REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 25 Pž-6548/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IMPULS-LEASING d.o.o., OIB 65918029671, Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, kojeg zastupaju punomoćnici NF i drugi, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Partneri u Zagrebu, protiv tuženika GP DUBROVNIK d.d. u stečaju, OIB 03999116831, Dubrovnik, Diva Natali 7, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Treščec, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-73/2019 od 24. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-73/2019 od 24. srpnja 2019. u pobijanom dijelu u točki I. izreke i dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 124.075,00 kn.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-73/2019 od 24. srpnja 2019. u točki I. izreke utvrđeno je da postoji osporena tužiteljeva tražbina II. višeg isplatnog reda vjerovnika Impuls-leasing d.o.o. prema GP Dubrovnik u stečaju u iznosu od 723.454,37 kn, u točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da postoji tužiteljeva tražbina II. višeg isplatnog reda prema tuženiku u iznosu od 190.327,65 kn, te je u točki III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 124.075,00 kn, a odbijen je tužiteljev zahtjev za trošak u iznosu od 21.600,00 kn.

U obrazloženju se navodi da tužitelj tvrdi da je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-73/2010 od 16. prosinca 2010. upućen podnijeti tužbu protiv tuženika na utvrđenje postojanja njegove tražbine kao stečajnog vjerovnika u stečajnom postupku nad tuženikom. Navodi da je u stečajnom postupku prijavio tražbinu u iznosu od 2.827.849,89 kn, koja je utvrđena u iznosu od 213.074,37 kn, a osporena u iznosu od 2.614.755,27 kn. Podneskom od 17. veljače 2014. tužitelj je djelomično povukao tužbu, te konačno traži da se utvrdi osnovanost njegove osporene tražbine u iznosu od 913.782,02 kn. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje tužbene navode u vezi sa stečajnim postupkom, ali poriče da tužitelj prema njemu ima tražbinu, odnosno poriče osnovanost osporene tražbine. Navodi da su stranke sklopile ugovore o operativnim leasingu br. 00782 od 3. lipnja 2008., br. 00080 od 27. studenog 2007., br. 00081 od 27. studenog 2007. i br. 00082 od 27 studenog 2007. Otvaranjem stečajnog postupka došlo je do raskida tih ugovora. Tuženik je kao primatelj leasinga vratio sve predmete leasinga iz ugovora u izravni posjed tužitelju, koji je vlasnik predmeta leasinga prema točki 2.1. Općih uvjeta poslovanja. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravu na naknadu koja mu pripada kao davatelju leasinga zbog prijevremenog prestanka ugovora o leasingu prema točki 25.3. Općih uvjeta i naknade štete zbog prijevremenog prestanka leasinga prema odredbi točke 25.9. Općih uvjeta.

Izvodeći dokaze prvostupanjski sud je razgledao i pročitao isprave u spisu i izveo dokaz vještačenjem knjigovodstveno financijskog vještaka Mirjane Krile. Nakon pregleda poslovnih knjiga stranaka i isprava u spisu i danom nalazu i mišljenju smatra da je tužiteljeva tražbina, sukladno točki 25.3. i točki 25.9. Općih uvjeta poslovanja osnovana u iznosu od ukupno 934.311,02 kn, s tim da taj iznos treba umanjiti za 210.856,65 kn koliko je tužitelju već utvrđena tražbina u stečajnom postupku nad Impuls-leasing d.o.o. prema rješenju Trgovačkog suda u Dubrovniku od 16. prosinca 2010. Tako je tužbeni zahtjev u ovom postupku osnovan za iznos od 723.454,37 kn.

Nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud smatra stručnim i objektivnim, pa je utvrdio osnovanom tužiteljevu osporenu tražbinu u iznosu od 723.454,37 kn, a za preostali iznos od 210.856,65 kn tužbeni zahtjev je odbijen.

Protiv prvostupanjske presude (točke I. izreke i dijela točke III. izreke) žalbu podnosi tuženik te navodi da je tužitelju protivno odredni čl. 180. Stečajnog zakona priznata tražbina u iznosu od 723.454,37 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda i tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 124.075,00 kn. U žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. l. t. 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, posebno u nedostatku razloga izostanka primjene odredbe čl. 180. Stečajnog zakona, a tuženik se na to pozivao tijekom cijelog prvostupanjskog postupka. Izostanak razloga o neprimjeni ove odredbe predstavlja apsolutno bitnu povredu odredbi Zakona o parničnom postupku. Parnice radi utvrđenja osporene tražbine ili radi osnovanosti osporavanja tražbine u stečajnom postupku ne mogu se voditi izvan okvira propisanog navedenom zakonskom odredbom. Sud je izašao izvan okvira činjenične osnove iz prijave tužiteljeve tražbine, koja je utvrđena tek nakon vještačenja. Pojam „osnova" iz odredbe čl. 180. Stečajnog zakona nema prefiks „pravna“, a to upućuje na namjeru zakonodavca da pojam zahvaća i činjenični temelj, tj. skup pretpostavki koje uz pravni temelj trebaju biti predstavljene stečajnom upravitelju u prijavi kako bi on mogao ispitati tražbinu. Pogrešna primjena materijalnog prava proizlazi iz neprimjene čl. 180. Stečajnog zakona. Stečajni upravitelj tuženika nije raspolagao informacijama do kojih je došao vještak te ih upotrijebio kod izrade nalaza i mišljenja od 1. travnja 2019. Odredba čl. 180. Stečajnog zakona isključuje naknadne dokaze. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovan postupak, ili da se preinači i tužbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na tubu tužitelj navodi da je žalba neosnovana te predlaže da se odbije. Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08-ispravak, i 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) i 25/13; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi ZPP-a iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9, 11., 13. i 14., te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Nisu ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 353. st. l. ZPP-a, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje žalba.

