REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 84 Pž-3139/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Božena Zajec, u pravnoj stvari tužitelja RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, protiv 1. tuženika stečajna masa iza BURAZIN d.o.o. u stečaju, Šibenik, S. Radića 6/II, OIB 97860064286 i 2. tuženika DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nevenko Jurišić, odvjetnik u Splitu, radi isplate iznosa od 20.710,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti, odlučujući o žalbi tuženika DL, protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2019 od 6. ožujka 2020., 15. veljače 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba drugotuženika DL kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2019 od 6. ožujka 2020. u dijelu točke 1. izreke kojim je drugotuženiku DL iz [adresa] naloženo isplatiti tužitelju iznos od 20.710,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tužitelja za valutu EUR važeću na dan plaćanja, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu točke 2. izreke kojim je naloženo drugotuženiku DL da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 36.370,75 kn sa zateznim kamatama.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena žalba drugotuženika DL u dijelu točaka 1. i 2. izreke kojim je naloženo prvotuženiku stečajna masa iza Burazin d.o.o. isplatiti tužitelju iznos od 20.710,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tužitelja za valutu EUR važeću na dan plaćanja, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. srpnja 2011. do konačne isplate, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 36.370,75 kn sa zateznim kamatama, te u dijelu kojim je odbijen tužitelj za više zatraženi trošak od 2.000,00 kn.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-50/2019 od 6. ožujka 2020. u točki 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „Tuženi su dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od EUR 20.710,04 u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tužitelja za valutu EUR važećem na dan plaćanja, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. srpnja 2011. do konačne isplate.“ U točki 2. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 36.370,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.
Iz obrazloženja odluke proizlazi da podnesenom tužbom tužitelj od tuženika traži isplatu onog iznosa kojeg je po ugovoru o izdavanju devizne garancije, sklopljenom između tužitelja kao banke i prvotuženika kao nalogodavca, odnosno drugotuženika kao jamca, banka isplatila korisniku garancije društvu PEŠTAN d.o.o. Srbija. Prvostupanjski sud je odluku donio na temelju čl. 1039. i čl. 1043. st. 2. Zakona o obveznim odnosima navodeći da je tužitelj dokazao da je izvršio isplatu iznosa za koji je garantirao kao jedinog uvjeta za postavljanje regresnog zahtjeva prema tuženicima, a sve sukladno Ugovoru o izdavanju devizne garancije i izjave o jamstvu. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik DL iz svih žalbenih razloga navodeći u bitnome da je neispunjenje obveze iz bankarske garancije uvjet da bi nastupila obveza iz bankarske garancije br. 10418230004, da sud nije ispitao njegov prigovor zastare, kao ni prigovor da tužitelj ima bjanko zadužnice na temelju kojih može zatražiti izravnu naplatu preko FINA-e. Predlaže preinačiti presudu u njegovu korist uz naknadu parničnog troška i troška žalbe u iznosu od 3.750,00 kn.
Žalba je djelomično osnovana.
Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
Prethodno je potrebno istaknuti da je ovaj sud već u odluci poslovni broj Pž-6253/2018-2 od 29. siječnja 2019. naveo da je pogrešno stajalište žalitelja da je predmetnim Ugovorom o izdavanju devizne garancije br. 10418230004 od 29. ožujka 2011., kao i njegovim Dodatkom br. 1 od 8. listopada 2010. i Dodatkom br. 2 od 29. ožujka 2011. propisano da korisnik garancije može tražiti da mu se isplati iznos naveden u garanciji tek nakon što je dokazao tužitelju da je robu isporučio i da tuženik nije plaćanje isporučene robe izvršio u roku od 100 dana od datuma isporuke. Po tekstu devizne garancije br. 10418230004 tužitelj se obvezao na isplatu neopozivo i bezuvjetno (jer se nikakvi posebni uvjeti u samom Ugovoru o izdavanju devizne garancije ne spominju) i korisniku garancije je morao isplatiti navedeni iznos bez postavljanja uvjeta koji se tiču osnovnog posla između korisnika garancije i nalogodavca. Tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao odbiti isplatu ističući da korisnik predmetne garancije nije ispunio obvezu iz glavnog ugovora jer je mogao samo staviti one prigovore koji proistječu iz uvjeta garancije. U odnosu nalogodavca i ovdje tužitelja po predmetnoj deviznoj garanciji je bitno samo je li tužitelj po predmetnoj garanciji br. 10418230004 izvršio plaćanje. Neispunjenje obveze glavnog dužnika iz osnovnog posla je uvjet da bi nastupila obveza iz bankarske garancije, ali obveza banke u svakom slučaju cijeni se samo prema uvjetima navedenim u garanciji br. 10418230004. Kod bankarske garancije banka izvršava svoju obvezu, ali onako kako ju je preuzela u garanciji, a preuzela ju je kao samostalnu obvezu neovisnu o osnovnom poslu.
