Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž R-2/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, kao članice i sutkinje izvjestiteljice i Željka Đerđa, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz C. kbr. …, OIB: …,

zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u O. d. Ž. i

p. d.o.o. Z., …, protiv tuženika K.T.D. K. S. d.o.o.

S., S. …, OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj

po punomoćniku mr. sc. Z. Z., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od 11. ožujka 2020., te žalbi tuženika protiv dopunske presude istog prvostupanjskog suda od 28. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika K.T.D. K. S. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od 11. ožujka 2020. pod toč. I, II i III izreke, te u dijelu pod toč. IV izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju I. M. naknadu za izgubljenu bruto plaću za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 30. studenoga 2016. u ukupnom iznosu od 462.415,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr- 85/2019 od 11. ožujka 2020. u dijelu pod toč. IV izreke kojom je naloženo tuženiku K.T.D. K. S. d.o.o. isplatiti tužitelju I. M. naknadu za izgubljenu bruto plaću za razdoblje od 1. prosinca 2016. pa do 28. veljače 2018. u ukupnom iznosu od 120.463,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se djelomično žalba tuženika K.T.D. K. S. d.o.o kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od 28. siječnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju I. M. isplati naknadu za izgubljenu bruto plaću za mjesec ožujak 2015. u iznosu od 3.929,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. travnja 2015.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se dopunska presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od 28. siječnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku K.T.D. K. S. d.o.o. da tužitelju I. M. isplati naknadu za izgubljenu bruto plaću za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 31. srpnja 2017. u ukupnom iznosu od 582.878,65 kn sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

II. Odbija se žalba tuženika K.T.D. K. S. d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od 11. ožujka 2020. pod toč. I izreke.

III. Uvažava se žalba tužitelja I. M., preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-85/2019 od11. ožujka 2020. pod toč. II izreke, tako da se u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženiku K.T.D. K. S. d.o.o. da tužitelju I. M. pored dosuđenog parničnog troška od 2.500,00 kn isplati i daljnji parnični trošak u iznosu od 39.947,84 kn (sveukupno 42.447,84 kn), u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je nedopušten i nezakonit (usmeni) otkaz ugovora o radu koji je sklopljen 1. veljače 2008.g. između tuženika KTD K. S. d.o.o. i tužitelja I. M., a koji otkaz je tuženik dao tužitelju i temeljem kojeg je tužitelju protupravno prestao radni odnos kod tuženika dana 1. srpnja 2009.g., pa se slijedom toga ujedno utvrđuje da nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika.

II Utvrđuje se da je nedopuštena, nezakonita i da nema pravni učinak Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik dana 29. listopada 2009. godine, pa se slijedom toga ujedno utvrđuje da temeljem iste Odluke nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika.

III Nalaže se tuženiku KTD K. S. d.o.o. vratiti tužitelja na posao i rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto, u roku od 8 dana.

IV Nalaže se tuženiku KTD K. S. d.o.o. tužitelju I. M. isplatiti naknadu za izgubljenu bruto plaću i to:

za razdoblje od 1 srpnja 2009. godine, pa do 31. srpnja 2017. godine, u ukupnom iznosu od 582.878,65 kuna, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, po kamatnoj stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuje po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11), koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a koja kamata teče od dana konačne isplate i to:

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2009.g.) od dana 15. kolovoza 2009. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2009.g.) od dana 15. rujna 2009. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec rujan 2009.g.) od dana 15. listopada 2009. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec listopad 2009.g.) od dana 15. studenog 2009. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec studeni 2009.g.) od dana 15.prosinca 2009. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2009.g.) od dana 15. siječnja 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2010.g.) od dana 15. veljače 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2010.g.) od dana 15. ožujka 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2010.g.) od dana 15. travnja 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec travanj 2010.g.) od dana 15. svibnja 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2010.g.) od dana 15. lipnja 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2010.g.) od dana 15. srpnja 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2010.g.) od dana 15. kolovoza 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2010.g.) od dana 15. rujna 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec rujan 2010.g.) od dana 15. listopada 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec listopad 2010.g.) od dana 15. studenog 2010. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec studeni 2010.g.) od dana 15. prosinca 2010. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2010.g.) od dana 15. siječnja 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2011.g.) od dana 15. veljače 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2011.g.) od dana 15. ožujka 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2011.g.) od dana 15. travnja 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec travanj 2011.g.) od dana 15. svibnja 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2011.g.) od dana 15. lipnja 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2011.g.) od dana 15. srpnja 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2011.g.) od dana 15. kolovoza 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2011.g.) od dana 15. rujna 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec rujan 2011.g.) od dana 15. listopada 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec listopad 2011.g.) od dana 15. studenog 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec studeni 2011.g.) od dana 15. prosinca 2011. g.;

