REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 UsI-836/2020-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja mr. N. V. iz R., P. 7, kojeg zastupaju opunomoćenici u O. d. V. & D. d.o.o., u R., K. 5, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupaju službene osobe J. F. V. i I. I. J., radi starosne mirovine, 18. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03084824055, URBROJ: 341-99- 05/3-20-3661 od 17. lipnja 2020., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-02/20-01/03084824055, URBROJ: 341-14-05/3-20-011419 od 12. svibnja 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-02/20-01/03084824055, URBROJ: 341-14-05/3-20- 011419 od 12. svibnja 2020., tužitelju je, počevši od 18. ožujka 2020., priznato pravo na starosnu mirovinu u svoti od 6.663,84 kuna mjesečno (u koju je uračunat i dodatak na mirovinu), uz ostala prateća utvrđenja. Ovo je pravo priznato na bazi ukupnog staža osiguranja od 55 godina 3 mjeseca i 15 dana. Staž osiguranja ostvaren je, između ostalog, u razdoblju od 4. prosinca 1964. do 31. prosinca 1969. godine.
Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03084824055, URBROJ: 341-99- 05/3-20-3661 od 17. lipnja 2020., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je tuženik pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Upućuje na konvencijski pojam vlasništva, na doktrinarne izvore vezane uz načelo razmjernosti, kao i na aspekte prava na pravično suđenje. Predlaže da sudski vještak da svoj nalaz i mišljenje o visini starosne mirovine tužitelja. U kasnijim podnescima tužitelj smatra da je pri izračunu svote njegove mirovine u obzir potrebno uzeti stvarne (individualne) platne podatke tužitelja i za razdoblje prije 1. siječnja 1970. godine. Poziva se i na ustavnosudsku praksu vezanu uz načelo pravne sigurnosti i na praksu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima što se odnose na konvencijsku zaštitu prava vlasništva.
Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 4.000,00 kuna.
Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Na prijedlog tužitelja, izveden je i dokaz vještačenjem financijske struke, po B. M., dipl. oec., sudskoj vještakinji za područje financija u R., na okolnost pravilnosti izračuna svote tužiteljeve mirovine. Vještakinja je svoj nalaz i mišljenje iznijela pisano i usmeno na raspravi. Na raspravi je strankama omogućeno postavljati dodatna pitanja vještakinji. Točkom II. izvanraspravnog rješenja od 14. listopada 2020. (str. 135 spisa spora) odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje dopune navedenog vještačenja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju. Dodatne s time povezane razloge Sud je iznio u točki II. izvanraspravnog rješenja od 14. prosinca 2020. (str. 261 spisa). Uzgredno, Sud naglašava da je prihvatio prijedlog financijskog vještačenja iznesen u tužbi premda tužitelj – u svjetlu ustaljene upravnosudske i ustavnosudske prakse o kriterijima za prihvaćanje dokaznih prijedloga u upravnom sporu – u tužbi nije iznio ni jedan konkretan (precizan) argument u prilog netočnosti nekog od elemenata izračuna svote mirovine, već je tužbeno izlaganje ograničio na opće osporavanje tog izračuna i generalni osvrt na prethodno navedena temeljna prava i s time povezana pitanja.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 17. veljače 2021., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prema članku 81. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, u nastavku teksta: ZOMO), vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih od 1. siječnja 1970., tako da se plaća, odnosno osnovica osiguranja utvrđena za svaku kalendarsku godinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za istu kalendarsku godinu. Plaće ili osnovice koje su u bruto svoti dijele se s prosječnom bruto plaćom, a ako su u neto svoti s prosječnom neto plaćom. Odredbom stavka 6. toga članka propisano je, između ostalog, da se za razdoblja mirovinskog staža navršenog do 31. prosinca 1969. uzimaju prosječni vrijednosni bodovi.
U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe ZOMO-a. Te su odredbe, stoga, tužitelju poznate.
Obrazloženja osporavanih rješenja sadržavaju i detaljan prikaz izračuna svote tužiteljeve mirovine. Pravilnost ovog izračuna, u kontekstu primijenjenih odredbi propisa o mirovinskom osiguranju, potvrdila je i sudska vještakinja B. M. Po nalogu Suda, tuženik je tijekom spora (podneskom od 12. studenog 2020.) dostavio precizirani prikaz uvrštavanja prosječnih vrijednosnih bodova – u pogledu mirovinskog staža tužitelja ostvarenog prije 1. siječnja 1970. – u izračun svote tužiteljeve mirovine.
