdoblju kamate i u kojem iznosu obračunate, a tuženik ništa od navedenog tijekom postupka ne osporava, dakle ne osporava svoje zakašnjenje u plaćanju računa navedenih u tim obračunima kao niti razdoblja za koja su kamate obračunate, njihovu stopu niti iznose, pa je stoga sud ocijenio osnovanim potraživanje tužiteljice i po toj osnovi i u zatraženoj visini.

17.1. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio kako je tražbina tužiteljice u cijelosti osnovana i to kako po osnovi tako i u visini zbog čega je u točki I/ izreke na temelju čl. 451. st. 3. ZPP održao na snazi platni nalog radi isplate utužene tražbine i to kako u glavničnom iznosu, tako i radi potraživanja zakonskih zateznih kamatama na pojedine iznose. Odluka o kamatama temelji se na odredbi č. 29. st. 1. ZOO kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, kao i na odredbi čl. 31. st. 2. ZOO prema kojoj se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, dok je stopa zateznih kamata određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i to prema njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima, kako je to navedeno u izreci.

17.2. Valja reći da je u podnesku od 6. rujna 2023., predanom na ročištu 13. rujna 2023., tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev tražeći da se održi na snazi platni nalog iz predmetnog rješenja o ovrsi naznačujući stopu zakonskih zateznih kamata koja se do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odnosno precizirajući stopu zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate tako da se ista određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, što znači da je stopa zakonske zatezne kamate ovakvim tužbenim zahtjevom precizirana kao stopa koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora u smislu čl. 29. st. 2. ZOO, no prijedlogom za ovrhu zatražena je, te je platnim nalogom sadržanim u rješenju o ovrsi javnog bilježnika određena stopa zakonske zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose (uvećanjem za tri postotna poena), pa kako se u konkretnom sporu radi o postupku povodom prigovora protiv platnog naloga u kojem sukladno čl. 451. st. 3. ZPP sud može u cijelosti ili djelomično držati na snazi platni nalog ili ga ukinuti te u tom slučaju odbiti tužbeni zahtjev, ovaj sud smatra kako ovom presudom ne može mijenjati platnim nalogom određenu (i prijedlogom za ovrhu) zatraženu stopu zakonske zatezne kamate, a niti je tuženik stavio prigovor na određenu stopu zakonske zatezne kamate, zbog čega je odlučeno kao u točki III/ izreke.

18.1. Što se tiče naknade troškova postupka, treba istaknuti da je postupak u ovom predmetu započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a po prigovoru ovršenika rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje sukladno čl. 58. st. 2. OZ, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave treba smatrati tužbom za izdavanje platnog naloga iz čl. 446. i čl. 448. ZPP, pa stoga nema mjesta razdvajanju troška postupka na trošak ovrhe iz dijela postupka kada je postupak bio ovršni i na parnični trošak kada je postupak postao parnični. Stoga je o cjelokupnim troškovima postupka valjalo odlučiti ovom odlukom sukladno čl. 164. st. 4. ZPP, pa je tako u točki II/ izreke presude platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut u pogledu troškova ovrhe, a odbijen je dio podneskom od 6. rujna 2023. preciziranog tužbenog zahtjeva da se djelomično održi na snazi platni nalog u pogledu dijela troškova ovrhe (točka III/ izreke).

18.2. Tužiteljici su, sukladno njezinom zahtjevu za naknadu troškova istaknutom na ročištu 5. prosinca 2023., priznati nastali ovršni troškovi zatraženi prijedlogom za ovrhu i to trošak javnobilježničke nagrade za izdavanje rješenja o ovrsi u iznosu od 150,90 EUR (1.136,98 kn) sukladno čl. 6. Pravilnika o nagradi i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" 8/11, 112/12 i 114/12, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i podnošenja prijedloga za ovrhu, dalje: Pravilnik) s PDV-om u iznosu od 37,73 EUR (284,24 kn) sukladno čl. 8. Pravilnika. Nije priznat "paušalni trošak javnog bilježnika" u zatraženom iznosu od 3,98 EUR (30,00 kn) s PDV budući da je tužiteljica u obvezi obrazložiti o kakvim se troškovima radi te zbog čega su isti zatraženi upravo u toj visini, a što nije učinila, pa sud taj trošak ne može prihvatiti kao opravdan. Time su tužiteljici priznati ukupni nastali ovršni troškovi u iznosu od 188,63 EUR (1.421,22 kn). Iako je u prijedlogu za ovrhu tužiteljica zatražila i predvidive troškove ovrhe, iste u daljnjem tijeku postupka više nije potraživala, a oni eventualno nastaju tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi (no u ovom slučaju rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno), zbog čega je sud i u tom dijelu troškova ukinuo platni nalog.

18.3. Nadalje, tužiteljici je prema njezinom zahtjevu od 5. prosinca 2023. priznat i zatraženi trošak pristojbe na presudu, ali ne u zatraženom iznosu od 151,30 EUR, već u iznosu od 150,90 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi sudskih pristojbi.

18.4. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 339,53 EUR, koje joj je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi tuženik budući da je u cijelosti izgubio spor, i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom (podneskom predanim na raspravi 13. rujna 2023.) koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki IV/ izreke.

U Varaždinu 15. siječnja 2024.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužiteljica B. M., odvjetnica iz V.

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva ….. iz V.