- za iznos od 3.015,48 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2011.g.) od dana 15. siječnja 2012. g.;

- za iznos od 7.802,88 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2012.g.) od dana 15. veljače 2012. g.;

- za iznos od 7.271,83 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2012.g.) od dana 15. ožujka 2012. g.;

- za iznos od 4.827,51 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2012.g.) od dana 15. travnja 2012. g.;

- za iznos od 4.649,63 kuna ( plaća za mjesec travanj 2012.g.) od dana 15. svibnja 2012. g.;

- za iznos od 4.353,06 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2012.g.) od dana 15. lipnja 2012. g.;

- za iznos od 4.706,53 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2012.g.) od dana 15. srpnja 2012. g.;

- za iznos od 4.605,18 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2012.g.) od dana 15. kolovoza 2012. g.;

- za iznos od 5.036,92 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2012.g.) od dana 15. rujna 2012. g.;

- za iznos od 4.849,64 kuna ( plaća za mjesec rujan 2012.g.) od dana 15. listopada 2012. g.;

- za iznos od 4.733,66 kuna ( plaća za mjesec listopad 2012.g.) od dana 15. studenog 2012. g.;

- za iznos od 4.787,04 kuna ( plaća za mjesec studeni 2012.g.) od dana 15. prosinca 2012. g.;

- za iznos od 4.863,17 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2012.g.) od dana 15. siječnja 2013. g.;

- za iznos od 4.846,26 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2013.g.) od dana 15. veljače 2013. g.;

- za iznos od 5.000,19 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2013.g.) od dana 15. ožujka 2013. g.;

- za iznos od 5.277,43 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2013.g.) od dana 15. travnja 2013. g.;

- za iznos od 5.178,33 kuna ( plaća za mjesec travanj 2013.g.) od dana 15. svibnja 2013. g.;

- za iznos od 5.712,13 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2013.g.) od dana 15. lipnja 2013. g.;

- za iznos od 5.188,70 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2013.g.) od dana 15. srpnja 2013. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2013.g.) od dana 15. kolovoza 2013. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2013.g.) od dana 15. rujna 2013. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec rujan 2013.g.) od dana 15. listopada 2013. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec listopad 2013.g.) od dana 15. studenog 2013. g.;

- za iznos od 4.798,33 kuna ( plaća za mjesec studeni 2013.g.) od dana 15. prosinca 2013. g.;

- za iznos od 4.056,28 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2013.g.) od dana 15. siječnja 2014. g.;

- za iznos od 4.105,58 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2014.g.) od dana 15. veljače 2014. g.;

- za iznos od 4.999,78 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2014.g.) od dana 15. ožujka 2014. g.;

- za iznos od 3.752,40 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2014.g.) od dana 15. travnja 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec travanj 2014.g.) od dana 15. svibnja 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2014.g.) od dana 15. lipnja 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2014.g.) od dana 15. srpnja 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2014.g.) od dana 15. kolovoza 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2014.g.) od dana 15. rujna 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec rujan 2014.g.) od dana 15. listopada 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec listopad 2014.g.) od dana 15. studenog 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec studeni 2014.g.) od dana 15. prosinca 2014. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2014.g.) od dana 15. siječnja 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2015.g.) od dana 15. veljače 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2015.g.) od dana 15. ožujka 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec travanj 2015.g.) od dana 15. svibnja 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2015.g.) od dana 15. lipnja 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2015.g.) od dana 15. srpnja 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2015.g.) od dana 15. kolovoza 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2015.g.) od dana 15. rujna 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec rujan 2015.g.) od dana 15. listopada 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec listopad 2015.g.) od dana 15. studenog 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec studenog 2015.g.) od dana 15. prosinca 2015. g.;

- za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2015.g.) od dana 15. siječnja 2016. g.;

- za iznos od 3.825,62 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2016.g.) od dana 15. veljače 2016. g.;

- za iznos od 3.825,62 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2016.g.) od dana 15. ožujka 2016. g.;

- za iznos od 5.149,87 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2016.g.) od dana 15. travnja 2016. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec travanj 2016.g.) od dana 15. svibnja 2016. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2016.g.) od dana 15. lipnja 2016. g.;

- za iznos od 6.196,83 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2016.g.) od dana 15. srpnja 2016. g.;

- za iznos od 5.950,88 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2016.g.) od dana 15. kolovoza 2016. g.;

- za iznos od 2.934,29 kuna ( plaća za mjesec kolovoza 2016.g.) od dana 15. rujna 2016. g.;

