REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 716/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavoda, OIB: …, Z., protiv tuženika C. o. d.d., OIB: …, Z., zastupane po punomoćnicima T. Z. J. i A. J., odvjetnicama u R., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4708/2019-2 od 15. svibnja 2020., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-12/2019-7 od 31. svibnja 2019., na sjednici održanoj 24. veljače 2021.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je prijedlogom za dopuštenje revizije predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4708/2019-2 od 15. svibnja 2020., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-12/2019-7 od 31. svibnja 2019.

Tuženik na prijedlog tužitelja nije odgovorio.

Prijedlog nije dopušten.

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

Tužitelj je u prijedlogu naveo slijedeće pitanje:

„Je li potraživanje stvarne štete iz odredbe čl. 161. st. 2. ZOMO-a (NN 157/2013 i 115/2018) u svojoj osnovi regresno potraživanje na koje se primjenjuje zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO?“

Kao razlog važnosti navedenog pitanja predlagatelj ukazuje na odluke revizijskog suda (Rev-1061/03, Rev-x-436/10 i Rev-552/08) odnosno ranije donesene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, (Pž-5418/14 i dr.), kao i odluku Ustavnog suda Republike (U-III-190/06 od 9. siječnja 2008.) za koju smatra da je donesena u primjenjivom slučaju, ističući da je donesena presuda suprotna shvaćanjima zauzetima u navedenim odlukama.

Razmatrajući postavljeno pitanje i iznesene razloge važnosti vijeće je ocijenilo da to pitanje nije važno pitanje u smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga što nije riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda. Naime, u već ustaljenoj praksi ovog suda (primjerice u odlukama broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018.) izraženo je shvaćanje o pravnoj prirodi potraživanja tužitelja i roku njegovog zastarijevanja koje glasi:

„… u konkretnom slučaju riječ o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći i zastara naknade štete za pojedina davanja (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine).“

Stoga pozivanje predlagatelja na odluke revizijskog suda (u kojima nije izraženo pravno shvaćanje da bi se radilo o regresnom potraživanju niti u pogledu trajanja roka zastare) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koja nije donesena u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ne može biti od važnosti.

Zbog sveg navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, valjalo je odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije.

Zagreb, 24. veljače 2021.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.