Poslovni broj Gž-136/2021-
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja H. – T. d.o.o. Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. Z., protiv tuženika M. L. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3557/2016 od 8. listopada 2020., 15. veljače 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3557/2016 od 8. listopada 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. u Zagrebu, posl.br. Ovrv-11692/09 od 4. prosinca 2009. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.449,61 kn sa zateznom kamatom te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom obračunatih zateznih kamata u iznosu od 11.212,96 kn. Točkom II. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 13.984,38 kn, dok je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.
Protiv te presude žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).
U žalbi, u bitnome, ističe da je tuženik u utuženom razdoblju bio izvanknjižni vlasnik poslovnog prostora u zgradi u Z., na adresi ..., kojoj zgradi je tužitelj u utuženom razdoblju isporučivao toplinsku energiju, zbog čega da je u obvezi podmiriti račune na ime potrošnje toplinske energije za tu zgradu u iznosu od 0,40% ukupne potrošnje zgrade. Nastavno, ističe i da je tuženik bio evidentirani kupac toplinske energije za prostor u predmetnoj zgradi.
Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja, uz nadoknadu troškova sastava žalbe.
Žalba tužitelja je neosnovana.
Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda pa ni ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalbom upire tužitelj jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge te se može ispitati.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate obračunate u apsolutnom iznosu od 11.212,96 kn.
Sud prvog stupnja je, u bitnome, utvrdio:
- da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz Z. posl.br. Ovrv- 11692/09 od 4. prosinca 2009. određena ovrha općenito na imovini tuženika, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 9.449,61 kn sa zateznom kamatom koja se odnosi na računa za isporučenu toplinsku energiju u razdoblju od listopada 2006. do kolovoza 2009. za objekt na adresi u Z.,
- da je temeljem tog rješenja o ovrsi izravnom naplatom putem Financijske agencije provedena prisilna naplata predmetne glavne tražbine, nakon čega je tužitelj tijekom ovog postupka obračunao zateznu kamatu na podmireni iznos glavnice u apsolutnom iznosu od 11.212,96 kn,
- da je pravomoćnim rješenjem suda prvog stupnja posl.br. Ovrv-5258/10 od 16. listopada 2015. ukinuta potvrda pravomoćnosti i ovršnosti citiranog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl.br Ovrv-11692/09,
- da iz rješenja G. Z., Ureda od 01. rujna 1997. proizlazi da je tuženik bio prijavljen kao vlasnik elektromehaničkog i elektroinstalaterskog obrta na adresi u Z.,
- da je taj obrt odjavljen 31. kolovoza 1997. i da je tuženik dopisom od 29. listopada 1998. obavijestio tužitelja kako je obrt tuženika na adresi u Z. prestao sa radom te ga zamolio da odjavi tuženika kao korisnika toplinske energije, koji dopis je tužitelj zaprimio 5. studenog 1998.,
- da iz izvješća o reviziji problematičnih potrošača tužitelja od 27. studenog 2007. proizlazi da je poslovni prostor „S. H.“ pod šifrom potrošača 27-62308 u vlasništvu tuženika koji je u mirovini od 2005. izvan funkcije, da je grijanje predmetnog poslovnog prostora bilo preko kućnog savjeta na mjernom mjestu FE-032, ali da je isto isključeno još tijekom 1998.,
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ovaj sud nije ovlašten preispitivati (članak 467. stavak 1. ZPP-a), sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik postupio prema odredbi članka 24. stavak 1. Odluke o opskrbi toplinskom energijom iz toplana na području G. Z. („Službeni glasnik G. Z.“ posl.br. 5/92) kojom je propisano da je korisnik dužan u roku od osam dana pismeno prijaviti davatelju usluge promjenu korisnika, promjenu namjene svojih prostorija i nastanak stanja nametnute potrošnje. Utvrdio je, nadalje, da je tuženik prestao koristiti usluge tužitelja nakon zatvaranja obrta o čemu da je tužitelj imao saznanja, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 219. stavak 1. u vezi s člankom 221. a ZPP-a utvrdio da tužitelj nije dokazao da je tuženiku u utuženom razdoblju isporučivao toplinsku energiju.
Pravni zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije dužan podmiriti utuženi iznos obračunate zatezne kamate prihvaća i ovaj sud.
Odredbom članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO) je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.
Tužitelj je u ovom postupku uz tvrdnju da je tuženik podmirio glavnicu u cijelosti podneskom od 3. listopada 2016. povukao tužbu za iznos glavnice od 9.449,61 kn te je obračunao zateznu kamatu na taj iznos glavnice u apsolutnom iznosu od 11.212,96 kn, isplatu koje u ovom postupku traži. Međutim, kako je glavna tražbina podmirena prisilnim putem, takvo podmirenje ne može se smatrati priznanjem duga od strane tuženika pa je u takvoj situaciji u pogledu osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu zatezne kamate bitna osnovanost glavne tražbine.
Odredbom članka 88. stavak 10. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom („Narodne novine“ broj 129/2006; dalje: Opći uvjeti) propisano je da je obveznik plaćanja računa (u odnosu na tarifne kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije) vlasnik nekretnine, a uz vlasnika i korisnik nekretnine, kada je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika nekretnine, pod uvjetom da se s prijenosom obveze plaćanja suglasio distributer toplinske energije, odnosno opskrbljivač toplinskom energijom. Stavkom 11. iste odredbe je propisano da je obveznik plaćanja tih računa i svaka osoba koja koristi prostor i bez valjane pravne osnove, ako se tom prostoru uredno isporučuje toplinska energija.
Tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je tuženik u utuženom razdoblju bio vlasnik predmetnog prostora u zgradi u Z. (što je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka sporio), pa da bi se smatrao obveznikom plaćanja tražbine tužitelja u smislu odredbe članka 88. stavak 10. Općih uvjeta (članak 219. stavak 1. i članak 221. a u vezi s člankom 8. ZPP-a). Nastavno, budući da je tuženik u predmetnom prostoru prestao koristiti usluge tužitelja još 1998. godine, o čemu je tužitelj imao saznanja, tuženik se ne može smatrati obveznikom plaćanja ni u smislu odredbe članka 88. stavak 11. Općih uvjeta budući da u prijepornom razdoblju tom prostoru nije isporučivana toplinska energija.
Podredno treba kazati i da tužitelj nije dokazao ni visinu glavne tražbine (koju je tuženik također osporio) budući da nije dokazao na koji način je utvrdio obračun visine dijela od ukupno isporučene toplinske energije za predmetnu zgradu koji bi u slučaju eventualne osnovanosti tužbenog zahtjeva bio dužan podmiriti tuženik. Tužitelj tijekom postupka, pa ponovno i žalbenim navodima, tvrdi da bi udio tuženika u ukupnoj potrošnji toplinske energije u predmetnoj zgradi iznosio 0,40 %, međutim te tvrdnje ničim ne dokazuje.
Slijedom navedenog, budući da je tužitelj povukao tužbu za iznos glavne tražbine, to je pravilno sud prvog stupnja u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a također je prethodno utvrdivši neosnovanom glavnu tražbinu tužitelja odbio i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na glavnu tražbinu obračunate u apsolutnom iznosu.
Tuženik je u sporu uspio u cijelosti pa je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a pravilna i odluka o troškovima postupka koja određenim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.
Slijedom navedenog, žalba tužitelja je odbijena a presuda suda prvog stupnja je potvrđena pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Budući da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava iste.
Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 15. veljače 2021.
Sutkinja
Brankica Malnar
