REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžzd 1/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. A., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. listopada 2018. broj Kzd-5/2017-19, u sjednici održanoj 18. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. A., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. D. A. zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11. i uz primjenu čl. 106. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje: ZSM/11.) i čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. prosinca 2016. do 23. veljače 2017.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D. A. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu opt. D. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. i čl. 153.st. 1. KZ/11. za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju kaznu se, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode od 26. prosinca 2016. do 23. veljače 2017.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo naknaditi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. u paušalnoj svoti 1.000,00 kn te trošak branitelja po službenoj dužnosti koji će biti određen posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem braniteljice T. M. Š., odvjetnice iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o „kaznenoj sankciji“. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači izricanjem oslobađajuće presude odnosno optuženiku „izrekne blažu kaznenu sankciju.“

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Optuženikova žalba je djelomično osnovana.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. tvrdnjom da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud „nije obrazložio iz kojeg razloga nije primjenio“ maloljetničko pravo odnosno čl. 105. ZSM/11.

Navedena povreda nije učinjena jer je sud prvog stupnja na temelju korektne reprodukcije dokaznog materijala iznio svoje razloge za vrednovanje proturječnih dokaza, utvrđenje odlučnih spornih činjenica, poglavito glede primjene sile i s tim u vezi zaključak o dokazanosti terećenog kaznenog djela. Potom je ocijenio značaj utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti relevantnih za odluku o vrsti i visini kazne na koju je optuženika osudio zbog predmetnog kaznenog djela. Prema tome, prvostupanjski sud je u odnosu na obrazlaganje činjeničnih i pravnih utvrđenja te dokazanosti predmetnog kaznenog djela postupio sukladno obvezi iz čl. 459. st. 5. ZKP/08., a u odnosu na odluku o sankciji u obrazloženju je naveo koje je okolnosti uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne kako predviđa čl. 459. st. 6. ZKP/08. Budući da je prvostupanjski sud temeljito izložio sve okolnosti o kojima ovisi izbor sankcije (str. 8 presude) i optuženika osudio po općem pravu to argumentacija sama po sebi implicira ocjenu suda da nema mjesta primjeni maloljetničke sankcije.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-VIII) na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza, prigovara da prvostupanjski sud iskaz oštećenice i svjedokinje T. J. nije „u dovoljnoj mjeri cijenio i analizirao“. Po mišljenju žalitelja iskaz oštećenice sadrži niz proturječja time da oštećenica nije ispitana na raspravi niti je proveden „dokaz vještačenjem oštećene“ pa kako nema materijalnih tragova sud prvog stupnja je „isuviše lako povjerio vjeru samoj oštećenici, na uštrb optuženika.“ što je „neminovno dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava odnosno povrede Kaznenog zakona.“

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom pravilno zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo. Iscrpni razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza i prihvaćanje iskaza oštećenice logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Opravdano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice ocijenio vjerodostojnim jer ga, uz dokumentaciju, osobito podupire iskaz svjedokinje T. J.

Naime, optuženik se brani da je do spolnog odnosa došlo dragovoljno, uz aktivno sudjelovanje oštećenice u odnosu, na mjestu na koje su i ranije zajedno odlazili, a da ga je oštećenica prijavila zbog roditelja koji od toga imaju financijsku korist.

Nasuprot tome, oštećenica u detaljnom i neskrivanom kazivanju opisuje dobrovoljnost odlaska sa optuženikom na prostor napuštene zgrade bivšeg kina gdje je optuženik unatoč njenom jasnom verbalnom protivljenju i fizičkom opiranju penetrirao prstom, a potom i spolovilom u njeno spolovilo i anus, sve uz podroban opis slijeda događaja i bez proturječja kako se neutemeljeno sugerira u žalbi. Nije sporno ni da se oštećenica iste večeri povjerila prijateljici T. J. koja svjedoči o izrazitoj uznemirenosti odnosno traumatizaciji oštećenice nakon pretrpljenog silovanja (tresla se, plakala, bila izvan sebe), što je posve razumljivo kada se ima na umu da je to, prema medicinskoj dokumentaciji, oštećenici ujedno bio prvi spolni odnos tijekom kojeg je „himen svježe razderan“ (list 6 spisa).

Premda personalni dokazi upućuju na zaljubljenost oštećenice u optuženika, odnosno da je između oštećenice i optuženika kritične zgode bilo intimnog kontakta što je oštećenica iskreno prenijela T. J. (da su se prvo „barili“), njena tvrdnja o jasno izraženom protivljenju spolnom odnosu i njemu izjednačenim spolnim radnjama nije opovrgnuta subjektivno obojenim ocjenama svjedoka da optuženik nije počinio terećeno kazneno djelo. Naime, oštećenica je ustrajna u prikazu događaja i u naknadnim razgovorima sa T. J., dok svjedokinja I. Š., koja, poznavajući optuženika „sumnja“ da se radilo o silovanju, istovremeno ne zna zašto bi oštećenica to izmislila.

Pored toga, sud prvog stupnja potporu iskazu oštećenice osnovano nalazi i u iskazu L. C., psihologinje škole koja je također uočila postojanje traume zbog koje je oštećenica bila u tretmanu Poliklinike za zaštitu djece grada Z., sve povezano s predmetnim kaznenim djelom.

Konačno, način na koji je došlo do prijavljivanja kaznenog djela, kako je to predočila oštećenica, a k tome podrobno opisala svjedokinja T. J. (na poticaj i inicijativu svjedokinje i drugo dvoje prijatelja oštećenice kojima se povjerila), posve demantira tezu obrane o lažnoj prijavi pod utjecajem roditelja.

Prema izloženom, budući da je ocjena vjerodostojnosti iskaza svjedoka isključivo u nadležnosti suda, te da se tek u žalbi prigovara kako oštećenica nije ispitana na raspravi niti psihologijski vještačena (obrana nije predlagala provođenje ovih dokaza), navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u svezi i zbog povrede kaznenog zakona u žalbi navedena kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nasuprot tome u pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni upirući na mogućnost blažeg kažnjavanja primjenom čl. 106. ZSM/11.

Naime, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju utvrđenih svih relevantnih okolnosti o kojima ovisi izricanje sankcije, na optuženika primijenio opće kazneno pravo budući da je predmetno kazneno djelo počinjeno nakon što je optuženik već bio u tretmanu stručnih službi povodom pravomoćno izrečene maloljetničke sankcije. Istovremeno, imajući na umu nepovoljne uvjete odrastanja, neosuđivanost i poglavito činjenicu da je optuženik djelo počinio sa navršenih osamnaest godina, dakle u svojstvu mlađeg punoljetnika, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju dvije godine primjerena težini i posljedicama djela te podobna ostvarenju svrhe kažnjavanja.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP/08.-VIII, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 18. veljače 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.