REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-615/21-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. G. iz S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave S.-d., Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, S., radi izdavanja odobrenja za nabavu vatrenog oružja kategorije B radi osobne sigurnosti, za držanje i nošenje, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-607/20- 7 od 26. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-607/20-7 od 26. listopada 2020.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-607/20-7 od 26. listopada 2020. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Tužba se usvaja.
2. Poništava se kao nepravilno i nezakonito rješenje tuženika klasa: 511-02-19-UM- 10/85-2020 od 2. srpnja 2020. kojim je odbijen zahtjev A. G., rođenog …, iz S., OIB: …, za izdavanjem odobrenja za nabavu vatrenog oružja kategorije B radi osobne sigurnosti, za držanje i nošenje oružja.
3. Utvrđuje se kako je osnovan zahtjev tužitelja A. G., rođenog … iz S., OIB: … za izdavanjem odobrenja za nabavu vatrenog oružja kategorije B radi osobne sigurnosti, za držanje i nošenje oružja.
4. Podredno, neka se osporeno rješenje poništi i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje“.
Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za nabavu vatrenog oružja kategorije B radi osobne sigurnosti, za držanje i nošenje oružja. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da se u pobijanoj presudi pravilno citiraju njegovi navodi kako svoju stečajno upraviteljsku djelatnost ne obavlja u svoje ime, za svoj račun i za vlastitu odgovornost već da navedenu službu obavlja temeljem činjenice imenovanja od strane nadležnog tijela Republike Hrvatske, odnosno nadležnog Trgovačkog suda, po čijim uputama je dužan postupati i kome polaže račune za svoj rad. Smatra da se u pobijanoj presudi pogrešno i na njegovu štetu tumače odredbe Zakona o privatnoj zaštiti jer u ovom predmetu ne nastupa kao primjerice „obrtnik“ ili neka druga fizička osoba – nositelj samostalne djelatnosti, već nastupa kao osoba koju imenuje javno tijelo, odnosno nadležni sud, po čijim uputama je dužan i postupati i kome polaže račune za svoj rad. Nadalje navodi da je i u samoj tužbi isticao kako je i u drugim stečajnim postupcima u kojima je imenovan odlukom sudbene vlasti doživljavao prijetnje i razne druge neugodnosti od strane bivših zakonskih zastupnika, a također je ukazao i na konkretne situacije i u stečajnom postupku nad dužnikom A. d.d. u stečaju koje se pobliže spominju i u pobijanoj presudi. Stoga je nejasan navod iz pobijane presude prema kojem se ukazuje da može zatražiti zaštitu u okviru stečajnog postupka u kojem je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu imenovan stečajnim upraviteljem pa je u vezi s tim nejasno i na koji način po shvaćanju suda može zatražiti zaštitu u okviru stečajnog postupka, koji konkretno oblik zaštite se može tražiti na takav način i što je najbitnije, kojom konkretnom odredbom Stečajnog zakona bi bilo normirano ovlaštenje stečajnog upravitelja od uređujućeg suca u okviru stečajnog postupka tražiti takvu zaštitu. Nadalje smatra da se pravilno navode situacije zbog kojih traži predmetnu zaštitu, odnosno da je izložen protupravnim napadima istih osoba na svoj život ili tijelo bez zaštite, koji mu bez bilo kakvog problema mogu pristupiti i u kojima je praktički prepušten sam sebi, u pobijanoj se presudi nakon toga, citiraju odredbe Zakona o policiji, što je samo po sebi kontradiktorno jer u predmetnom postupku i traži izdavanje odobrenja za nabavu vatrenog oružja isključivo radi osobne sigurnosti, upravo i prvenstveno u navedenim situacijama, dakle, kada je bio izložen protupravnim napadima trećih osoba na svoj život i tijelo i u takvoj situaciji kada zbog objektivnih razloga nije u mogućnosti, odmah, dakle istodobno s napadom, tražiti zaštitu policije niti mu je policija zbog navedenih objektivnih razloga (istodobnost i protupravnost napada) uopće u mogućnosti pružiti adekvatnu, odnosno bilo kakvu zaštitu. Stoga predmetni zahtjev i postavlja isključivo i jedno radi sprječavanja protupravnog napada na vlastiti život i tijelo u situacijama kad pomoć javnih tijela nije objektivno moguća. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda poništi na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.
Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje pri navodima koje je iznio u odgovoru na tužbu od 4. rujna 2020.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Ovaj sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a. U obrazloženju presude izneseni su svi relevantni podaci koji proizlaze iz sadržaja spisa upravnog tijela, citirane odredbe Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana („Narodne novine“ 94/18. i 42/20.) primijenjene u predmetnoj upravnoj stvari te su ocijenjeni navodi tužbe i dani valjani razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva, a nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, što je u presudi jasno obrazloženo.
Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski upravni sud ocijenio da je tuženik ispravno u obrazloženju pobijanog rješenja naveo da je na temelju činjenica i okolnosti utvrđenih tijekom upravnog postupka Povjerenstvo dalo mišljenje da tužitelj nije dokazao kako je njegova osobna sigurnost ugrožena ili bi mogla biti ugrožena u tolikoj mjeri da bi mu oružje (držanje i nošenje) trebalo za zaštitu jer da je posao policije da kao subjekt sigurnosti u zajednici pruža i osigurava dostatnu zaštitu fizičkim osobama u smislu odredbe članka 12. stavka 1. navedenog Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana, a način zaštite iznad zaštite koju osigurava država propisan je Zakonom o privatnoj zaštiti. Naime, odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana propisano je da opravdani razlog za nabavu oružja radi osobne sigurnosti ima osoba koja dokaže da je njezina osobna sigurnost ugrožena ili bi mogla biti ugrožena u tolikoj mjeri da joj za njezino osiguranje treba oružje te ako zbog naravi posla ili okolnosti u kojima ga obavlja postoji potreba za nabavom oružja, a aktivnostima i mjerama institucija sigurnosti ili drugim mjerama ne bi se mogla osigurati dostatna zaštita. Mišljenje o tome postoji li kod osobe koja je podnijela zahtjev za nabavu oružja radi osobne sigurnosti opravdani razlog za nabavu oružja daje povjerenstvo koje osniva čelnik nadležnog tijela, na temelju činjenica i okolnosti koje je u svom zahtjevu za nabavu oružja radi osobne sigurnosti naveo podnositelj zahtjeva i činjenica i okolnosti utvrđenih tijekom provođenja postupka povodom zahtjeva za nabavu oružja (stavka 2.).
Dakle, u kojim slučajevima postoji potreba za nabavom, odnosno držanjem i nošenjem oružja radi osobne sigurnosti utvrđuje nadležno tijelo od slučaja do slučaja po slobodnoj ocjeni sukladno odredbi članka 5. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09.).
Prema ocjeni ovoga suda, unatoč tome što su ocijenjeni osnovanim navodi tužitelja da stečajno upraviteljsku djelatnost ne obavlja u svoje ime, za svoj račun i na vlastitu odgovornost već da je obavlja temeljem činjenice imenovanja od strane nadležnog tijela Republike Hrvatske, odnosno nadležnog Trgovačkog suda, po čijim uputama je i dužan postupati i kome podnosi račun za svoj rad, pravilan je zaključak prvostupanjskog upravnog suda da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s odredbama Zakona u granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana pa time što je u provedenom postupku utvrđeno da podnositelj zahtjeva nije dokazao da mu je osobna sigurnost ugrožena u tolikoj mjeri da mu treba oružje jer je posao policije da kao subjekt sigurnosti u zajednici pruža i osigurava dostatnu zaštitu fizičkim osobama, a način osiguranja zaštite iznad zaštite koju osigurava država propisan je Zakonom o privatnoj zaštiti, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Trebalo je stoga temeljem odredbe članka 20. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana u vezi s člankom 11. stavkom 2. točka 1. istog Zakona odbiti zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za nabavu vatrenog oružja u svrhu osobne sigurnosti.
Suprotno žalbenim navodima, pravilno je stajalište prvostupanjskog upravnog suda da se tuženik u pobijanom rješenju osnovano poziva na odredbe članka 1. Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj 16/20.). Naime, stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da je privatna zaštita sigurnosna gospodarska djelatnost koja se provodi radi postizanja prihvatljive razine privatne javne sigurnosti građana i njihove imovine te održavanje reda i mira u ugovornom opsegu, a prema stavku 4. propisano je da fizičke osobe koje žele zaštititi osobni integritet tjelesnom zaštitom moraju u tu svrhu angažirati pravnu osobu ili obrtnika koji ima odobrenje za obavljanje djelatnosti privatne zaštite.
Dakle, pravilna je ocjena tuženika, a koju prihvaća i prvostupanjski upravni sud, da tužitelj ukoliko smatra da je u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog naravi posla (stečajno upraviteljska služba) izložen potencijalnim protupravnim napadima na svoj život, odnosno da mu je osobna sigurnost ugrožena, unatoč dosada poduzetih radnji nadležnih tijela (optužnica protiv E. Č. od strane Općinskog državnog odvjetništva u Splitu zbog prijetnje tužitelju), može iznad zaštite koje osigurava država sukladno navedenoj odredbi članka 1. Zakona o privatnoj zaštiti angažirati pravnu osobu ili obrtnika koji ima odobrenje za obavljanje djelatnosti privatne zaštite, odnosno pokušati zatražiti zaštitu u okviru stečajnog postupka u kojem je imenovan stečajnim upraviteljem.
S obzirom da žalitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe te je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kao zakonita i pravilna.
U Zagrebu 18. veljače 2021.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.
