REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 873/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužiteljice A. H., drugotužiteljice S. Š., trećetužiteljice mlt. A. H., koju zastupa majka i zakonska zastupnica A. H., četvrtotužitelja mlt. V. H., kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica A. H., svi iz B., a koje zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. Z.-M. d.o.o., L., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici B. Š. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o., Z., te prvoumješača na strani tuženika E. R. O. C. d.o.o, Z., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z. te drugoumješača na strani tuženika C. d.d., F. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8905/2015-3 od 17. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-120/2015-26 od 29. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2021.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika protiv točke I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8905/2015-3 od 17. siječnja 2017. kojom su potvrđene točke I., II. i III. presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-120/2015-26 od 29. svibnja 2015. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika protiv točke I. presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8905/2015-3 od 17. siječnja 2017. kojom su potvrđene točke IV., V. i VII. presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-120/2015-26 od 29. svibnja 2015. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku presudom poslovni broj Pn-120/2015- 26 od 29. svibnja 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženiku platiti prvotužiteljici na ime naknade štete iznos od 220.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate, pod točkom II. izreke naložio je tuženiku platiti drugotužiteljici na ime naknade neimovinske i imovinske štete iznos od 109.680,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naložio tuženiku platiti drugotužiteljici na ime naknade štete za uništeno vozilo iznos od 18.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2008. do isplate. Nadalje, pod točkom IV. i V. izreke naložio je tuženiku isplatiti trećetužiteljici i četvrtotužitelju svako po 60.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate, dok je pod točkom VI. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva drugotužiteljice za isplatu iznosa od 1.360,00 kuna na ime neimovinske štete te iznosa od 3.305,00 EUR za uništeno vozilo sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2008. do isplate. Pod točkom VII. izreke naložio je tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 142.322,91 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2015. do isplate sve u roku od 15 dana.

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-8905/2015-3 od 17. siječnja 2017. pod točkom I. izreke odbio je žalbe tuženika i prvoumješača i potvrdio je točke I., II., III., IV. V. i VII. prvostupanjske presude, a pod točkama II. i III. izreke je odbio zahtjev tuženika i prvoumješača za naknadu troška žalbe.

Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena točka I. prvostupanjske presude pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te protiv drugostupanjske presude kojom su potvrđene točke II., III., IV., V. i VII. prvostupanjske presude pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku reviziju je podnio tuženik. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu tako da sud odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno ukinuti samo drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženika djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

Protiv drugostupanjske revizije u odnosu na prvotužiteljicu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019). U odnosu na drugotužiteljicu također je dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP s obzirom na ukupnu vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na tu tužiteljicu pa je i u odnosu na drugotužiteljicu sud reviziju tuženika razmatrao kao redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP iako je tuženik u odnosu na tu tužiteljicu podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP. U odnosu na redovnu reviziju

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud je, vezano za reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude kojom se potvrđuju točke I., II. i III. prvostupanjske presude, ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

Pri tome se ukazuje revidentu da baš suprotno njegovim revizijskim navodima, drugostupanjski sud je naveo u čemu bi se sastojao pojačani trud oko sigurnosti autoceste (gradnjom više i jače ograde ili odgovarajućom prometnom signalizacijom), a sudovi su dali valjano obrazloženje odbijanja prijedloga za provođenje kombiniranog prometno građevinskog vještačenja.

Odredbom čl. 375. ZPP-a je propisano da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja što je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci i učinio zbog čega je neosnovan i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Vezano za revizijski navod da je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka B. M. čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 358. te čl. 373.a ZPP kao i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da postoji proturječnost u iskazima danim u postupku i stvarnog sadržaja tih iskaza valja reći sljedeće.

Uvidom u spis utvrđeno je da B. M. u ovom parničnom postupku nije saslušan kao svjedok u postupku niti su stranke predlagale njegovo saslušanje. Nadalje, u ovom parničnom postupku nije izvršen uvid u cjelokupni spis Kir-3163/08 niti su to stranke predlagale (iako je zatražen uvid u taj spis, isti nikada nije priložen ovom parničnom postupku budući da je isti bio priklopljen drugom parničnom postupku) već je sud izvršio uvid samo u pojedine isprave iz tog spisa (npr. skicu očevida prometne policije, zapisnik o ispitivanju okrivljenika S. Š., nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. I. B. uz pripadajuću skicu).

Slijedom navedenog, sud nije niti temeljio svoju odluku na iskazu tog svjedoka niti je mogao ocijeniti njegov iskaz kada isti nije niti saslušan u ovom postupku niti su se stranke suglasile da se kao dokaz koristi njegov eventualni iskaz iz nekog drugog postupka pa stoga nižestupanjski sudovi nisu niti mogli počiniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8., čl. 358. te čl. 373.a ZPP kao i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP vezano za ocjenu iskaza tog svjedoka. Nadalje, napominje se da je tek tuženik u svojim pitanjima prometnom vještaku dipl. ing. S. H. na ročištu u ovom predmetu na kojem je vještak odgovarao na primjedbe tuženika na njegov nalaz i mišljenje ukazao na dio iskaza tog svjedoka te je vještak odgovorio na pitanje tuženika vezano za procjenu brzine po tom svjedoku, a takav nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovo usmeno obrazloženje sud je prihvatio kao objektivno, stručno i nepristrano.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a kada je sud u izreci naveo „nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju“ umjesto riječi koje je tužitelj koristio u svom tužbenom zahtjevu „tuženik je dužan tužitelju isplatiti“ jer time sud nije dosudio nešto drugo od onoga što je tužitelj tražio niti mu je dosuđeno više nego što je tužitelj tražio.

