REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 129/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika A. J., OIB ..., vl. obrta A. 24 iz Z., ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., ..., protiv tuženika-protutužitelja Općine P., OIB ..., P., ..., kojeg zastupa punomoćnik L. M., odvjetnik u O. društvu G., M., N. d.o.o., Z., ..., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5013/2018-2 od 13. svibnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-276/2015- 22 od 29. svibnja 2018., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja-protutuženika, podnesena protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5013/2018-2 od 13. svibnja 2020., odbija se, kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-276/2015-22 od 29. svibnja 2018. utvrđen je raskinutim ugovor o kupoprodaji (točka 1. izreke presude), te je naloženo tuženiku- protutužitelju (dalje tuženik) platiti tužitelju-protutuženiku (dalje tužitelj) iznos od 102.285,93 kn s kamatama (točka 2. izreke presude), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 535.066,00 kn (točka 3. izreke presude); dok je rješenjem istog suda odbačena protutužba (točka 1. izreke rješenja), tuženiku je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.778,98 kn (točka 2. izreke rješenja), a odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu daljih 54.444,03 kn troškova (točka 3. izreke rješenja).

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena prvostupanjska presuda u točki 1. izreke, te u dijelu točke 2. njene izreke, kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od ukupno 98.060,19 kn sa zateznom kamatom.

Rješenjem suda drugog stupnja u točki I. izreke ukinuta je citirana prvostupanjska presuda u dijelu pobijane točke 2. njene izreke, kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.225,74 kn s kamatom od 10. kolovoza 2010. do isplate, te je u tom dijelu tužba odbačena.

U točki II. izreke potvrđeno je rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P- 276/2015-22 od 29. svibnja 2018. u pobijanoj točki 1. njegove izreke, te je u točki III. izreke rješenja preinačeno citirano prvostupanjsko rješenje u pobijanim točkama 2. i 3. izreke na način da je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3010/2020-2 od 27. listopada 2020., dopuštena je revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5013/2018-2 od 13. svibnja 2020., zbog pravnog pitanja:

Je li sud pravilno primijenio odredbu iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva?

Na temelju navedenog dopuštenja tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog gore navedenog pravnog pitanja, u kojoj je predložio preinačiti drugostupanjsko rješenje i prihvatiti žalbu tužitelja-protutuženika protiv odluke o troškovima postupka i tužitelju dosuditi zatražene troškove postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Predmet postupka je zahtjev po tužbi tužitelja na utvrđenje da je došlo do raskida ugovora o kupoprodaji nekretnine krivnjom tuženika, zahtjev na vraćanje primljenog iznosa, zahtjev za naknadu iznosa plaćenog poreza na promet nekretnina i naknadu štete zbog izgubljene zarade i troškova izrade projekta, te po protutužbi tuženika-protutužitelja sadržaja identičnog točki 1. tužbenog zahtjeva tužitelja (na utvrđenje da je došlo do raskida ugovora o kupoprodaji nekretnine).

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da je raskinut predmetni kupoprodajni ugovor, u kojem je obvezan tuženik vratiti tužitelju kupovninu u iznosu od 84.541,90 kn sa zateznim kamatama te mu nadoknaditi troškove izrade projekta u iznosu od 13.518,29 kn sa kamatama, dok je preinakom prvostupanjske presude odbačena tužba tužitelja za iznos od 4.225,74 kn s kamatom, kao i protutužba tuženika.

Prvostupanjskom presudom u točki 3. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika u dijelu od kojim je tražio da mu tuženik-protutužitelj plati 535.066,00 kn na ime izgubljene zarade odnosno izmakle koristi. U odnosu na taj dio izreke presude tužitelj je podnio žalbu, no u tom dijelu drugostupanjski sud nije odlučio povodom žalbe tužitelja niti je tužitelj u zakonskom roku od 15 dana zatražio donošenje dopunske presude pa se smatra da je u tom dijelu tužitelj odustao od žalbe, sukladno odredbi čl. 339. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - proč.tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje: ZPP).

