REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 508/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Š., OIB: ..., iz K. S., ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo obrane, Z., ..., zastupanog po ODO-u Splitu, Građansko-upravni odjel radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-831/2020-2 od 20. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda Splitu poslovnoga broja Pr-572/2019-12 od 28. svibnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2021.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlozi tužitelja i tuženice za dopuštenje revizije se odbacuju kao nedopušteni.

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tuženice za dopuštenost revizije.

Obrazloženje

Tužitelj i tuženica su podnijeli prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-831/2020-2 od 20. kolovoza 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-572/2019-12 od 28. svibnja 2020.

Tužitelj je odgovorio na prijedlog tuženice za dopuštenost revizije i predložio da se odbaci kao nepotpun i nedopušten.

Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u ovom sporu.

Naime, o postavljenim pitanjima tužitelja (u istovrsnim postupcima) revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci broj Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i broj Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja

- jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“

U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženice valja ukazati da je riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu (postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda – tako Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017., Revr-3214/19-2 od 22. listopada 2019., Revr-565/17 od 17. listopada 2017., Revr-1327/16 od 4. siječnja 2017. i dr.).

U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženice valja ukazati da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbama članka 186.b ZPP (tzv. stupnjevita tužba), te da je „konačni” tužbeni zahtjev (nakon dostavljene dokumentacije i dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka) postavio podneskom od 12. ožujka 2018. (list 339 spisa).

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. u vezi s člankom 387. stavak 5. ZPP riješeno kao u izreci.

Tužitelju nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženice za dopuštenost revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o tome prijedlogu (članak 155. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 166. ZPP).

Zagreb, 17. veljače 2021.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.