Prvostupanjski sud utvrdio je odlučne činjenice u ovom spornom pravnom odnosu za donošenje na zakonu utemeljene presude. Izvedene dokaze pravilno je ocijenio, i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, time što u obrazloženju presude nije spomenuo čl. 180. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 25/12 i 133/12; dalje: SZ). Time bi mogla biti ostvarena samo relativno bitna povreda odredbi postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a. Međutim, taj nedostatak u presudi nema utjecaja na zakonitost i pravilnost presude.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj St-73/2010 od 16. prosinca 2010. tužitelju priznata tražbina u ukupnom iznosu od 213.074,37 kn, a osporena je u iznosu od 2.614.755,27 kn, sve na temelju tražbine iz sklopljenih ugovora o leasingu. Te činjenice ne osporava ni žalitelj.

Predmet spora je upravo ta osporena tužiteljeva tražbina u iznosu od 2.614.755,27 kn, odnosno tražbina u konačnom smanjenom iznosu od 913.782,02 kn. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovom spornom pravnom odnosu, za donošenje na zakonu utemeljene presude. Stoga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pobijana presuda nije u suprotnosti s odredbama Stečajnog zakona koje se odnose na parnični postupak radi utvrđenja postojanja tražbine koja je u stečajnom postupku osporena.

To se odnosi i na odredbu čl. 180. SZ-a za koju žalitelj tvrdi da nije primijenjena, te da je time ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema odredbi čl. 180. st. 1. SZ-a u parnici radi utvrđenja osporene tražbine u stečajnom postupku tražbina se može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosi i naplatnom redu kako je tražbina označena u prijavi tražbine ili na ispitnom ročištu.

Tužbeni zahtjev u ovoj parnici temelji se na pravnoj osnovi koju čine ugovori o leasingu sklopljeni između parničnih stranaka, i činjeničnoj osnovi koju čine pravne radnje ugovornih strana, bilo činjenjem ili propuštanjem a koje proizlaze, iz sklopljenih ugovora o leasingu.

Postojanje pravnih pretpostavki iz čl. 180. st. 1. SZ-a ocjenjuje se na temelju sadržaja prijave tražbina, rješenja sa ispitnog ročišta odnosno rješenja kojim se vjerovnik upućuje na parnicu za osporeni iznos (rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku od 16. prosinca 2010. poslovni broj St-73/2010).

Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da se sporna tražbina tj. tuženikov dug prema tužitelju temelji na poslovnom odnosu parničnih stranaka u sklopu ugovora o leasingu, a ne iz nekog drugog pravnog ili poslovnog odnosa.

Žaliteljev prigovor temeljen na čl. 180. SZ-a previše je općenit i neodređen. Da bi ovaj prigovor mogao biti predmet ispitivanja odnosno ocjene žalitelj je bio dužan određeno navesti činjenični i pravni temelj isprave, stanja ili događaja na kojima vještak temelji svoj nalaz i mišljenje, a koji ne proizlazi iz ugovora o leasingu. Naime, prijava tražbine sadrži popis ugovora o leasingu, izvadaka iz poslovnih knjiga i računa, a rješenje o upućivanju na parnicu sadrži visinu osporenog iznosa tražbine.

Proizlazi da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, ugovorne odredbe i odredbe tuženikovih Općih uvjeta poslovanja, kad je utvrdio osnovanom tužiteljevu osporenu tražbinu u iznosu od 723.454,37 kn, a odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje osnovanom tražbine u iznosu od 190.327,65 kn.

Tužitelju je pravilno na temelju odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a dosudio tužitelju parnični trošak a žalitelj određeno ne prigovara pojedinim stavkama ni po osnovi ni visini.

Zbog toga je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba odbijena kao neosnovana i pobijana presuda prvostupanjskog suda potvrđena.

Zagreb, 18. veljače 2021.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak

n