Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-114/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., iz L., kojeg zastupa stečajna upraviteljica B. M. i punomoćnik B. G., odvjetnik u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6279/17-116 od 6. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6279/17-116 od 6. studenog 2020. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

I, Djelomično se prihvaća a djelomično odbija žalba tuženika, dok se žalba tužitelja odbija, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6279/17-116 od 6. studenog 2020. pod toč. II. izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 28.141,29 kuna,

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 35.202,50 kuna i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj G. Z. stekao pravo vlasništva kčbr. 5298/1 oranica površine od 16 m2 i kčbr. 5298/2 oranica površine 750 m2 upisanih u zk.ul. 4299 k.o. V. N., što je tuženik K. d.o.o. u stečaju dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja. Toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 63.343,79 kn.

Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Navedenu presudu u odluci o troškovima postupka, u dijelu koji se odnosi na razliku od dosuđenog pa do zatraženog iznosa troškova, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu dosuditi tužitelju i daljnji trošak od 18.375,00 kn. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalba tuženika nije osnovana u dijelu pobijane toč. I. izreke, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane toč. II. izreke presude, dok žalba tužitelja nije osnovana.

Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje prava vlasništva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je presudom od 30. lipnja 2016. broj P-3311/16 odbijen zahtjev tužitelja G. Z. za utvrđenje prava vlasništva protiv tuženika Z. T. iz Z., i tuženika K. d.o.o. u stečaju i da je dopunskom presudom od 13. rujna 2017. odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji nekretnina koji je sklopljen između Z. T. i K. d.o.o. u stečaju, te da je povodom žalbi tužitelja ovaj sud presudom i rješenjem od 14. studenog 2017. broj Gž-1880/16-9 potvrdio prvostupanjsku presudu i dopunsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i trpljenje upisa u odnosu na tuženika Z. T. i zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora u odnosu na oba tuženika, dok je rješenjem prihvaćena žalba tužitelja u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i trpljenje upisa na predmetnim nekretninama protiv tuženika K. d.o.o. u stečaju, te je taj zahtjev predmet odlučivanja prvostupanjskog suda u ponovljenom postupku;

- da tužitelj tvrdi da tuženik nije bio savjestan prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji od 11. ožujka 2002. jer nije pregledao povijesni zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg proizlazi da je nekretnina na dan 1. siječnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništvo, niti je provjerio stanje u katastru u kojem je tužitelj bio upisan kao posjednik;

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji od 11. ožujka 2002. između Z. T. kao prodavatelja i tuženika K. d.o.o. kao kupca na zemljištu pod kućom, dvorištu i oranici Š. bilo uknjiženo društveno vlasništvo, dok je u evidenciji katastra kčbr. 5298 k.o. V. N. cijepana na kčbr. 5298/1 i 5298/2 te su na kčbr. 5298/1 brisani kuća i dvorište, a da na terenu nije bilo kuće koja je u zemljišnoj knjizi bila uknjižena u vlasništvu Z. T., pa je zakonski zastupnik tuženika imao "prilike" posumnjati u vlasništvo prodavatelja;

- da je na uviđaju na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka V. R., dipl.ing. geodezije, utvrđeno da je kčbr. 5298/1 u naravi dio asfaltirane pješačke staze – nogostupa i dio prometne površine koji je popločen betonskim elementima, te da kčbr. 5298/2 u naravi predstavlja dio asfaltiranog kolnika Ulice ..., zelenu površinu – travnjak, asfaltiranu prometnu površinu s parkiralištem, dio asfaltirane pješačke staze – nogostupa i dio prometne površine koji je popločen betonskim elementima, što je prikazano na skici vještaka od 11. studenog 2019. s lista 318 spisa.

Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je rješenjem o eksproprijaciji Općine S. od 9. studenog 1978. nekretnina pravnog prednika prodavatelja Z. T. (njegovog oca Z. (M.) T.), postala društveno sredstvo u društveno pravnoj osobi na korištenju Općine S. u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o eksproprijaciji (Narodne novine br. 10/78.) i da je tužitelj pravni slijednik korisnika eksproprijacije. Kako je nakon stupanja u posjed tužitelj srušio eksproprirane objekte i izgradio prometnicu s nogostupom i zelenim površinama koja predstavlja javno dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave (G. Z.) u smislu čl. 100. i 101. Zakona o cestama, a da je čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odgođena zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017. ako se stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo a nije brisano prije nego je Zakon stupio na snagu, to je usvojio zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i obvezao tuženika na trpljenje upisa u zemljišnoj knjizi. O troškovima postupka odlučio je pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je obvezao tuženika naknaditi tužitelju trošak u ukupnom iznosu od 63.343,79 kn.

U žalbi tuženik navodi da se zaključci prvostupanjskog suda ne temelje na dokazima u spisu pa se presuda ne može ispitati. Smatra da je sud pogrešno zaključio da je na temelju rješenja o eksproprijaciji Općine S. od 9. studenog 1978. eksproprirana nekretnina predniku Z. T. i da su nekretnine postale društveno vlasništvo, iz razloga što se ekspropriraju samo objekti a zemljište se deposedira, a prednik "tužitelja" (ispravno Z. T.) nije deposediran, na što je ukazivao tuženik tijekom postupka detaljnom argumentacijom u podnesku od 4. veljače 2016., pa je protivnim zaključivanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud izložio samo stavove tužitelja, dok nije izložio prigovore tuženika, niti je iznio razloge zašto ih smatra neosnovanima čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, a kako nije navedeno niti koje je dokaze izveo i koje je činjenice na temelju dokaza utvrdio smatra da je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a. Ističe da je predmet kupoprodajnog ugovora od 11. ožujka 2002. bila cijela čkbr. 5298 k.o. V. N. u površini od 430 čhv ili 1448 m2, koja je cijepana na česticu 5298/1 i 5298/2 2005. godine na način da su od jednog dijela čestice 5298 formirane 5298/1 sa 16 m2 i 5298/2 sa 750 m2, dok je preostali dio čestice od 682 m2 ispisan (Z-7999/2005) te je površina ušla u česticu 5299/1 na kojoj je tuženik izgradio višestambenu zgradu, pa kako tužitelj nije osporio tuženiku vlasništvo na nekretnini na kojoj je izgrađena zgrada to smatra da istu sudbinu dijele i predmetne nekretnine. Nadalje, ukazuje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 102. st. 1. Zakona o cestama koji propisuje da nerazvrstane ceste postaju javno dobro u općoj uporabi pravomoćnošću uporabne dozvole i da se vlasništvo nerazvrstane ceste upisuje na temelju ovjerenog geodetskog elaborata koji se provodi u katastru u zemljišnoj knjizi sukladno čl. 232. st. 3. i 4. Zakona o cestama, pa parnični sud nije ovlašten utvrđivati svojstvo nekretnine vezano uz upis nerazvrstane ceste. U nastavku žalbe opisuje da nije imao razloga sumnjati u vlasništvo prodavatelja koji je bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine, u odnosu na koju nije bila upisana nikakva zabilježba činjenice ili postupka te je tuženik (Z. T.) bio upisan u katastru kao posjednik, a nekretnina je u naravi bila obrađeni vrt, dok je "raniji tuženik" (Z. T.) naveo da je u posjedu bio njegov otac a potom on, pa kako u vrijeme sklapanja ugovora (2002.) društveno vlasništvo nije postojalo ni kao ustavna ni kao zakonska kategorija i da nisu postojala zakonska ograničenja u stjecanju ili prijenosu prava izgrađenog ili neizgrađenog građevinskog zemljišta, to niti okolnost postojanja/nepostojanja kuće ili izgrađenosti/neizgrađenosti zemljišta nije relevantna. Kada bi se i uzelo da rješenje o eksproprijaciji iz 1978. proizvodi vlasničkopravne učinke, iz razloga što tužitelj nije priveo nekretninu svrsi radi koje je rješenje doneseno njegovo pravo je prestalo po samom zakonu u smislu čl. 361. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje pretvorbu prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta i prava vlasništva nositelja toga prava. Osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da sud nije mogao naložiti tuženiku plaćanje troškova za razdoblje prije otvaranja stečaja jer je te troškove tužitelj trebao prijaviti kao tražbinu u stečaju u smislu čl. 165. st. 3. Stečajnog zakona (čl. 95. st. 3. ranije važećeg Stečajnog zakona).

