REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 674/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz Z., A. 8, OIB: …, zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1689/2020- 2 od 2. studenog 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja Pn-467/2018-35 od 8. rujna 2020., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.
II. Prijedlog tužene za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 15.000,00 kuna sa tamo navedenim zateznim kamatama, odbijen tužbeni zahtjev za daljnji iznos 35.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te odlučeno o trošku postupka.
Obje su stranke podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).
Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a revizijski je sud ocijenio da prijedlozi ne udovoljavaju uvjetima za dopuštenje revizije u konkretnom slučaju.
Prvo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu tužitelja ne utječe na odluku u sporu, jer nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da se kod postupaka radi nehumanih uvjeta tijekom izdržavanja kazne zatvora kao materijalno pravo ne primjenjuje kao poseban zakon odredba čl. 9. Zakona o izvršenju kazne zatvora (Narodne novine broj128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011) niti su izrazili pravno shvaćanje o konkurenciji te odredbe sa odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11), što sve predstavlja premise na kojima se temelji to pravno pitanje. Štoviše, jasno je i iz nižestupanjskih odluka da oni nisu isključili primjenu ijedne od ove dvije odredbe u konkretnom slučaju.
Drugo pravno pitanje tužitelja, koje se odnosi na zahtjev za definiranje kriterija kojima se sudovi trebaju voditi prilikom određivanja visine štete predstavlja činjenično pitanje koje se ima određivati u svjetlu okolnosti svakoga konkretnog slučaja i, upravo zbog neiscrpnosti potencijalnih činjeničnih situacija, ne može se unaprijed odrediti zatvoren krug okolnosti koje se, u tom smislu, mogu i moraju uzeti u obzir. Dakle, to pitanje u tom dijelu niti ne predstava materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe članaka 385.a ZPP-a.
Odluka o sporu ne ovisi niti o davanju odgovora na treće postavljeno pravno pitanje tužitelja, jer, protivno implikacijama toga pitanja, nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje da okolnosti uskrate redovne minimalne osobne higijene, adekvatne zdravstvene zaštite, rada i slobodnih aktivnosti u svojoj ukupnosti ne utječu na visinu naknade neimovinske štete, nego su ocijenili utjecaj svih činjenica utvrđenih u okolnostima ovoga konkretnog slučaja. Osim toga, činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu takva (a prijedlog je u ovoj fazi postupka moguće razmatrati samo u okviru činjeničnog utvrđenja tih sudova) da bi u konkretnom slučaju tužitelju bilo uskraćeno pravo na redovnu minimalnu osobnu higijenu, adekvatnu zdravstvenu zaštitu (takvi činjenični zaključci nisu konstatirani od strane sudova), dok se izričito utvrđuje bar djelomično postojanje slobodnih aktivnosti. Konačno, i ovim pitanjem o potencijalnoj mogućnosti utjecaja tih (činjeničnih) elemenata na visinu naknade štete, tužitelj zapravo postavlja pitanje koje je u svojoj biti činjenične naravi, ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, pa tako ne predstavlja materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe članaka 385.a ZPP-a.
Pravno pitanje tužene ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, a, osim toga, počiva na neutvrđenoj premisi da su tužitelju nesporno „pružena sva druga prava i pogodnosti predviđene ZIKZ (…)“, iako se u postupku ta (a ostaje i pitanje koja) konkretna, navodno nesporna prava, ne utvrđuju (niti se utvrđuju nespornima).
Slijedom obrazloženog, a kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a riješeno kao u izreci.
Zagreb, 16. veljače 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