U dijelu revizijskih navoda kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tuženika nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revident upućuje u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da se 30. srpnja 2008. na autocesti Z.-M. dogodila prometna nesreća kada je drugotužiteljica upravljajući automobilom izbjegavajući nalet na srnu ili jelena na autocesti skrenula iz desne trake u lijevu te se zabila u zaštitnu ogradu pri čemu je poginula njezina sestra S. Š.

- da je drugotužiteljica vozila brzinom od 116 km/h na mjestu gdje je dozvoljena brzina do 130 km/h, a da je isključivi uzrok nesreće izbjegavanje naleta na srnu ili jelena,

- da je na autocesti postavljena tipska ograda visine do 1,40 metara, da nema zelenih mostova, da je tuženik obavljao ophodnju 9 puta u 24 sata,

- da je zadnji pregled ograde obavljen 15 dana prije nesreće te da je ista pregledana idući dan nakon nesreće pri čemu nisu uočena oštećenja ograde,

- da je na predmetnoj autocesti od 2004. do predmetne nesreće 2008. zabilježeno 50 upada divljih životinja na autocestu od čega je u 21 slučaja došlo do sraza sa životinjom, a u 29 slučajeva je životinja istjerana s autoceste,

- da je prvotužiteljica majka, drugotužiteljica sestra, a trećetužiteljica i četvrtotužitelj polubraća pokojne S. Š..

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete primjenom odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj: 180/04, 82/06 i 138/06, dalje: ZJC) te čl. 1045. st. 1., čl. 1046., čl. 1100., 1101. st. 1. i 2. u vezi s čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) jer tuženik nije dokazao da je do štete došlo bez njegove krivnje s obzirom da je zbog učestalog prodora divljači na prostor autoceste bio dužan uložiti dodatan trud i osigurati autocestu od naleta vozila na krupnu divljač. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik vidi u tome što smatra da je postupajući po zakonskim propisima (Zakon o prostornom uređenju i gradnji, Pravilnik o održavanju i zaštiti javnih cesta, Pravila i tehnički uvjeti za ophodnju javnih cesta) izvršio sve za siguran i neometan promet autocestom zbog čega nema njegove krivnje za nastanak štete. Nadalje, smatra da je za štetu od divljači odgovorno isključivo lovačko društvo. Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnoj situaciji tuženik odgovara za štetu po načelu pretpostavljene krivnje u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO (tako i u Rev- 1436/12 od 25. travnja 2017.).

Prema odredbi čl. 23. st. 1. alineja 1. ZJC H. d.o.o., H. c. d.o.o., županijska uprava za ceste, Upravno tijelo G. Z. odnosno koncesionar dužni su na temelju ovoga Zakona i drugih propisa osigurati neometan i siguran promet na javnim cestama za koji su te ceste građene.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da se na kolniku autoceste našla srna ili jelen pa upravo ta činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje ili da je rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi postojao ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena ili da ograda od visine od 1,40 metara nije dovoljno visoka da spriječi ulaz divljači, jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste.

Nadalje, činjenica da je na istoj autocesti u razdoblju od 4 godine (do predmetne nesreće) zabilježeno čak 50 uleta divljači na autocestu ukazuje na veliku učestalost pojave divljači na autocesti te da nije riječ tek o slučajnosti kao i na činjenicu da tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi sukladno odredbi čl. 23. st. 1. ZJC osigurao neometan i siguran promet na autocesti. Pri tome treba imati u vidu i da se na autocesti postižu velike brzine (čak do 130 km/h) pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice (u ovom slučaju 2 osobe smrtno stradale i jedna teško ozlijeđena) zbog čega je tuženik kao koncesionar dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima na koje se poziva tuženik.

Stoga činjenica da je postojala ograda visine 1,40 metara te da tuženik obavlja redovite preglede zaštitne ograde i do 9 puta dnevno, ali iz vozila pri brzini od 80 do 90 km/h nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez tuženikove krivnje.

Neosnovana je i tuženikova tvrdnja da bi za štetu od divljači bila odgovorna isključivo lovačka društva budući da je do nesreće došlo na autocesti za čiju sigurnost sukladno odredbi čl. 23. st. 1. ZJC odgovara upravo tuženik (tako i Revx-230/12 od 8. studenog 2012.), dok odredbe Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj: 140/05) koje su bile na snazi u vrijeme štetnog događaja uopće nisu regulirale štetu koja nastane od divljači na javnoj prometnici nego samo štetu koju je počinila divljač u lovištu te odgovornost za štetu na divljači.