- za iznos od 3.662,88 kuna ( plaća za mjesec rujan 2016.g.) od dana 15. listopada 2016. g.;

- za iznos od 4.717,33 kuna ( plaća za mjesec listopad 2016.g.) od dana 15. studenog 2016. g.;

- za iznos od 4.311,76 kuna ( plaća za mjesec studeni 2016.g.) od dana 15. prosinca 2016. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2016.g.) od dana 15. siječnja 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2017.g.) od dana 15. veljače 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2017.g.) od dana 15. ožujka 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2017.g.) od dana 15. travnja 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec travanj 2017.g.) od dana 15. svibnja 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec svibanj 2017.g.) od dana 15. lipnja 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec lipanj 2017.g.) od dana 15. srpnja 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec srpanj 2017.g.) od dana 15. kolovoza 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec kolovoz 2017.g.) od dana 15. rujna 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec rujan 2017.g.) od dana 15. listopada 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec listopad 2017.g.) od dana 15. studenog 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec studeni 2017.g.) od dana 15. prosinca 2017. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec prosinac 2017.g.) od dana 15. siječnja 2018. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec siječanj 2018.g.) od dana 15. veljače 2018. g.;

- za iznos od 8.030,88 kuna ( plaća za mjesec veljaču 2018.g.) od dana 15. ožujka 2018. g.;

V Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku KTD K. S. d.o.o. da tužitelju I. M. isplati

naknadu za izgubljenu bruto plaću i to za svaki mjesec počev od 1. ožujka 2018.g. pa do vraćanja tužitelja na rad u iznosu od 8.030,88 kuna, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu u visini stope propisane odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a koja kamata teče od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.“

Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.500,00 kuna, a do zatraženog iznosa."

Dopunskom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Nalaže se tuženiku KTD K. S. d.o.o. tužitelju I. M. isplatiti naknadu za izgubljenu bruto plaću i to za razdoblje od 1 srpnja 2009. godine, pa do 31. srpnja 2017. godine, u ukupnom iznosu od 582.878,65 kuna, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, po kamatnoj stopi koja se za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuje po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11), koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a koja kamata teče od dana konačne isplate i to za iznos od 3.929,83 kuna ( plaća za mjesec ožujak 2015.g.) od dana 15. travnja 2015. g." Protiv citiranog rješenja od 11. ožujka 2020. pod toč. II izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da se tužitelju dosudi daljnji trošak parničnog postupka, sukladno troškovniku dostavljenom u spis, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje o zatraženom trošku tužitelja za iznos vještačenja u visini od 3.000,00 kn i trošku podmirene pristojbe na žalbu u visini od 1.050,00 kn. Nadalje, pogrešno je primijenjena odredba Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, budući da se ovdje radi o procjenjivom predmetu u radnom sporu, slijedom čega je trebalo primijeniti Tbr. 7. toč. 1. navedene Tarife.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalbu protiv citirane presude u dijelu pod toč. I, II, III i IV. izreke, te u dijelu pod toč. I rješenja izjavio je tuženik pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda i rješenje u pobijanom dijelu preinače na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan i naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja pri donošenju presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da postoje nedostaci zbog kojih se presuda ne može ispitati. Naime, otkazivanje radnog odnosa i sporazum o raskidu radnog odnosa su dva različita pravna načina prestanka radnog odnosa. Prvostupanjski sud uopće nije učinio distinkciju po pitanju pravnog osnova otkaza, već je u svojoj pravnom rezoniranju izmiješao dva potpuno različita načina prestanka radnog odnosa razglabajući je li tužitelj dao suglasnost na otkaz, iako to u zakonskom smislu uopće nije bitno. Radnik nakon odluke o otkazu više ne treba dolaziti na posao, on može poduzeti zakonom propisane pravne radnje, ali njegov nedolazak na posao nema nikakve veze s time je li odluka poslodavca o otkazu zakonita ili ne. Prema tome, ako je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik tužitelju izjavio usmeni otkaz tada je trebao ukazati na dokaze iz kojih proizlazi da se taj usmeni otkaz zaista dogodio i potom obrazložiti je li tuženik takvim otkazom povrijedio Zakon o radu, što nije učinjeno. Tuženik tvrdi kako je radni odnos između stranaka prestao sporazumno, a prvostupanjski sud je propustio dati svoje shvaćanje i razloge u pogledu te tuženikove teze. Za takav raskid je bitno utvrditi samo to jesu li se stranke sporazumjele o raskidu. S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije rekao apsolutno ništa o samom sadržaju niti razlogu o navodnom "usmenom otkazu" potpuno je nemoguće utvrđivati navedene zakonske uvjete na koje ukazuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, a i Županijski sud u Zadru u zadnjoj ukidnoj odluci. Nadalje, ostalo je potpuno nepoznato kada se navodni usmeni otkaz dogodio, tko ga je izjavio, da li se uopće radilo o osobi koja je bila ovlaštena zastupati tuženika i gdje. Smatra da tužitelj, a na kojemu leži teret dokaza za tvrdnju o navodnom usmenom otkazu, apsolutno nije dokazao tu činjenicu i niti jedan je dokaz nije potvrdio, dapače sasvim se utemeljeno može zaključiti da tužitelju nitko nije izjavio "usmeni otkaz". Prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri protumačio sadržaj zapisnika od 13. srpnja 2009., a činjenica je da njegov sadržaj ne korespondira sa tužiteljevim iskazima u kojima je opisao svoje navodno neugodno iznenađenje i nezadovoljstvo "zaključanom kancelarijom u koju je htio ali nije mogao ući od 01.06.2009. godine". Da je tome zaista bilo tako tužitelj sigurno ne bi tek tako potpisao zapisnik o primopredaji dužnosti u kojem nema niti jednog njegovog prigovora vezano za cjelokupnu situaciju. Tijekom ponovljene rasprave na vidjelo su izašle životne okolnosti koje su objasnile u kojem je to kontekstu tužitelj svojom voljom otišao sa svog dotadašnjeg radnog mjesta. Naime, isti je bio član političke stranke Hrvatske demokratske zajednice i kao takav dio iste političke strukture koja je upravljala Općinom S., koja obavlja komunalnu djelatnost u Općini upravo preko tuženika. Na sjednici Općinskog odbora te stranke od 7. siječnja 2009. otišao je svojim političkim putem, jer je bio nezadovoljavan činjenicom da nije bio među kandidatima za donačelnika (za lokalne izbore u svibnju 2009.). Prvostupanjski sud je izvršio vrlo površnu analizu iskaza svjedoka Z. M. G., Ž. B. i M. O. te odbacio njihove vrlo detaljne i