U odnosu na pravni interes prvostupanjski sud navodi da s obzirom na činjenicu da se tužitelj nije uspio naplatiti po bjanko zadužnici za koju postoji samo jedna originalna isprava, to je prihvatio obrazloženja iz podneska tužitelja od 11. studenog 2019. koji je po mišljenju prvostupanjskog suda na pravilan i uvjerljiv način odgovarajućom sudskom praksom pokazao da ima pravni interes za podnošenje tužbe odnosno traženje kondemnatorne zašite osobito u situaciji kada se nije uspio naplatiti po ovršnoj ispravi te ima pravni interes zatražiti donošenje presude s učinkom pravomoćno presuđene stvari kako bi se mogao naplaćivati na različitim predmetima ovrhe od pojedinih tuženika.
Predmetno shvaćanje prvostupanjskog suda nije pravilno jer tužitelj, zbog toga što za spornu tražbinu raspolaže zadužnicama, nema pravni interes za vođenje ove parnice.
Međutim, postojanje pravnog interesa može se provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, pa u situaciji kada je prvostupanjski sud priznao tužitelju pravni interes i dopustio mu raspravljanje o njegovom tužbenom zahtjevu (unatoč postojanju ovršne isprave za istu tražbinu obuhvaćenu tužbenim zahtjevom), te potom kada je prvostupanjski sud i odlučio meritorno o tužbenom zahtjevu, drugostupanjski sud više nije ovlašten tužitelju uskratiti pravni interes za takvu tužbu.
Neosnovan je žalbeni navod tuženika DL da sud nije ispitao njegov prigovor zastare jer na petoj stranici pobijane presude prvostupanjski sud ocjenjuje predmetni prigovor neosnovanim i navodi razloge.
Sukladno odredbi čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.
Tužitelj je imao pravo zahtijevati plaćanje utužene tražbine sukladno odredbi čl. 228. st. 1. ZOO-a prvog dana nakon što je izvršio plaćanje po garanciji. Tužitelj je plaćanje po garanciji izvršio 1. srpnja 2011. (stranica 55. spisa), pa je rok za zastaru počeo teći od 2. srpnja 2011., a tužitelj je tužbu podnio preporučenom pošiljkom 30. lipnja 2014. Dakle, unutar roka zastare od tri godine iz čl. 228. st. 1. ZOO-a.
Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik DL tužitelju donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tuženik posebno niti ne osporava pravilnost obračuna troška.
Slijedom navedenog, kako tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda, to je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu u izreci u navedenom dijelu.
Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano je da je žalba nedopuštena ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe, dok je odredbom čl. 367. ZPP-a propisano da će nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbaciti drugostupanjski sud rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud.
S obzirom da je presudom naloženo tuženicima solidarno platiti iznos od 20.710,04 EUR u kunskoj protuvrijednosti i parnični trošak u iznosu od 36.370,75 kn, drugotuženik DL nije ovlašten za podnošenje žalbe u onom dijelu koji se odnosi na prvotuženika stečajna masa iza Burazin d.o.o. u stečaju, kao ni u dijelu s kojim je uspio u odnosu na parnični trošak, pa je ovaj odbacio kao nedopuštenu tuženikovu žalbu na temelju odredbe iz čl. 367. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 15. veljače 2021.
Sutkinja
Božena Zajec