Među strankama je sporan dio izračuna svote tužiteljeve starosne mirovine što se bazira na odredbi članka 81. stavka 6. ZOMO-a, tj. na uzimanju prosječnih vrijednosnih bodova za mirovinski staž tužitelja navršen do 31. prosinca 1969. godine. Pritom je tužitelju već točkom II. izvanraspravnog rješenja od 14. listopada 2020. (premda je Sud to bio ovlašten učiniti i tek u obrazloženju presude – čl. 60. st. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), ukazano, među inim, da se sadržaj imperativnih odredbi članka 81. stavka 1. i 6. ZOMO-a dosljedno primjenjuju u odnosu na sve osiguranike koji su dio mirovinskog staža ostvarili prije 1. siječnja 1970. godine. Istaknuto je i da je riječ o stabilnim normama, koje su u jednakom sadržaju na snazi više od 20 godina (bile su sadržane i u normativnom predniku ZOMO-a, prošavši u tom razdoblju ustavnosudsku provjeru), te da nema valjane pravne osnove za zaključak da ustavne ili konvencijske odredbe upravo u odnosu na tužitelja upućuju na primjenu drukčijih kriterija izračuna svote mirovine.
Tužitelj, pritom, neosnovano interpretira konvencijsku praksu na koju se pozvao. Nasuprot tome, dosljedna je praksa ESLJP-a po kojoj članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne stvara pravo na stjecanje vlasništva, niti ograničava slobodu država ugovornica na odlučivanje hoće li imati neki oblik sustava socijalne sigurnosti ili mirovinski sustav, ili na izbor vrste ili iznosa novčanih naknada ili mirovina u okviru takvog sustava. No, vlasnički interes koji spada u doseg ove odredbe stvara ako država ugovornica na snazi ima zakonodavstvo koje predviđa pravo na isplatu neke naknade socijalne skrbi ili mirovine, bilo da je takvo pravo uvjetovano prethodnim plaćanjem doprinosa ili nije. Mjerodavna je i činjenica ispunjava li podnositelj zahtjeva uvjete određene domaćim pravom. Ako se, unatoč postojanju takvog zakonodavstva, iznos novčane naknade ili mirovine umanji ili ukine, to može predstavljati miješanje u vlasništvo koje mora biti opravdano općim interesom, zaokružuje ESLJP bit svoje elaboracije o ovom pitanju. Međutim, hrvatsko zakonodavstvo ne predviđa da se za mirovinski staž ostvaren prije 1. siječnja 1970. primjenjuje individualizirani izračun vrijednosnih bodova, pa u tom pogledu ne može biti riječi o umanjenju niti ukidanju svote mirovine, a time ni o povredi konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva. Netom citirani kriteriji dosljedno su navedeni u presudama Europskog suda za ljudska prava u predmetima protiv Hrvatske povezanima s tretiranjem mirovine kao vlasništva (Damjanac, Hadžić, Jović, Lazarević, Božić, Reić, Uzelac i Đekić). Spomenuta je praksa, pak, dosljedna stajalištima zauzetima u srodnim predmetima pokrenutima protiv drugih članica Vijeća Europe (npr. Stec i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Kjartan Ásmundsson protiv Islanda, Valkov i dr. protiv Bugarske, Müller protiv Austrije, Skorkiewicz protiv Poljske, i dr.).
Zbog prethodno iznesenih razloga, primijenjenim načinom utvrđivanja vrijednosnih bodova za razdoblje prije 1. siječnja 1970., sukladnim odredbama ZOMO-a, nije došlo ni do povrede tužiteljeva ustavnog jamstva prava vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14). U tom pogledu tužiteljeva stajališta ulaze u okvire zahtjevâ koji, prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, ne predstavljaju dovoljno utvrđenu tražbinu, već samo nadu da podnositelj ima pravo ostvariti isplatu mirovine u određenom iznosu, koji prigovor ne potpada pod ustavni pojam vlasništva (npr. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III- 860/2020 od 16. prosinca 2020.).
Usto, izračunom svote starosne mirovine primjenom odredbe članka 81. stavka 6. ZOMO-a, tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na ostale osiguranike u usporedivoj situaciji (naprotiv, u odnosu na tužitelja primijenjeni su kriteriji što su primijenjeni i primjenjuju se u odnosu na sve usporedive osiguranike).
Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.
Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).
U Rijeci 18. veljače 2021.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
