Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-653/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. A. C., OIB: …,

zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz D., …,

protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku

O. d. o. u D., G.-u. o., …,

radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. te o žalbama tužitelja protiv dopunske presude istog suda poslovni broj P-897/2013 od 12. prosinca 2018. i rješenja istog suda poslovni broj P-897/2013 od 12. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu pod točkom I.

2. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja J. A. C. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu pod točkom II. i III. izreke te dopunska presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 12. prosinca 2018.

3. Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja J. A. C. i žalba

tuženice R. H. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016. u dijelu pod točkom IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja J. A. C. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-897/2013 od 12. travnja 2019.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Nalaže se tuženici R. H. u roku od 15 dana na ime naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju J. A. C. iznos od 75.200,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se sa svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 120.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2009. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete u iznosu od 75.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2013. do isplate.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Uvodno označenom dopunskom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 69.800,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se sa svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena."

Uvodno označenim rješenjem od 12. travnja 2019. suda prvog stupnja odlučeno je:

"Preinačava se rješenje koje ovaj sud donio 21. ožujka 2019. pod poslovnim brojem P- 897/13 na način da se nalaže tužitelju u roku od 8 dana platiti sudsku pristojbu za žalbu protiv dopunske presude u iznosu od 2.096,00 kuna."

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. III. i IV. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda ukine, te u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U žalbi ističe kako je tuženica tijekom postupka osporavala osnovu tužbenog zahtjeva tj. osporavala bi da bi uopće bila odgovorna za naknadu štete. Pored toga, prvostupanjski sud da nije odlučio o tužbenom zahtjevu u cijelosti pa da žalitelj smatra da glede iznosa od 69.800,00 kuna taj dio može osporavati kao za "implicitno odbijeni dio". Pravilan je zaključak suda kako je tuženica sukladno odredbi čl. 14. Zakona o kaznenom postupku i čl. 25. st. 4. U. R. H. odgovorna za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode,

ali da sud pri tom nije na pravilan način verificirao sve okolnosti slučaja. Naime, tijekom postupka tužitelj je ukazao na iznimno teške okolnosti u kojima mu je oduzeta i ograničena sloboda stoga što je strani državljanin kojemu je sloboda oduzeta u državi čiji jezik i kulturu ne poznaje niti je ikada prije bio u njoj. Sloboda mu je oduzeta zbog optužbe da je ubio vlastitog sina od koje je oslobođen, a ovo znači da je tijekom trajanja istražnog zatvora bio u iznimno teškoj situaciji zbog gubitka sina. Bilo kakvo oduzimanje slobode uzrokuje duševne boli, ali ako to koincidira s gubitkom vlastitog djeteta onda je jasno da su duševne boli mnogostruko veće. Umjesto da psihičku traumu uslijed gubitka sina proživljava sa svojom obitelji uz psihološku pomoć istih te stručnih osoba, tužitelj je bio zatvoren pod neosnovanom optužbom da je upravo on ubio sina. Time mu je onemogućeno da bude na ispraćaju svog sina, a dodatne duševne boli trpio je zbog spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati uvjerenje ili sumnju u sredini u kojoj živi da je baš on ubio vlastito dijete. Stoga da sud nije dosudio iznose koji bi bili primjereni težini povreda kod tužitelja. Isti smatra da bi zbog povrede prava slobode primjereni iznos bio najmanje 650,00 kuna po danu, 20.000,00 kuna zbog povrede prava na obiteljski život te povrede prava ugleda i časti koji iznosi su također prenisko odmjereni pa bi pod tim kriterijima tužitelju trebalo biti dosuđeno najmanje po 30.000,00 kuna. Osim toga, tužitelju da je trebalo dosuditi i naknadu za povredu prava na osobnu slobodu koja je tužitelju bila ograničena u razdoblju od ukupno 195 dana te da mu pripada po toj osnovi pravičan iznos od 150,00 kuna po danu ograničenja. Sud prvog stupnja zaključuje kako tuženica nije odgovorna za naknadu štete zbog ograničenja prava na osobnu slobodu pa stoga implicitno odbija zahtjev za naknadu neimovinske štete, kao i zahtjev za naknadu stvarne štete tj. zbog smanjenja njegove imovine do koje je došlo kako zbog troškova smještaja i drugih opravdanih troškova nastalih za vrijeme trajanja mjere opreza te sprječavanja njenog povećanja za vrijeme u kojem je tužitelj kod tuženice deponirao novčani iznos od 50.000,00 EUR-a kako bi ga tuženica pustila na ograničenu slobodu. Iz zaključka prvostupanjskog suda kako tužitelju ne pripada naknada štete za vrijeme dok je bio na slobodi proizlazi da sud nije na pravilan način tumačio odredbe Zakona o kaznenom postupku, a niti je konkretni pravni odnos razmatrao s osnove odredaba Zakona o obveznim odnosima. Ograničenja slobode tj. mjera opreza zabranom napuštanja određenog područja sa obveznim javljanjem policiji također da predstavljaju oduzimanje slobode pa tumačeći odredbe Zakona o kaznenom postupku kroz institut svekolike rehabilitacije da je onda jasno kako je riječ o popravljanju svih povreda koje su oštećeniku nastale zbog neosnovanog uhićenja. Propušteno je ovaj pravni odnos ocijeniti s aspekta opće odgovornosti za štetu kako to određuje Zakon o obveznim odnosima koji nije derogiran odredbama Zakona o kaznenom postupku. Osim toga, tuženica da nakon prvostupanjske oslobađajuće presude nije jamstvo vratila tužitelju, a niti ga je pravovremeno vratila nakon pravomoćnosti odluke kojom je tužitelj oslobođen od kaznene odgovornosti.

Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i IV. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači.

U žalbi ističe da neimovinska šteta zbog neopravdane osude tj. neosnovanog lišenja slobode i duševne boli zbog toga predstavlja jedinstveni vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Stoga da se dosuđuje jedan iznos naknade pri kojem sudu uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a to su ugled koji je tužitelj prije uživao u svojoj sredini, težinu i povredu kaznenog djela, vrijeme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih boli. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno zaključio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete u točno utvrđenom iznosu za svaki oblik naknade odvojeno. Iznos od cca 855,00 kuna po danu pritvora daleko je veći od iznosa priznatog u važećoj sudskoj praksi. Činjenica da je tužitelj bio pritvoren ne može se ni u kojem slučaju smatrati poznatom široj javnosti u R. H., a još manje u R. F. jer u spisu predmeta nema dokaza da je tužiteljev slučaj bio u većoj mjeri medijski popraćen u F.. Ukoliko je tužiteljev slučaj bio poznat široj javnosti u H. takva situacija nije mogla dovesti do povrede tužiteljeve časti, ugleda i dostojanstva te do toga da tužitelj godinama nakon toga trpi posljedice u vidu prihvaćenosti u društvu s obzirom na činjenicu da isti ne živi u R. H., a još manje poznaje njene stanovnike od kojih je navodno bio stigmatiziran. Žaliteljica smatra da u ovoj pravnoj stvari postoje negativne pretpostavke iz čl. 480. st. 3. Zakona o kaznenom postupku koja odredba isključuje pravo na naknadu štete i pored činjenica da je tužitelj bio u pritvoru te da je nakon toga pravomoćno oslobođen optužbe. Tužitelju da je pritvor bio određen zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti i za koje se pritvor obvezatno određuje pa su time bile ostvarene zakonske pretpostavke za određivanje pritvora. Tuženica da je u većem dijelu uspjela u sporu pa joj je tužitelj bio dužan naknaditi razmjeran dio troškova. Potražuje trošak po osnovi sastava žalbe.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice ističe da se protivi žalbi i svim navodima kao neosnovanima te predlaže odbiti žalbu.

Protiv dopunske presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana dopunska presuda preinači.