Prvostupanjski sud je glede troškova postupka odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, te utvrđujući da tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora u tužbi koja se odnosi na utvrđenje raskida ugovora, a tražio je i isplatu iznosa (637.351,93 kn), dok je tuženik vrijednost predmeta spora po protutužbi koja se odnosi na utvrđenje raskida ugovora odredio na iznos od 2.500.000,00 kn, smatra da bi vrijednost predmeta ovog spora iznosila 3.137.351,93 kn, odnosno zbroj vrijednosti iz tužbe i protutužbe.

Cijeneći da je tužitelj uspio sa zahtjevom na utvrđenje ugovora raskinutim te sa zahtjevom na isplatu iznosa od 102.285,93 kn što predstavlja 16,04% zahtjeva za isplatu, a da je protutužba odbačena, smatra da je on u ovom postupku uspio sa 75% svog zahtjeva, a tuženik sa 25% te je stavljajući u prijeboj tužiteljev i tuženikov trošak u ovoj parnici naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.778,97 kn radi čega je odlučio kao u točki 2. izreke rješenja, dok je u preostalom dijelu, do zatraženog, odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška i odlučio kao u točki 4. izreke rješenja.

Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 3. ZPP-a jer je tužitelj prema tuženiku istaknuo više zahtjeva, nenovčani na utvrđenje da je ugovor raskinut, te više zahtjeva za povrat uplaćenih iznosa, kao i zahtjev za naknadu štete, svi utemeljeni na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi (odgovornosti tuženika za raskid ugovora), pa da je vrijednost predmeta spora (VPS) u odnosu na tužbeni zahtjev trebalo utvrditi prema zbroju svih navedenih zahtjeva (čl. 37. st. 1. ZPP-a). Pri tome navodi da tužitelj nije označio VPS u odnosu na zahtjev za utvrđenje, niti je to svojom odlukom utvrdio prvostupanjski sud, slijedom čega primjenom čl. 495.a ZPP-a, postoji predmnijeva da je VPS u odnosu na taj dio zahtjeva 100.000,00 kn, te da ukupna VPS-a u odnosu na tužbeni zahtjev iznosi 737.351,93 kn, pa bi doslovnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj uspio u 26,8% svog zahtjeva, a budući da je tuženikova protutužba odbačena, tuženik u tom dijelu nije uopće uspio u zahtjevu pa bi sav trošak koji se odnosi na protutužbeni zahtjev trebao pasti na teret tuženika.

Međutim, utvrđujući da i odbačena protutužba i tužba tužitelja glede nenovčanog zahtjeva obuhvaćaju isti zahtjev – na utvrđenje da je ugovor raskinut (a jedino je bilo sporno pitanje odgovornosti za raskid), taj sud smatra da se u ovom slučaju odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a ne može primjenjivati doslovno, već da se moraju uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, odnosno da se mora uzeti u obzir činjenica da je predmet dokazivanja bila prvenstveno krivnja za raskid ugovora, kao i to da je tužitelj, neposredno prije nego što je tuženik postavio protutužbeni zahtjev, uredio svoj tužbeni zahtjev na način da umjesto zahtjeva na raskid traži da se utvrdi da je ugovor raskinut, da bi na istom ročištu, i tuženik predao svoj podnesak sa istovjetnim protutužbenim zahtjevom, a sud je raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbe. Onoga trenutka kada je sud dopustio ovakvu preinaku tužbe, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, postalo je bespredmetno raspravljati o istovjetnom protutužbenom zahtjevu, pa je isti trebalo odmah odbaciti, a to što je prvostupanjski sud odbacio protutužbeni zahtjev tek u odluci o glavnoj stvari, po drugostupanjskom sudu, ne mijenja ništa na stvari kada u odnosu na protutužbeni zahtjev nisu niti nastali nikakvi posebni troškovi.

Stoga, bez obzira što je tužitelj uspio u manjem postotku svog zahtjeva, a kada je protutužba, povodom koje nisu nastali posebni troškovi, ne smije zanemariti činjenica da je pretežni dio troškova postupka nastao upravo u postupku dokazivanja krivnje za raskid ugovora, pa imajući u vidu sve navedene okolnosti smatra da se u konkretnom predmetu treba primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, i odrediti da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

Sporno je je li drugostupanjski sud u ovom slučaju pravilno primijenio odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP-a kada je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva).