okolnosne iskaze. Svi dokazi i okolnosti upućuju na jasan zaključak da je tužitelj izašao samostalno na lokalne izbore, prethodno najavio da će pobijediti na izborima ili će u suprotnom sam otići s radnog mjesta direktora komunalnog poduzeća, a nakon što je izgubio izbore držao se svoje riječi i razdužio stvari kod pravnika općine. Tuženik je pismenu odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 29. listopada 2009. donio "opreza radi" nakon što je tužitelj pokrenuo sudski postupak, za slučaj da sud u parnici zaključi kako do sporazumnog raskida nije došlo. Navedena odluka udovoljava svim zakonskim uvjetima, jer je zbog opoziva s dužnosti direktora i izbivanja tužitelja iz sudskog registra kao direktora tuženika prestala potreba za tužiteljevim radnim odnosom. S obzirom da tuženik zapošljava manje od 21 radnika to se na tužitelja nisu primjenjivale zakonske odredbe o zaposlenju na nekim drugim poslovima, koje i inače tuženik nije imao na raspolaganju. Dakle, radilo se o poslovno uvjetovanom otkazu, zbog čega nije bilo potrebe za pismenim upozoravanjem na obveze iz radnog odnosa niti pozivanjem na iznošenje obrane. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je potpuno zanemario činjenicu da je tužitelj tijekom određenog dijela radio i u inozemstvu (u Nj.), a radi se o činjenici koju je priznao i sam tužitelj u svom iskazu kada je rekao da radi kao vozač kamiona u Nj. (za nj. firmu od 1. prosinca 2016.), s tim da je odbio odgovoriti na pitanje o visini plaće, pozivom na "poslovnu tajnu". Tužitelj do zaključenja rasprave nije dostavio podatke o visini plaće, koje nesporno ima, a koje je odbio reći tijekom saslušanja. Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke je matematički ispravno temeljem onog dijela hrvatskih podataka koje je vještak imao, ali mu nedostaju podaci iz Nj. koje je tužitelj odbio dati. Prema tome, stav suda prvog stupnja o tome da se tuženik nije protivio "visini postavljenog tužbenog zahtjeva" je potpuno neutemeljen i paušalan. S obzirom da je tužitelj odbio dati traženu ispravu (podatke o njegovim poslodavcima i ostvarenim prihodima za utuženi period) sud prvog stupnja je temeljem čl. 233. st. 5. Zakona o parničnom postupku trebao po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja to što je tužitelj isto odbio učiniti. Presuda u dijelu pod toč. III izreke je neprovediva, jer je potpuno ne konkretizirana po pitanju radnog mjesta na koje bi tuženik trebao "vratiti i rasporediti" tužitelja.