U žalbi ističe da je tuženica tijekom postupka osporavala da bi bila odgovorna za naknadu štete dok je tužitelj u tužbi istaknuo postojanje iznimno teških životnih okolnosti pod kojima mu je bila oduzeta i ograničena sloboda. Žalitelj je strani državljanin kojemu je oduzeta sloboda u državi čiji jezik i kulturu ne poznaje i to po optužbi da je ubio vlastitog sina radi čega je tijekom trajanja istražnog zatvora bio u iznimno teškoj situaciji i u šoku, te mu je sloboda oduzeta u vrijeme gubitka vlastitog djeteta radi čega ima psihičku traumu. Neosnovano je lišen slobode, onemogućeno mu je da bude na ispraćaju svog sina, a dodatne duševne boli trpio je zbog spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati uvjerenje ili sumnju u sredini u kojoj živi sa stigmom ubojice vlastitog djeteta. Ovo dodatno pogoršava duševno stanje tužitelja pa stoga smatra da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti tužbeni zahtjev usvojiti kao osnovan.

Na žalbu nije odgovoreno.

Protiv navedenog rješenja od 12. travnja 2019. žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.

U žalbi ističe da nije u obvezi platiti sudsku pristojbu na dopunsku presudu sve sukladno čl. 2. st. 8. toč. 5. Tarife o sudskim pristojbama jer je još u svojoj žalbi od 21. rujna 2016. naveo da sud nije odlučio o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Kako je drugostupanjski sud predmet vratio prvostupanjskom sudu to tužitelj drži da nije u obvezi platiti pristojbu na dopunsku presudu kojom je odlučeno o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), na koju ukazuje žalba tužitelja i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica zbog oduzimanja i ograničavanja slobode naknadi neimovinsku štetu u visini od 120.000,00 kn, kao i imovinsku štetu u visini od 195.000,00 kn.

U ovoj fazi postupka nije sporno:

- da je tužitelj bio u pritvoru od 14. prosinca 2008. do 11. ožujka 2009. tj. 88 dana,

- da mu je u trajanju od 195 dana sloboda bila ograničena zbog izrečene mjere zabrane napuštanja D.,

- da je 11. ožujka 2009. uplatio jamčevinu u iznosu od 50.000,00 EUR-a,

- da mu je iznos jamčevine vraćen 31. siječnja 2013. i

- da je presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj K-14/2009 od 19. listopada 2009., a koja je potvrđena presudom V. s. R. H. poslovni

broj Kž-1012/2009 od 19. rujna 2012., pravomoćno oslobođen od optužbe.

Pravilno je prvostupanjski sud u pogledu primjene materijalnog prava svoju odluku utemeljio na odredbi čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 152/08 i 76/09, dalje ZKP), kao i odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) kada je tužitelju na ime naknade neimovinske štete dosudio iznos od 75.200,00 kn.

Temeljni prigovor tuženice u pogledu dosuđenog iznosa neimovinske štete u visini od 75.200,00 kn je u tome što ista smatra da se radilo o obligatornom pritvoru jer se navedeni postupak vodio zbog kaznenog djela ubojstva pa da stoga nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu.

Međutim, takvo stajalište tuženice nije utemeljeno stoga što je za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za neimovinsku štetu zbog neosnovanog lišenja slobode bitan ishod kaznenog postupka, a ne razlozi zbog kojih je pritvor bio određen (tako i odluka U. s. R. H. poslovni broj U-III-1839/2006 od 7. svibnja 2009.).

Nadalje, nije u pravu tuženica ni kada ističe da je tužitelju na ime naknade neimovinske štete za svaki dan trajanja dosuđen iznos od 855,00 kn po danu pritvora, a koji da je daleko veći od iznosa priznatog u važećoj sudskoj praksi.

Ovo stoga što je odredbom čl. 14. ZKP propisano da osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

S obzirom na činjenicu da se odredba čl. 14. ZKP odnosi i na druga prava utvrđena zakonom, to znači da je prvostupanjski sud osnovano utvrdio kako tužitelju pripada pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1046. ZOO, uslijed lišenja slobode tijekom kaznenog postupka tj. za dane provedene u pritvoru u periodu od 14. prosinca 2008. do 11. ožujka 2009.