Obrazlažući postavljeno pitanje, i pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj navodi da je tuženik tijekom postupka u cijelosti osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i da je izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u suprotnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iznesenog u odluci broj Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009., Rev-1093/09-2 od 15. listopada 2009., Rev-1181/09-2 od 32. listopada 2009. Rev-341/09-2 od 7. travnja 2010., a koja pravna shvaćanja su i u skladu sa odlukom Europskog suda za ljudska prava, Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28936/10, presuda od 18. srpnja 2013.), a prema kojoj odluci odluke domaćih sudu vezano za troškove postupka moraju biti razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u čl. 154. st. 2. ZPP-a. Smatra da je pobijanom odlukom došlo do povrede čl. 6. st. 1. konvencijskog prava.

Prema shvaćanju ovoga suda, drugostupanjski sud je u ovom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, kada je odredio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke i koja je u konkretnom slučaju mjerodavna materijalnopravna odredba sukladno odredbi čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj 70/19) određeno je, ako stranka djelomično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

U odlukama ovog suda, na koje se poziva revident, izneseno je pravno shvaćanje prema kojem prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomičan uspjeh“ i „srazmjerni dio troškova“ treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, a to znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, zbog čega su nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju će se priznati troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa.

Prema odluci ESLJP-a Klauz protiv Hrvatske, a i citiranim odlukama revizijskog suda sudovi u primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a nisu ovlašteni utvrditi troškove postupka samo kvantitativno u odnosu na konačan uspjeh u postupku, već iste treba utvrđivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (čl. 155. st. 1. ZPP-a), odnosno dužni su cijeniti jesu li i koliko su isti bili potrebni za okončanje postupka. To znači da su sudovi prilikom svakog odlučivanja o troškovima postupka dužni uzeti u obzir sve elemente koji su utjecali na okončanje ili odugovlačenje s postupkom i odluku o troškovima donijeti tek na temelju njihove brižljive ocjene, a one moraju biti razmjerne legitimnom cilju kojem smjera pravilo navedeno u čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Prema shvaćanju ovoga suda upravo na navedeni način postupio je drugostupanjski sud jer je cijenio sve naprijed navedene okolnosti.

Naime, kako je već navedeno, pri donošenju odluke o troškovima sud je imao u vidu da je tužitelj prema tuženiku istaknuo više zahtjeva, nenovčani na utvrđenje da je ugovor raskinut, te više zahtjeva za povrat uplaćenih iznosa, kao i zahtjev za naknadu štete, da su svi njegovi zahtjevi utemeljeni na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi (odgovornosti tuženika za raskid ugovora), pa bi doslovnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelj s obzirom na utvrđenu VPS-a uspio u 26,8% svojih zahtjeva, dok je u odnosu na protutužbu uspio u cijelosti, a u odnosu na nju nisu nastali posebni troškovi.

Upravo imajući u vidu sve navedeno pravilno je u ovom slučaju primijenjena odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer ona nije primijenjena isključivo gramatičkim tumačenjem njezinog sadržaja, nego su uzete u obzir sve okolnosti predmeta.

Pravilno je stoga shvaćanje drugostupanjskog suda da se od trenutka kada je sud dopustio navedenu preinaku tužbe, raspravljalo o istovjetnom tužbenom i protutužbenom zahtjevu, i da po protutužbi nisu nastali nikakvi posebni troškovi, zbog čega činjenica da je prvostupanjski sud odbacio protutužbeni zahtjev tek u odluci o glavnoj stvari, ne ulazeći u zakonitost navedene odluke o odbacivanju protutužbe, niti u to je li ona trebala biti odbačena odmah po podnošenju, glede troškova postupka ništa ne mijenja na stvari.

Stoga je u takvim okolnostima i prema shvaćanju ovoga suda, trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, i odrediti da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci, primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 16. veljače 2021.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.