U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj je osporio žalbene navode ističući da je tužitelj dobio usmeni otkaz ugovora o radu, a iz procesne građe nigdje nije razvidno da bi egzistirao bilo kakav pisani dokument o sporazumnom prestanku radnog odnosa između tužitelja i tuženika. Reproduciranje svjedočkih iskaza sa ciljem da tuženik ukaže da je tužitelj taj koji je napustio radno mjesto je potpuno promašeno, jer radni odnos poslodavca i radnika ne prestaje sporazumno na način kako to tuženik pokušava prezentirati, već suglasnošću volja ugovornih strana izraženih u pisanom dokumentu, a koja suglasnost volje, kao i pisana forma je ovdje izostala. Nadalje, ističe da se otkazi ne daju "opreza radi", već kad su za tako nešto ispunjene zakonske pretpostavke. Tuženik sam sebe pobija kada tvrdi da je takav pisani otkaz dao kako bi "pokrio" nedostatak pisane forme sporazumnog prestanka radnog odnosa. Naime, sporazumni prestanak ugovora o radu i odluka o otkazu isključuju jedno drugo. Nije sporno da je tužitelj dobio pisani otkaz, jer je opozvan sa dužnosti direktora, a nije ni sporno da je ta odluka o opozivu utvrđena ništavom. Dokazna okolnost je li tužitelj ostvarivao plaću u inozemstvu i koju je na tuženiku, a ne tužitelju, a tuženik navedenu činjenicu tijekom postupka nije dokazao. Zakon o radu ne konkretizira pojam vraćanje na radno mjesto, već samo vraćanje na mjesto (širi pojam), pa stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu nije nedopušten već valjano postavljen. Slijedom navedenog predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

Tuženik je izjavio žalbu protiv dopunske presude pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, dopunska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je dopunskom presudom sud prvog stupnja još jednom usvojio dio tužbenog zahtjeva koji je prethodno usvojio donesenom presudom, tako da trenutno postoje dvije sudske odluke kojima se tuženiku nalaže ispunjavanje plaćanja glavnice u iznosu od 582.878,65 kn. Dopunskom presudom sud ne može još jednom odlučivati o dijelu tužbenog zahtjeva o kojem je već odlučio. Stoga je izreka dopunske presude nerazumljiva. Razlozi dani u obrazloženju dopunske presude zbog kojih je ista donesena su također nerazumljivi, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju paušalno krenuo od pretpostavke o "nedopuštenosti otkaza ugovora o radu" koja da bi navodno postojala u konkretnom slučaju, a koju pretpostavku nije ničim obrazložio. Popisuje trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je osnovana, dok su žalbe tuženika djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je presuda u pobijanom dijelu jasna i razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, prilikom donošenja presude u pobijanom dijelu nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopušten i nezakonit otkaz Ugovora o radu sklopljen 1. veljače 2008. između tuženika i tužitelja, koji je tužitelju usmeno otkazan, te da na temelju usmenog otkaza Ugovora o radu tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika dana 1. srpnja 2009., kao i zahtjev da se utvrdi da je nedopuštena, nezakonita i da nema pravni učinak odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 29. listopada 2009., da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao i rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto, te zahtjev da mu tuženik za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 28. veljače 2018. isplati naknadu za izgubljenu bruto plaću u ukupnom iznosu od 582.878,65 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz ukidne odluke ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-2566/15 od 9. svibnja 2017., utvrdio da stranke nisu postigle niti izvršile bilo kakav sporazum o prestanku radnog odnosa, kao ni da bi se tužitelj suglasio sa otkazom, da je tužitelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove direktora zaključen 1. veljače 2008. usmeno otkazan, da prilikom usmenog otkazivanja tuženik nije poštivao odredbe Zakona o radu ("Narodne novine, broj 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR) i upozorio ga na obveze iz radnog odnosa, ukazao mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza i prije otkazivanja ugovora o radu nije omogućio tužitelju iznošenje obrane, slijedom čega smatra da je nedopušten i nezakonit otkaz ugovora o radu temeljem kojega je tužitelju protupravno prestao radni odnos kod tuženika 1. srpnja 2009.