Netočno je da je prvostupanjski sud tužitelju za svaki dan pritvora dosudio iznos od 855,00 kn jer iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da mu je po tom kriteriju dosudio iznos od 35.200,00 kn tj. za svaki dan trajanja povrede prava slobode 400,00 kn što je u skladu sa sudskom praksom i predstavlja primjereni iznos štete zbog neosnovanog pritvaranja (presuda V. s. R. H. poslovni broj Rev-1770/2013 od 7.

lipnja 2017. – po danu pritvora iznos od 400,00 kn).

S obzirom na činjenicu da tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO to je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je tužitelju na ime povrede prava na obiteljski život dosudio iznos od 20.000,00 kn te zbog povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo daljnji iznos od 20.000,00 kn tj. sveukupno 40.000,00 kn.

Pritom valja istaći da je prvostupanjski sud valorizirao sve okolnosti konkretnog slučaja te da je imao u vidu činjenicu kako je tužitelj strani državljanin, da zbog uhićenja nije mogao nazočiti pogrebu svog sina jer se nalazio u pritvoru u stranoj zemlji, čiji jezik nije poznavao, a to sve da se manifestiralo nesanicom, tugom i zamišljenošću.

Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je neutemeljenim uhićenjem u pritvor na strani tužitelja nastupila neimovinska šteta zbog povrede prava na obiteljski život.

Što se, pak, tiče povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo potrebno je imati u vidu činjenicu da je ovaj kazneni postupak u R. H. bio medijski praćen, da je

D. relativno mali grad te da iz stanja spisa predmeta nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj imao problema zbog vođenja navedenog kaznenog postupka pronaći smještaj u D. nakon što je platio jamčevinu, radi čega ovaj drugostupanjski sud nalazi nedvojbeno utvrđenim da je na strani tužitelja došlo i do povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo. Da bi tome bilo tako proizlazi i iz iskaza tužiteljeve supruge M. T.

C. te sina T. C., kao i stranačkog iskaza tužitelja iz kojih se dokaza nedvojbeno može utvrditi da je tužitelju bilo osobito teško zbog smrti sina pa kada se ta odlučna činjenica ima u vidu to je nedvojbeno za zaključiti kako činjenica da je tužitelj bio optužen za ubojstvo svog djeteta, a koje optužbe je u konačnici pravomoćno oslobođen, predstavlja povredu prava na čast, ugled i dostojanstvo, koja se manifestirala ne samo u R. H., nego i u R. F., s obzirom da je tužitelj s obitelji živio u

selu te su se čak odlučili i na prodaju kuće s namjerom da napuste svoje dotadašnje mjesto prebivališta.

Međutim, nije u pravu tužitelj kada u žalbi protiv dopunske presude ističe da prvostupanjski sud nije valjano cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 69.800,00 kn.

Naime, suprotno ovakvim navodima tužitelja prvostupanjski sud je cijenio okolnost da je tužitelj onemogućeno da bude na ispraćaju svojeg sina, da je trpio posljedice zbog spoznaje da će njegovo zatvaranje uzrokovati sumnju u sredini u kojoj živi, kao i da su sve te činjenice imale utjecaja na pogoršanje duševnog stanja tužitelja.

Što se pak tiče imovinske štete u iznosu od 120.000,00 kn koja se odnosi na troškove smještaja, prehrane, liječenja i posjete obitelji nakon ukidanja pritvora, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako na strani tuženice ne postoji protupravnost.

Naime, nije prijeporno da je jamčevina određena na zahtjev samog tužitelja te da je isti pušten iz pritvora 11. ožujka 2009. dok mu je u trajanju od 195 dana sloboda bila ograničena zbog izrečene mjere zabrane napuštanja D..

V. s. R. H. u svojoj je presudi poslovni broj Rev-2373/1994 od

4. prosinca 1996. zauzeo stajalište, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da se ne postoji odgovornost tuženice za naknadu štete zbog polaganja jamstva u kaznenom postupku te da bi tuženica odgovarala po općim pravilima za naknadu štete i to u slučaju kada bi postojale zakonske pretpostavke za naknadu štete iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91 i 3/94), a to u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno jer iz činjeničnih utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj jamstvo i polog dao dobrovoljno da bi ishodio rješenje o ukidanju pritvora jer davanje jamstva nije zakonska obveza, nego dobra volja onoga tko se želi osloboditi pritvora prije nego dokaže da je neosnovano pritvoren, odnosno optužen. Nadalje, u toj revizijskoj odluci navedeno je da je tužitelj oslobođen od optužbe, da je postavio zahtjev za povrat pologa jamstva, da je ukinuto jamstvo i tužitelju vraćen novac.