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu prvotužiteljicu i drugotužiteljicu.

U odnosu na izvanrednu reviziju

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti tzv. redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP-a, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revident je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:

1. „Odgovara li koncesionar autoceste, sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/2004, 82/2006, 138/2006) za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (naleta na divljač) za vrijeme korištenja autoceste, iako je poduzeo sve radnje predviđene tada primjenjivim pravnim propisima?“

2. „Odgovara li koncesionar autoceste, sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/2004, 82/2006, 138/2006) za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (naleta na divljač) za vrijeme korištenja autoceste, ako u njegovom postupanju koje je prethodilo štetnom događaju i onom za vrijeme štetnog događaja, nema elementa protupravnosti?“

3. „Na kome je teret dokaza propusta koncesionara autoceste u održavanju autoceste kao pretpostavke koncesionarove odgovornosti, sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/2004, 82/2006, 138/2006) za štetu prouzročenu korisnicima autoceste od strane divljači za vrijeme korištenja autoceste?“

4. „Na kome je teret dokaza da koncesionar autoceste u održavanju autoceste „nije učinio sve što je realno moguće da bi spriječio istrčavanje krupne divljači na kolnik autoceste“?“

5. „Je li oštećenik dužan dokazati propust koncesionara autoceste u održavanju autoceste, kako bi se utvrdila koncesionarova odgovornost sukladno odredbi iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/2004, 82/2006, 138/2006) za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (naleta na divljač) za vrijeme korištenja autoceste?“

6. „Isključuje li odgovornost lovačkog društva odgovornost koncesionara autoceste, sukladno odredbi iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", br. 180/2004, 82/2006, 138/2006) za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (naleta na divljač) za vrijeme korištenja autoceste?“

Obrazlažući važnost postavljenih pitanja revident se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžn-1874/04 od 19. srpnja 2005., Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-1316/11 od 13. listopada 2011. i Gž-425/04 od 25. ožujka 2004. kao i Gž-835/11 od 8. prosinca 2011., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž- 713/06 od 27. lipnja 2006., Gž-168/05 od 15. veljače 2005. te na odluke revijskog suda broj: Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Rev-2436/95 od 4. veljače 1999. i Rev-1816/90 od 5. prosinca 1990.

Vezano za prvo postavljeno pitanje revident nije iznio odgovarajuće razloge zbog čega bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni budući da je u odlukama na koje se poziva riječ o različitim činjeničnim i pravnim situacijama.

Tako je u tri odluke revizijskog suda kao i u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-713/06 od 27. lipnja 2006. na koje se poziva kao razlog važnosti tuženik lovačko društvo, a u odluci Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-835/11 od 8. prosinca 2011. fizička osoba kao vlasnik konja, dok je u konkretnoj situaciji tuženik koncesionar autoceste.

Nadalje, u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gžn-1874/04 od 19. srpnja 2005. riječ je o pretrčavanju mačke preko kolnika kao iznenadnog događaja, dok je u konkretnom slučaju riječ o učestalom i redovitom ulijetanju divljači na autocestu.

U odlukama Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-168/05 od 15. veljače 2005. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž-425/04 od 25. ožujka 2004. problematizirana je obveza cestara na postavljanje prometnog znaka „divljač na cesti“ dok u ovom konkretnom predmetu dužnost postavljanja prometnog znaka nije bila problematizirana niti se o tome raspravljalo tijekom postupka.

Drugo postavljeno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da u postupanju tuženika nema elementa protupravnosti s obzirom da je u postupku utvrđeno da tuženik nije poduzeo sve odgovarajuće mjere da spriječi ulazak divljači na autocesto pa stoga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Za treće i četvrto pitanje tuženik nije izložio odgovarajuće razloge važnosti postavljenih pitanja budući da niti u jednoj odluci na koju se pozvao nije zauzeto shvaćanje o teretu dokaza.

U odnosu na peto postavljeno pitanje valja reći da niti u jednoj odluci na koju se pozvao nije zauzeto pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno shvaćanju kojeg je drugostupanjski sud zauzeo u svojoj odluci. Osim toga, shvaćanje u pobijanoj odluci je u pogledu odgovornosti u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci broj: Revx- 230/12 od 8. studenog 2012., Rev-1436/12 od 25. travnja 2017. i drugima.

Za šesto postavljeno pitanje revident nije naznačio razlog zbog čega bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju nije priložio odluku u kojoj je izloženo pravno shvaćanje suprotno onome izraženom u pobijanoj odluci. Revidentu je za ukazati i da je u odluci revizijskog suda broj: Rev-911/15 od 24. siječnja 2018. zauzeto shvaćanje identično kao ono u pobijanoj odluci tj. da je odgovornost lovačkih društava neovisna o odgovornosti tuženika u tom predmetu (H. d.o.o.).

Stoga je valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392.b. st. 2. i 3. ZPP-a u odnosu na trećetužitelja i četvrtotužiteljicu.

U odnosu na reviziju tuženika protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena točka VII. prvostupanjske presude kojom je odlučeno o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika.

Zagreb, 16. veljače 2021.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.