U žalbi tužitelj osporava odluku u dijelu troškova koji mu nisu dosuđeni, te smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio razloge zbog kojih je tužitelju priznao trošak za pristup na ročišta 17. svibnja 2007., 13. lipnja 2008., 2. travnja 2009., 6,. svibnja 2010. i 15. rujna 2010. po 1250,00 kn, iako je zatražen trošak od 2.500,00 kn obzirom se na ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, kao niti zbog čega nije priznat trošak pristupa na ročišta 18. svibnja 2016. i 30. lipnja 2016., kao niti trošak sastava podnesaka od 30. svibnja 2006., 18. svibnja i 11. prosinca 2007., 25. veljače i 10. prosinca 2008., 12. srpnja 2011., 11. lipnja 2013., 18. srpnja 2014. i 7. listopada 2019., te u nastavku žalbe opisuje razloge zbog kojih smatra da mu pripadaju troškovi za navedene radnje upravo u zatraženoj visini ukupnog iznosa od 18.375,00 kn koji potražuje žalbom.

Na žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari:

Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, u obrazloženju presude prvostupanjski sud je iznio jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja koje nisu u proturječju sa stanjem u spisu nego proizlaze iz sadržaja provedenih dokaza, a koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, pa je za utvrđeno činjenično stanje iznio razloge koji imaju uporišta u stanju u spisu, te se izjasnio o razlozima na temelju kojih ne nalazi dokazanim da je tuženik bio savjesni stjecatelj nekretnine i zašto ga ne štiti načelo zaštite povjerenja u potpunost i istinitost zemljišne knjige, pa prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a na koje ukazuje u žalbi. Nije počinjena niti bilo koja druga od bitnih povreda odredaba postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Na dan sklapanja ugovora o prodaji nekretnine od 11. ožujka 2002. između Z. T. kao prodavatelja i tuženika kao kupca, predmetne nekretnine bile su u sklopu čkbr. 5298 k.o. V. N., a koja je bila upisana na listu A kao zk. tijelo I. zemljište pod kućom, dvorište, oranica Š. i uknjižena kao društveno vlasništvo, dok je kao zk. tijelo II. upisana kuća sagrađena na čkbr. 5298 i uknjižena kao vlasništvo T. (M.) Z., odnosno pravnog prednika (oca) prodavatelja nekretnine Z. T.. Uzimajući u obzir odredbu čl. 388. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) kojom je propisana odgoda primjene načela zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige na kojoj je na dan 1. siječnja 1997. bilo upisano društveno vlasništvo (a koje je bilo upisano i na dan sklapanja ugovora 11. ožujka 2002.), to nije prihvatljiva tvrdnja tuženika da kao stjecatelj uživa pravnu zaštitu primjenom načela zaštite povjerenja u potpunost i istinitost zemljišne knjige u smislu čl. 122. ZV-a.

Odredbom čl. 388. st. 5. ZV-a propisano je da zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće se primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe unutar roka od pet godina od stupanja na snagu toga Zakona ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu, time da je rok produžen do 01. siječnja 2007. Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a (Narodne novine br. 114/01.), a posljednjom izmjenom (Narodne novine br. 152/14.) do 01. siječnja 2017. Kako je upravo u konkretnoj situaciji kčbr. 5298 na listu A kao zk. tijelo I. zemljište pod kućom, dvorište, oranica Š. u trenutku stupanja na snagu ZV-a bila uknjižena kao društveno vlasništvo, te je bila uknjižena kao društveno vlasništvu i u vrijeme sklapanja ugovora temeljem kojeg se tuženik uknjižio kao vlasnik, to u konkretnom slučaju tuženika ne štiti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