Dakle, kako je u konkretnom slučaju tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe, kako mu je iznos jamstva vraćen 31. siječnja 2013. te kako je do polaganja jamčevine došlo upravo na traženje tužitelja, a time i do ograničavanja slobode u trajanju od 195 dana zbog zabrane napuštanja D., a u kojem periodu je tužitelj imao troškove smještaja, prehrane i ostale troškove koji su vezani uz taj boravak, međutim, tuženica ne bi bila odgovorna jer ne postoji protupravnost u smislu odredbe čl. 1045. ZOO.

Naime, opće pretpostavke za naknadu štete su štetnik, protupravna štetna radnja, šteta te kauzalna veza između protupravne radnje štetnika te nastale štete.

Budući da je tužitelj dobrovoljno uplatio jamčevinu, to znači da na strani tuženice nema protupravnosti jer bi u situaciji da tužitelj nije uplatio jamčevinu isti imao osigurani smještaj i prehranu, sve dok je postojala zakonska osnova za određivanje pritvora pa time ne bi bio izvrgnut nastalim troškovima.

Posljedično tome, tužitelj nema ni pravo tražiti naknadu imovinske štete u visini od 75.000,00 kn, koji iznos zapravo predstavlja apsolutno izražen iznos kamata zbog nemogućnosti raspolaganja sa iznosom jamčevine od 50.000,00 EUR-a jer je, kao što to je to prethodno navedeno, tužitelj dobrovoljno tražio određivanje jamčevine pa u takvom slučaju na strani tuženice također ne postoji nikakva protupravnost, a ovo tim više što mu je iznos jamčevine vraćen 31. siječnja 2013. tj. neposredno nakon što je presudom V. s.

R. H. poslovni broj Kž-1012/2009 od 19. rujna 2012. pravomoćno oslobođen optužbe.

Konačno, neosnovano tuženica ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP. Naime tužitelj je samo djelomično uspio u sporu pa kad se to razmatra u odnosu kako na osnovu (odbijen u cijelosti s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu), tako i visinu (uspio sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete u visini od 75.200,00 kn, a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete u visini od 69.800,00 kn, kao i za imovinsku štetu u visini od ukupno 195.000,00 kn tužitelj nije uspio) slijedi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovane žalbe stranaka te potvrditi presudu i dopunsku presudu prvostupanjskog suda.

Prvostupanjskim rješenjem od 12. travnja 2019. preinačeno je rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-897/2013 od 21. ožujka 2019. na način da je naloženo tužitelju da u roku od 8 dana plati sudsku pristojbu za žalbu protiv dopunske presude u iznosu od 2.096,00 kn umjesto iznosa određenog rješenjem od 21. ožujka 2019. u visini od 4.740,00 kn koju odluku prvostupanjski sud temelji na čl. 4. toč. 1. u svezi s čl. 29. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/18, dalje ZSP).

Dakle, suprotno navodima tužitelja u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja od 12. travnja 2019. nije riječ o pristojbi na dopunsku presudu, nego o pristojbi na žalbu protiv dopunske presude.

Kako je tužitelj, sukladno rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj P-897/2013 od 6. rujna 2016., platio sudsku pristojbu za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn (list spisa 298) po nalogu od 12. listopada 2016. (list spisa 310) te kako isti nije platio pristojbu na žalbu protiv prvostupanjske presude, to ga je prvostupanjski sud osnovano pozvao na plaćanje pristojbe za žalbu protiv dopunske presude u iznosu od 2.096,00 kn, temeljem odredbe čl. 4. toč. 1. ZSP.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsko rješenje od 12. travnja 2019.

Zadar, 25. veljače 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.