REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 464/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja Ž. P., OIB: ..., II. tužiteljice A. P., OIB: ..., oboje iz Z., ..., i III. tužiteljice M. M., OIB: ... iz Z., ..., svi zastupani po punomoćnici A. G. C., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R. S. S. - J. - W., ..., ...., ..., ..., Republika Austria, OIB: ..., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-773/2018-2 od 7. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2595/16-19 od 20. lipnja 2018., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-773/2018-2 od 7. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2595/16-19 od 20. lipnja 2018.
Odgovor na prijedlog nije podnesen.
Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljena dva pravna pitanja, za koje predlagatelj smatra da su važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP-a, te su izneseni razlozi važnosti tih pitanja, pozivom na odluku Ustavnog suda poslovni broj U-I-4455/2015 od 04. travnja 2017., i Direktivu Vijeća EEZ 93/13.
Pitanja se odnose na to treba li se članak 19.j st. 1. Zakona o izmjeni dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) temeljem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I-4455/2015 od 4. travnja 2017. obvezno primijeniti na konkretni slučaj u kojem se zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, čiji iznos ne prelazi 1.000.000,00 kuna, sklopljenim sa vjerovnikom koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, i ako je ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen prije stupanja na snagu navedenog Zakona, ali ugovorni odnos između stranaka nije dovršen, te smatra li se fizička osoba u svojstvu jamca potrošačem neovisno o visini iznosa kredita.
U prijedlogu se tvrdi da o navedenim pitanjima nema prakse revizijskog suda, te je pojašnjeno da je zaključak, (a ne pravno shvaćanje), Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 3, Su-IV-155/16 od 12. travnja 2016., o navedenoj problematici (sa sastanka predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova) donesen prije nego je Ustavni sud u citiranoj odluci ispitivao suglasnost s Ustavom čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) u dijelu u kojem su u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13,9/15, 78/15 i 52/16) dodani članci 19.j i 19.k, a da je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci protivno pravnom shvaćanju Ustavnog suda iznesenom u navedenoj odluci toga suda.
Prema ocjeni ovoga suda, neovisno što je u odluci Ustavnog suda poslovni broj U-I- 4455/2015 od 04. travnja 2017., izneseno pravno shvaćanje koje je protivno pravnom shvaćanju iznesenom u zaključku broj 3., Su-IV-155/16, od 12. travnja 2016., donesenom na sastanku predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, prema kojem je sklapanje ugovora o kreditu zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, no da nisu ništetni, jer ta posljedica nije propisana Zakonom o bankama, niti Zakonom o kreditnim institucijama, sve do 30. rujna 2015., kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koje shvaćanje je prihvatio i VSRH i isto iznio u više svojih odluka i nakon što je Ustavni sud RH donio citiranu odluku (tako i u Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019., Rev-1302/ 2016-3 od 2. listopada 2019. i dr.).
Ne postoji potreba za preispitivanje navedene prakse ovoga suda o postavljenim pitanjima niti za usuglašavanje postojeće prakse, jer je pravilnost takve prakse potvrdio i EU suda za ljudska prava.
Presudom Europskog suda broj C-630/17 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koju je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, u postupku Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg Egen zauzeto shvaćanje da članak UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice (ovdje Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom – "Narodne novine" broj 72/2017 od 14. srpnja 2017.) učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom, ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.
Citirana odluka je, kako je navedeno, donesena u vezi prethodnog pitanja koji mu je uputio sud Republike Hrvatske, i koja, kao takva, djeluje erga omnes, pa je kao takva obvezujuća, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz navedene odluke u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima i to svih država članica. Osim toga, vezano za vremenski doseg navedene interpretativne presude, njezin učinak, a sukladno praksi EU suda je retroaktivan, zbog čega se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije njezinog donošenja.
Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 16. veljače 2021.
Predsjednica vijeća:
Viktorija Lovrić, v.r.