Prema podacima iz evidencije katastra kčbr. 5298 bila je upisana kao društveno vlasništvo pod upravom S.O. S. temeljem rješenja o eksproprijaciji Općine S. od 9. studenog 1978., a kasnije u posjedu Grada Z., te su parcelacijom iz 1981. od kčbr. 5298 nastale kčbr. 5298/1 kuća u površini od 32 m2 i dvorište u površini od 666 m2 i kčbr. 5298/2 oranica u površini od 750 m2, nakon čega je rješenjem katastra 1998. na kčbr. 5298/1 brisana kuća i dvorište i upisana oranica u površini od 698 m2 (list 152-153 spisa), dok je tek na prijedlog Z. T. od 18. travnja 2002. provedeno spajanje zgrade i zemljišta i brisanje društvenog vlasništva uknjiženog na zemljištu i uknjižba cijele nekretnine kao vlasništvo oca prodavatelja T. (M.) Z., nakon čega je i provedeno rješenje o naknadno pronađenoj ostavinskoj imovini Općinskog suda u Zagrebu broj O-526/02 od 23. siječnja 2002. temeljem kojeg je prodavatelj Z. T. kao nasljednik T. (M.) Z. uknjižen kao vlasnik nekretnine.

Dakle, osim što je stanje upisa u zemljišnoj knjizi na dan sklapanja ugovora (11. ožujka 2002.) ukazivalo da je zemljište pod kućom, dvorište i oranica uknjiženo kao društveno vlasništvo, u povijesti katastra bilo je evidentirano da je nekretnina pod upravom S.O. S. i potom tužitelja, da je nekretnina cijepana na dvije čestice kčbr. 5298/1 i 5298/2 (1981.) i da je brisana kuća i dvorište i upisana oranica (1998.), a prema faktičnom stanju na licu mjesta nije bilo kuće jer je nakon eksproprijacije srušena. Kada se tome doda činjenica da prodavatelj nije bio u posjedu nekretnina jer je toč. V. izreke rješenja o eksproprijaciji od 9. studenog 1978. navedeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji, odnosno ispunjenjem uvjeta - predaje drugog stana na korištenje, te nespornu činjenicu da se prednik prodavatelja Z. T. (njegov otac) nije protivio eksproprijaciji, da mu je predan drugi stan kao nositelju stanarskog prava i da mu je isplaćena naknada za eksproprirane i deposedirane nekretnine prema priloženim ispravama u spisu, te da se nakon eksproprijacije niti otac Z. T. niti Z. T. osobno nisu nalazili u posjedu nekretnine već su na njoj "građani uređivali svoje vrtove", što proizlazi iz utvrđenja nadležnih tijela u upravnom postupku koji je Z. T. inicirao radi poništenja rješenja o eksproprijaciji, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da nekretnina koju kupuje ne predstavlja vlasništvo prodavatelja i isključio postojanje dobre vjere tuženika prilikom stjecanja nekretnine.

Rješenjem o eksproprijaciji Općine S. od 9. studenog 1978. nekretnina prednika prodavatelja eksproprijacijom je postala društveno sredstvo u društveno pravnoj osobi na korištenju Općine S. (toč. III. izreke). Odredbom čl. 67. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine br. 90/92., 94/93., 5/97., 17/99., 128/99., 51/00., 33/01.) propisano je da sve pokretne i nepokretne stvari koje pripadaju jedinici lokalne samouprave, kao i prava koja im pripadaju čine imovinu jedinice lokalne samouprave i odredbom čl. 87. istog Zakona da općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzet će nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su slijednik najkasnije do 31. ožujka 1994.