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da se tužitelj podneskom predanim preporučenom poštom 18. studenoga 2009. očitovao o odluci o redovitom otkazu ugovora o radu od 29. listopada 2009., koji podnesak u sebi sadrži zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa iz čl. 133. st. 1. ZR, slijedom čega je isti podnesen u zakonom propisanom roku. Međutim, kako tuženik nakon donošenja usmene odluke o otkazu nije bio ovlašten donositi i pisanu odluku o tome (bez pristanka tužitelja), to je utvrdio da je nedopuštena, nezakonita i da nema pravni učinak navedena odluka tuženika od 29. ožujka 2009.

Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 122. st. 1. ZR naložio tuženiku vratiti tužitelja na posao i rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto, kao i isplatiti mu naknadu za izgubljenu bruto plaću za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 28. veljače 2018., sukladno izračunu ovlaštene sudske vještakinje.

Odredbom čl. 114. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prema odredbi čl. 118. st. 1. ZR otkaz mora imati pisani oblik, dok je st. 2. propisano da poslodavac mora u pisanom oblik obrazložiti otkaz, s tim da je u st. 3. propisano da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

Međutim, prema stavu sudske prakse izraženoj u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr: 763/07 od 21. studenoga 2007., koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedi da otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik može imati za posljedicu prestanak ugovora o radu ukoliko je radnik na temelju takvog otkaza prestao dolaziti na posao, pa se takav otkaz ne može smatrati nepostojećim.

Iz spisa predmeta, iz provedenih dokaza i iskaza stranaka, proizlazi da je tužitelj na temelju usmenog otkaza Ugovora o radu prestao dolaziti na posao, a što proizlazi i iz samog iskaza tužitelja prema kojem poslije 1. srpnja 2009. nije obavljao nikakve poslove kod tuženika, a na isto upućuje i nedvojbeno utvrđena činjenica da je na vratima ureda tužitelja bila promijenjena brava, zbog čega tužitelj nije mogao niti dolaziti u svoj nekadašnji ured, kao i činjenica da je izvršena primopredaja pokretnih stvari i opreme u vlasništvu tuženika, što proizlazi iz sadržaja zapisnika o primopredaji od 13. srpnja 2009. Da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika slijedi i iz nedvojbenog utvrđenja da se krajem mjeseca srpnja 2009. prijavio kod nadležnog Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba, gdje je počev od 1. kolovoza 2009. pa nadalje, slijedećih 10 mjeseci, ostvario pravo na naknadu u iznosu od 2.000,00 kn.

Stoga je ocjena ovog drugostupanjskog suda da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao temeljem usmenog otkaza Ugovora o radu s danom 1. srpnja 2009.

Pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, analizom izvedenih dokaza utvrđuje da prije otkazivanja ugovora o radu s danom 1. srpnja 2009. tuženik nije pismeno upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa, nije mu ukazao na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, kao i da mu je omogućio da iznese svoju obranu, a nisu ni utvrđene okolnosti u postupku zbog kojih nije opravdano bilo očekivati od tuženika, kao poslodavca, da to učini, čime je prilikom donošenja otkaza ugovora o radu s danom 1. srpnja 2009. postupljeno suprotno odredbama čl. 117. ZR. U tom pravcu pravilno sud prvog stupnja analizira iskaze saslušanih svjedoka u postupku, kao i iskaz samog tužitelja te zakonskog zastupnika tuženika kada zaključuje da tuženik nije dokazao da se tužitelj suglasio s otkazom, a činjenica da je tužitelj eventualno u nekom kontekstu i izjavio kako će dobrovoljno odstupiti sa mjesta direktora i otići iz komunalnog poduzeća sama po sebi ne bi predstavljala suglasnost tužitelja sa otkazom niti upućuje na eventualni sporazum o raskidu radog odnosa, posebno pored činjenice što je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu s danom 1. srpnja 2009. podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, a nakon toga i predmetnu tužbu. Osim toga, u smislu odredbe čl. 111. ZR sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti u pisanom obliku i prema stajalištu sudske prakse ta odredba je prisilne (kogentne) naravi te se volja za raskidanje ugovora o radu može izraziti samo potpisom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1714/09 od 30. ožujka 2010.). Također, niti jednom saslušanom svjedoku nije bilo ništa poznato o sadržaju navedenog otkaza, a niti je ijedan svjedok bio nazočan prilikom otkazivanja da bi mogao imati saznanja je li postupljeno po odredbi čl. 117. ZR.

Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik dana 29. listopada 2009., dakle, tijekom trajanja predmetnog postupka, donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 1. veljače 2008. tužitelju, jer je prestala potreba za njegovim radom zbog organizacijskih, tehničkih i gospodarskih razloga, te mu je po čl. 120. st. 1. podst. 2. ZR priznat otkazni rok u trajanju od jednog mjeseca te je određeno da mu radni odnosno temeljem donesene odluke prestaje s danom 29. studenoga 2009.

Navedena odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju je uručena na ročištu u predmetnom postupku održanom 2. studenoga 2010., a nakon čega se tužitelj podneskom predanim tuženiku na ročištu u predmetnom postupku održanom 18. studenoga 2009. očitovao o navedenoj odluci upozoravajući na odredbu čl. 112. st. 2. ZR, kao i na čl. 58. Pravilnika o radu tuženika prema kojem je ta vrsta otkaza (poslovno uvjetovana) dopuštena samo ako poslodavac ne može zaposliti zaposlenika na nekim drugim poslovima ili ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti zaposlenika za rad na nekim drugim poslovima, a iz obrazloženja odluke o otkazu takvo što ne proizlazi.

Pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ocjenjuje da sadržaj podneska tužitelja predanog tuženiku na ročištu od 18. studenoga 2009. u sebi sadrži zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa iz čl. 133. st. 1. ZR, pa kako je isti podnesen u zakonom propisanom roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo u smislu navedenog članka, to je tužitelj ovlašten zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Sud prvog stupnja ocjenjuje da budući je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-187/10 od 2. rujna 2011. utvrđena ništetnom odluka tuženika sa sjednice Nadzornog odbora održane 1. srpnja 2009., kojom se tužitelj opoziva s dužnosti direktora tuženika, da se i iz istog razloga ne može zakonski održati ni odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 29. listopada 2009.

Međutim, i pored toga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženik nije nakon donošenja usmene odluke o otkazu ugovora o radu bio ovlašten bez pristanka tužitelja donositi i pisanu odluku o tome, budući da poslodavac nije ovlašten bez pristanka radnika promijeniti svoju odluku o otkazu ugovora o radu, koje pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Republike Hrvatske broj: Su-IV-1/06 od 24. travnja 2006.

U smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZR za utvrđenje nedopuštenosti otkaza nije odlučno može li poslodavac vratiti radnika na radno mjesto za koje mu je otkazan ugovor o radu, jer vraćanje na rad u slučaju nedopuštenosti otkaza obuhvaća i vraćanje radnika na druge odgovarajuće poslove. Naime, kad vraćanje radnika na radno mjesto za koje je sklopio ugovor o radu s poslodavcem više nije moguće, poslodavac ima obvezu rasporediti tužitelja na drugo odgovarajuće radno mjesto (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr- 1089/09 od 29. rujna 2009. i poslovni broj Revr-32/09 od 2. rujna 2009.).

Kako su predmetne odluke o otkazu ugovora o radu utvrđene nedopuštene, trebalo je naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos bruto plaće, budući da prema odredbi čl. 95. st. 3. ZR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti zbog kojih radnik nije odgovoran, a što je u konkretnome slučaj.

U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje za računovodstvo i financije M. K., dipl. oec., kojem nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale, odnosno nisu se protivile matematičkom izračunu, odnosno visini bruto plaće koju bi tužitelj ostvarivao kod tuženika.

Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije vodio računa o činjenici da je tužitelj radio i u inozemstvu (u Nj.), a koju činjenicu je priznao i sam tužitelj u svom iskazu kada je rekao da radi kao vozač kamiona za nj. firmu od 1. prosinca 2016. Stoga, kako je tuženik dokazao da je tužitelj u određenom periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom bio zaposlen u Nj., a sam tužitelj se u svom iskazu nije htio izjasniti o visini mjesečnih prihoda, a što bi zasigurno učinio da mu taj podatak ide u korist, odnosno da su prihodi koje ostvaruje od rada u Nj. niži od prihoda koji bi ostvarivao kod tuženika, to ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da zahtjev tužitelja za isplatom izgubljene plaće za razdoblje od 1. prosinca 2016. pa nadalje nije osnovan, budući da radnik nema pravo na isplatu izgubljene zarade ako takvu zaradu ostvaruje kod drugog poslodavca.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja pod toč. I, II i III izreke te u dijelu pod toč. IV izreke za razdoblje do 30. studenoga 2016., a temeljem čl. 373. toč. 2. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja pod toč. IV izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

Dopunskom presudom sud prvog stupnja, sukladno odredbama čl. 339. i čl. 340. st. 2. ZPP, naložio je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za izgubljenu bruto plaću za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 31. srpnja 2017. u ukupnom iznosu od 582.878,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koja kamata teče od (pravilno do) dana konačne isplate i to za iznos od 3.929,83 kn (plaća za mjesec ožujak 2015.) od 15. travnja 2015.

U smislu čl. 339. st. 1. ZPP dopunska presuda donosi se kad sud propusti odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, a što je u konkretnome bio slučaj, budući da je sud prvog stupnja propustio odlučiti u cijelosti o postavljenom tužbenom zahtjevu i to na način da nije naznačio i tijek zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.929,83 kn, koji iznos predstavlja plaću za mjesec ožujak 2015.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja pozivom na navedene zakonske odredbe u tom dijelu (koji se odnosi na tijek zakonskih zateznih kamata na iznose plaće od 3.929,83 kn za mjesec ožujak 2015.) donio dopunsku presudu, slijedom čega je u tom dijelu valjalo djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi dopunsku presudu suda prvog stupnja, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

Međutim, donošenjem dopunske presude u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za izgubljenu bruto plaću i to za razdoblje od 1. srpnja 2009. pa do 31. srpnja 2017. u ukupnom iznosu od 582.878,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a o kojem zahtjevu je već odlučeno (i to pravomoćno donošenjem ove drugostupanjske presude), sud prvog stupnja je prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, na koju u žalbi sadržajno ukazuje tuženik i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Zbog navedenog, valjalo je, temeljem čl. 369. st. 5. ZPP, ukinuti dopunsku presudu suda prvog stupnja u navedenom dijelu, bez potrebe vraćanja na ponovno suđenje.

Osnovano u žalbi tužitelj ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o troškovima postupka primjenjujući Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), a da je pritom propustio voditi računa da se ovdje radi o procjenjivom predmetu, budući da je postavljen i zahtjev na isplatu naknade za izgubljenu plaću, na koji se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje ZPP/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, a u koji trošak je tužitelju valjalo priznati po 100 bodova za sastav tužbe i pristup na ročište od 3. studenoga 2009., po 100 bodova (s obzirom na vrijednost predmeta spora označenu u iznosu od 32.123,52 kn) za zastupanje na ročištu od 22. prosinca 2009., 25% od nagrade, odnosno po 25 bodova za sastav neobrazloženih podnesaka od 18. studenoga 2009. i 5. siječnja 2010., te za zastupanje na ročištu od 4. veljače 2010., sukladno Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 9. toč. 5. Tarife, zatim po 100 bodova za sastav obrazloženog podneska od 15. veljače 2010. (određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 48.185,28 kn) i za zastupanje na ročištu od 23. veljače 2010., 125 bodova za sastav žalbe od 8. travnja 2010., po 100 bodova za zastupanje na ročištima od 14. travnja 2011. i 6. srpnja 2011., 250 bodova (s obzirom da je podneskom od 25. srpnja 2011. tužbeni zahtjev povišen na iznos od 192.741,12 kn) za zastupanje na ročištu od 30. kolovoza 2011., 25% od nagrade odnosno 62,5 bodova za sastav podneska od 25. srpnja 2011. (u istome se ponavljaju već izneseni navodi uz preciziranje tužbenog zahtjeva), 312,5 bodova za sastav žalbe od 12. listopada 2011., 375 bodova za sastav revizije od 27. siječnja 2014., sukladno Tbr. 10. toč. 6 Tarife, po 250 bodova za zastupanje na ročištima od 16. studenoga 2017. i 5. veljače 2018., po 583 boda (s obzirom da je podneskom od 11. travnja 2018. tužbenim zahtjevom utužio iznos od 582.78,65 kn) za zastupanje na ročištima od 11. travnja 2018., 1. srpnja 2019., 2. rujna 2019., 10. listopada 2019. i 3. veljače 2020., te po 50 bodova za sastav podnesaka od 11. travnja 2018. i 28. listopada 2019., sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, 50 bodova za sastav žalbe od 16. ožujka 2020., sukladno Tbr. 10. toč. 5. Tarife, što uz vrijednost boda od 10,00 kn te PDV od 25% ukupno iznosi 68.312,50 kn. Tužitelju je valjalo priznati i plaćenu pristojbu na žalbu u iznosu od 1.050,00 kn, kao i plaćeni predujam za vještačenje u cijelosti u iznosu od 3.000,00 kn, sveukupno 72.362,50 kn. S obzirom da je tužitelj u postupku uspio u omjeru od 79,33 %, a tuženik u omjeru od 20,67 %, to je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP/19 tužitelju, koji je u postupku konačno uspio u omjeru od 58,66 % (79,33 % - 20,67 %), valjalo konačno priznati na ime parničnog troška iznos od 42.447,84 kn.

Zbog navedenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja pod toč I izreke, a temeljem čl. 380. toč. 3. istoga Zakona uvažiti žalbu tužitelja, preinačiti rješenje suda prvog stupnja pod toč. II izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. III izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U nepobijanom dijelu pod toč. V izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 2. ožujka 2021.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.