REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 580/2017-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Trajektne luka S. d.d. S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice J. d.d. R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik Z. V. odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J., J. d.o.o. R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1159/2013-8 od 5. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2182/2010-18 od 24. rujna 2012., na sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.108.519,48 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenih u izreci te presude te je obvezan tužitelj naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 11.175,00 kn (točka I. izreke). Ujedno je drugostupanjskom presudom odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117 63, 88/05, 2/07, 84/08, 123/0 8,57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u vezi čl. 497.a ZPP podnijela je tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno, tužiteljica izjavljuje i reviziju iz st. 2. istog članka, iz razloga što odluka o predmetnom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže pobijane presude ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP u ovoj pravnoj stvari dopuštena je prema vrijednosnom kriteriju pa je kao takva i razmatrana.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za isplatu (razlike) naknade za pružene usluge priveza i odveza brodova u lokalnom i međunarodnom prometu u luci S. u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 30. rujna 2008.

Tužiteljica zahtjev za isplatu navedenog iznosa temelji na tvrdnji da joj tuženica za utuženo razdoblje duguje razliku između naknade za usluge priveza i odveza brodova- premještaj propisane tuženikovom Odlukom o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga („Narodne novine“, broj 50/08) i naknade koju je, u skladu s ograničenjima iz Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke Lučke uprava S. od 28. travnja 2003., tuženica isplatila. Tužiteljica drži da ima ovlast, utemeljenu na odredbi čl. 62. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 141/06 i 38/09 - dalje: ZPDML), da sama, bez ikakvih ograničenja, odredi visinu naknade za usluge u luci.

U revizijskom stadiju postupka i nadalje je sporno može li tužiteljica određivati cijene svojih usluga bez ikakvog ograničenja, izvan Tarife naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija - pružaju usluge korisnicima luke Lučke uprave S.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica temelji na tvrdnji o postojanju bitnih povreda odredaba postupka iz 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP počinjene po oba nižestupanjska suda. Ovo stoga jer da su u presudama izostali argumentirani i uvjerljivi razlozi o ništavosti odluke Lučke uprave S. broj ... iz 2003. i broj …. iz 2005. te o primjeni odredbi čl. 20. st. 1. ranijeg Zakona o morskim lukama (ZML) i čl. 63. ZPDML.

Neosnovane su tvrdnje tužiteljice da nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer o odlučnim činjenicama imaju dostatne, jasne, neproturječne i uvjerljive razloge.

Tako se iz razloga navedenih u obrazloženjima nižestupanjskih presuda može jasno zaključiti da odluke tuženice Lučke uprave S. iz 2003. i 2005. nižestupanjski sudovi ne smatraju ništavim, slijedom čega odredbe Odluke iz 2005. upravo smatraju mjerodavnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Izloženo shvaćanje nižestupanjskih sudova suglasno je i pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda izraženom u odluci poslovni broj Revt-93/2016 od 6. ožujka 2019.

I u pogledu tumačenja primjene odredbe čl. 63. ZPDML nižestupanjski sudovi dali su jasne i uvjerljive razloge. Time što navedene odredbe sudovi ne tumače jednako kako to čini tužiteljica ne znači da presude imaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Postojanje revizijskog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP tužiteljica posebno ne obrazlaže, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. ZPP i čl. 386. ZPP nije našao postojanje tog revizijskog razloga.

Tužiteljica u reviziji iznosi i tvrdnju o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., 220., 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP.

Tužiteljica pritom posebno ne obrazlaže u čemu bi se pogrešna ocjena izvedenih dokaza, a koju da je propustio sankcionirati drugostupanjski sud, sastojala, ničim ne obrazlaže pogrešnu primjenu odredbe čl. 220. ZPP, dok se vezano na pogrešnu primjenu, odnosno neprimjenu odredaba članaka 12., 338. st. 4. i 365. st. 2. ZPP poziva na smislenu primjenu ostalih ranije iznesenih revizijskih navoda.

Po ocjeni ovog suda na opisanim navodima tužiteljica nije dostatno obrazložila postojanje bitnih povreda na koje ukazuje, pa ovaj sud ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbi čl. 392.a st. 1. i čl. 386. ZPP nije našao ni da bi bile počinjene navedene relativno bitne povrede.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 63. ZPDML uz tvrdnju da navedenom odredbom, suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, nisu propisana nikakva ograničenja ovlaštenika koncesije koji obavljaju djelatnost u lukama otvorenim za javni promet u određivanju lučke naknade za svaku pojedinu djelatnost ili usluge.

Točan je navod revidentice da je odredbom čl. 62. ZPDML propisano da lučke pristojbe donosi i javno objavljuje lučka uprava, dok da istom odredbom nije određeno propisano tko određuje lučku naknadu. Osnovana je i tvrdnja revidentice da ni odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML nije određeno da lučku naknadu određuje Lučka uprava, jer da je navedenom odredbom propisana tek iznimka, a vezano na odredbu st. 4. istog članka.

Međutim, suprotno tvrdnji tužiteljice u reviziji, a imajući u vidu i odredbu čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, ni odredbom čl. 63. st. 3. toga Zakona nije propisano ovlaštenje ovlaštenika koncesije da bez ikakvog ograničenja, izvan tarife koju propisuje lučka uprava, sam određuje visinu lučke naknade.

Naime, odredbom čl. 69. st. 1. toč. 1. ZPDML propisano je da lučka uprava može oduzeti koncesiju ako utvrdi da ovlaštenik koncesije nije utvrdio visinu naknade za usluge u luci s utvrđenom tarifom.

Prema ocjeni ovog revizijskog suda, u situaciji postojanja pravne praznine koja je nastala time što odredbama čl. 62. i 63. ZPDML nije jasno određeno tko donosi tarifu lučkih naknada, logičnim tumačenjem i povezivanjem odredaba čl. 62., 63. i 69. st. 1. toč. 1. ZPDML, za zaključiti je da i tarifu (gornju granicu) lučkih naknada propisuje lučka uprava, koja, ako ovlaštenik koncesije s istom nije uskladio visinu naknade za usluge u luci, može oduzeti koncesiju. Suprotno zaključivanje o neograničenom ovlaštenju ovlaštenika koncesije u određivanju visine naknade, s obzirom na potrebu usklađivanja visine naknade s nekom tarifom, nema smislenog objašnjenja.

Kako među strankama nije prijeporno da je tuženica tužiteljici za utuženo razdoblje platila naknadu za usluge priveza i odveza koju je svojom Tarifom odredila Lučka uprava S., onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka čl. 63. ZPDML kada su zahtjev tužiteljice za isplatu dodatne naknade za te usluge odbili (tako i ovaj sud u odlukama Revt-576/2017 i Revt-22/2018).

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 17. veljače 2021.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.