Tužitelj kao pravni slijednik korisnika eksproprijacije dokazuje da je izvanknjižni nositelj prava korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu, koje pravo je stečeno na valjanom pravnom temelju i koje nije prestalo do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.), pa je primjenom čl. 364. st. 6. u vezi 362. st. 1. ZV-a koji propisuju pretvorbu prava korištenja na stvarima u društvenom vlasništvu i upis neuknjiženih prava vlasništva nekretnine koje potječe od prava korištenja tužitelj stekao pravo vlasništva, uzimajući u obzir i da je provedenim uviđajem utvrđeno da nekretnine u naravi čine dio asfaltiranog kolnika Ulice ..., pješačke staze, prometne površine i zelene površine, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelj utvrđen vlasnikom nekretnina i tuženiku naloženo trpljenje upisa u zemljišnim knjigama.

Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

Na žalbe tužitelja i tuženika na odluku o troškovima postupka:

Osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima navodi da je odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio razloge zbog kojih određene troškove, koji su zatraženi zahtjevom za naknadu troškova (list 335 spisa), tužitelju nije priznao. Međutim, osnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da tužitelj ima pravo na troškove koji su nastali do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom samo ako je iste prijavio kao stečajni vjerovnik temeljem čl. 95. st. 3. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06., 116/10., 25/12., 133/12., 45/13., 71/15., u daljnjem tekstu: SZ). Obzirom stečajni vjerovnik tražbinu prema dužniku može ostvarivati samo u stečajnom postupku temeljem čl. 96. SZ-a, dok se kao obveza stečajne mase namiruju samo troškovi nastali nakon nastavljanja prekinutog postupka, te kako tužitelj ne navodi da je troškove koji su mu nastali do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom prijavio u stečajnom postupku, a da ih je i prijavio iste ne bi mogao potraživati kondemnatornim zahtjevom za isplatu (kako traži u ovom postupku) nego deklaratornim zahtjevom na utvrđenje osnovanosti tražbine po tom osnovu, to tužitelj nema pravo na naknadu troškova za poduzete radnje do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, odnosno za poduzete radnje do 13. ožujka 2012. (identično stajalište izraženo je i u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5180/05, Pž-4884/08, Pž-1932/08).

Dakle, uzimajući u obzir da tužitelj ne može ostvariti naknadu troškova postupka za poduzete radnje do 13. ožujka 2012., te cijeneći žalbene navode tužitelja kojima ukazuje da mu nije priznat trošak za određene radnje, odnosno da mu nije priznat trošak u visini na koju ima pravo temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa), kao potrebne za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a ovaj sud utvrđuje trošak zastupanja na raspravama 18. svibnja 2016., 21. veljače 2018., 20. rujna 2019., 04. lipnja 2020. i 23. rujna 2020. po 3.125,00 kuna temeljem Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, na ročištu za objavu presude 30. lipnja 2016. u iznosu od 625,00 kuna temeljem Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife, trošak sastava podneska od 10. ožujka 2020. u iznosu od 3.125,00 kuna temeljem Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, sastava podneska od 11. lipnja 2013. u iznosu od 625,00 kuna temeljem Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife, sastava žalbe od 28. rujna 2017. u iznosu od 3.906,25 kuna temeljem Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42. Tarife, trošak vještačenja i uviđaja od 2.875,04 kune i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.360,00 kuna, pa tužitelj ima pravo na ukupni trošak od 28.141,29 kuna.

Kako je toč. II. izreke presude tužitelju dosuđen trošak od 63.343,79 kuna, to je ovaj sud djelomično odbio a djelomično prihvatio žalbu tuženika i potvrdio presudu za iznos od 28.141,29 kn a preinačio za iznos od 35.202,50 kn i odbio zahtjev tužitelja u tom dijelu, dok je žalbu tužitelja odbio sve primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a.

Tužitelju je dosuđen trošak u potpunosti temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a za fazu postupka od 13. ožujka 2012. do donošenja dopunske presude od 13. rujna 2017. jer zbog odbijenog dijela zahtjeva za utvrđenje ništavosti nisu nastali posebni troškovi, a nakon toga trošak je dosuđen temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a jer tuženik nije uspio u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari, a uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupak nije mjerodavan za dosudu troškova žalbenog postupka u smislu čl. 35. ZPP-a.

Varaždin, 18. veljače 2021.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek